ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (5-dio)

Piše: Nihad Filipović


ETNONACIONALIZAM KAO STANJE

Etnonacionalizam je, vidjeli smo naprijed, historijski produciran društveni fenomen. Profesor Jerry Muller (Džeri Miler), smatra da etnonacionalizam korespondira sa nekim od najdubljih značajki ljudske duhovnosti. Daniel Patrick Moynihan (Daniel Patrik Mojnihan), američki političar i sociolog nalazi kako ljudi imaju tendenciju ka etnocentrizmu. Neki ozbiljni autoriteti u psihološkoj i psihijatrijskoj nauci (npr. Carl Gustav Jung) opet smatraju da je etnonacionalizam bolest, patološko stanje. Veliki autoritet ex jugoslavenske i bosanskohercegovačke neuropsihijatrije, čovjek koji se decenijama bavi izučavanjem fenomena etnonacionalizma, akademik Dušan Kecmanović, ne misli tako. Prema Kecmanoviću, kada se steknu uslovi, etnonacionalizam će se pojaviti i raširiti bez obzira na sva nastojanja političkih mirovnjaka i uopće onih koji nešto o tome fenomenu znaju; jer, u stvorenim uslovima, svejedno, svjesno ili nesvjesno, bolesno ili nezdravo, etnonacionalizam se javlja, jednostavno kao stanje.

Kecmanovićev nalaz držimo bližim istini. Ako ne postoje kolektivne psihoze, a ne može se naučno utemeljeno tvrditi da postoje, jer, osim kao književna metafora, ne postoje kolektivne bolesti, pa ni kolektivno ludilo, onda u tom smislu ni etnonacionalizam nije bolest. Ali jeste potencijalno bolesno društveno stanje odnosno socijalnopatološka pojava. Etnonacionalizam se dakle može razviti u socijalnopatološko stanje, ali sam po sebi nije nužno socijalna patologija. Ovo je vrlo važno razlikovati jer kod nas, osim što se vrlo često uopće ne uočava pojmovna distinkcija između etnonacionalizma i građanskog ili političkog nacionalizma, još i više, veoma je raširena praksa izjednačavanja svih nacionalizama kao nakaradnog i bolesnog stanja jednake razorne snage i kod Srba i kod Hrvata i kod Bošnjaka. Ovakav pristup izvrsna je osnova za političku nacionalističku uravnilovku: svi etnonacionalizmi su krivi za rat u Jugoslaviji devedesetih godina dvadesetog stoljeća; svaki je nastojao da se nametne rivalskoj etnonacionalnoj grupi, da je natjera na odstupanje, čak da je eliminira, uništi ili makar da je rivalsku grupu natjera na prihvatanje naših vrijednosti, kulture, vjere, običaja...

Ovo bi bila i dijagnoza profesora Kecmanovića koju on iznosi u knjizi (22)Etnička vremena“, a sa kojim se, uz dužni respekt cijenjenog profesora, ne možemo složiti, jer naprosto ne odgovara istini, odnosno činjeničnom stanju. Postupkom diferencijalne dijagnoze, uvaženi profesor je morao uočiti razliku u praksi „naših“ etnonacionalizama. „Naši“ nacionalizmi jednostavno kazano su u različitoj poziciji, ako je riječ o redu veličina, o situiranosti u prostoru, ali i specifikama kulturnog modela u kojemu se javljaju. Riječ je o srodnom fenomenu, teorijski jednom, ali u ponečemu, naročito u političkom smislu, i različitom; kao bokseri koji se svi bave boksom, ali nisu svi u istoj kategoriji. Sem toga, makar se bavila izučavanjem bolesnih stanja i fenomena, i u socijalnoj psihijatriji, logika (nauka o pravilnom mišljenju) bi morala imati ono mjesto koje ima u politici, u pravu i uopće u nauci. U političkoj i pravnoj nauci i u objektivnoj publicistici, danas je već opće mjesto da je taj rat, od Slovenije do Kosova, bio proizvod srpskog etnonacionalističkog ekspanzionizma, a u Bosni i Hercegovini bila je to srpsko-hrvatska etnonacionalistička intriga i jasna agresija državne politike Srbije i Hrvatske, izvršena preko etničkih sunarodnjaka, agenata takve politike u BiH, a dijelom i direktno, pripremanjem i slanjem vojnih (Hrvatska) i paravojnih (Srbija) formacija u BiH. Bošnjački etnonacionalizam, u onoj mjeri u kojoj ga je bilo tih godina, izrazito je imao odbrambeno značenje. To je ta politička i pojavna razlika između „naših“ etnonacionalizama. Ona je psihološki opredjeljena redom veličina, situiranošću u prostoru i nekim specifikama kulturnog modela, koji, osim što imaju neke zajedničke značajke, ipak nisu isti kod Bošnjaka, Srba i Hrvata, a što po našem mišljenju profesor Kecmanović previđa.

