ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (2-dio)


Piše: Nihad Filipović


SRPSKO-HRVATSKI ETNONACIONALIZAM, BOSNA I HERCEGOVINA I BOŠNJACI

U svjetlu zapažanja iznesenih u prvom nastavku ovoga rada, slobodni smo postaviti slijedeću tezu: etničko sukobljavanje u ratu u BiH, 1992-1995, samo je nastavak krvavog etničkog srpskog i hrvatskog ekspanzionizma u procesu kreiranja odnosno uvećanja srpske odnosno hrvatske nacionalne države.

Bošnjački etnonacionalizam, zbog specifičnog razvoja nacionalne svijesti kod bosansko-hercegovačkih Muslimana, odnosno Bošnjaka u cjelini, u ovim procesima igra minornu ulogu i faktički je i nepostojeći i politički manje-više irelevantan, sve negdje do kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada se zamjećuje jačanje i snažnije prisustvo etnonacionalne političke svijesti u kolektivnoj imaginaciji Bošnjaka ili preciznije narastajuće bošnjačke inteligencije, jer su mase i do tada, postojano odbijale svrstavanje bilo na srpsku bilo na hrvatsku stranu klatna nacionalne identifikacije. Tako da su procesi na koje se ovdje namjeravamo osvrnuti, sve do rata u BiH, 1992-1995, srpsko-hrvatska etnonacionalistička “kuhinja”, uz manje više otvoreno, potpuno ignoriranje Bošnjaka i njihovih nacionalnih težnji. Cilj nam je pokušati sažeto analizirati te procese, ne bi li što preciznije detektirali tok, kojima je još jednom proizveden sukob u Bosni i Hercegovini na tragu srpske odnosno hrvatske nacionalne politike razgraničenja. I cilj nam je, sagledavajući taj proces, pokušati ukazati na tokove kretanja etnonacionalističke svijesti i akcije u BiH danas.

Preskočimo Iliju Garašanina i njegovo čuveno “Načertanije” iz 1844, preskočimo period zametanja velikosrpske i veliko hrvatske nacionalne ideje, (3)period u kojemu hrvatske i srpske nacionalne svijesti faktički nije bilo u svijesti muslimanskog, pravoslavnog odnosno katoličkog naroda u BiH; iako je vrijeme i srpskohrvatski odnosi, te pozicija muslimana u vremenu formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, jako bitno za razumjevanje daljnjeg toka zbivanja, radi ekonomičnosti u pristupu, preskočimo i to vrijeme kao i period hrvatsko/srpskih nacionalnih turbulencija nakon toga, sve do 1939.

Međutim, te 1939, imamo (4)Sporazum Cvetković-Maček, kojim se, na štetu bosanskih muslimana “rješava” srpsko-hrvatsko pitanje u granicama Kraljevine Jugoslavije, i to tako što se formira tzv. Banovina Hrvatska. U našoj analizi krećemo upravo od tog Sporazuma, jer, pokazaće se u ratu u BiH, 1992-1995, upravo je taj Sporazum, bio temelj još jednog historijskog pobačaja srpskog i hrvatskog radikalnog etnonacionalizma u njihovom novom pokušaju dogovora o razgraničenju na račun Bosne i Hercegovine, bh. muslimana i bošnjačkog naroda.

Ovdje treba imati u vidu da je do 1939, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bila podjeljena na 33. administrativne oblasti, prema geografskom, historijskom, ekonomskom, ali i etničkom kriteriju, te da je u tom smislu i BiH bila podjeljena na šest oblasti, ali je, posebno u svjetlu kasnijih događaja, značajno naglasiti, da su te oblasti ipak sve bile u historijskim granicama BiH, u granicama sa kojima je BiH ušla u novu državu 1918. Sporazumom Cvetković-Maček historijske granice BiH se potpuno ignoriraju, a BiH se faktički dijeli na hrvatski i srpski pripadajući etnički prostor.

Potom II svjetski rat zahvaća i južnoslavenski region. Sile Osovine napadaju Kraljevinu Jugoslaviju 06.04.1941, a radikalni hrvatski nacionalizam, već i prije toga povijesnog događaja lukavo i pragmatski prilagođen narastajućim fašističkim silama Italiji, Njemačkoj i njihovim interesima, na razvalinama Kraljevine Jugoslavije, za nagradu od istih dobiva tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Kao što se vidi iz priložene karte, Bosna i Hercegovina ne figurira kao poseban administrativno teritorijalni prostor, već je jednostavno cijela uključena u novostvorenu hrvatsku nacionalnu državu. Muslimani su pri tome tretirani kao Hrvati islamske vjeroispovijesti.

