ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (6-dio)

Piše: Nihad Filipović


NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA

Konstitutivnost je bh. ustavnopravni pojam oko kojega u bosanskohercegovačkoj javnosti vlada ponajveće nerazumijevanje, pogrešno razumjevanje i svjesno plasiranje iskrivljenih interpretacija. Ustavni institut konstitutivnost naroda zapravo je danas glavni instrument političke manipulacije kojim se, onima koji poznaju materiju to je bjelodano jasno, transparentno očituje nespremnost separatističkog etnonacionalizma na održivu ustavnu konstrukciju BiH. U nastojanju da pokažemo zašto je to tako, prije fokusiranja na pojam, nekoliko napomena i historijskih referenci, kao uvod i radi preciznijeg razumjevanja.


RASPAD JUGOSLAVIJE, GAŽENJE NAČELA LEGALIZMA I KONSTITUTIVNOSTI

U Jugoslaviji nakon II svjetskog rata, politički sistem nije bio demokratski, ali se u svjesti vladajuće komunističke nomenklature, u političkom vokabularu i u interakciji sa masama koristila demokratska frazeologija pri čemu se demokratija razumijevala kao vlast većine, shvaćeno u etničkom, klasnom smislu, ali i građanskom smislu. U tada dominantnom kulturološkom modelu svijesti u Jugoslaviji, a i danas u regionu, narod je ipak većinski doživljavan kao MOJ, ne u političkom, nego u etničkom smislu. Mada se politički nastojalo, model ipak nije uspio razviti integralnu domovinsku (jugoslavensku, a ispostaviće se ni bosanskohercegovačku) svijest, u mjeri koja bi bila dovoljna za uvezivanje partikularnih modela etnosvijesti. Drugačije teško da i moglo biti jer je od se od početka političkog uvezivanja južnoslavenskih naroda 1918, krenulo sa pogrešnih političkih premisa, bez uvažavanja specifičnog povijesnog iskustva konstituirajućih zemalja i naroda, što je onda vodilo teškim nesporazumima i brutalnim sukobima.

Nakon II svjetskog rata i krvavog balasta etničkog sukobljavanja južnoslavenskih naroda, nova Jugoslavija pokušava klasnim i građanskim političkim korektivom izbalansirati poziciju i odnose između zemalja (republika i pokrajina), naroda i narodnih, ili kako se to tada nazivalo, nacionalnih manjina odnosno narodnosti. Međutim, pokazaće se u ratovima nakon smrti Josipa Broza Tita, koji je bio idejne i političke personifikacije te i takve Jugoslavije, i taj politički model uređenja odnosa između jugoslavenskih naroda, model koji je zbilja sa Ustavom SFRJ iz 1974, išao ne samo za formalnom, nego konačno i za stvarnom jednakopravnošću južnoslavenskih zemalja, naroda i narodnosti, i taj dakle politički model, na prvom povijesnom ispitu, nakon Tita i komunizma, pada pred naletom etnonacionalističke svijesti i brutalne sile.

Raspad modela je bio neminovan, jer društvena svijest jugoslavenskih naroda i narodnosti nije iznjedrila i razvila istinsku kohezionu svijest o jednakopravnosti i demokratske institute koja bi bila u stanju povezati separatne etnosvijesti u održivu političku zajednicu. Taj je raspad javnosti skiciran kao političko pitanje, ali je prije svega to bilo kulturološko pitanje. Ukratko, Jugoslavija nije imala elite, ni političke ni općenito kulturološke, dorasle izazovima novog vremena, koje je nalagalo redefiniranje odnosa između jugoslavenskih naroda i narodnosti sa pozicije jednakopravnosti i na legalističkoj osnovi.

I sam predsjednik Tito, što će se povijesno pokazati kao njegova najveća slabost i nedostatak, nije bio dorastao konstitucionalnom i institucionalnom rješavanju periodičnih eskalacija nacionalističke svijesti unutar komunističke partije Jugoslavije. Da je u tom smislu imao više političkog sluha i takta, cijela tragična jugoslavenska priča bi moguće bila izbjegnuta ili bi imala drugačiji, podnošljiviji tok.