Etnonacionalizam je stanje, historijski realitet. Kao takvo, to se stanje valja politički akceptirati. Ta se svijest ne može realpolitički ignorirati niti intelektualno arogantno prezirati i sa visoka, sa neke imaginarne humanističke pozicije prosvijećenosti sa gađenjem odbacivati kao uzrok sveg našeg političkog zla. Uostalom raditi tako i ostati u demokratskim okvirima, nemoguća je misija. I povjest nas uči da je svako nasilje, politički-policijski ili vojno represivno, uvjek iznova rezultiralo novim ciklusom nasilja.

Real politika dakle, ne može niti treba bježati od etnonacionalističke svijesti u BiH. U tom smislu u Bosni i Hercegovini je potrebno redefiniranje odnosa između narodnog, građanskog i nacionalnog. I ovo je važno naglasiti, jer je odavno primjećeno salonsko intelektualno paraderstvo nekih uticajnih intelektualaca u BiH, koje nema dodirnih tačaka ni sa našim povijesnim iskustvom niti sa političkim realitetom u BiH. Citiranje i pozivanje na svjetske veličine i autoritete misli o pogubnosti nacionalističkog sentimenta, koliko god humanistički svevremensko, pri tome se, prema našem mišljenju, ipak mora posmatrati u kontekstu vremena. Nacionalizam u jednom vremenu i odnosima u tom vremenu, može biti pozitivan, a u drugom vremenu i odnosima, može biti negativan društveni fenomen. Konačno, nacionalizam je bila ona duhovna snaga koja je pokrenula i oslobodila cijeli Afrički kontinent kolonijalnog jarma, ali i ona duhovna pošast koja je producirala dva svjetska rata. Izvlačenje i naglašavanje jednog ili drugog, izvan vremenskog i društvenog konteksta je dakle pogrešan, intelektualno lijeni pristup. To je recidiv jednog prošlog vremena u kojemu su politički relevantni bili neki drugi odnosi, vrijednosti i ideali.

Može se razumjeti da su ti i takvi intelektualci odrasli i duhovno formirani u tom vremenu ili na tim vrijednostima i idealima, ali pojave i odnosi u društvu se mijenjaju, a sa njima mijenja se i društvena svijest. Sa mijenjanjem društvene svijesti, mjenja se percepcija i upotrebna vrijednost fenomena nacionalizma, koji se može upotrebiti i kao instrument agresije, kao što su ga upotrebile države Srbija i Hrvatska u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ali i kao mobilizacijski mehanizam odbrane, kao što ga je nastojala upotrebiti Vlada i Predsjedništvo napadnute Republike BiH. Iskustvo kazuje, „grijanje“ na vatri nacionalizma može itekako biti opasno, otme li se kontrola (a nacionalizam kao sredstvo političke manipulacije, iskreno govoreći ima tendenciju otimanja kontroli), ali to ne znači da se i pored vatre treba smrzavati. Apelacija na religijsku svijest je moćno mobilizaciono sredstvo, ali u sekularnim društvima, ona nema tu moć, pa nacionalizam odnosno patriotska, domovinska svijest, ostaje temeljni politički instrument mobilizacije masa. Nakon napada nacističke Njemačke na Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, odbrambeni refleks i nacionalizam je bio onaj pokretački mehanizam sovjetskih masa; isto vrijedi i za Sjedinjene Američke Države nakon napada Japana i za Veliku Britaniju nakon objave rata Njemačkoj i za sve moderne države. Ostaje nejasno zašto isto ne bi vrijedilo i za Bosnu i Hercegovinu.

Konačno, to što je BiH tako brzo popucala po etničkim šavovima devedesetih godina prošlog stoljeća, unatoč represiji i višedecenijskom održavanju socijalnog mira ideologijom bratstva i jedinstva, kao i atavističko i strvinarsko nasilje u ratu 1992-1995, najbolji je znak potrebe novog pristupa u definiranju i posebno razvijanju (praksi) odnosa građanskog i narodnog u BiH.


Nacionalizam između narodnog i građanskog

Sa druge strane, etnonacionalističko insistiranje na „dogovoru naroda“, tj. tzv. narodnih stranaka, kontraproduktivno je sa stajališta dugoročnog interesa BiH, njenih građana i naroda. Pa ipak to je, vidjeli smo naprijed kod zagovaranja principa legaliteta i povlačenja paralele spram načela dogovaranja naroda, u političkoj praksi u BiH vodeća tendencija, još od 1990. godine i dolaska etnonacionalista na vlast.