Na istoku, srpski nacionalizam kolaborira sa (5)okupatorskom silom i dalje maštajući o ujedinjenju “srpskih zemalja” u jednu državu, na kojoj osnovi nastaje, u sred rata, 1943, plan generala i predsjednika kvislinške srpske vlade Milana Nedića, nazvan “Sve Srbija”. Plan je bio da se na “mala vrata” vrati Srbiji teritorija koja je, formiranjem NDH izgledala nepovratno izgubljeno za srpski nacionalizam. U skladu sa izmijenjenom geopolitičkom situacijom, Planom su izražene reducirane pretenzije srpskog etnonacionalizma, pa su isključeni neki krajevi i zemlje na koje inače srpski radikalni nacionalizam “tradicionalno” računa. Tako se isključuje Kosovo, gotovo u cjelosti izuzev sjevernog dijela naseljenog Srbima, onog kojega Srbi nazivaju Metohija, a koji se, interesantno, potražuje, onako “ispod stola” i “okolo kere”, u aktuelnom razvoju situacije oko Kosova, ove 2011/2012; ostatak Kosova zapravo nije bio većinski srpski prostor ni u momentu kada je priključen Srbiji 1913. Bila je to nagrada velikih ondašnjih sila za srpski doprinos u rušenju Osmanskog carstva i njegovom povlačenju iz Evrope, pa je ova reducirana pretenzija na Kosovo, osim prilagođavanja novoj geopolitičkoj stvarnosti, i svojevrsno prećutno priznanje srpskog imperijalizma 1913, kada je proširena Kraljevina Srbija na račun etničkih Albanaca.

Dalje, ovim Planom je srpski radikalni etnonacionalizam, u novim geostrategijskim uvjetima, morao odstupiti i od Makedonije, jugoistoka Srbije koji je pripao Bugarskoj kao nagrada za kolaboraciju sa silama Osovine; odstupa se i od svih teritorija na koje je u Hrvatskoj tradicionalno računao srpski radikalni etnonacionalizam, dok je u BiH zahvaćeno uglavnom sve ono što srpski etnonacionalisti vide kao “svoj” etnički prostor, tj. oni dijelovi BiH koji su Sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine, bili izvan Banovine Hrvatske). Plan ne računa na Bošnjake, koji se u srpskoj kolektivnoj svijesti ne doživljavaju kao poseban etnikum. Uporedili se mapa Nedićevog plana, u onom dijelu koji se tiče BiH, sa linijama razgraničenja prema sporazumu Cvetković-Maček, te sa aktuelnom dejtonskom mapom entitetski podijeljene BiH, logično se u zaključku nameću neke paralele koje nedvosmisleno ukazuju na kontinuitet jedne politike i stanja svijesti koje traje i dalje živi kao sanjani politički cilj radikalnih srpskih etnonacionalista.

Ohrabren podrškom Hermana Nojbahera, Hitlerovog opunomoćenika u Srbiji, Nedić je uspio “probiti” se do njemačkog firera Adolfa Hitlera. Septembra 1943, njemu je bio zakazan sastanak sa Hitlerom. Na sastanak Nedić dolazi sa pripremljenim kartama koje su mu radili njegov brat, general Milutin Nedić i diplomata Miroslav Spalajković. Međutim, već i prije sastanka bilo je malo izgleda da će Nedić uspjeti pridobiti Hitlera za svoj Plan. Hitlerov opunomoćenik u NDH, Siegfried Kasche (Zigfrid Kaše), kao i, razumljivo hrvatski poglavnik Ante Pavelić i njegova vlada, oštro su se protivili Nedićevim maštarijama, pa kako je i sam Hitler bio nesklon favoriziranju srpske državnosti, taj se Nedićev plan odbacuje na tom sastanku, tako da od toga nije bilo ništa.


Sa druge strane, one hrvatske, nakon poraza Sila Osovine u II svjetskom ratu i propasti kolaboracionističke NDH, radikalni hrvatski etnonacionalisti ne miruju. Oni i dalje sanjaju proširenu etničku hrvatsku državu, pa 1954, u Buenos Airesu, Argentina, Ante Pavelić, bivši Poglavnik NDH i Milan Stojadinović, poznati predratni srpski političar i bivši predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije, zaključuju (6)Sporazum, de facto nagodbu srpsko-hrvatskog radikalnog etnonacionalizma, o podjeli tadašnjeg državnog prostora Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), plus Slovenija, ali njena granica sa Hrvatskom nije bila predmet razmatranja jer je to trebalo bio srpsko-hrvatski dogovor. Iz mape koju prilažemo uz ovaj tekst, vidljivo je u kojoj je mjeri, u ponovo izmijenjenim geopolitičkim okolnostima, opet ojačao srpski etnonacionalistički ekspanzionizam, i opet na račun Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, Crne Gore i Crnogoraca, koji su, budući pravoslavci i lingvistički istojezični, jednostavno smatrani Srbima, te Makedonije i Makedonaca, koji su također smatrani Srbima nastanjenim u „južnoj Srbiji“. Istovremeno, jednako je vidljivo u kojoj je mjeri, u proizvedenim geopolitičkim okolnostima nakon II svjetskog rata i kraha NDH, reduciran hrvatski etnoekspanzionizam, koji odstupa od Drine kao granice prema Srbiji, povlačeći se na zapad sve do tokova rijeka Bosne i Neretve. Sporazumom se predviđa i transfer stanovništva, što je još jedna interesantna povijesna paralela sa srpskohrvatskim etnonacionalističkim planom iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Svi Srbi koji se zateknu na teritoriji Hrvatske imali su, uz razmjenu imovine, biti preseljeni u Srbiju, a svi Hrvati, tj. većinski Bošnjaci prema današnjoj nominaciji, koji se zateknu na teritoriji Srbije, imali su biti preseljeni u Hrvatsku.