Ali, valja kazati da je ipak, u uvjetima ideološki projektiranog bratstva i jedinstva i jednopartijskog monopola na vlast, kakav je tada primjenjivan u Jugoslaviji, znači monopola na silu, Titov model, unatoč svih manjkavosti, funkcionirao i održavao se na toj sprezi objedinjujuće ideologije i sile. Sa jedne strane ovo stoga jer je taj, nazovimo ga patrijarhalni model tzv. demokratskog centralizma sa jednom vladajućom partijom i ideologijom i autoritativnim liderom u centru, korespondirao sa historijskom tradicijom naroda u regionu naviklog na poštivanje autoriteta, a sa druge strane, taj model je, usprkos haosa i nasilja iz kojega je produciran (ili možda baš zbog toga), praćen objedinjavajućom silom i ideologijom zajedništva, u narodu, i to u sva tri konstitutivna naroda BiH, imao podršku, dakle legitimitet. To su razlozi zbog kojih je konstitutivnost, kao ustavnopravna garancija jednakopravnosti Muslimana, Srba i Hrvata u BiH, praćena setom zakonskih i podzakonskih akata, u tom periodu, funkcionirala kao nešto sasma podrazumijevajuće.

Međutim, kada je ideologija “potrošena”, a jednakopravnost se pokušala istinski, a ne samo deklarativno razvijati transferiranjem osovine političkog suvereniteta na republike, u uvjetima otvaranja prostora za politički slobodnu izbornu artikulaciju volje građana, nakon raspada Saveza komunista Jugoslavije, dolazi do raspada modela. Paralelno sa napuštanjem ideologija zajedništva, jača etnonacionalizam u svim republikama. Sila (vojska), ostaje jedini jugoslavenski kohezioni autoritet i moć. Vojska se međutim pokazuje nesposobna odgovoriti izazovima novog vremena. U sukobu političkih etnokratija, koje su medijskom propagandom, slobodno, na izborima ispoljeni nepatvoreni narodnjački sentiment masa, radikalizirali do mjere uvođenja naroda u sukob, vojska se svrstava na stranu srpskog radikalnog etnonacionalizma. Na taj je način pogažen Ustav SFRJ, odnosno ono što je, da tako kažemo, od njega ostalo, obzirom da je Srbija još marta 1989, izmjenama republičkog ustava, mijenjanjem ustavne pozicije autonomnih pokrajina i naglašavanjem primata republičkog ustava u odnosu na Ustav SFRJ, faktički istupila iz ustavno-pravnog sistema SFRJ. Tako se od načela legaliteta u odnosima jugoslavenskih naroda, koji je bio jedini ispravan put za postjugoslavensko pozicioniranje tih odnosa, svjesno odstupilo, pod edigom da se radi o unutarnjem pitanju Srbije i da druge jugoslavenske republike nemaju tu šta da se pitaju.

Ali, Slobodan Milošević i Srbija ne pitaju ni one kojih se pitanje izmjene Ustava SR Srbije itekako tiče. Tako Srbija, brutalnom birokratskom silom i manipulacijom, bez elementarnog respekta za mišljenja i stavove albanske kosovske populacije i njihovih legitimnih predstavnika, nameće rješenja koja su odgovarala tada vladajućoj politici Miloševića i njegove Socijalističke partije Srbije.

Ono što uspješno primjenjuje u Srbiji, Milošević planira i za ostatak Jugoslavije odnosno definitivno za jugoslavenske prostore nastanjene Srbima. On početkom 1989, na XX sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, istupa i nagovještavajući bezakonje i budući razvoj događaja. On kaže:

U sredinama ili povodom problema u vezi sa kojima je odsustvo sluha za promene bilo najveće i gde se ništa nije moglo uraditi redovnim putem, institucionalno, a nužno je da se promeni jer ljudima teško pada i dugo traje, mora da se promeni vaninstitucionalno… Ali, to rešenje neće doneti procedura, njene sitne i krupne zamke, mala i velika lukavstva, intrige i smicalice. Rešenje će doneti politika za koju se opredelila većina naroda ove zemlje, institucionalno i vaninstitucionalno, statutarno i nestatutarno, na ulici i unutra, populistički i elitistički, argumentovano i neargumentovano, ali u svakom slučaju tako da je jasno da se radi o politici za Jugoslaviju, u kojoj će se živeti jedinstveno, ravnopravno, bogatije i kulturnije” (25)

Izvjesnu opreznost u nastupu, kakva se osjeti u prethodnoj izjavi, (ipak je to tek početak 1989. i jugoslavenska kriza još nije poprimila ireverzibilan tok), Milošević potpuno napušta dvije godine poslije, pa u intervju datom Nedeljnim informativnim novinama (NIN) od 12.04. 1991, na tragu prethodne izjave, objašnjava u čemu se sastoji ono “vaninstitucionalno” i “nestatutarno”, pa kaže:

Mi moramo obezbediti jedinstvo ako želimo da kao najveća i najbrojnija republika diktiramo dalji tok događaja. To su pitanja granica, suštinska državna pitanja. A granice kao što znate, uvek diktiraju jaki, nikad ne diktiraju slabi... Ja sam naredio mobilizaciju rezervnog sastava milicije. Dalje, angažovanje u formiranju novih snaga milicije, a Vlada je dobila zadatak da pripremi odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju bezbednim, odnosno učiniti sposobnim da branimo interese naše republike, srpskog naroda izvan Srbije... Ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo. A nadam se da neće biti toliko ludi da se sa nama tuku. Jer ako ne umemo dobro da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo.”

