ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (4-dio)

Piše: Nihad Filipović


HISTORIJSKA DISTANCA I CILJEVI ETNONACIONALIZMA

Kao što smo vidjeli u prethodnim dijelovima ovoga rada, srpsko-hrvatske etnonacionalističke “igre” i nastojanja na podjeli Bosne i Hercegovine, itekako imaju povijesno zaleđe i nisu od jučer. Budući je to tako, sve ono što smo imali pred rat, u toku rata i danas u Bosni i Hercegovini, nemoguće je pravilno valorizirati ako se stalno nema na umu ono što je strateški cilj radikalne srpsko-hrvatske etnonacionalističke politike u BiH. Nijedno krupno političko pitanje danas u BiH ovakvoj kakva jeste, ne može se posmatrati izvan etnonacionalističkog konteksta; reforma policije, Evropa da ili ne i pod koju cijenu, nadolazeća ustavna reforma..., pa čak i politička pitanja manje-više formalnog značaja, kao što je npr. pitanje (18)himne ili zastave, ništa od toga nije moguće sagledati i pravilno politički odvagati ukoliko se gubi iz vida, zanemaruje i svjesno ili politički naivno, komatizirano i nesvijesno previđa ono što je strateški cilj srpsko-hrvatskog etnonacionalizma u BiH.

Zapravo, u BiH je na djelu sukob etnonacionalizama. On se odvija na liniji srpsko-hrvatski separatizam kontra bošnjački integralizam, sa tim što je integralistička bošnjačka etnonacionalistička linija ujedno i linija građanskog nacionalizma, tako da se tu te dvije bh. patriotske svijesti dodiruje i preklapaju.

Separatistički srpski i hrvatski etnonacionalizam u BiH se identificira sa istom takvom sviješću u Srbiji i Hrvatskoj, a to rezultira prividno ekskluzivnim identificiranjem bošnjačkog nacionalizma sa državom BiH. Za srpske i hrvatske ekstremne etnonacionaliste to je radikalni bošnjački etnonacionalizam, a za Bošnjake to je patriotizam i građanski nacionalizam.

Iako je bh. integralistička svijest matica etnonacionalističke svijesti u Bošnjaka, tu i takvu svijest zagovaraju i njeni su nosioci i pripadnici hrvatskog odnosno srpskog naroda u BiH. Ovo činjenica, kao i naprijed pomenuto preklapanje bošnjačke bh. integralističke etnonacionalističke svijesti sa bh. građanskom patriotskom sviješću, rak rana je separatističke svijesti u BiH, pa otuda napadi kako na pojedince nositelje takve svijesti, koji se stigmatiziraju kao izdajnici, tako i na Socijaldemokratsku partiju BiH, koja bez obzira na lutanja i kardinalna politička nesnalaženja i skretanja, svih ovih poratnih godina, ostaje, po tradiciji, svijesti i ideji koja je nosi, koju zagovara i za koju se bori, jedina relevantna multikulturalnu političku stranku u BiH. U tom smislu je današnja politička situacija u BiH slična onoj iz vremena II svijetskog rata. U II svjetskom ratu u sukob srpskog i hrvatskog etnonacionalizma umiješala se i multikulturalna svijest tada oličena u Komunističkoj partiji Jugoslavije.

Multikulturalna svijest je i danas involvirana u sukob etničkih nacionalizama u BiH. Međutim, ono što nedostaje, jeste ideološka poveznica. U II sv. ratu to je bila ideja zajedničke države, socijalne pravde i bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Plus sila. I to brutalna sila kojom se Komunistička partija Jugoslavije obračunavala sa nacionalistima, ali i sa „mangupima“ u sopstvenim redovima. Milovan Đilas, neposredno pred smrt 1995, u jednom (19)intervju, kaže:

Reću Vam tajnu. Govorio sam to i ranije, ali sada to izgleda kao tajna. Tiče se Bosne i partizana i naše sposobnosti da mobiliziramo Srbe, Hrvate i Muslimane u borbu protiv njihovih sunarodnika (nacionalista, saradnika okupacionih slila, op.a.)... Znate, jedini način na koji smo mi mogli spriječiti ovo što upravo svjedočimo u Bosni, bio je da budemo brutalniji od nacionalista. Svako skretanje, pa bilo to silovanje ili tek krađa, značilo je likvidaciju. Bez toga, mi bi bili isto što i oni“.