Velikodržavna maštanja radikalnih srpskih i hrvatskih etnonacionalista traju sve vrijeme postojanja nove, nakon II svjetskog rata obnovljene Jugoslavije, pritajeno i pod represivnom kontrolom komunističkih vlasti u zemlji, a otvoreno i do kraja eksponirano vani, u inozemstvu među hrvatskom i srpskom političkom emigracijom. Međutim, poslije 1980. i smrti Josipa Broza Tita, neprikosnovenog lidera i političkog autoriteta (7)Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), te poslije pada Berlinskog zida i disolucije SSSR-a, srpski komunisti u Savezu komunista Jugoslavije (SKJ), tačnije frakcija oko Slobodana Miloševića, koja se ubrzo nametnula i osvojila vodeću poziciju na čuvenom VIII kongresu Saveza komunista Srbije (SKS) 1987, bili su ti koji su prvi otvorili pitanje nove političke organizacije Jugoslavije, nezadovoljni prije svega ustavnom pozicijom Vojvodine i Kosova, dviju autonomnih pokrajina u Republici Srbiji. Takve tendencije su nailazile na otpore u komunističkim partijskim organizacijama drugih jugoslavenskih republika, prije svega Slovenije i Hrvatske, ali sve otvorenije i u partijskim organizacijama BiH i Makedonije. Ta su partijska rukovodstva u mijenjanju ustavne pozicije autonomnih pokrajina vidjeli narušavanje političkog etničkog balansa moći na kojemu je jugoslavenski državni model funkcionirao od donošenja Ustava SFRJ iz 1974.g. Način na koji se otvaraju prednja pitanje u SKJ, postaje sve otvorenije nacionalistički, što slabi sistem iznutra, a to otvara prostor za ponovno nastupanje radikalnih srpskih i hrvatskih etnonacionalizama na historijsku južnoslavensku političku pozornicu, sa starim idejama o srpsko-hrvatskoj nagodbi kao način rješenja hrvatskog i srpskog etničkog pitanja. Ono što je kod njih novo, jeste da zagovornici te ideje, u proizvedenim prevratničkim povijesnim uvjetima, “odjednom” postaju i dotadašnji zagovornici komunističkog internacionalizma i ideje bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti.

Naime, u novim okolnostima SKJ, nije imao mehanizme za vladanje starom metodom “čvrste ruke”, pa pod pritiskom narastajuće nacionalističke svijesti i u SKJ i općenito u jugoslavenskom društvu, dolazi do faktički iznuđene liberalizacije političkog ambijenta u Jugoslaviji. Komunistička svijest korak po korak odstupa pred narastajućom nacionalističkom duhovnošću, prilagođava joj se, pa kako ne nalazi odgovor na nacionalistički izazov, koji sve više i više osvaja svijest masa, ne bi li zadržali vlast, i sami se transformiraju, napuštaju komunističku i usvajaju nacionalističku matricu. Tako radikalna srpska i hrvatska etnopolitika, trideset i pet godina od završetka drugog svijetskog rata i sloma tih i takvih politika, ponovo, korak po korak potiskujući komunističku ideologiju i multikulturalnu svijest, prevlađuje i postaje zapravo main stream (engl. u značenju glavni tok, matica) političkog promišljanja kod Hrvata i Srba. Pala je jedna totalitarna ideologija sa klasnim predznakom, a njeno mjesto zauzima druga, sa nacionalnim predznakom.

Nova komponenta u toj historijskoj utakmici koja, pokazaće se i ovaj put, uvjek završava u krvi, jeste bošnjački nacionalni korpus. Bošnjaci su se, od sitnog kusura u srpsko-hrvatskom etničkom razgraničenju, historijski transformirali u nezaobilazni faktor bosansko-hercegovačkog raspleta. Njihovim otporom uz podršku bh. patriota iz reda srpskog i hrvatskog naroda te pripadnika ostalih naroda u BiH, spriječeno je komadanje BiH u ratu 1992-1995. Iz tog rata, bošnjački korpus je izašao definitivno historijski promoviran i to u toj mjeri, da je, na temelju stanja odnosa historijski produciranih tokom pomenutog rata u BiH, realno moguće prognozirati, kako više u BiH nije moguće srpsko-hrvatsko svođenje povijesnog računa, kako jedan primjeti, do posljednjeg Bošnjaka.