Dakle, kao što prednje izjave pokazuju, napuštanje odnosno prezrivo i bahato birokratsko gaženje načela legalizma, pod izgovorom borbe za Jugoslaviju, bio je dio smišljene strategije. Srđa Popović, u svom tekstu „Raspad Jugoslavije“, objavljenom na internet stranici Peščanik, 23.09.2008, a kasnije i u knjizi „Almanah, Peščanik.net, izbor tekstova sa sajta, jesen 2007- jesen 2008“, uporednom analizom citata iz memoarskih zapisa (26)Vojislava Kadijevića i Borisava Jovića, u zanimljivom misaonom eksperimentu podizanja optužnice protiv Kadijevića kao Saveznog sekretara za narodnu odbranu i Jovića, kao predsjednika Predsjedništva SFRJ i potpredsjednika Socijalističke partije Srbije, plus prvooptuženi Milošević, kao predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta saveza komunista Srbije, predsjednika Socijalističke partije Srbije i predsjednika Srbije, precizno razvija i pokazuje elemente neprijateljskog udruživanja i zavjere u radnjama i postupcima trojke, gdje je onda postupno širen zavjerenički krug. Polazni motivi Kadijevića, kojemu su Jugoslavija i komunizam bili u srcu i duši i preostale dvojke Miloševića i Jovića, koji su na razvalinama Jugoslavije razvijali ideju proširene Srbije, bili su različiti, da bi se onda postupno približavali i stopili u jedno: borba i to svim sredstvima, političkim i vojnim, dozvoljenim i nedozvoljenim, za neku novu proširenu Srbiju, stvorenu na razvalinama Jugoslavije.


Nalaz gospodina Popovića, još jedan je snažan indikator urotničke prirode od početka prisutne u postupku disolucije Jugoslavije. Međutim, kao što smo naprijed u ovome radu vidjeli, ono što je krenulo kao srpska urota, „antibirokratska revolucija“, „pokret masa“ i kako sve već taj talas bezakonja nisu nazivali, u Bosni i Hercegovini se perpetuiralo u srpskohrvatsku zavjeru.

Na ovaj način, prezrivim otklonom od temeljnog civilizacijskog načela legaliteta, otvoren je prostor za proizvoljno tumačenje svega i svačega. U BiH, pod plaštom borbe za interese srpskog naroda izvan Srbije, u fokus srpskog državnog nacionalizma, izbijaju konstitutivna pravo srpskog naroda, na šta se ubrzo nadovezuje hrvatski državni nacionalizam fokusiranjem na konstitutivno pravo hrvatskog naroda u BiH. A sve vrijeme „muslimanski“ etnonacionalisti, poput pileta u kučinama, lutaju između politike dogovora tri naroda i demoniziranja „komunjara“ u sopstvenom narodu, na koji način tanje i onako istanjenu patriotsku osnovu odbrane BiH, u sukobu koji se već nazire.

Rat koji je zatim poveden protiv Bosne i Hercegovine, vidjeli smo, bio je rat srpsko-hrvatskog razgraničenja. Rat je međutim završen 1995 godine, a etnonacionalisti i dalje insistiraju na etničkoj organizaciji društva i to i po horizontali i po vertikali društvenog uvezivanja, sve pozivajući se na tzv. dejtonski ustav. Pokazaće se, kako dejtonska, i iz nje izvedena entitetska ustavna konstrukcija, i pored toga što je “krojena” po etničkom šnitu, ostavlja prostor i za građansku inicijativu, ali i da svaka takva inicijativa, pogotovo ako ima uspjeha u narodu, nailazi na žestok otpor etnonacionalista. Konstitutivna prava naroda ponovo su u fokusu političkih zahtjeva, ali se sada ne radi samo o kvotnom razvlačenju konstitutivnosti i kompliciranog mehanizma odlučivanja, od lokalnog do državnog nivoa, nego se paritetni princip i njemu paralelni odgovarajući mehanizmi odlučivanja zahtjevaju čak i u tzv. civilnom sektoru. Kruna radikalnog etno nacionalističkog manipuliranja sa konstitutivnošću bh. naroda je uvjek iznova potezanje prava na samoopredjeljenje i formiranje novih, ekskluzivno nacionalnih administrativno teritorijalnih jedinica, sve do otcjepljenja. Sve je to jasno suprotno ne samo Vašingtonskom sporazumu i Dejtonskom mirovnom sporazumu, kojim je zajamčen teritorijalni integritet BiH, nego je suprotno historijski modeliranim tradicionalnim, a kasnije sa ZAVNOBIH-om i legalistički konstituiranim odnosima između bosanskohercegovačkih naroda. Razmotrimo stoga pobliže kako uistinu stoje stvari sa ustavnom konstitutivnošću u BiH.


