ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (7-dio)

Piše: Nihad Filipović


NACIONALIZAM I DRŽAVOTVORNA SVIJEST; BOŠNJACI I NACIONALIZAM

Dva su moguća određenja nacije u Evropi danas. Jedno je, izvorno anglosaksonsko, teritorijalno odnosno teritorijalno-političko, prema kojemu nacije određuje država; država dakle, odnosno državljanstvo, jednako je nacionalitet. Drugo je, izvorno njemačko, etničko određenje; dakle zajednički jezik, tradicija, kultura, najčešće i jedna rasa i jedna religija...itd, jednako je jedan nacionalitet. Vezan prednjim elementima, nacionalitet se socijalnopsihološki etablira čak i neovisno od postojanja ili nepostojanja države. I mada teritorijalno političko određenje u modernoj Evropi potiskuje etničko određenje nacije, ipak se ono u međuvremenu proširilo mahom na istok i jugoistok Evrope, pa je karakteristično i za Srbe i za Hrvate. Emotivno to vrijedi i za Bošnjake, koji međutim, što racionalno (inteligencija), što intuitivno (narod), paralelno tendiraju i teritorijalno-političkom određenju nacije. Ali, u pitanju nacionalnog određenja, za Bošnjake se općenito može reći, da se još ne snalaze najbolje, pa lutaju između narodnog, nacionalnog i građanskog. Srbi, a ni Hrvati, uglavnom ili pretežno, tu nemaju dileme i lutanja: za njih je to sve jedno. Kokoši nema bez jajeta, a ni jajeta bez kokoši. Znaju oni: moderne države nema bez nacionalizma, pa bila to građanska Velika Britanija ili feudalna Saudijska Arabija. Ona ne raste iz zelene trave prelijepih fraza salonskog mišljenja. Moderne države su zalivene znojem, krvlju, suzama i da, nacionalizmom.

U javnoj komunikaciji često se može čuti kako je proces nacionaliziranja u Bosni završen, da su tu na djelu tri historijski formirana etniciteta i da u daljem historijskom toku tu ne treba očekivati promjene. U filosofskom, ili bliže hegelovskom i marksističkom smislu, akademski dakle i kao misaona gimnastika, može se govoriti o kraju povjesti kao procesu ljudskog traganja za idealnom formom organizacije društva, onom formom organizacije društva koja bi bila najbliža stremljenjima humaniteta. Ali, primali ga sa simpatijom ili skepsom, filosofski koncept kraja povjesti u tom smislu ne znači i kraj historijskog toka i historijskih fenomena kao takvih. Taj se tok nastavlja u vremenu kao tok bez kraja, kao proces stalne obnove života. Zato je tvrdnja o kraju srpsko-hrvatsko-bošnjačke etnogeneze historijska sapunica.

Međutim, činjenica je da su u historijski proces nacionaliziranja bosanskog naroda, ranije uključene bosanske katoličke odnosno pravoslavna mase; sljedstveno, Hrvati i Srbi u BiH imaju samopodrazumjevajuću predstavu o sebi i razvijeniju državotvornu svijest od Bošnjaka, pa se javljaju nacionalno, političko-diplomatski agresivnijim i prodornijim u onome što doživljavaju kao nacionalni interes. Uz to, oni su imali i imaju snažnu ukupnu podršku Bosni i Hercegovini susjednih država, Republike Hrvatske i Republike Srbije. U takvoj situaciji, a uzimajući u obzir iskustvo Bošnjaka sa srpskim odnosno hrvatskim etnonacionalizmom, politički jedini ispravan put za Bošnjake, jeste put jačanja nacionalne svijesti.

Pretpostavka za uspješnu odbranu Bošnjaka od agresivnog etnonacionalizma u srpsko-hrvatskom okruženju, nije slabljenje nacionalizma, nego njegovo jačanje, u obe komponente, etnonacionalističkoj i građansko-patriotskoj. To je taj nacionalni interes za kojim tragaju Bošnjaci. Etnonacionalizam je pri tome svijest o sebi, ko sam i gdje pripadam u kulturološkom smislu, a u građanskom nacionalizmu ili patriotizmu, vidimo domovinsku svijest omeđenu legalističkim principom.