Bošnjački etnonacionalizam je definitivno iskoračio na historijsku pozornicu i nametnuo se kao nezaobilazan činitelj rješenja “bosanskog pitanja”. On je tu da ostane, tako da danas, jednako tako po prvi put u povjesti, imamo situaciju u BiH da srpski i hrvatski nacionalizmi, htjeli ne htjeli, moraju rješenje u BiH tražiti dogovorom sa Bošnjacima, ali ne više kao etnički nedefiniranom islamskom religijskom skupinom, nego u političkom dogovoru sa Bošnjacima kao narodom, na osnovama ravnopravnosti i uvažavanja. Za politički organizirane Bošnjake pri tome bi trebalo biti irelevantno radi li se tzv. narodnoj stranci Bošnjaka ili je na djelu multietnička građanska stranka u kojoj participiraju i kojoj na izborima većinski ukazuju povjerenje i Bošnjaci. Bitna je bh. domovinska svijest i politička platforma. Politički dijalog, odnosno dogovor koji ovdje akcentiramo, razumijevamo samo u takvoj interakciji narodnog i građanskog. Takav tok diktiraju ne samo unutarnje okolnosti i odnosi, nego je takav i odnos velikih svjetskih sila prema BiH.

O dogovoru, naglašenom u prednjem pasusu, još će biti riječi u ovome radu, a na ovome mjestu dužni smo nekoliko napomena u vezi sa prednjom konstatacijom. “Bosansko pitanje” ovdje stavljamo pod navodne znake, jer je ono kao takvo, u BiH otvoreno za pregovaranje i političko cjenjkanje i dogovaranje sa strane etnonacionalista, devedesetih godina dvadesetog stoljeća, pri čemu je legalistički, odnosno ustavno pravni okvir potpuno zanemaren, čak prezrivo odbačen. Odnos velikih sila prema BiH je opredjeljen jasno njihovim interesom, ali u modernom globalističkom svijetu, koji se kreira i uobličuje nakon pada komunizma i perioda hladnog rata, princip legaliteta u odnosima među državama, apsolutno postaje ugaoni kamen čitave globalističke, najprije političke, a onda i pravne konstrukcije, tj. onoga što se politički definira kao New World Order (Novi svijetski poredak). Globalizam i Novi svjetski poredak de facto su jedno, s tim što pojmovno, globalizam apostrofira ekonomsko-interesni, a Novi svjetski poredak političko-interesni aspekt fenomena.

Dakle, s onu stranu ekonomskih motiva i interesa, Novi svjetski poredak i legalistički okvir u kojemu se nastoji implementirati, upravo jeste taj politički interes velikih sila, prije svega još uvjek najmoćnije svjetske sile, Sjedinjenih Američkih Država, koje su politički motor globalizma i Novog svjetskog poretka. Ostaje nejasno, zašto to ne bi bio i interes male države poput Bosne i Hercegovine.

Princip legaliteta u međudržavnim odnosima kao noseći političko-pravni princip Novog svjetskog poretka, u BiH je, sa pojavom nacionalista na političkoj sceni, u borbi za vlast i po njihovom dolasku na vlast, nakon prvih slobodnih izbora 1990. godine, napušten i zamjenjen načelom dogovaranja naroda, pri čemu je, sa jedne strane, tu politiku pratilo demoniziranje građanske ideologije i njenih zagovornika i pristalica, u kojima se mal ne gledalo izdajnike sopstvenog naroda, a sa druge strane, ovo naroda, shvaćano je kao dogovaranje Muslimana, Srba i Hrvata, ne “koji živi u BiH”, nego općenito, što je bila idealna politička podloga za uključivanje Republike Hrvatske odnosno Republike Srbije u tzv. “bosansko pitanje”. Naravno, bilo je vrlo teško, zapravo nemoguće u konstelaciji odnosa koji su tada vladali u Jugoslaviji i BiH, izbjeći uplitanje odnosno uticaj Srbije i Hrvatske i njihovih politika na slijed i dinamiku zbivanja u BiH. Ali, poanta nije u tome. Ovdje je riječ o principijelnom političkom stajalištu koje ima uporište u bh. ustavnopravnoj legislative i tradiciji.

Profesor Omer Ibrahimagić, u radu pod naslovom (8)“Savremeni ustavni položaj naroda u Bosni i Hercegovini”, klinički precizno prati ustavnopravni razvoj definiranja odnosa između naroda BiH, Muslimana, Srba Hrvata i ostalih, od zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), u Mrkonjić Gradu, 25.11.1943. pa dalje. Među ostalim tu profesor ukazuje na Amandman XVIII, iz 1972. godine, na Ustav SRBiH od 11.04.1963, gdje se, po prvi put u našoj ustavnopravnoj tradiciji, taj odnos ili to pitanje kako smo ga naprijed naznačili, definira kao odnos “naroda, narodnosti i etničkih građana, koji u njoj (BiH, op.a.) žive”. Ibrahimagić dalje podsjeća da se Amandmanima na Ustav iz 1974. godine, donesenim 31.7.1990, ide i korak dalje, pa se jednako tako po prvi put u našoj ustavno pravnoj tradiciji, u definiranju BiH i odnosa njenih naroda i narodnosti, javlja izraz “suverena država”, gdje se Amandmanom LX BiH definira kao “demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata, i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive”.

