ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA













 



Poreska politika

UVOĐENJE PDV-a VAŽAN KORAK U STVARANJU ZAJEDNIČKOG TRŽIŠTA EVROPSKE UNIJE

Darko Dujmović, dipl. ekonomist


Na temelju početne odrednice da porez treba da tereti konačnu potrošnju logično je da porez tereti uvoz,a da izvoz bude oslobođen poreza. Ispunjenju tog zahtjeva PDV je pružio snažnu podršku. Iznos poreza da bi roba preko granice prošla i da bi se utvrdio iznos poreza koji je potrebno odbiti, kod primjene PDV sistema je u potpunosti poznat. Izvezene robe su mogle da budu oslobođene poreza da bi na robe koje se uvoze bio obračunat pripadajući porez kao da se radi o domaćoj robi. Robe iz uvoza su tako konkurentski izjednačene sa domaćim robama, što je značajan korak u stvaranju zajedničkog tržišta.

Problematika poreza na dodatu vrijednost i odnos BiH sa Evropskom Unijom je izuzetno složen a u ovom članku će biti razmatrana neka pitanja u vezi priključenja BiH članicama Evropske Unije. Osnovni problem odnosa PDV i EU svodi se na problem postojećeg principa
odredišta i kako ga prevazići da bi PDV dobio svoj konačan izraz zasnovan na principu porijekla.

Da bi se ostvario konačan cilj stvaranja jedinstvenog evropskog tržišta, kao temelj ostvarenja potpunije ekonomske integracije u Evropi, šest zemalja članica Evropske Ekonomske Zajednice smatrale su da je međusobno prilagođavanje poreza ključno pitanje koje je potrebno rješavati. Bilo je potrebno eliminisati negativne utjecaje na međusobnu konkurentnost, koji dolaze sa strane kad se primjeni metoda bruto svefaznog poreza na promet, i dispariteta među poreskim stopama.

Rješenje je nađeno u odluci Evropske Komisije o uvođenju PDV u porezne sisteme pojedinih zemalja članica (1960. godine) a na prijedlog Fiskalnog i financijskog komiteta pod rukovodstva Fritza Neumarka. U prvom koraku napora za ostvarenje zajedničkog tržišta porez na dodatu vrijednost je bio veoma zahvalno rješenje.

Nojmarkov komitet je PDV smatrao najboljim kompromisom, uz uvjet da porezne stope budu iste ili približne i da ne bi trebale da prelaze razinu ranije porezne stope u maloprodaji.

Na temelju polaznog odredišta da porez treba da tereti konačnu potrošnju logično je da porez tereti uvoz, a da izvoz bude oslobođen poreza. ispunjenju tog zahtjeva PDV je pružio punu potporu. Za razliku od do tada primjenjivanog svefaznog poreza na promet,kod kojeg je bilo nemoguće utvrditi iznos poreza koji je potrebno odbiti,da bi roba preko granice prešla neoporezovana, kod primjene sistema PDV obračuna iznos poreza za odbitak je bio savršeno poznat, što je predstavljalo izuzetno olakšanje. Izvezene robe su mogle da budu oslobođene poreza da bi na robe koje se uvoze bio obračunat pripadajući porez kao da se radi o domaćoj robi. Robe iz uvoza su tako konkurentski izjednačene sa domaćim robama, što predstavlja značajan korak u stvaranju zajedničkog tržišta.

Zemlje članice EU (i one koje to nisu) brzo su se opredijelile za uvođenje PDV u svoje poreske sisteme. smatralo se a uvođenje ovog zajedničkog poreza bitno doprinosi poreznoj neutralnosti i da to potpomaže konkurenciju iako stope i izuzeća nisu harmonizirana u ovom momentu. S obzirom da je iznos poreza poznat u izvoznoj cijeni moguće je osigurati stvarno izravnavajući iznos ( Treća direktiva iz 1969. godine).
  U prvom koraku ,za potrebe stvaranja zajedničkog tržišta PDV je, zbog svoje neto porezne vrijednosti,pokazao vidne prednosti.

Izvoz je bio oporezovan nultom stopom što je prodavcu ( izvozniku) davalo pravo na povrat uplaćenog poreza. Kupac u drugoj zemlji je zaračunavao pripadajući porez.