KONSTITUTIVNOST KAO JEDNAKOPRAVNOST I ZAJEDNIČKO PRAVO

Nakon II svjetskog rata, u Bosni i Hercegovini, budući je povijesno proizvedeno stanje gdje nije bilo apsolutne većine jednog etniciteta, to se onda otuda, u novom pozicioniranju odnosa u BiH, izvlačio pojam konstitutivnih naroda, kao legitimnih nosilaca političkog suvereniteta. Ova ideološka floskula prevedena na politički jezik je ono čuveno: “Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego je i srpska i hrvatska i muslimanska“.

Kroz prednju političku jednadžbu, pretočenu u ustavno-pravnu normu, u bh. ustavno-pravnoj regulativi, od prvog ustava nakon II svjetskog rata do posljednjeg pred rat 1992-1995, razvijao se princip jednakopravnosti (ravnopravnost) bosanskohercegovačkih naroda u svim podrazumijevajućim elementima, sve do prava na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Ovako shvaćena jednakopravnost naroda međutim, prema posljednjem Ustavu SRBiH iz 1974, što je ostalo nepromijenjeno i kasnijim izmjenama i dopunama iz 1991, realizira se samo kao zajedničko pravo, primjećuje profesor (27)Edin Šarčević u knjizi „Dejtonski Ustav: karakteristike i karakteristični problemi“. Element zajedničkog jeste onaj drugi (odnosno treći, ako uključimo i element klasnog), ključni ustavnopravni element u bh. ustavnopravnoj tradiciji. Tako je pored etničkog elementa koji je jasan iz citirane političke jednadžbe odnosa bh. naroda, u bosanskohercegovačkoj ustavnoj regulativi sve vrijeme prisutan i građanski element, kojim se ustavnopravno konstruira bh. politički narod. Element političkog naroda, dalje primjećuje profesor Šarčević u naprijed citiranoj knjizi, prisutan je i očituje se sve vrijeme kroz različita ustavna rješenja, pa tako, primjera radi, u odredbi o državljanstvu, u članu 6.stav 1, izričito se kaže: “Za građane SRBiH, postoji republičko državljanstvo“. Građanski ustavni konstituent još se transparentnije očituje u članu 180, gdje se izričito propisuje da „građanin, nije dužan da se izjasni, niti da se opredjeljuje za pripadnost jednom od naroda“.

Naravno, kao i svaki i ustavni tekst podliježe različitom razumjevanju, shvaćanju i tumačenju. Nije potrebno posebno naglašavati da, poslije svih strašnih zbivanja i zločina počinjenih u ratu 1992-1995, srpskohrvatski etnonacionalisti taj tekst iščitavaju naglašavajući njegov etnički konstitutivni element, a bh. patriote i bošnjački nacionalisti, svejedno etno ili građanski nacionalisti, taj isti tekst iščitavaju naglašavajući njegov građanski konstitutivni element. Pitanja duhovnog strukturiranja ustavnopravne građe, stvarnih intencija ustavotvorca, odnosa klasnog, narodnog i nacionalnog...itd, ostavljamo ustavnopravnim stručnjacima, a za potrebe ovoga rada ovdje se željelo potcrtati ustavnopravna tradicija interakcije elemenata etničkog, klasnog i građanskog te jednakopravnost (ravnopravnost) kao način na koji se u bh. ustavnoj tradiciji razvijao pojam konstitutivnosti, radi naglašavanja, sa strane srpskih etnonacionalista toliko osporavanog, legalitet odluke Skupštine BiH o raspisivanju referenduma o samostalnosti BiH. Ne ulazeći ovdje u analizu političke situacije u vremenu disolucije Jugoslavije, a koja situacija je nužno implicirala izjašnjavanje građana BiH, taj je referendum jedino mogao biti raspisan na zemaljskoj osnovi i proveden kao zajedničko pravo odnosno obaveza građana (politički narod), jer bi svaki separatni zahvat i provedba na etničkoj osnovi, bio protivan duhu, intenciji i stvarnim namjerama ustavotvorca.