Etnonacionalizam i građanski nacionalizam su već po definiciji u političkom sukob, pa prednja konstatacija o potrebi njihove duhovne integracije može izgledati proizvoljnom. Jer, etnonacionalizam insistira na razlikama, pa i na isticanju superiornih karakteristika mog etnosa, što u krajnjem, u bosanskohercegovačkoj situaciji “bliskog dodira” tri etnonacionalne svijesti, vodi sukobu. Ali, etnonacionalizam je najprije narodnjačka svijest, svijest o narodu. Ne kategorizirajući po vrijednosti, već prema nastojanju, mogli bi kazati: etnonacionaliste zanima narod koji je za njih primaran, a država je sekundarno nastojanje, što je na tragu naprijed pomenutog etničkog određenja nacije. Za građanske nacionaliste, država i narod su jedan red veličina, što je linija naprijed pomenutog teritorijalnopolitičkog određenja nacije. Ako uzmemo da je pri ovakvom stanju, etnonacionalizam najprije svijest o sebi, ko sam i gdje pripadam u kulturološkom smislu, a u građanskom nacionalizmu ili patriotizmu vidimo domovinsku svijet omeđenu legalističkim principom, drugim riječima okvir kojim se ostvaruju pretpostavke za uspješan razvoj i zaštitu kulturološke specifike naroda, onda je moguća duhovna koegzistencija i produktivna politička akcija ove dvije svijesti.

Naravno, duhovno je moguće štošta uvezati i na papiru spojiti u jedno pa i ne spojivo. “Uvezivanje” etnonacionalizma i političkog nacionalizma u multietničkoj zajednici kakva je BiH, uz to sa tradicijom teških sukoba i nesporazuma “naših” nacionalizama, krajnje je delikatan zahtjev, sa vrlo mogućim “iskliznućima”. Paradoksalno, ali što se Bošnjaka tiče, prema našem mišljenju, taj se politički amalgam javlja kao nužnost.

Zašto je to tako?

Prevlađujući strateški cilj politički organiziranih Srba u RS, vidjeli smo, ne može se pravilno uočiti izvan veze sa strateškim ciljem radikalnog svesrpskog nacionalizma. On se u dejtonskoj prezentaciji danas plasira kao parcijalan, gdje kao takav traži rješenja za srpski narod u BiH, a samo u ekstremnom slučaju, u slučaju da bh. Srbi ne mogu da ostvare svoje pravo u BiH, biva dolaze u obzir druge opcije. Ovo je zapravo u suprotnosti sa historijskom činjeničnom građom na kojoj počiva radikalni srpski etnonacionalizam i stoga se razumijeva kao taktika u političkim prilikama kakve jesu BiH, u Evropi i svijetu danas, dok cilj ostaje uvjek isti. Za srpski nacionalizam u RS je tipično da je sav zapravo radikalski, pa i oni politički organizirani Srbi koji se nastoje legitimirati građanski, zagovaraju separatnu srpsku domovinsku svijest. Njihove opozicione političke partije, kada kritiziraju vlast, rade to u pravilu sa nacionalističke pozicije. To je tako zbog vladajućeg kulturnog modela kod Srba, koji producira takvu svijet. Dobrica Ćosić, pater familias modernog srpskog državnog nacionalizma u članku “Stvarno i moguće”(35) , piše: “Srbi ne poštuju razlike: oni se inferiorno ili bahato i oholo ponašaju prema svemu što nije srpsko...”.

Da bi se društvene svijest formirala u nekom pravcu, proces mora da traje, kao što mora da traje i proces eventualne izmjene kulturološkog modela kojim se kreira društvene svijest. Prema tome ovakva, ignorantska, bahata i ohola prosječna srpska svijest, nije od jučer; to ima tradiciju, to traje i trajaće, jer je sa strane crkve, škole, službene državne politike u svim aspektima, uklinjeno u svijest masa, tako da je to prosto način na koji se razmišlja. Zato ta politika traje i trajaće ko zna još koliko. Protagonisti se jedan po jedan smjenjuju i odlaze, a dolaze taze novi: ode Dragiša Cvetković, dođe Milan Nedić, ode Draža Mihajlović, dođe Milan Stojadinović, ode Slobodan Milošević, dođe Vojislav Koštunica, ode Zoran Đinđić (koji je također itekako koketirao sa velikosrpskom idejom), dođe Boris Tadić, ode Radovan Karadžić, dođe Milorad Dodik, ode Dodik, doćiće već neki friški...