Prema ovom principu odredišta porez se naplaćuje tamo gdje se roba troši. Kako se PDV smatra potrošnim porezom,prirodno  je da roba granicu prelazi bez poreza i da se oporezuje tamo gdje se troši ( u zemlji uvoza). Odmah se pojavilo pitanje za razmatranje:
a) Konačnog cilja evropske zajednice
b) tko gubi porez,a tko dobiva u ovom principu odredišta.

Konačan cilj nije zajedničko nego jedinstveno tržište.

Princip odredišta pretpostavlja državnu granicu i evidencije prelaza roba (realno bez uračunatog poreza). Cilj je Evropa bez granica, odnosno stvaranje jedinstvenog tržišta. A jedinstveno evropsko tržište je jednako sadašnjem nacionalnom tržištu. porez se plaća tamo gdje se roba proizvodi,odnosno prema principu porijekla. Porez obračunava prodavac, a ne kupac,kao kod principa odredišta. Roba ovdje prelazi granicu sa cijenom u koju je uračunat porez iz zemlje iz koje dolazi. Porezni prihod se ostvaruje tamo gdje se robe proizvode (porijeklo), a ne gdje se troše (destinacija-odredište).

To iz temelja mijenja položaj zemalja izvoznica i zemalja uvoznica u pogledu sticanja poreznih prihoda. U okviru sadašnjeg principa odredišta poreski prihod stiču zemlje uvoznice, a gube ga zemlje izvoznice. U suštini porez gube razvijenije,a stiču ga manje razvijenije zemlje.

U okviru realizacije principa porijekla, što je konačan cilj Evropske Unije,stvari su sasvim obrnute. Porez ovdje ostvaruju zemlje proizvođači (izvoznici) roba. Robe prelaze granicu sa uračunatim porezom, a kupac u drugoj zemlji (jer postoji analogija domaćeg,jedinstvenog tržišta) gubi pravo da zaračunava porez,odnosno zemlje uvoznici gube poreski prihod na uvezene robe.

U kontekstu međunarodne trgovine pitanje da li PDV posmatrati kao porez na potrošnju ili,obrnuto, porez na poslovanje se sažima u poznatoj alternativi principa odredišta ili principa porijekla. Ukoliko se porezi gomilaju tamo gdje se robe troše oni pripadaju zemlji odredišta, a ukoliko se porezi zadrže u zemlji koja ih proizvodi,oni pripadaju zemlji porijekla. Nojmarkovo izvješće se opredjeljuje za princip porijekla imajući u vidu da se zapravo radi o korporativnim i porezima na plaće, te da kompanije i pojedinci treba da doprinose zemlji u kojoj oni prave novac. Nojmarkovo izvješće navodi argument da u okviru principa odredišta potrošač nema mogućnosti da izbjegne učešće u doprinosu javnim troškovima u vlastitoj zemlji kupujući inozemnu robu,ali nema obavezu da doprinosi javnim financijama druge zemlje. Takođe, navodi se argument da to ne doprinosi  konkurentnosti jer potrošač u zemlji uvoznici plaća cijenu u kojoj je uvijek uračunat isti iznos poreza vlastite zemlje, ne gledajući na zemlju gdje je to dobro proizvedeno.

Na temelju svega iznesenog Nojmarkov komitet navodi da je nemoguće opće prihvatanje principa odredišta, te da je potrebno pronaći put do primjene principa porijekla poreza na potrošnju koji neće pogoršavati uvjete konkurentnosti. Od tada se zapravo traži odgovor na ovo pitanje koji se još uvijek ne nalazi.


TRANZICIONI PERIOD

 U ranim sedamdesetim godinama PDV su uvele sve zemlje članice Zajednice. PDV su uvele i zemlje koje su do početka 1973. god. pristupile Zajednici. Razvoj Evropske zajednice predmet je raznih razmatranja. U toku 1977. godine donosi se Šesta direktiva kojoj je osnovni cilj da se harmonizira baza PDV-a.