Ovakve ideje, niti svijesti koja bi je nosila, danas nema. Politička duhovnost u BiH je omeđena etnonacionalističkom sviješću, a tek na krajnjim rubovima vegetira organizirana politička multikulturalna svijest, glavinjajući poput pijanca u polusvjesnom sukobu sa sopstvenim zabludama. Istanjene vizure i etnonacionalizmom zatrovane ideologije, kadrovski pocijepana iznutra, ta svijesti gubi kvalitetni ljudski materijal i vitalnost; nesposobna da se nosi, a još manje obračuna sa mangupima (kriminalcima) u sopstvenim redovima, multikulturalna svijest nema onu nužno potrebni energiju za agitaciju, za pridobivanje masa i demokratski obračun sa etnonacionalistima na zemaljskoj, bosanskohercegovačkoj osnovi. Ta svijest opstaje kao kakav-takav politički faktor u bh. javnom prostoru i životu (uglavnom u tzv. Federaciji BiH), samo zahvaljujući još nesposobnijoj (u političko-ekonomskom smislu nesposobnoj, u smislu rješavanja životnih pitanja naroda i građana, ekonomskog razvoja, zapošljavanja, podizanja kvaliteta života...), ali i još gramzivljijoj i još beskrupuloznijoj etnonacionalističkoj političko-kriminalnoj mafiji. Dakle paradoksalno, ali gotovo bi rekli tipično za BiH, ta i takva svijest, politike i vlasti, a osobito kriminal koji je prati, osim što budi revolt u masama i dalje legitimitet oponentskoj multikulturalnoj svijesti i politici, istovremeno opstaje kao politički faktor u fokusu, na proizvedenom strahu i „ideologiji“ laži kojom „zaleđenu masu“ uspješno svih ovih godina uglavnom drže pod kontrolom. Na ovaj način revolt mase na ostvarene učinke ovakve svijesti i politike koja iz nje izlazi, ostaje pritajen uz samo povremena varničenja i masovnija javna očitanja, ali i tada ne na zemaljskoj, nego na separatnoj, entitetskoj osnovi.

Ono što je jučer bila ideja zajedničke države, socijalne pravde i bratstva i jedinstva, dakle ideološka poveznica separatnih dijelova bh. etnosa, danas bi mogla biti bh. domovinska svijest. Ali, kako su radikalni srpski i hrvatski etnonacionalizmi u BiH idejno/psihološki neraskidivo vezani sa odgovarajućim političkim matricama u republikama Srbiji odnosno Hrvatskoj, to zaživljavanje takve svijesti kod srpskog i dijelom kod hrvatskog naroda u BiH, nije moguće sve dok se u centrima koji kreiraju takva politička raspoloženja, a to su Beograd i Zagreb, ne odustane od velikodržavnih projekata.

Službeno, takve pretenzije se negiraju. Međutim, to se kod bošnjačkih nacionalista i patriota doživljava više kao dio proevropske strategije i stremljenja tih država ka evropskim integracijama, a manje kao stvaran izraz promjene stanja svijesti. U kojoj mjeri da li se uopće tu radi o stvarnom duhovnom odmaku, odnosno promjene stanja svijesti u društvu, ostaje upitno.

U hrvatskom slučaju, toj upitnosti doprinose i neki teško razumljivi potezi hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, npr: njegovo trapavo tzv. „regionalno otvaranje“ preko Banjaluke i „kooperativnog“ Milorada Dodika, uvijeno zagovaranje i podrška onim političkim snagama u BiH koje traže treći entitet, neke njegove izjave o bh. Muslimanima, koje je, i uz iskren napor, teško razumjeti kao politički dobronamjerne...