Radikalni hrvatski etnonacionalisti, hercegovačka frakcija koja se uspjela nametnuti kao vodeća, bili bi zadovoljni svakim rješenjem koje bi i njima, 1/1, dalo dio BiH. Bez obzira na zaglušujuću retoriku o ugroženosti i institucionalnoj neravnopravnosti kojom to maskiraju, treći entitet ostaje krajnji strateški cilj ove struje radikalnog bh. hrvatskog etnonacionalizma. Ta prevlađujuća frakcija hrvatskog etnonacionalizma, Srbe i njihove pretenzije na hrvatske prostore, uopće više ne smatra hrvatskim problemom. Književnik Ivan Aralica, još 1993, analizirajući tekst “Islamska deklaracija”(36) Alije Izetbegovića, ispisuje rečenicu koja postaje nepisani politički moto ove, već tada, dominirajuće etnonacionalističke struje u Hrvata općenito, pa tako i u bh. Hrvata; kaže Aralica:

Neka mi nitko ne prigovara, jer što sam god činio i što god činim, pa i kad pod povećalo stavljam ideje jednog političara, činim u prilog dobrosusjedskim odnosima Hrvata i Bošnjaka. Dobrosusjedskih! Ni manje ni više od toga! Već dulje vrijeme i u javnosti i u društvu u kojem se krećem, tvrdim: ne Srbi, njihov je problem za nas prolazan, Muslimani postaju glavni problem našeg susjedstva, poklonimo im punu pažnju!”(37)


Dakle, za dominirajuću struju hrvatskog etnonacionalizma danas, srpski problem je riješeno pitanje; ostaje još da se “puna pažnja” pokloni “problemu Muslimana” u Bosni i tako konačno i tu riješi hrvatsko pitanje na temelju “dobrosusjedstva” (treći entitet).

Ipak, za razliku od srpskih etnonacionalista, koji svi kao jedan zagovaraju nedodirljivost, zločinom genocide stvorene Republike Srpske, među hrvatskim etnonacionalistima, postoji i frakcija koja zagovara državu BiH i traže transformaciju RS u neku prihvatljiviju administrativno-teritorijalnu formu, odnosno teži novom administrativno-teritorijalnom ustroju Bosne i Hercegovine.



Picasso: Le source (vrelo, izvor)


Bošnjački nacionalisti opet, i to kako etnonacionalisti tako i građanski nacionalisti, ni psihološki ni interesno, ne mogu prihvatiti Republiku Srpsku i činjenicu da su svedeni na dvadesetak procenata bh. teritorije. I još više, hrvatski radikalni etnonacionalizam, agresivno i kao historijski falsifikat, pozivajući se na iskrivljenu interpretaciju prava konstitutivnog naroda, uz podršku radikalnih srpskih etnonacionalista u Banja Luci, i jasno, Beogradu, traži od njih daljnje ustupanje prostora u Federaciji BiH, radi formiranja trećeg, ekskluzivno hrvatskog entiteta sa hrvatskom etničkom većinom.


U opisanoj situaciji, koja nije od jučer, koja traje i trajaće ko zna još koliko, sa iskustvom kakvo Bošnjaci imaju sa srpskim i hrvatskim etnonacionalizmom, rješenje nije reteriranje i bježanje od sopstvenog nacionalizma u ime nakaradno shvaćenog mira u kući. To naprosto nije moguće sve i kada bi se željelo, jer politička situacija kakva jeste u BiH je idealna za nacionalističku svijest. Podsjećamo na naprijed u ovome radu iznesenu dijagnozu profesora Dušana Kecmanovića: kada se stvore uslovi za pojavu i jačanje etnonacionalističke svijesti, ona će se javiti i jačati, neovisno od svakog nastojanja u suprotnom pravcu.

Bošnjaci i danas plaćaju ceh jednog specifičnog toka razvoja, uvjetno rečeno nacionalne svijesti, svijesti kojoj su zadnjih 120 godina, sudbinska pitanja muslimana bila, kako piše mr. Alaga Dervišević, u svojoj knjizi “Bošnjaci u dijaspori”(38), pozivajući se na profesora dr. Enesa Karića i njegovo djelo “Bosanske muslimanske rasprave, za i protiv obnove i reforme u XX stoljeću”:

Kakvu školu? Kakvu odjeću nositi? Koju kapu na glavu stavljati? Smiju li muslimani nositi šešir? Da li žena muslimanka može otkriti svoje lice i odbaciti feredžu i zar?Da li imati savremene škole? Smiju li muslimanke biti društveno angažirane?”