Dalje, Ibrahimagić ukazuje na jedan vrlo interesantan detalj, čini se, svejedno, potpuno zaboravljeni ili (ne)svjesno gurnut u stranu skorim ubrzanjem političke krize:

Amandmanom LXX, tač. 10. prvi put u novijoj ustavnoj historiji Bosne i Hercegovine“, piše profesor, „obrazuje se Savjet za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Predviđeno je bilo da se za članove Savjeta bira jednak broj poslanika iz reda pripadnika naroda Bosne i Hercegovine - Bošnjaka, Srba i Hrvata, kao i odgovarajući broj poslanika iz reda drugih naroda i narodnosti i drugih koji se nisu nacionalno odredili, a žive u Bosni i Hercegovini. Odluka se donosi saglasnošću članova iz reda svih naroda i narodnosti. Također je predviđeno da se dvotrećinskom većinom ukupnog broja poslanika u skupštini SRBiH donese zakon kojim će se regulirati sastav, djelokrug i način rada Savjeta. Istim Amandmanom navedena su i pitanja koja će Savjet moći razmatrati: ravnopravnost jezika i pisma; organiziranje i djelovanje kulturnih ustanova i institucija koje imaju poseban značaj za ispoljavanje i afirmaciju nacionalnih osobenosti pojedinih naroda i narodnosti i donošenje propisa kojima se osigurava ostvarivanje ustavnih odredbi kojima su izričito utvrđeni principi ravnopravnosti naroda i narodnosti. Ako najmanje 20 poslanika smatra da se predloženim propisom ili drugim aktom iz nadležnosti Skupštine SRBiH narušava ravnopravnost naroda i narodnosti, prijedlog o kojem Skupština odlučuje utvrđuje Savjet. Na prijedlog Savjeta, o pitanju od interesa za ostvarivanje ravnopravnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, Skupština SRBiH odlučuje dvotrećinskom većinom ukupnog broja poslanika po posebnom postupku utvrđenom Poslovnikom Skupštine SRBiH. S obzirom na burne političke događaje koji su se dešavali 1991. godine, poslije provedenih izbora 18. novembra 1990. godine, kada su nacionalne stranke došle na vlast, niko nije pokrenuo pitanje obrazovanja navedenog savjeta, niti je donesen zakon“.

Iz prednjeg nalaza profesora Ibrahimagića je jasno da je postojala legalistička ustavnopravna osnova za odbranu Republike BiH, ali isto tako i za etnonacionaliste iz Srpske demokratske stranke (SDS) da legalnim putem predviđenim ustavom, traže zaštitu ravnopravnosti naroda. Međutim, kako se kriza odnosa u jugoslavenskoj federaciji produbljivala i dobivala na ubrzanju, sva je ova ustavnopravna legalistička tradicija u BiH bilo odbačena, bilo previđena, bilo svjesno ili nesvijesno gurnuta u stranu, a otvoren je prostor za etnonacionalističko cjenkanje i trgovinu narodom i državom kao da je na djelu dogovor o cijeni sira na pijaci, a ne cijela jedna država i narod te države.

Legitimitet kreira legalitet i u tom smislu etnonacionalisti su u slijedili - raison d’etat (franc. državni razlog, ovdje shvaćeno kao narodni interes), kako ga oni doživljavaju. Napuštanje pravnog principa ili argumenta legaliteta i njegova zamjena sa politički rastezljivim načelom dogovaranja, savršeno je odgovaralo bh. srpskim i hrvatskim etnonacionalistima, koji se hrane i održavaju na jaslama država Srbije i Hrvatske; ostaju nejasni stvarni motivi napuštanja principa legaliteta sa strane (9)muslimanskog etnonacionalizma devedesetih godina prošlog stoljeća u postupku disolucije jugoslavenske federacije i pozicioniranja BiH u novom poretku stvari. Još manje je jasno zašto je isti put slijedio bošnjački građanski nacionalizam i bh. domovinska svijest. Umjesto da se formirao i beskompromisno održavao jedinstveni front građanskog domovinskog otpora, politički organizirane patriotske snage tj. građanski nacionalisti, upadaju u etnonacionalističku zamku, te i oni u svijesti zaturaju princip legalizma, manje-više utapaju se u etnonacionalističku duhovnost i politiku dogovaranja tri naroda. Međutim, njihova odgovornost za daljnji razvoj događaja i rat koji je proizveden takvom politikom je sekundarna, jer su izgubili izbore 1990. godine, te su se, makar u formalnom smislu, našli u opoziciji. Njihovu primarnu odgovornost treba tražiti u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, u godinama tzv. demokratskog otvaranja bh. društva. Koliko je u toj odgovornosti prisutan objektivan moment i snaga matice historijskog toka kojim je i BiH bila zahvaćena, drugo je pitanje. Ali, da je ta svijest i politika u historijskom smislu odgovorna za kasniji razvoj događaja to, ukoliko se misli racionalno, ne bi trebalo biti u održivoj sumnji. Kao što ne bi sumnje trebalo biti ni oko pitanja primarna odgovornost za razvoj događaja nakon 1990. i prvih, formalno demokratskih izbora u BiH. Tu je odgovornost na politički organiziranim etnonacionalistima.