Učinjene su brojne preporuke zemljama članicama koje se odnose na definiranje poreznog obaveznika,oporezive transakcije,mjesto oporezivanja,visina stope,visina poreza,izuzimanje i odbitaka, posebnim šemama itd. U 1985. godini evropska komisija objavila je Bijelu knjigu u kojoj je naveden detaljan opis aktivnosti koje je potrebno ostvariti da bi se realizovao cilj stvaranja jedinstvenog evropskog tržišta. Među preprekama koje je bilo potrebno ukloniti navedena je i fiskalna barijera,koja se prije svega odnosi na potrebu harmonizacije poreza na dodanu vrijednost. Primjena principa odredišta u okolnostima visokih razlika u poreznim stopama stvara pretpostavku za brojne zloupotrebe od strane poreznih obaveznika. Kako se ocjenjuje da je potpuna harmonizacija poreznih stopa nemoguća, Komisija predlaže njihovo približavanje. Približavanje bi trebalo da se ostvari u broju poreznih stopa i posebno.

  Jedinstveni evropski akt koji je donesen 1986. godine (primijenjen srpnja 1987. ) dijelom predstavlja razradu Bijele knjige. Predviđeno je uspostavljanje internog / jedinstvenog / tržišta prvog siječnja 1993. godine. To je tržište u kojem bi slobodno,bez državnih graničnih prepreka,trebale da se kreću robe,ljudi, usluge i kapital.

I doista u ponoć 31. studenog 1992. godine stupio je na snagu novi sistem PDV u trgovini među zemljama članicama EU. Porez se plaća u mjestu isporuke umjesto na granici,čime se zapravo uklanja sama granična prepreka. Ovaj PDV sistem označen je kao privremen (tranzicioni). Od Komisije se zahtjeva da do kraja 1994. godine sačini definitivan sistem PDV-a,a da do početka 1997. god. osigura uvjete za njegovu praktičnu primjenu. Taj sistem bi trebao da se zasniva na principu porijekla umjesto dosadašnjeg (privremenog) principa odredišta.

Umjesto sadašnjeg / princip odredišta/ poreznog oslobađanja izvoza, a oporezivanje uvoza, zahtjev je da se stvari potpuno obrnu (princip porijekla). Robe bi preko granice prelazile oporezovane, a kupac / u drugoj zemlji/ ne bi na njih zaračunavao porez. Umjesto da se porezni prihod ostvaruje na uvezene robe, što je sada slučaj, porezni prihod će se ostvariti na izvoz roba. Porez će pripadati proizvođaču a ne potrošaču roba.

Potpunija razrada prelaznog sistema PDV ostvarena je u okviru globalnog priopćenja (1987. ).
Komisija je u ovom priopćenju definirala četiri oblasti koje čine osnovu prelaznog sistema PDV-a:
      1. Približavanje poreznih stopa
      2. izjednačavanje uvjeta trgovine unutar Zajednice i sa  zemljama izvan zajednice.
      3. Klirinški mehanizam
      4. Mjesto obrezivanja usluga.

Realizacija PDV na principu odredišta bez državnih granica predstavlja sasvim novu okolnost. Da bi se ostvario povrat poreza izvozniku,odnosno, da bi se na uvezena dobra mogao obračunati porez,neophodna je granična kontrola da bi se ustanovilo da je izvoz izvrsan. Sada momentalno ta granična kontrola ne postoji. Direktivom broj 91/680 EEC od 1612. 1991. god. ostvareno je reguliranje funkcionisanja PDV u međunarodnoj trgovini bez graničnih kontrola.

Rješenje je nađeno u odgovornostima kupaca i prodavaca i poreznih administracija vlastite zemlje. Prodavac prodaje dobra oslobođena poreza / nulta stopa/ kupcu uz evidentiranje njegovog poreznog broja. Prodavac će tražiti povrat poreza od svoje porezne uprave,a kupac je dužan da plati poreznu obavezu.

Da bi to funkcioniralo neophodno je da postoji sistem za razmjenu informacija PDV (VIES-VAT Information Exchange System). Porezni obaveznici koji žele da sudjeluju u trgovini unutar Evropske Unije dužni su da se registriraju kako bi dobili svoj identifikacijski broj.

Ocjene i vrednovanja prelaznog PDV sistema dolaze sa raznih strana

I sa raznim oprečnim mišljenjima i stavovima. Prema anketi zasnovanoj od uzorka 600 tvrtki a po istraživanju» Deloitte Touche» slika je dosta povoljna: 61% ispitanih tvrtki se slaže da je promjena u 1993. godini donijela napredak, a 39% odgovora da roba stiže brže na destinaciju.