KONSTITUTIVNOST, DEJTONSKI USTAV I AMANDMANI NA USTAV IZ 2006.

I tzv. dejtonski ustav operira pojmom konstitutivnost naroda. Pri tome, ne nudi se definiciju konstitutivnosti, ali se lapidarno pominje pojam “vitalni nacionalni interes”, pa ćemo konstitutivnost u dejtonskom smislu, razumjevati kao vitalni nacionalni interes. Tim se projektom konstitutivnost, mehanizmom pariteta ili nacionalnih kvota i kompleksnim mehanizmom odlučivanja koji uključuje i veto, razvlači od predstavničkih (zakonodavni) preko izvršnih organa (vlada) sve do sudske vlasti.

Međutim, etnonacionalisti u praksi još i dalje razvlači vitalni nacionalni interes, pa se BiH našla u politički i društveno neodrživoj situaciji gdje se paritet tvrdo i bez istinske želje za postizanjem održivog rješenja, zahtjeva ne samo u specifično političkoj društvenoj sferi, nego i u civilnoj sferi, u raznim oblicima udruženja građana, kao npr. u sportu. Tako dolazimo do jasne indikacije da se, kao svjesna politička odluka, funkcionalna državna konstitucija zapravo ne želi.

Pored svih ostalih manjkavosti, prema našem mišljenju, disfunkcionalnost tzv. dejtonskog ustava u najvećoj mjeri proizilazi iz razvlačenja konstitutivnosti primjenom kompleksnog dvotrećinskog mehanizma odlučivanja i veta i izvan Doma naroda, što, pokazalo se, vodi blokadama sistema. Aktuelna kriza u Federaciji BiH i pitanje institucionalne ravnopravnosti Hrvata u centar pažnje javnosti uvodi Ustav Federacije BiH, ali je majka svih nesporazuma sa institutom konstitutivnosti oktroirani dejtonski Ustav BiH. Kao što je poznato, iskustvo sa primjenom tog političko ustavno pravnog provizorija, nametnulo je potrebu njegove izmjene, što se svelo na amandmanske izmjene i dopune.

Amandmanima na Ustav BiH iz 2006. godine pokušalo se precizirati vitalni nacionalni interes kao materijalno pravni sadržaj pojma konstitutivnosti ali je to postavljeno široko i neodređeno, jer se pored taksativnog nabrajanja na kraju kaže i “svako pitanje koje 2/3 jednog kluba u Domu naroda proglase pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa”. Dodali se ovome i apstraktni pojam “identitet konstitutivnog naroda”, koji se također uvodi ovim amandmanima kao sadržaj vitalnog nacionalnog interesa, kao i zadržavanje paritetnog odlučivanja u i dalje, apsurdnom, tročlanom Predsjedništva BiH, onda je, već iz ovih razloga neodređenosti i ekstenzivnog razvlačenja pariteta, dobro što su ti amandmani propali u Parlamentarnoj Skupštini BiH 2006 godine.

Dakle, dejtonskim ustavom nije data definicija ni konstitutivnosti niti vitalnog nacionalnog interesa. Amandmani na taj ustav također ne sadrže tu definiciju ali se njima, u sadržaju, ipak pokušava razviti pojam vitalnog nacionalnog interesa kao merituma konstitutivnosti, što nije problem. Međutim, problem je kada se pri tome se zapada u kontradikcije, nedosljednosti i nepotrebna pravna istrčavanja. Tako, nije zadatak prava da politički definira neki društveni odnos nego je njegova zadaća, jednom kada je odnos etabliran, da ga pravno uredi.

Povlačeći paralelu između ZAVNOBiH-ovskog i dejtonskog poimanja konstitutivnosti, uočavamo da se u prvom slučaju povijesne promocije konstitutivnosti na našim prostorima, njen sadržaj svodio na pitanje jednakopravnosti konstitutivnih naroda shvaćeno kao zajedničko pravo, a u drugom slučaj njen se sadržaj svodi na tzv. “vitalan nacionalni interes” i još uže, na “identitet konstitutivnih naroda”. Uzmimo da konstitutivnost znači sve to plus državotvornost i opet, sve to ne bi trebalo biti problem. Konstitutivnost bh. naroda je historijski producirana i sa sadašnjim stanjem duha i političke svijesti u BiH, nema tog legitimnog mehanizma kojim bi se mogla anulirati pa to niko ozbiljan i historijski i politički obaviješten i ne zagovara.