Legalistički, pravni argumentirano, vidjeli smo gore, mogla se braniti nova, samostalna ustavnopravna pozicija Republike Bosne i Hercegovine, nakon disfunkcionalnog urušavanja države Jugoslavije. Međutim, umjesto legalističkog pravnog argumenta koji su imali u rukama, kao idealno oruđe za odbranu samostalnosti RBiH, muslimanski etnonacionalisti, boreći se za vlast i nakon dolaska na vlast 1990, počinju zagovarati načelo dogovora naroda i tako doprinose raspirivanju etnonacionalističkog požara u BiH, što će dovesti do rata 1992-1995. Pošto sva ova nakaradna, naivna, zbunjena, neznalačka, a neki to otvoreno nazivaju izdajničkom politikom (što po posljedicama i jeste), pošto ta politika dakle ima demokratsko pokriće tj. većinsku legitimaciju naroda koji ju je i izglasao na vlast na izborima 199o. godine, onda je sasma razumljivo i uzdržano ponašanje velikih sila, ovdje mislimo na Sjedinjenih Američkih Država prije svega, i njihovo referiranje od principa legaliteta spram BiH i njenog postjugoslavenskog pozicioniranja. Koji je tu pak stvarni interes SAD, to je drugo pitanje. Ali, ponavljamo: legitimitet kreira legalitet. Ko na vlast, njegova vlast; ali i odgovornost.

Poseban je hendikep, čak tragedija politički organizirane nacionalističke svijesti u Bošnjaka, i to jednako etnonacionalističke kao i građanske patriotske svijesti, jeste što i svih poratnih godina, pa evo i dok ovo pišemo, traje to naprijed opisano lutanje, ta pometenost, ta zbunjenost bošnjačke etnonacionalističke i građanske politike, koja se graniči sa zdravim razumom, protuvriječi elementarnoj logici i stvarnim historijski utemeljenim interesima tog naroda.

Samo u ovom i ovakvom okviru moguće je pravilno skenirati BH politički realitet, u predratnim godinama, u godinama rata 1992-1995, i svih ovih poslijeratnih godina do danas. Jer, sve ono čemu smo svjedočili u procesu raspada Jugoslavije i svih ovih postdejtonskih godina u BiH jasno ukazuje na snagu etnonacionalističkog sentimenta. Dejtonska Bosna i Hercegovina nije ništa drugo nego etnonacionalistički kompromis. Srpsko-hrvatska nagodba devedesetih godina prošlog stoljeća, sa kojom se još jednom pokušalo rješavati srpsko-hrvatsko etničko razgraničenje na račun interesa države BiH i Bošnjaka, o čemu će dalje biti riječi u ovome radu, nije do kraja provedena, zahvaljujući otporu Bošnjaka i bh. patriota koji, djelujući vojno i diplomatski, uspijevaju spriječiti državno-pravno razbijanje BiH. Osim nenadoknadivog gubitka u ljudskim životima, cijena koju su Bošnjaci i bh. domovinski opredijeljeni građani, platili za takvo okončanje sukoba u BiH, jeste današnja, entitetski podjeljena BiH. Takva BiH je kreirana u Daytonu, Ohio, USA (Dejton, Ohajo, SAD), 1995. g., dogovorom glavnih protagonista srpsko-hrvatske nagodbe, pod auspicijom (pokroviteljstvom) domaćina, SAD i prošireno sa predstavnicima Bošnjaka, odnosno bh. vlade, jer je tok rata u Republici BiH bio takav da se konačno, u privođenju sukoba kraju, prije i iznad svega zbog jačanja Armije RBiH, morala uvažiti i muslimanska, dakle bošnjačka komponenta i legitimni predstavnici napadnute države, RBiH.