Nakon što je 09.12.2011, Republika Hrvatska potpisala predugovor o pristupanju EU, i konačnog pristupanja koje se očekuje 2013, ostaje za vidjeti u kojemu će se pravcu kretati hrvatska politika spram BiH. Kako god bilo, činjenica je da u pogledima na Bosnu i Hercegovinu, u Hrvatskoj i dalje ostaju dvije linije geostrategijskog razmišljanja: na jednoj strani je radikalni etnonacionalizam, Tuđmanovski brand, i njihovo viđenje BiH i onoga što oni nalaze hrvatskim nacionalnim interesom, a na drugoj strani je prosvjećenja, moderna, uistinu evropska Hrvatska. Prva linija geopolitičkog razmišljanja u Hrvata smatra da je centralno regionalno pitanje uređenje odnosa između Srbije i Hrvatske, da toga nema bez pravičnog razgraničenja i da je tu jedino pravedno rješenje banovinska Hrvatska. Druga linija strategijskog geopolitičkog razmišljanja u Hrvata, zagovara legalistički, pozitivistički pristup u postjugoslavenskom regionalnom pozicioniranju, prema kojemu su državne granice u regionu historijski iscrtane i tu ne može biti nikakvog mijenjanja; drugo, historijski posmatrano, nisu Bošnjaci i Bosna i Hercegovina ikada bili prijetnja Hrvatima, hrvatskim interesima i hrvatskoj nacionalnoj državi, nego je to zadnjih stotinu i pedeset godina srpska državna politika; i slijedom prednjeg, treće: odnosi sa Srbijom jesu značajni, ali geostrategijski, ne smije se gubiti iz vida značaj Bosne i Hercegovine za Hrvatsku.
 



Predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović i premijerka Jagoda Kosor, potpisuju predugovor o pristupanju RH Evropskoj uniji, Brussels, 09.12.2011.

 


U svakom slučaju, naivno bi bilo očekivati, da će odjednom u Hrvatskoj, nakon pristupanja EU, kao nekakvim čudom, u cjelosti prestati svaka, što javna, što pritajena, velikohrvatska nadanja i potpora agenata takve politike u BiH. Grčki odnos prema Makedoniji i slučaj podijeljenog Kipra, u tom su smislu primjer, kako članstvo u EU ne znači i obavezno „pelcovanje“ na nacionalizam.

U srpskom slučaju, matrica političkog toka i zbivanja u politici prema BiH, ukazuje na povezanosti sa neskrivenom težnjama da se makar dio teritorije Kosova povrati pod srpski suverenitet, gdje se onda sa međunarodnom zajednicom igraju političke igre „ispod stola“ i raznim manevrima nastoji se ostvariti što povoljnije rješenje za Republiku Srbiju. U Srbiji, sve na to upućuje, pretežno političko raspoloženje nije proevropsko. Naprotiv, ispitivanja javnog mišljenja, opetovano daju isti rezultat: većina građana je protuevropski raspoložena. Stanje političke svijesti u Srbiji se reflektira na stanje svijesti i političko raspoloženje bh. Srba. Razmotrimo stoga pobliže stanje te svijesti u Srbiji nakon 1995. godine.