Zašto je ta politika štetna za BiH, njene građane i narode? Evo zašto.

Pojam „dogovor naroda“, implicira predpolitičko stanje u BiH. U jednu ruku, to bi uistinu bila situacija koju imamo u BiH. Stvarno, dogovora o tome kakvu BiH želimo, nema. U drugu pak ruku, ako pitanju pristupimo historijski i legalistički, onda taj dogovor, doduše kao izraz voluntarizma revolucionarne volje rukovodstva partizanskog Narodno oslobodilačkog pokret (NOP), postoji još od 25.11.1943. i zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakuf). Rezolucijom izglasanom na tom zasjedanju otpočinje suvremeni ustavno pravni razvoj BiH, njeno državno-pravno definiranje i definiranje odnosa između njenih naroda. Rezolucijom se pojam narod shvaća i razvija i kao narod u etničkom smislu i kao narod u političkom, građanskom smislu. Ovaj tok je kasnije potvrđen i na II zasjedanju ZAVNOBiH-a, u Sanskom Mostu, 30.06. do 02.07.1944.

Rukovodstvo NOP-a je bilo pod dominacijom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), ali ako se pođe od historijske činjenice da je KPJ, na osnovi borbe protiv okupatora okupila i u NOP uvezala pripadnike različitih političkih opcija iz reda svih naroda odnosno etničkih grupa u BiH, te da je paralelno vođena i borba za obnovu državnosti BiH i njeno pozicioniranje u novoj federalnoj Jugoslaviji, onda postaje jasnije kako elementi narodnog legitimiteta postoje u bosanskohercegovačkoj državno pravnoj tradiciji već od prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. K tome, revolucionarna volja je materijalno-pravno formalizirana tj. poprimila je legalističku legitimaciju, izglasavanjem Ustava Narodne Republike Bosne i Hercegovine od 31.01.1946. Ovoj legalističkoj paleti treba dodati i prvo, zatim drugog i konačno treće zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), kojima je BiH pozicionirana kao federalna jedinica u Jugoslaviji. U prednjem slijedu naročito je značajno treće zasjedanje AVNOJ-a, održano u Beograd, 07-10.08.1945, kada AVNOJ prerasta u Privremenu narodnu Skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu na kojima (23)pobjeđuje Narodni front pod vođstvom Komunističke partije Jugoslavije, 29.11.1945, održano je zasjedanje Ustavotvorne skupštine, proglašen je ustav, a DFJ mijenja ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Ovaj je ustavno-pravni legalistički tok je završen izglasavanjem amandmana iz 1971. i 1972, odnosno izglasavanjem posljednjeg Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) iz 1974, kada je dolazi do tzv. „federiranja federacije“, tj. naglašava se republički suverenitet jugoslavenskih republika. Iste te 1974. godine i u BiH se izglasava novi Ustav SRBiH kojim se BiH definira kao država i samoupravna zajednica, a 1990, Amandmanom LX na ovaj ustav, BH se, vidjeli smo naprijed, definira i kao suverena država.

Sve je to zaobiđeno i ignorantski pogaženo sa strane etnonacionalista 1992, jer je samo tako i mogao biti „proizveden“ rat u BiH. Insistirati danas na tzv.“dogovoru naroda“ i ekskluzivnom političkom legitimitetu tzv. narodnih stranaka, znači zapravo odricati se ZAVNOBiH-a i cijele legalističke ustavnopravne palete, a to nije interes naroda odnosno građana BiH. Politički pluralizam za koji su deklaratorno svi politički organizirani subjekti u BiH, podrazumjeva jednake izborne prilike za sve, dakle i za tzv. narodne stranke i za one građanske, koje bi, po ovoj nakaradnoj terminološkoj nominaciji, valjda trebale biti „nenarodne“. Unatoč svim manjkavostima ustavnih rješenja iz Dejtona, ipak ni tamo, 1995, na vrhuncu ratnog etnonacionalističkog ludila, ni tamo te 1995. godine, nisu u cjelosti zatvorena vrata građanskoj političkoj inicijativi u BiH. Aneksom IV Općeg okvirnog Sporazuma za mir u BiH, parafiranim u Dejtonu, 21.11.1995, a potpisanim u Parizu, 14.12.1995, Federaciju BiH se definira građanski, kao federaciju kantona, a ne naroda, dok je Republika Srpska(RS) definirana kao entitet srpskog naroda u BiH. Već ova asimetrija jasno govori u kojoj je mjeri Sporazum iz Dejtona politički kompromis kreiran sa tendencijom zaustavljanja rata u BiH.