(3) Nepostojanju srpske nacionalne svijesti u BiH devetnaestog stoljeća svjedoči činjenica da je 1863.g., sa sjedištem u Sarajevu, osnovano Društvo za širenje srpskog nacionalnog imena u Bosni. Na čelu Društva je bio Bogoljub (Teofil) Petranović., rođ. u Drnišu 1830, umro u Šibeniku 1887, bogoslov, 1852. rukopoložen za prezvitera. Petranovića srpska vlada 1862. šalje u Bosnu sa zadatkom širenja srpske propaganda i dizanja naroda na bunu protiv turske vlasti. Službeno Petranović dolazi u Bosnu da se bavi učiteljskim poslom i književnim radom (prikupljanje narodnih pjesama). Stvarno radilo se o širenju srpske nacionalne svijesti među bosanskim pravoslavcima, čime se Petranović intenzivno bavi sve do 1869, kada je protjeran iz Bosne jer je, po instrukcijama iz Srbije, direktno krenuo na organiziranje oružane pobune protiv turske vlasti. Tok Petranovićeva rada bio je kompleksan, ali je osnova bila u širenju svijesti među bosanskim pravoslavcima o veličini srpstva i o pravoslavnoj Rusiji koja matrijalno pomaže slavensku pravoslavnu braću. Ovdje treba imati i u vidu da se Petranović javlja poslije 1844. i pojave “Načertanija”. Direktno plaćen od srpske vlade i to duplo više nego ostali povjerenici, odnosno kako bi se danas kazalo, agenti srpske vlade u Bosni (25 dukata, dok su ostali bili plaćeni u tzv. čaršijskim grošima), Petranović je, piše Novak Kilibarda u predgovoru knjizi „Narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine“, knjiga VIII, „Svjetlost“ Sarajevo, 1989, „u Sarajevu bio na čelu odbora koji je imao cilj da se iskorjenjuje pogrdni naziv Vlasi, a da se populariše ime Srbin. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, sjeća se 1906, u svojim Zapamćenjima, da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Vladislav Skarić, odličan poznavalac sarajevske prošlosti, veli da je Teofil bio duša srpskog pokreta u Sarajevu i da je rukovodio srpskim odborom koji je imao »revolucionarnih ciljeva«. Jovan Skerlić dokazuje da je Omladinsko društvo u Sarajevu osnovano 1866. godine, kada i Spomenica u Temišvaru i Srbenda u Pragu. Javno se zvalo Društvo za kupljenje narodnih umotvorina, a u stvari bilo je središte omladinskog pokreta u Bosni“.

Po ugledu na srpsko, tih se godina osniva slično Društvo za širenje hrvatskog nacionalnog imena, tj. ukidanje naziva Šokac, a usvajanje nacionalne odrednice Hrvat. Na čelu Društva je bio dragoman pruskog Konzulata u BiH, izvjesni Klement Božić. O ovome je pisao Tomo Herkalović u “Obzoru”, br.78, od 19.03.1911.g. i još ranije u knjizi "Vorgeschichte der Occupation Bosniens und der Hercegovina" (Zagreb 1906).

(4) Dragiša Cvetković, rođ. 1893, umro 1939, srpski političar, u više navrata Predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije i Vladimir Maček, rođ. 1879, umro 1964, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, predmetni sporazum su zaključili 26.08.1939. Hrvatski nacionalizam, nezadovoljan hrvatskom pozicijom u novouspostavljenoj državi, uspio je ishoditi banovinu Hrvatsku kod velikosrba pod auspicijom tada dominantnih evropskih sila, fašističke Italije i Njemačke. Prvi član Uredbe o stvaranju Banovine Hrvatske glasio je: ”Savska i Primorska banovina, kao i srezovi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko. Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica, spajaju se u jednu banovinu pod imenom Banovina Hrvatska. Sjedište banovine je u Zagrebu”... Smatralo se da je banovina samo prvi korak u poslu preuređenja države na etničkoj osnovi, pa se očekivalo da će i Srbi formirati posebnu srpsku banovinu, a onda bi u tom postupku konačno bile utvrđene linije kako srpske tako i hrvatske teritorijalne jedinice... I doista, bio je izrađen “Nacrt Uredbe o organizaciji srpske zemlje”. U članu 1. tog Nacrta se kaže: “Banovine Vrbaška, Drinska, Dunavska, Moravska, Zetska i Vardarska, spajaju se u jedno pod zajedničkim imenom Srpske zemlje, čije je sjedište u Skoplju. Dosadašnje banovine se pretvaraju u oblasti, zadržavajući svoje nazive i svoja sjedišta”... Postignutim Sporazumom nisu bile zadovoljni mnogi srpski i hrvatski političari i javni radnici. Vođene su žestoke diskusije i rađeni prijedlozi nadopuna Sporazuma, ali je sve to zaustavljeno izbijanjem II svjetskog rata.