I dok je su muslimanski intelektualci razbijali glavu ovim kulturološki efemernim, a tek pokadšto uistinu značajnim pitanjima kulturne i narodne identifikacije, srpski i hrvatski intelektualci, primjećuje Dervišević, bavili su se “pretežno pitanjima države, političkih partija, pitanjima jezika, nacije, nacionalnih institucija, itd...”

Ovo je ostavilo traga u razvoju nacionalne svijesti kod Bošnjaka, čemu smo svjedočili i u predratnom komičnom lutanju vodeće narodne stranke muslimana, Stranke demokratske akcije, koja je dugo politički bezglavo, laički tabanala između muslimanstva i bošnjaštva.

Kašnjenje u razvoju nacionalne svijesti kod bh. muslimana osjetilo se i u ratnim zbivanjima 1992-1995, a što se vuče evo i punih šesnaest godina od rata. Bošnjaci još lutaju i ne snalaze se najbolje između narodnog, nacionalnog i građanskog. Nije to samo specifika bosanskih muslimana, već vrijedi ili je vrijedilo, manje više za sav islamski svijet koji je sporo i nevoljko primao i prilagođavao se na zapadnjačku ideju nacionalizma. “Nacionalizam se ne prima dobro kod muslimana”, konstatira Alija Izetbegović u naprijed pomenutoj, krajnje kontraverznoj, “Islamskoj deklaraciji”.

Rahmetli Izetbegović, sa čijim se pogledima izloženim u spomenutoj političkoj deklaraciji ovaj autor u principu ne slaže, ovdje je, prema našem mišljenju, u pravu, a zašto je to tako kod bh. muslimana, dio je druge, šire priče koja zalazi u neke kulturološke i religijske aspekte svijest bh. muslimana kojom se ne bavimo u ovome radu.

Međutim, ovdje nam valja samo reći: dok god pitanja od istinskog državotvornog i nacionalnog značaja ne prodru i ne postanu samopodrazumijevajući dio svijesti Bošnjaka, u onoj mjeri u kojoj je to prodrlo i postalo dio svijesti prosječnog Srbina odnosno Hrvata, sve do tada trajaće nasrtaji srpskog i hrvatskog etnonacionalizma na Bosnu i Bošnjake. Sve do tada genocide ostaje sudbina Bošnjaka.

To je poučak koji se izvlači iz kratke i krvave povjesti srpsko-hrvatske etnonacionalističke nagodbe o podjeli Bosne na račun Bošnjaka, koju smo pokušali razviti u ovome radu. Separatističkom virusu etnonacionalističke srpske i hrvatske svijesti može se sa uspjehom oduprijeti samo jaka bošnjačka etnonacionalistička i bošnjačka odnosno svebosanska građanska patriotska svijest. Sve do tada, Bošnjaci će biti predmet, (pa i onda kada im se čini da to nisu), a nikako subjekt u komšijskim etnonacionalističkim nastojanjima.

Bošnjačka snaga leži u argumentu istine. Zahvaljujući snazi argument istine, Bošnjaci uspijevaju kako tako parirati prodornoj svijesti i akciji radikalnog etnonacionalizma Srba i Hrvata, kako na međunarodnom planu tako i na terenu političkih odnosa u domovini. Međutim, Bošnjaci moraju uvezati argument istine sa argumentom legaliteta. Jer, Bosna ne živi civilizacijske početke. Ona nije od Dejtona. Nije ni od tzv. Memoranduma SANU, niti je od Sporazuma Cvetković-Maček iz 1939; nije ni od 1918, kada, kao i ostale jugoslavenske zemlje, ulazi u sastav Kraljevine SHS. Bosna nije od jučer, e da bi se sada, kretalo dogovaranjem naroda “sa ledine”. Bosna ima svoju historijsku državotvornu pravnu tradiciju i taj legalistički element, uvezan sa argumentom istine, najjače je oruđe bošnjačkog i ukupnog bosanskog građanskog nacionalizma.