Da sada razmotrimo drugi momenat ovog sistema.

Mogućnost prijevara, odnosno mogućnost PDV i preuzima fakturu oslobođenju poreza. On aranžira vlastiti prijevoz i preuzima robu u zemlji porijekla. Roba ne prelazi granicu nego se prodaje u zemlji porijekla robe, ali sada bez poreza. Zahtjev da faktura bude ovjerena od porezne uprave zemlje prijema robe istina smanjuje mogućnost utaja,ali zakon komplikuje proceduru i poskupljuje robni promet.

Osnovni izvor problema za potrebom provjeravanja broja PDV obaveznika je u činjenici da roba prelazi granicu bez obračunavanja poreza. To se smatra jednim osnovnih problema postojećeg prelaznog rješenja « principa odredišta» što je potrebno riješiti prelaskom na konačno rješenje realizacijom «principa porijekla».

  Kada se napusti postojeći privremeni prelazni princip odredišta i ostvari konačno rješenje na principu porijekla, kao osnove za ostvarenje jedinstvenog evropskog tržišta, ekonomski i porezni položaj razvijenih zemalja izvoznica i manje razvijenih zemalja uvoznica,iz temelja će se promijeniti.

U postojećem privremenom prelaznom rješenju (princip odredišta) porezna prednost je na strani zemalja uvoznica nasuprot zemljama izvoznicama koje su u podređenom položaju. Izvoznik izvozi robu bez poreza,zahtijevajući povrat poreza od vlastite porezne uprave. Na drugoj strani uvoznik na uvezenu robu obračunava i plaća porez vlastitoj poreznoj upravi. Porezno gledajući uvoz se isplati dok se izvoz ne isplati. Uvoz puni vlastiti proračun,dok ga uvoz prazni. Što je više uvoza /što je kod nas u BIH slučaj/ porezni prihod raste. Zemlje uvoznice ničim ne doprinose proračunima zemalja čije robe uvoze i troše.

Primjenom konačnog principa odredišta ovo stanje se iz temelja mijenja. Porezni prihod je u mjeri proizvedenih i izvezenih roba,odnosno porez se plaća prema mjestu proizvodnje kretanje roba unutar jedinstvenog evropskog tržišta među zemljama članicama je izjednačeno unutar vlastitog nacionalnog tržišta u sistemu PDV. Robe prelaze od prodavca kupcu po kreditnoj metodi međusobnog obračuna PDV-a.

Kupac,ako se nalazi u drugoj zemlji ( kao da se nalazi u vlastitoj zemlji) kupuje robu sa uračunatim porezom,stičući pravo da od porezne obaveze na vlastite isporuke odbije pretporez sadržan u kupovinama iz druge zemlje. Imajući, međutim u vidu da jedinstveno evropsko tržište nije i jedinstvena evropska država, postoji potreba zadržavanja poreznog prihoda u svojoj zemlji i za dio izvršenih isporuka roba i usluga kroz izvoz.

Tu je osnovni problem i osnovna teškoća u primjeni konačnog principa porijekla i razlog što se njegova primjena toliko odgađa. Riječ je neriješenom pitanju međusobnog obračuna nadoknade poreskog prihoda.

Mehanizam kliringa, na čijem usavršavanju uporno radi,jos nije takav da omogućava napuštanje principa odredišta i primjenu principa porijekla.

Porezne stope i pitanje momenta regresivnosti.

Porezne stope je mjesto gdje pojedine zemlje najupornije čuvaju svoj fiskalni suverenitet u sistemu PDV. Različitost poreznih stopa je osnovna prepreka prelaska sa privremenog principa odredišta na konačni princip porijekla,kao pouzdane osnove konačnog ostvarenja jedinstvenog evropskog tržišta. I pored toga što se od početka sugerira harmonizacija stopa PDV, razlike su značajne. Istina, u odnosu na period uvođenja PDV danas su te razlike znatno manje. Standardna devijacija, kao mjera prosječnog odstupanja od prosječne porezne stope,postepeno se smanjuje. Kao primjer navodim da je standardna porezna stopa u maju/svibnju 2003. godine u Austriji iznosila 20%, u Belgiji 21% u V. Britaniji 17,5% i u Danskoj 25%.