(5) Ovdje treba, povijesne istine radi, kazati da kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije, Srbija nije “potonula”, nije nestala (kao Poljska ili Čehoslovačka na primjer) niti je prestala postojati kao država. Kako primjećuje dr Nadan Filipović, osvrćući se na svom portal “Bošnjačkooko”, na uradak “Srbi i Jevreji”, izvjesnog Laze Kostića: “Nepobitna je činjenica da je Srbija u Drugom svjetskom ratu bila država, koja je imala sva ministarstva, sve organe vlasti, srpsku policiju, specijalnu srpsku policiju, srpsku policiju za Jevreje, mnogobrojne zatvore, carinsku službu, te različite vojne formacije koje su Nijemci veoma dobro naoružali. Srbija je imala veoma aktivnu Srpsku državnu stražu pod direktnim rukovodstvom generala Milana Nedića, pa elitni Srpski dobrovoljački korpus Dimitrija Ljotića, pa Srpsku graničnu stražu, pa Srpsku seosku stražu, kao i mnogobrojne četničke jedinice raspoređene po cijeloj Srbiji. Štampale su se mnogobrojne novine i časopisi na srpskom jeziku, kao i mnoštvo knjiga, radila su kina i pozorišta, radili su svi muzeji, radile su sve osnovne i srednje škole, u punoj je funkciji bio Beogradski univerzitet i svi fakulteti, priređivane su različite izložbe i koncerti...”, piše Filipović u tekstu pod naslovom “Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu; mali prilog faktografskoj analizi jedne neistine”, i dodaje: “Država Srbija je imala svoje “Službene novine” u kojima su objavljivani novi zakoni i uredbe srpske vlade. Cijelo vrijeme rata u punoj je funkciji bila Srpska narodna banka, čiji guverner nije bio Nijemac, već Srbin. Štampan je srpski novac koji je imao svoj tečaj na mjenjačnicama ne samo u odnosu na njemačku reichsmarku, već i na sve druge valute, uključujući i kunu Nezavisne države Hrvatske...” Slijedom prednjeg, nameće se zaključak: Srbija je tokom II svjetskog rata itekako bila država, i to država koja je sarađivala sa silama Osovine, a nikakva aktivna članica antifašističke koalicije, koja je sa svojim četničkim odredima vodila borbu na strani Saveznika, kako ih moderni srpski revizionisti historije žele prikazati. Jedina borba koju su četnici Draže Mihajlovića vodili bila je borba protiv partizanskih jedinica pod vođstvom J. B. Tita.

(6) Sporazum je naišao na protivljenje većeg dijela hrvatske i srpske emigracije, koji su se doživljavali kao krvni neprijatelji, posebno poslije iskustava u II sv. ratu, pa su potpisnici, svaki u svom dijelu, bili prisiljeni javno istupati i braniti dogovor. Prema Sporazumu, nakon raspada SFRJ, granica između Srbije i Hrvatske bi pratila postojeću između te dvije republike SFRJ u djelu između Slavonije i Vojvodine, a onda bi granica bila rijeka Sava, te rijeka Bosna do njenog izvora, a onda, u zamišljenom produžetku njenog donjeg toka, preko planinskih masiva, do rijeke Neretve. Granica bi onda pratila tok rijeke Neretve do ušća u Jadransko more. Sporazumom je predviđena razmjena stanovništva i imovine Srba i Hrvata koji bi se zatekli na “pogrešnoj” strani granice. Svi muslimani su prema Sporazumu uzeti za Hrvate islamske vjeroispovijesti. Ovo je de facto značilo da će svi muslimani u Srbiji i Crnoj Gori biti raseljeni tj. uključeni u planiranu razmjenu stanovništva.

(7) Službeno Jugoslavija, na II zasjedanju AVNOJ-a 29.11.1943.g. u Jajcu, najprije dobiva ime Demokratska federativna Jugoslavija, zatim na III zasjedanju AVNOJ-a 29.11.1945.g. u Beogradu, mijenja naziv u Federativna Narodna Republika Jugoslavija i konačno, 07.04.1963.g, u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

(8) Rad objavljen u časopisu “Znakovi vremena”, br.18-19, izdanje Ibn-Sina, Naučno istraživački institute u Sarajevu.

(9) Ovdje koristimo neprimjereni izraz “muslimanski etnonacionalizam”, što je contradictio in adjecto (lat. suprotnost u samom pojmu); ovo stoga jer u vremenu kojim se bavimo u ovome odjeljku, Bošnjaci, službeno, nisu bili priznati kao narod, ali i iz razloga potcrtavanja jedne specifične linije političkog razmišljanja u Bošnjaka toga doba, oličene u politici pobjedničke Stranke demokratske akcije. Ta politika ne samo da je bila protiv bošnjačkog nacionalnog imena, na koji je način direktno radila u korist srpskog i hrvatskih etnonacionalizma, nego je i napustila čvrsti pravni princip legaliteta u postjugoslavenskom pozicioniranju samostalnosti i Hercegovine, a nadomjestila ga rastegljivim političkim načelom dogovora naroda.
 



3344 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (1-dio)
3351 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (2-dio)
3359 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (3-dio)
3363 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (4-dio)
3373 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (5-dio)
3377 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (6-dio)
3386 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (7-dio)
3393 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (8-dio)
3399 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (9-dio)
3409 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (10-dio)
3415 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (11-dio)
3426 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (12-dio)



14.01.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 14.01.2012. - Last modified: 12.11.2014.