Sve je na planeti Zemlji prolazno, kao i sama planeta uostalom. Ali, ako u političkom smislu uzmemo da je narod trajna, a država promjenljiva vrijednost, onda politička borba za ono što narod doživljava kao nacionalni interes, a to je država Bosna, može biti vođena samo na državotvornoj osnovi, na osnovi bez koje nema moderne države, a to je nacionalizam. U Bošnjačkom slučaju etnonacionalizam korespondira sa građanskom bosanskom patriotskom sviješću i počiva na danas najsnažnijem mogućem argumentu, argumentu istine i argumentu legaliteta. I jedno i drugo je slabo, a periodično čak i nikako, korišteno u borbi za biološki opstanak bošnjačkog naroda i održanje države Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci i bh. patriote moraju aktivno primjenjivati oba ova argument u borbi za održanje državnopravnog subjektiviteta Bosne. Etnonacionalistička i bh. domovinska, građanska svijest se, vidjeli smo, kod Bošnjaka preklapaju. Zato se ne treba obazirati na prigovore srpskih i hrvatskih etnonacionalista kako se tu radi o “bošnjačkom unitarizmu”, “svojatanju Bosne i Hercegovine” i slično. Niko njih ne zauzdava da istu takvu svijest razvijaju kod svojih pristalica.
 



(35) Dobrica Ćosić, „Stvarno i moguće“, Otokar Keršovani, 1982.

(36) „Islamska deklaracija“ je krajnje kontraverzan i po našem najdubljem uvjerenju, jednako tako po Bošnjake i demokratski razvoj Bosne, krajnje štetan tekst. Kada čovjek koji nešto zna o Bosni i našim (ne)prilikama, pročita taj tekst, ne može a da se ne upita, koje doista Alija Izetbegović? Ta je panislamistička politička deklaracija po sadržaju i idejama koje zagovara ne samo politički retrogradna, nego i apsolutno neprimjenjiva u BiH, usudili bi se reći, u bilo kojim prilikama, dakle bili Bošnjaci ili ne apsolutna većina u BiH. Iako je Deklaracija pisana sa pretenzijama poruke zemljama sa apsolutnom muslimanskom većinom, njene refleksije na BiH bile su neizbježne od njene pojave pa dalje, sve do danas. Uistinu, u uvodnom dijelu, Izetbegović i počinje ispisivanje Deklaracije rečenicom: “Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda“. Da li ovo veliko „M“ znači da je Izetbegović ispisujući tekst misaono, makar kao projekcija u nekom budućem vremenu, involvirao i Bosnu i Hercegovinu? I znači li to da su poruke Izetbegovićeve Deklaracije danas, kada muslimani najvjerovatnije jesu apsolutna većina, primjenljive i u BiH?

„Islamska deklaracija“ je bila kao naručeno štivo za srpske etnonacionaliste koji su smjesta u njoj vidjeli i prepoznali idealan propagandni materijal u svojim nastojanjima i planovima. Na tragu ove deklaracije, komunističke vlasti su 1983, organizirale suđenje Aliji Izetbegoviću i grupi muslimanskih intelektualaca 1983. Najžešći otpor suđenju dolazio je iz Beograda sa strane prononsiranih srpskih nacionalista D. Ćosić. V. Šešelj. Lj. Tadić, K. Čavoški, R. Samardžić, M. Marković... Još i više, „Islamsku deklaraciju“ u javnost pušta notorna nacionalistička izdavačka kuća „Srpska reč“. Trideset godina od njene pojave, danas je u vezi sa istom pitanje svih pitanja, da li su i ako jesu, a naše je mišljenje da jesu, u kojoj mjeri su teze izložene u Deklaraciji, vodile i opredjeljivale ponašanje i postupke rahmetli predsjednika Izetbegovića tokom rata 1992-1995? U kojoj je mjeri recimo Izetbegovićev pristanak u Dejtonu na entitetsku BiH i posebno Republiku Srpsku i onaj i onakav Aneks 4., moguće u vezi sa njegovom tezom o nespojivosti „islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija?“

(37) Osvrt na tekst Alije Izetbegovića „Islamska deklaracija“, Aralica je objavio u četiri nastavka u novinama „Slobodna Dalmacija, od 16, 17, 18. i 19. marta 1993, pod različitim naslovima. Osvrt je objavljen i u knjizi „Spletanje i raspletanje čvorova“, pod naslovom „Razlikovni rječnik“. Može se naći i na internet stranici „HercegBosna“.

(38) Alaga Dervišević, „Bošnjaci u dijaspori - Historijat, problemi, analize i perspektive“, Bosanska riječ, Sarajevo – Wuppertal, 2006.
 




3344 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (1-dio)
3351 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (2-dio)
3359 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (3-dio)
3363 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (4-dio)
3373 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (5-dio)
3377 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (6-dio)
3386 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (7-dio)
3393 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (8-dio)
3399 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (9-dio)
3409 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (10-dio)
3415 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (11-dio)
3426 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (12-dio)



25.02.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:25.02.2012. - Last modified: 12.11.2014.