Taktika aktivnog čekanja

Kao što je široj javnosti poznato, dejtonska ustavna konstrukcija BiH je u prvi mah dočekana sa odbojnošću sa strane srpskih etnonacionalista. Oni su smatrali da je dejtonski mirovni plan, a sa njim i nova ustavna konstrukcija BiH, da je to dakle iznuđeno pod pritiskom razvoja vojne i ukupne političke situacije i da je kao takvo za Srbe to dugoročno neprihvatljivo rješenje. Iako je Milošević prije odlaska u Dejton, uspio ishoditi podršku svih relevantnih političkih faktora u Srbiji, Crnoj Gori i srpskoj paradržavi u BiH (uključujući i „nepolitičku“ Srpsku pravoslavnu crkvu), odmah nako Dejtona, srpska etnonacionalistička elita mu okreće leđa; počinju žestoki napadi na njega, a dejtonsko rješenje se doživljava kao izdaja. Kost u grlu srpskim etnonacionalistima nije bio mirovni sporazum po sebi, jer da ga nije bilo, srpski radikalski nacionalizam bi doživio totalni krah ne samo u Hrvatskoj nego i u BiH. Slijedom hrvatske vojne akcije nazvane „Oluja“ i ofanzive Armije BiH „Sana ‘95“, vojni momentum je bio na strani hrvatske vojske i Armije BiH. Srpska paradržava u Hrvatskoj, tzv. Republika Srpska Krajina, (20)tone i nestaje faktički bez otpora. Vojska i narod jednostavno se pakuju i bježe. I u BiH, osipa se kao kula od karata tamošnja srpska ratna tekovina, tzv. Republika Srpska. Gubi se prostor i gradovi padaju jedan za drugim, a padom Prijedora i Banja Luke, što je bilo pitanje dana, „u roku od nekoliko sedmica, pala bi i cela Republika Srpska“(RS), kako je svojevremeno iskreno izjavio Vuk Drašković, lider Srpskog pokreta obnove.

I onda sve staje. Na insistiranje SAD, zaustavljena su ofanzivna dejstva hrvatske vojske i Armije BiH, a u Dejtonu počinju pregovori za mirno okončanje rata. Dejtonski mirovni sporazum je spašava velikosrpski etnonacionalistički plan od totalnog kraha. Da je to tako ubrzo se shvatilo i u najtvrđim radikalskim glavama. Međutim, ono što je njima smetalo iz mirovnog sporazuma bila je zapravo nova ustavna konstrukcija BiH, jer je prema dejtonskom planu, BiH nastavila postojanje kao država.

Ipak, ubrzo nakon kratkog perioda nacionalističkog dejtonskog mahmurluka, mjenja se ukupan politički kurs: svi relevantni subjekti politički organiziranih Srba etnonacionalista shvaćaju kakve ogromne prednosti srpskom nacionalizmu nudi dejtonski ustavni plan BiH. Polazi se od procjene da je dejtonska BiH i u njoj RS, bilo ono najviše moguće u proizvedenim okolnostima, da je to maksimum za Srbe u međunarodnoj političkoj situaciji kakva jeste, da je unošenje etničkih elemenata u novu ustavnu konstrukciju BiH, garancija da se BiH neće unitarizirati i potpasti pod bošnjačku dominaciju i da je to zapravo formula kojom se dugoročno može opstruirati funkcioniranje države BiH... I dok strateški cilj ostaje isti, a to je teritorijalno i političko ujedinjenje srpskog naroda, intelektualna etnonacionalistička srpska elita usvaja novu taktiku: aktivno čekanje. To potom postaje, službena srpska politika; borba za teritorije, sa vojnog, prebacuje se na kulturno/politički front.

Značaj kulture u oblikovanju srpskog duhovnog prostora i nacionalnog identiteta, uočen je još ranije, i to puno ranije, sa strane učenih srpskih radikalskih glava, ali krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, u vremenu priprema za rat, u aroganciji vojne nadmoći, osim deklaratorno i kao fitilj za „paljenje“ mase, stvarno, nije se tada kulturi pridavalo ono mjesto u nacionalnom projektu koje će poprimiti kasnije, sa vojno nepovoljnim razvojem događaja po Srbe. Sada, u novim uvjetima, nakon izgubljenih ratova u Hrvatskoj i BiH, a poslije i na Kosovu, potrebno je vraćati se kulturi i jačati duhovno jedinstvo „radi očuvanja ugroženog identiteta srpskog naroda“. Osmotrimo nešto bliže ovaj vrlo važan, dugoročno-strateški najvažniji element u srpskoj državnoj politici.