Problem je politički i pravni voluntarizam u operacionalizaciji ovoga pojma. I dok se politički to može razumjeti, jer u pitanju su interesi koji imaju svoju historijsku genezu i kao takvi su uočeni i naučno identificirani, pa dijelom i prepoznati sa strane dnevne političke analitike, pravno, taj se voluntarizam teško može drugačije razumjeti sem kao instrumentalizacija struke u političke svrhe; dakle kao neprofesionalizam. Ilustrirati taj i takav blatantni strukovni neprofesionalizma analizom propalih amandmana na ustav iz 2006. godine, i načinom na koji ti amandmani razvijaju pojam konstitutivnosti, kvalificiranim ljudima struke, ne bi bio osobito težak zadatak. Neki su se time već bavili, a naša je namjera ovdje bila i jeste, koliko možemo dobaciti, još jednom, povlačeći neke historijske i pravne paralele, pokušati politički i ideološki fokusirati se na pitanje konstitutivnosti u svijetlu, predstojećih razgovora, a valjda i javne debate, o ustavnoj bh. konstituciji.

Iz prethodnih redova se vidi da se konstitutivnost u nas razumijeva kao: državotvornost, jednakopravnost, vitalni nacionalni interes i identitet naroda. Konstitutivnost u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji odnosno Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, shvaćena kao državotvornost i jednakopravnost, u historijskim uvjetima, odnosima i okolnostima kreiranim nakon drugog svijetskog rata, vidjeli smo, funkcionirala je i održavala se uspješno, sve do raspada jugoslavenske državne zajednice. Agresija na BiH, značila je, između ostalog, i nasilno eliminiranje konstitutivnosti kao BH političkog “modus operandi”. Nakon što je rat okončan, a BiH uspjela sačuvati teritorijalni integritet, historijski nužno, otvorilo se ponovo pitanje konstitutivnosti BH naroda. To je uočeno na dejtonskom mirovnom samitu 1995. godine, pa je konstitutivnost ponovo uvedena u tamo kreirani ustav. Taj je ustav, kao što je poznato, oktroiran. Međutim, BH politička elita, u sva tri konstitutivna naroda, svaka u funkciji nekih svojih, stvarnih ili umišljenih interesa, stvarno ili hinjeno, (28)akceptira taj ustav kao legitiman. Na toj osnovi se onda uvezuju mediji, pravna nauka i struka. Ovo bi bio prvi, osnovni i početni propust prava, struke i stručnjaka koji se bave analizom tog ustava. Ne svih, jasno. Ali postoje oni koji zagovaraju tzv. pozitivistički pristup ovome pitanju, te na toj osnovi promoviraju legalitet dejtonskog ustava. Prema takvim mišljenjima legalitet tog ustava je potvrđen kako autoritetom međunarodnog ugovora (međunarodni ugovori prema prihvaćenom mišljenju u nauci kreiraju pravo), tako i ustavnom naukom (gdje se onda citiraju neki ustavni eksperti), odnosno pozivanjem na činjenicu da je Skupština BiH 12.12.1995, akceptirala taj ustav donošenjem odluke u formi Zakona o izmjenama i dopuni Ustava Republike BiH (Sl. RBiH br.49/1995), kao i pozivanjem na neke odluke Ustavnog suda BiH kojima se ističe međunarodnopravni kvalitet Aneksa 4. Mirovnog sporazuma iz Dejtona.

Pažljiv čitalac će moguće primjetiti kako smo ranije u ovome radu, kod elaboriranja tzv. „dogovora naroda“ i naznačavanja ustavne interakcije elemenata narodnog, klasnog i nacionalnog te jednakopravnosti kao načina ustavnog razumjevanja i razvijanja konstitutivnosti, zagovarali pozitivistički pristup. Na istoj smo poziciji i ovdje, po pitanju „legaliteta“ dejtonskog ustava.