Ovolika šarolikost poreznih stopa, različitost njihove strukture, te brojna oslobađanja ( nulta stopa) i izuzimanja (niza stopa), svakako da nisu povoljna okolnost i osnova stvaranja jedinstvenog evropskog tržišta.

Da bi se izvršio utjecaj na harmonizaciju poreznih stopa PDV savjet je direktivom iz 1992. god. propisao da standardna stopa ne smije da bude niza od 15% ni u jednoj od zemalja članica. Takođe u svojim preporukama iz 1987. godine Evropska komisija je savjetovala da te razlike među stopama iznose 6%, što naravno nije ni blizu ostvareno. Samo su Danska, Finska i Švedska imale odstupanje standardnih stopa 15-215 dok su kod ostalih zemalja članica razlike znatno veće.

Dozvoljeno je da zemlje mogu imati i dvije sniženje stope, ali da ni jedna ne smije da bude niza od 5%.

Financijski teoretičari su bili uporni u dokazivanju prednosti jedne stope, a praksa uglavnom ne uvažava te argumente i kreće se drugim putevima. Danas nema zemlje u EU koja se opredijelila za samo jednu poreznu stopu PDV-a. Tako npr. Belgija i Irska koriste 5 stopa, četiri stope koriste Italija, Austrija, Finska, Švedska, sa tri Grčka, Španjolska, Francuska, sa dvije Njemačka i Holandija.

S druge strane razmatranje stvari, osnovni argument koji se navodi u prilog primjene jedne stope je poreska neutralnost. Porez na potrošnju sa više stopa narušava potrošački izbor i dovodi do suboptimalne alokacije resursa, usmjeravajući potrošnju ka blaže oporezovanim proizvodima i uslugama( više o tome od autorice marine Skreb-Kesner- «Deset razloga u korist jedinstvene stope poreza na dodatu vrijednost»).

Sniženje i nulte PDV stope u stanju su da uveliko eliminišu regresivnost i doprinesu čak blagoj regresivnosti. To je osnovni razlog zašto  SVE EU ZEMLJE pored standardne stope koriste nultu ili jednu ili više sniženih stopa i zašto se toga uglavnom ne odriču. Zaštita siromašnih slojeva građana uglavnom ide preko nulte ili sniženih poreskih stopa.

Komisija je još 1987. god. predložila mogućnost primjene smanjenih poreznih stopa PDV-a na ograničen obim transakcija.
To su:
      - namirnice, isključujući alkoholna pića
      - proizvodi energije za grijanje i osvjetljenje
      - opskrba vodom
      - farmaceutski proizvodi
      - knjige,novine i časopisi
      - putnički promet.

Izuzimanje bilo da se radi o sniženim poreznim stopama ili nultom stopom, prema preporukama Komisije treba da se primjenjuje u posljednjoj fazi,odnosno u maloprodaji. Razlog tome je u efektu nadoknađivanja. Ukoliko se poresko oslobađanje ostvari u fazi maloprodaje, nema poreskog nadoknađivanja. To je posljednja faza, te nema tko da preuzme teret porezne nadoknade. S obzirom da se ostvaruje pravo na povrat, dolazi do gubitka poreznog prihoda. Efektivna porezna stopa je nula. Ukoliko je oslobađanje (nulta stopa) u fazi maloprodaje,ti proizvodi su neoporezovani. Maloprodaja ne zaračunava porez na prodaje, a ostvaruje povrat poreza u nabavkama,tako da ti proizvodi ostaju neoporezovani.
I na kraju, samo kratko navešću nedostatke primjene PDV sistema:
1. Što doprinosi rastu inflacije
2. Što je nepodoban za uvođenje na subcentralnim nivoima vlasti. Izvoznik ima pravo na povrat plaćenog poreza a uvoznik robe obračunava porez kao da se radi o domaćoj robi.

Autor članka: Darko Dujmović, dipl. ekonomist Mostar
e mail: teledar@tel.net.ba
Tel.: 063 468 651



28.01.2011.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 28.01.2011. - Last modified: 23.10.2014.