Kulturološki aspekti taktike aktivnog čekanja

Ivan Čolović, doktor etnologije, u ogledu „Kultura, nacija, teritorija“, objavljenom u magazinu „Republika“, br.288/289, 01-31.07.2002, bavi se kulturološkim aspektom srpske nacionalne politike, precizno zasijecajući stanje svijesti srpske etnonacionalističke elite, nakon izgubljenih ratova. Imena i citati na koje se ovdje pozivamo su iz njegovog naprijed citiranog ogleda, kojeg preporučujemo pažnji znatiželjnih čitatelja...

Tako već u toku ratova u BiH i Hrvatskoj, na Drugom kongresu srpskih intelektualaca, održanom u Beogradu, 22-23.04.1994, historičar Milorad Ekmečić kaže kako je „kulturno ujedinjavanje, pretpostavka političkom ujedinjavanju“. Ekmečićev kolega Vasilije Krestić razvija tezu, pa kaže da se „bez istinskog duhovnog jedinstva našeg naroda, neće moći s uspehom izvršiti ni politički ni teritorijalno ujedinjenje“. Krestić pri tome smatra da ta dva ujedinjenja treba provoditi paralelno, a ne raditi na jednom pa onda na drugom; „to su procesi koji moraju ići uporedo“, kaže Krestić. Književnik Radomir Smiljanić, prednje imperijalne kulturološke nacionalne teze prihvata i razvija do kraja pa kaže: „inteligencija treba da krči put i da olakšavaju put politici i topovima ako hoćete“.

U formuliranju nacionalnih ciljeva srpske državne politike, navodi dalje doktor Čolović u svom naprijed citiranom radu, važnu ulogu je odigrao okrugli stol na temu „Srpski narod u novoj geopolitičkoj stvarnosti“. Taj je skup održan na Fruškoj gori, Vojvodina, 29-31.01.1997. Na tom je skupu istupio i historičar umjetnosti Nikola Kusovac, sa referatom „Značaj kulture i obrazovanja u očuvanju istorijske svesti srpskog naroda“. U tekstu neskrivene namjere nuđenja programskih smjernica nacionalne politike, traži se kulturno i duhovno jedinstvo Srba, a kultura i obrazovanje se u nacionalnoj stvari i značaju „jednači sa značenjem vojske i policije“. Ako se tako bude postupalo, „organizovanim radom može se, u ovo zlo vreme velikih stradanja i još većih iskušenja, sačuvati stvaralačka iskra koja bi u povoljnim uslovima i boljim međunarodnim prilikama razgorela oganj iz kojega treba da vaskrsne država svih Srba“, piše Kusovac.

Doktor Čolović analizira istupe i citira još neka značajna imena srpske kulture i politike, kao npr. istup Predsjednik Srpske akademije nauka i umjetnosti Dejana Medakovića, na skupu „Dijaspora 99“, Beograd, 4/5.08.1999, gdje naglašava da je „nacionalno duhovno jedinstvo“, ona „koheziona sila“ zahvaljujući kojoj je srpski narod dočekao „vaskrs svoje izgubljene države 1804“, a sa malo strpljenja može dočekati i ostvarenje drugih svojih „nada i želja“; citira se bivši ministar kulture Željko Simić i njegova jadikovka nad Kosovom nakon izgubljenog rata, ali i najava da prava borba za Kosovo tek počinje. Dalje se citira Slobodan Rakitić, Matija Bećković, Milovan Danojlić i ostali koje ovdje ne navodimo, jer je i ovo dovoljno da bi se ilustrirala tendencija upotrebe kulture kao oružja u borbi za teritorije, od čega srpska državna politika i dalje ne odstupa.