Naime, Federacija BiH je kreirana na temelju Sporazuma predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegović i hrvatskog predsjednika Franje Tuđman, Washington (Vašington), 18.02.1994, nakon čega, 30.03.1994, Skupština BiH, ona legitimna od 18.11.1990, usvaja Ustav Federacije BiH, dok je Ustav RS usvojen sa strane otcjepljenje srpske frakcije poslanika Parlamentarne skupštine BiH, 28.02.1992, dan prije referenduma za nezavisnost BiH. Ovakvo nelegitimno i nelegalno naslijeđeno stanje ustavne asimetrije u Dejtonu je akceptirano radi „mira u kući“.

Iako je Ustav Federacije BiH, usvojila legitimna Skupština BiH, ipak je to bila krnja Skupština BiH, bez srpskih poslanika. Taj je ustav izglasan u uvjetima rata, tako da nije bilo niti javne rasprave o ponuđenim rješenjima, pa je i u tom smislu, nelegitiman i nelegalan. Ustav RS je usvojila otcjepljena frakcija poslanika koje su građani i narod birali u Parlamentarnu skupštinu BiH, a ne u neku posebnu Skupštinu srpskog naroda; iako su tzv. narodne stranke u demokratskim uvjetima imale mogućnost organiziranja i izlaska na izbore, glasalo se po političkim, a ne nacionalnim linijama. Potpunija analiza ukupnih izbornih rezultata (ukupan broj glasača, odaziv na izbore, procenti dobivenih glasova., itd...), pokazali bi cjelovitiju sliku nelegitimiranosti odluke poslanika SDS da se povuku iz Skupštine BiH. Za potrebe ovoga rada i ovo je dovoljno da se ukaže na nelegitimnost i nelegalnost tog poteza. Slijedom prednjeg, isto vrijedi i za Ustav RS izglasan sa strane ovih poslanika 28.02.1992.

Ipak, u Dejtonu su akceptirana oba ova ustava, ali je zadržano i načelo (24)građanske nediskriminacije. Na taj je način i dejtonskim ustavom zadržan dualitet građanskog i narodnog koji se balansira kroz cijelu ustavno-pravnu povjest BiH. Ono što Dejton uvodi kao novinu jeste parcijalno administrativno-teritorijalno etničko teritorijaliziranje (podjela) Bosne i Hercegovine i ustavno pravna asimetrija na toj osnovi, na koji se način remeti balans građanskog i narodnog, favoriziranjem ovog potonjeg, sa jedne strane, a sa druge strane, rečena asimetrija ne rješava, nego dodatno zaoštrava problem etnoteritorijalizacije između Hrvata i Bošnjaka.

Dakle ponovimo, vrata građanskoj inicijativi ni tamo u Dejtonu nisu zatvorena za BiH. Nema nikakve stvarne potrebe, izuzev potrebe manipulacije narodom u političke svrhe, da se ta vrata zatvaraju danas, evo šesnaest godina nakon Dejtona. Znači, u principu, na izborima se ne glasa po linijama narodnosnog opredjeljenja, nego po programskim političkim linijama. Ako na izborima povjerenje glasača dobije neka građanska stranka, kao što je na oktobarskim izborima 2010. većinsko povjerenje glasača u Federaciji dobila Socijal demokratska partija BiH, onda je ona u situaciji da formira vlast, vođena svojim programskim principima i načelima i tu ne pomaže i nije više nikakav argument: jeste, sve je to tako, ali...

 



(22) Dušan Kecmanović, “Etnička vremena”, Biblioteka XX vek, Beograd, 2001.

(23) Naravno, obzirom na vrijeme u kojemu je provođena i opće političke prilike toga doba, u cijeloj proceduri je bilo dosta formalno-demokratskih elemenata; npr. glasačka mjesta je obezbjeđivala vojska pod oružjem, a glasalo se kuglicama koje su ubacivane u jednu od dvije kutije s tim što se po zvuku jasno razaznavalo u koju kutiju je ispuštena kuglica. Međutim, i pored toga, legitimitet ovih izbora je teško dovesti pod ozbiljno pitanje. Realno, opoziciona lista na čelu sa predsjednikom kraljevske izbjegličke vlade u Londonu, dr. Ivanom Šubašićem, nije imala gotovo pa nikakvih šansi, zbog iskompromitiranosti tokom trajanja II svjetskog rata.


(24) Ustav BiH, Odjeljak II: Ljudska prava i temeljne slobode, tačka 4.
 



3344 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (1-dio)
3351 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (2-dio)
3359 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (3-dio)
3363 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (4-dio)
3373 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (5-dio)
3377 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (6-dio)
3386 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (7-dio)
3393 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (8-dio)
3399 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (9-dio)
3409 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (10-dio)
3415 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (11-dio)
3426 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (12-dio)


06.02.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 06.02.2012. - Last modified: 12.11.2014.