Međutim, ima ovdje jedan moment koji se nikako ne smije previdjeti. Ustav ne donosi grupa političkih ili ratnih lidera. Njega ne kreira strana sila. Ustavotvorac je narod koji o tome odlučuje, nakon provedene javne rasprave, preko svoji zastupnika u parlamentu. Slijedom prednjeg, odluka krnje Skupštine BiH od 12.12.1995, kojom ad hock akceptira dejtonski ustav, nema legalističko pokriće. Ako je, kao što jeste, povlačenje poslanika SDS iz Skupštine BiH bio neustavan postupak, jednako je tako neustavan postupak kreiranje prava sa strane ostatka Skupštine BiH mimo posljednjeg legitimnog Ustava RBiH. Stoga je u analitičkom bavljenju tim ustavom juristički artificijelno kreatore tog ustava nazivati “ustavotvorcima” i u tom svijetlu otkrivati šta je stvarna namjera “ustavotvorca” bila introduciranjem pojma konstitutivnosti. Na taj se način jednoj u osnovi političkoj deklaraciji, pravnim istrčavanjem i zanemarivanjem pravne forme, pridaje materijalno pravni sadržaj državne konstitucije, a to, već u formalno-pravnom smislu, dejtonski ustav nije, a da se i ne pominju ustavno-funkcionalne ili materijalno-pravne manjkavosti, nedorečenosti, konfuznost i propusti Aneksa 4. U tom smislu, taj ustav može biti samo provizorij, (29)privremeno rješenje, a nikako zaokružen legitiman i legalan pravni akt. Koliko god se ovakav pristup dejtonskom ustavu laicima činio sitničavim i cjepidlačenjem, on je od suštinskog značaja pri svakom bavljenju istim. Jer, u pravu, bez forme nema ni sadržaja.

Validna je argumentacija Edina Šarčevića, koju on razvija u naprijed pomenutoj knjizi „Dejtonski ustav: karakteristike i karakteristični problemi“, kako su potpisnici dejtonskog mirovnog plana, pa tako i tamo kreirane nove ustavne konstitucije BiH, kao predstavnici konstitutivnih naroda, imali, svako u svom narodu, etničku legitimaciju za taj korak. Nakon više od tri i po godine rata i stradanja naroda, svaki drugačiji zaključak teško da ima, a posebno da je u onome vremenu, imao real političko pokriće.

Međutim, jedno je mirovni ugovor, a drugo državna konstitucija. Dejtonski mirovni sporazum je akt međunarodnog prava, a međunarodno, neki vole kazati internacionalno pravo, ne bavi se unutarnjom državnom konstitucijom. Prema tome, iako se očito iz pragmatskih, realpolitičkih razloga u Dejtonu pristupilo novoj ustavnoj kreaciji, ista je sa onu stranu međunarodnog prava; konkretno situiranje dejtonskog ustava u mirovni sporazum koji je zapravo internacionalni ugovor (u isto vrijeme i međunarodni i međudržavni), suprotno je u nas toliko prizivanoj i jednako toliko ignoriranoj, Bečkoj konvenciji o pravu ugovora.


REZIME: KONSTITUTIVNOST U FUNKCIJI KREACIJE PLEMENSKE DRŽAVE

Prednjim fokusiranjem na pojam konstitutivnosti naroda i način na koji se isti ustavno pravno razvija, željeli smo demonstrirati nespremnost na kreiranje održive ustavne konstrukcije i to, kako etnonacionalističke političke elite koja orkestrira takav tok, tako i pravne struke koja to normira i normativno uređuje. I jedno i drugo, i politička i pravna artikulacija, može izgledati kao diletantizam, što u osnovi i jeste, ali se radi o historijski jasno kodiranoj politici koja nije poražena u domovinskom ratu 1992-1995. Od završetka rata naovamo, ta je politika “poklopila” sav život u BiH, pa i pravnu struku. Upitno je u kojoj se mjeri radi se o (30)dubokom nepoznavanju ustavnopravne materije zaštite kolektivnih prava“, kako neki smatraju. Diletantizam harači Bosnom, ali će ovdje prije biti na djelu sluganski odnosu struke spram politike koja ju je egzistencijalno “zajahala“. Ne radi se o (31)strahu, nepovjerenju i osjećaju ugroženosti među narodima BiH”, mada i jedno i drugo i treće nedvojbeno jesu momenti koji kreiraju duhovnost, a otuda i pragmu u BiH, nego se radi o politici koja opstaje na strahu, nepovjerenju i osjećaju ugroženosti.

Engleski naučnik Jonathan Glover (Džonatan Glover) smatra kako se etnonacionalistički poriv u osnovi svodi na (32)kreiranje, odbranu ili uvećanje plemenske države”. U polazu on države dijeli na dvije skupine: plemenske i pluralističke. Plemenske države mogu biti pluralne, ali prevlađujuće stanje svijesti, izdvaja jednu grupu kao dominirajuću, bilo na osnovama religijske ili na osnovama etničke pripadnosti. I dok pluralističke države garantiraju jednaka prava građanima bez obzira na etničko ili vjersko porijeklo, dotle plemenske države, pa i onda kada deklarativno (formalno) pružaju takve garancije, stvarno se doživljavaju kao prijetnja manjinskim etničkim odnosno vjerskim skupinama.