Politički aspekti taktike aktivnog čekanja

Na političke aspekte i značaj okruglog stola iz 1997, na temu „Srpski narod u novoj geopolitičkoj stvarnosti“, u formuliranju taktike aktivnog čekanja, ukazuje i Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srbiji, u tekstu „Percepcija srpske elite dejtonske Bosne i Hercegovine“, koji je kao referat prezentiran na Naučnom skupu „Bosanskohercegovačka država i Bošnjaci“, održanom u hotelu „Europa“, u Sarajevu, 06.03.2011. Dvije uvodne rečenice Biserkinog referata potcrtavaju ton cijelog teksta koje se svodi na konstataciju:

Bosna i Hercegovina je središnja tačka srpskog nacionalnog projekta, ne samo devedesetih, već tokom čitavog dvadesetog veka. Aspiracije Srbije prema BiH su i sada, nakon ratova devedesetih, ostale nepromenjene, što podrazumeva pripajanje Republike Srpske u fazama“.

Politički akcenti strategije čekanja razvijeni na Fruškogorskom skupu su na sprječavanju povratka izbjeglica (Bošnjaka i Hrvata), gdje se ističe, piše Biserko, da je „najveća opasnost za opstanak i prosperitet Republike Srpske, Aneks 7. dejtonskog sporazuma“, tj. „Sporazum o izbeglicama i raseljenim licima“, u kojemu se po sudbinu Rs, vidi „mač sa dvije oštrice“, jer se njegovim provođenjem „gubi koheziona moć Rs“, a jačaju snage koje rade na „utapanju Rs“ u jedinstvenu državu BiH; naglašava se uloga Srpske Pravoslavne Crkve i mjera populacione politike i traže se „radikalne programske i kadrovske promene u organizmu školstva od osnovnog do visokog“.

Biserko se dalje u svom tekstu osvrće na „Strategiju očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu“, koju je na prijedlog Ministarstva za dijasporu, Vlada Republike Srbije usvojila na sjednici od 21.01.2011. U tom dokumentu, drugom ili „malom memorandumu, kako se doživljava u regionu, ideološke smjernice politike aktivnog čekanja, začete u glavama srpske intelektualne etnonacionalističke elite, pretaču u aktivnu politiku. Tim se dokumentom naglašava da „RS predstavlja najvažniju oblast interesa i jedan od državnih i nacionalnih prioriteta Republike Srbije“. Dokumentom su podjeljeni zadaci po ministarstvima, koje Biserko precizno citira, a koji se, sve u sve svode, na očuvanje RS kao ratnog plijena „od koga Srbija neće odustati“, piše Biserko.

Navedimo ovdje još mišljenje dvoje relevantna srpskih liberala i njihovo stajalište o stanju političke svijesti u Srbiji. Nekada prva dama srpske politike, Latinka Perović, smatra da je srpsko društvo i dalje opterećeno idejom teritorijalnog širenja, ali u razgovoru za list „Vijenac“, br.462, od 17.11.2011, oprezno naglašava:

Srpsko društvo je ipak pluralnije nego što se to na prvi pogled čini. Istina, postoji unisonost koja ustrajava na nacionalnom jedinstvu i jednoj nacionalnoj državi, za šta se zauzima Srpska pravoslavna crkva, ali srpsko društvo je podijeljeno i nisu jasno definirani ciljevi, nije dovoljno jasno između čega Srbija danas bira“.

Podijeljenost koju detektira gospođa Perišić, tiče se Evrope i srpskog odnosa prema evropskim integracijama (EU/NATO). Ta je podijeljenost neposredno opredjeljena unisonošću „koja ustrajava na nacionalnom jedinstvu i jednoj nacionalnoj državi“, na koju na koju također ukazuje Perišić.

Naprijed u ovome radu, pominjali smo dogovoreni rat, te da je, pod istim nazivom, na srpskoj državnoj televiziji, 2011. godine, prikazan dokumentarni film o zbivanjima u „godinama raspleta“ jugoslavenske krize. Mišljenja smo da je pojava tog dokumentarca ipak dragocjeni znak pluralizma na koji ukazuje gospođa Pešić i istinskog duhovnog pomjeranja u Srbiji, makar kod dijele kulturološke elite. I mada taj dokumentarac oprezno i u sanitarnim rukavicama politički “korektnog kazivanja” iz srpske vizure, obrađuje temu, pa se i ne pominje Kosovo i predratna kriza na Kosovu, Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) iz 1986, VIII sjednicu Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije iz 1987, Srebrenica i genocid u Bosni, ipak se radi o jasnom znaka narastajuće kritičke svijesti kod Srba, svijesti što je spremne suočiti se sa neprijatnim istinama nedavne prošlosti. Sve što je rečeno u tom filmu znalo se i ranije, ali za širu javnost, sve što ne objavi TV, nije se ni dogodilo. U tome je značaj činjenice emitiranja tog dokumentarnog filma na srbijanskoj državnoj TV stanici. Ako sa hrvatske strane u skorije vrijeme uslijedi sličan dokumentarac, kojim bi se hrvatska javnost, preko državne TV, suočila sa nekim neprijatnim, do danas potiskivanim istinama hrvatskog rata. npr. sa istinom o naručenom ubistvu Osječkog šefa policije Josipa Rajhl Kira, istinom o granatiranju (21)Borova sela i rušenju mosta u Osjeku, istinom o ubistvu Blaža Kraljevića, istinom o motivima otpočinjanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba, istinom o povlačenju HVO jedinica iz Jajca, istinom o predaji bosanske Posavine i ulozi generala Milivoja Petkovića u organiziranju transfera stanovništva i istinom o kolekciji sa kasnijim događajima u tzv. Srpskoj krajini…, sve ključnim istinama za razumjevanje istinskih motiva i stvarnih razloga rata, tek bi to bio znak otpočetog procesa istinskog, kako to naši žurnalisti, vajni politički analitici na kanafi, papagajski ponavljajući službene floskule, vole kazati, srbijanskog i hrvatskog “regionalnog otvaranje“. Ovako se sve svodi na politički oportunizam i Tadića i Josipovića odnosno politika koje oni personificiraju glede proevropskih ciljeva njihovih politika.

Konačno, navedimo ovdje i mišljenje Vladimira Popovića, bivšeg savjetnika ubijenog predsjednika Srbije Zorana Đinđića, koji za magazin „Slobodna Bosna“, br. 749, izjavljuje:

Sada su rešili da to (teritorijalno širenje Srbije, op.a.) rade drugačije. Da Srbija kao najbrojnija, najuticajnija država ex Jugoslavije, bude lider u regionu, da zadobije poverenje činovnika EU i da drugačijim metodama ostvari ambicije osnivača Golog otoka i ostalih stradanja građana Jugoslavije... Oko Tadića imate opasnu ekipu zločinaca, ratnih huškača i profitera, koja insistira na tezi o samoopredelenju Republike Srpske ( ako može Kosovo), i to čini region, i posebno Bosnu i Hercegovinu nestabilnom...“

Popović ovdje cilja na udbašku kamarilu, svu tu „djecu komunizma“ tj. onu Đilasovsku „novu klasu“ koja ih je iznjedrila, odnjihala u toplom krilu privilegija birokratskog socijalizma, da bi oni onda, blazirani i tupi za druge, a osjetljivi na svoje privilegije, u onome što je trebalo biti postupak demokratske transformacije bivše Jugoslavije, napravili sav taj haos i užas ratova. Ta svijest i to duhovno stanje nažalost, kako to pravilno uočava i na šta ukazuje i gospodin Popović, i dalje živi i traje u Srbiji, odakle se, preko agenata te svijesti, prenosi i u BiH.

 



(18) Nema stvarnih razloga da se konsenzusom ne usvoji nova bh. zastava sa tradicionalnim bosanskim ljiljanima ili državna svečana pjesma. U oba slučaja je prigovarano da nema izričito srpskih elemenata ni u jednom ni u drugom. U heraldičkoj simbolici zastave, odnosno grba, nema ni izričito hrvatskih odnosno bošnjačkih elemenata, niti se u himni izričito spominje bošnjačko ili hrvatsko ime, tako da su stvarni razlozi srpskog odbijanja zastave i himne zapravo politička opstrukcija, kako bi se pokazalo da država BiH ne može funkcionirati eto ni u rješavanju takvih simboličkih pitanja.