Upravo to je i bilo u pozadini rata u BiH: srpsko i hrvatsko nastojanje na uvećanju njihovih država na račun države BiH. Institut konstitutivnosti naroda je pri tome zloupotrijebljen i korišten kao mehanizam za destabiliziranje BiH. Te politike nisu poražene u ratu 1992-1995. One su i danas aktivne na političkoj sceni BiH, gdje nastoje, prilagođene političkoj situaciji stvorenoj nakon potpisivanja obustave ratnih dejstava u Dejtonu 1995, ostvariti iste ciljeve, samo sada političkim putem i na duži rok. Gore opisanim poimanjem i razvijanjem institute konstitutivnosti prema dejtonskom ustavu iz 1995. i amandmanskim dopunama iz 2006, jasno se očitavaju političke tendencije plemenske države na osnovama kojih je započet i vođen rat 1992-1995. Sa strane istih politika koje su započele rat, vrši se opstrukcija svega onoga što zbilja jeste opći građanski i bosansko-hercegovački interes. To vodi blokadama sistema tj. vodi nefunkcioniranju vlasti i države. Tako se stvara političko ozračje u kojemu će, kada se stvore uvjeti i međunarodne okolnosti to dozvole, uz argument da država BiH ne funkcionira, te politike istaći zahtjev za separaciju od BiH. Teren za takvo što se već testira opetovanim ponavljanjem najave referendum o samostalnosti RS.

Prednje, realno političko i životno iskustvo koje mi u BiH imamo sa konstitutivnošću, upućuje domovinski opredjeljene građane BiH na zahtjev za dokidanje tog ustavnog instituta. To se međutim u uvjetima kakvi jesu u BiH, doživljava kao radikalizam i bošnjački nacionalizam. Realno, to stoga nema šansu da prođe u BiH, ovakvoj kakva jeste. Međutim, otvorili se nova runda političkih razgovora na temu ustava, a kad-tad to će se ipak dogoditi, probosanske političke snage, moraju insistirati, ako već ne, na neostvarivoj eradikaciji, a ono na što preciznijem uređenju instituta konstitutivnost naroda. Literarne deskripcije i politička frazeologija, mora biti zamjenjena govorom struke i jezikom pravne nauke. Konstitutivnost naroda valja razumjevati kao državotvornost i jednakopravnost i to u uzajamnoj povezanosti i uslovljenosti (zajedničko pravo). Konstitutivnost treba pozicionirati i politički štititi kroz Dom naroda, a pravno preko Ustavnog suda BiH. Treba dokinuti razvlačenje pariteta izvan Doma naroda. Kvotni sistem u kombinaciji sa mehanizmom dvotrećinskog odlučivanja i veta, vodi blokadama sistema i mora biti napušten.

 



(25) Citirano prema Dragoš Ivanović, „Bolest vladanja, Zavereničko vladanje“, Republika, Beograd, 2000, str. 39.

(26) Riječ je o knjigama Veljka Kadijevića, „Moje viđenje raspada- vojska bez države“, Politika, Beograd, 1993, te Borisava Jovića, „Posljednji dani SFRJ“, Politika, Beograd 1995.

(27) Edin Šarčević,“Dejtronski Ustav: karakteristike i karakteristični problemi“, izdanje Fondacija Konard Adenauer,

(28)Prema našem mišljenju to je tako, zato što je tu riječ o snažnoj, filigranski isprepletenoj interesnoj uvezanosti ili kako se to u narodu kaže talu, političke elite i pratećih pravnih, upravnih, administrativno-birokratskih i općenito kulturoloških bataljona dejtovnjaka. Zato je teško, pa i iluzorno, očekivati istinske promjene i zahvate u dejtonsko tkivo BiH sa vrha, sa strane postojećih struktura moći. Takav zahtjev može doći samo odozdo, od građana odnosno naroda.

(29)
Alija Izetbegović za list “Ljiljan”, br. 200, 13.20.11.1996, izjavljuje: “… mi smo se pomirili sa krnjim suverenitetom za neko ograničeno vrijeme i to je jasno iz dejtonskog ugovora“.

(30) Nedim Ademović, „Konstitutivnost naroda i ustavni amandmani“, Puls demokratije, 12.09.2007.

(31) Isto.

(32) Jonathan Glover „Humanity, a moral history of the twentieth century“, Pimlico 2001.
 




3344 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (1-dio)
3351 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (2-dio)
3359 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (3-dio)
3363 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (4-dio)
3373 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (5-dio)
3377 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (6-dio)
3386 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (7-dio)
3393 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (8-dio)
3399 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (9-dio)
3409 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (10-dio)
3415 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (11-dio)
3426 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (12-dio)



16.02.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:16.02.2012. - Last modified: 12.11.2014.