(19)) Intervju koji je sa Đilasom uradio Michael Montgomery; osvrt na taj intervju nalazimo u Montgomerijevom tekstu “Spreading the nationalist virus” (Širenje nacionalističkog virusa), Boston Revew.net/21/montgomery.html.

(20) Lakoća sa kojom je pala srpska paradržava u Hrvatskoj, brzina tog pada kao i činjenica da Milošević nije učinio ama baš ništa kako bi pomogao lokalne Srbe, još je jedan jak dokaz u prilog zapažanja o dogovorenom ratu. U opširnom intervju koji je dao splitskom listu “Feral Tribune”, od 11.10.2007, Drago Kovačević, posljednji gradonačelnik Knina prije “Oluje”, između ostalog ovako odgovara na pitanje: “Bili ste u krajinskoj delegaciji na razgovorima kod Miloševića u proljeće 1995. Kako procjenjujete njegov odnos prema Krajini?

On na Krajinu nikada ozbiljno nije mislio i njemu je ona trebala radi dvije stvari. Prvo, Krajina mu je služila kao ucjena za Tuđmanovu lojalnost u partnerstvu oko podjele Bosne i, drugo, ona mu je trebala kao organizacijski oblik zamrznutog konflikta. Lokalna krajinska vlast trebala je Miloševiću samo utoliko da postoji netko na terenu tko će kontrolirati narod dok se proces razmjene stanovništva ne dovrši do kraja. Kada smo izlazili iz Knina nakon Oluje, kolona se 7. avgusta zaustavila u Banja Luci u koju je ekspresno stigla Buba Morina, komesar za izbjeglice iz Srbije, a Ratko Mladić postavio je vojnu policiju na izlazu iz grada i nije se moglo dalje. Tada je Buba Morina rekla kako mi treba da naselimo Srebrenicu, Višegrad i Bratunac, mjesta iz kojih su izbačeni Muslimani i Hrvati. U isto vrijeme u Banja Luci policija upada u hrvatske kuće i skelom ih kod Davora prebacuje na hrvatsku stranu gdje onda oni ulaze u srpske kuće na Baniji... Eto to je humano preseljenje. Ovaj rat nije predstavljao rezultat neprijateljstva među elitama, nego je bio kolateralna šteta jednog dogovora koji se na terenu nije mogao do kraja kontrolirati”.

U pomenutom intervju Kovačević navodi još jedan interesantan detalj koji, na svoj način dosta govori o Miloševiću kao osobi. Opisujući posljednji dan u Kninu prije ulaska hrvatske vojske, Kovačević, između ostalog kaže: “U općini sam zatekao neke krajinske generale i Milu Martića kako sa nekim razgovara telefonom. Na liniji je bio Slobodan Milošević. Martić je pitao da li mu Milošević može vojno pomoći, a Milošević je odgovorio da ne može. Šta da radim, pitao je Martić. Ubij se, odgovorio je Milošević”.

(21) Josip Boljkovac, u razgovoru za list srpske dijaspore u Njemačkoj, “Vesti”, koji prenosi hrvatski “Nacional” od 13.02.2009, na pitanje novinara tko je zapravo započeo rat, odgovara: "Prvi su napadnuti Srbi... Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat".
 



3344 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (1-dio)
3351 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (2-dio)
3359 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (3-dio)
3363 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (4-dio)
3373 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (5-dio)
3377 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (6-dio)
3386 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (7-dio)
3393 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (8-dio)
3399 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (9-dio)
3409 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (10-dio)
3415 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (11-dio)
3426 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (12-dio)


27.01.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 27.01.2012. - Last modified: 12.11.2014.