ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (8 dio)

Piše: Nihad Filipović


Nacionalizam i klerikalizam

Ključna značajka etnonacionalističke duhovnosti u BiH, odnosno u region, jeste snažna klerikalizacija nacionalne svijesti u Srba, Hrvata i Bošnjaka. Moguće je to otuda što je u BiH, klerikalno zapravo i bila ona osnova na kojoj je izvršeno nacionaliziranje bosanskih masa, najprije pravoslavnih i katoličkih, a onda i bosanskih muslimana. Odstrani li se religija, ono što ostaje jeste masa, koja se na osnovu zajedničkog jezika i prošlosti, može proglasiti bošnjačkom, hrvatskom ili srpskom. Ali, budući prije islamiziranja, odnosno kasnije, u devetnaestom stoljeću, kada otpočinje nacionaliziranje pravoslavnih i katolika, u Bosni nije postojala posebna srpska ili hrvatska nacionalna svijest, a jeste postojala bošnjačka narodna svijest i identitet, jasno je u kojoj je mjeri pogrešno bosanske muslimane nazivati Srbima odnosno Hrvatima. Pa ipak, to je dugo bila tendencija hrvatskih i srpskih etnonacionalista, čini se historijski dokinuta domovinskim ratom 1992-1995. Taj rat, kao ni onaj u Hrvatskoj, nije bio vjerski, ali se ne mogu poreći neki aspekti vjerske involviranosti u sukobe etnonacionalističkih elita.


U socijalističkoj Jugoslaviji, posebno između pravoslavne zajednice Srba i katoličke zajednice Hrvata, nije postojala razvijena ekumenska svijest. Nepovjerenje, oprez pa i strah između naših najvećih vjerskih zajednica, imalo je svoje historijsko pokriće u haotičnim političkim odnosima između dva svjetska rata, genocide nad pravoslavnim i muslimanima u II svjetskom ratu, rigidnom odnosu političke elite komunista nakon II sv. rata spram religije, gdje je posebno katolička religija doživljavana neprijateljskom spram komunističkog pokreta zbog snažne uvezanosti katoličkog klera sa ustaškim pokretom u II svjetskom ratu, a islam opet percipiran kao nazadna, azijatska i opasna religija zbog pretenzije uređenja ukupnih odnosa u društvu.

Odnos komunističke vlasti spram religijskih zajednica bio je različit u različitim političkim fazama kroz koje je prolazila Jugoslavija, od krajnje rigidnog, preko kontrolisanog do postupnog otopljavanja i otpuštanja stege i totalitarne kontrole. Važno je znati da su sa svoje strane, religijske zajednice nastojale ne davati povoda za konfrontaciju sa vlastima, pa su djelovale uglavnom u očekivanim granicama vjerskog, bez političkog istrčavanja.

Međutim, poslije smrti predsjednika Tita, vidjeli smo naprijed u ovome radu, dolazi do snažnog upliva nacionalizma unutar vladajuće Komunističke partije Jugoslavije. Proces nacionalističkog buđenja, začet u glavama intelektualaca, od početka je pratila klerikalna svijest. Iako “Pravoslavlje” od 15.05.1980, nakon smrti predsjednika Tita, na naslovnoj strani, objavljuje nepotpisan osvrt, pun hvale za odnos vlasti prema vjeri u periodu njegove vladavine, paralelno sa političkim nacionalističkim turbulencijama nakon Titove smrt, jača radikalna struja unutar Srpske Pravoslavne Crkve (SPC). Tako Crkva 1989, na proslavu godišnjice Kosovske bitke, u Kninskoj Krajini ili kako to Crkva i srpski etnonacionalisti nazivaju Dalmatinskom Kosovu, šalje dvojicu svojih visokih prelata, zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Jovana i episkopa dalmatinskog Stefana. Ta proslava je bila otvorena manifestacija četništva; dok masa u pozadini kliče ubićemo ustaše, traži se rehabilitacija četničkog pokreta, popa i vojvode Momčila Đujića i osnivanje Republike Srpska Krajina kao nove federalna jedinica u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Maja 1990, u Hrvatskoj na prvim slobodnim izborima nakon smrti Josipa Broza, pobjeđuje Hrvatska demokratska Zajednica predsjednika Franje Tuđmana. Pobjeda etnonacionalističke HDZ je bila jasna reakcija na snažno bujanje nacionalizma u Srbiji u drugoj polovici osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Srpska Pravoslavna Crkva odmah izdaje saopćenje u kojemu se navodi kako je položaj te crkve u Hrvatskoj „gori nego pod okupacionim sistemom“(39). Propagandne političke floskule velikosrpskih nacionalista o „antisrpskoj koaliciji“, „kominternovsko-vatikanskoj zavjeri“, „povampirenom ustaštvu“ i slično, nalaze otvoreni prostor i podršku u publikacijama SPC.

Decembra 1990, umjesto teško bolesnog patrijarha Germana, za kojega se smatralo da zagovara mekšu struju unutar Crkve, SPC bira novog patrijarha Pavla. Jedan od prvih projekata novog patrijarha bio je pristup „otkrivanju stratišta i grobova novo-mučenika i novo-svetitelja“(40), kako se žrtve ne bi umanjivale ili zaboravile. Koliko plemenito motivirana, ta akcija je očito bila i politički potez medijski bombastično praćen i korišten za nacionalističku radikalizaciju pravoslavnih Srba(41). Već te 1990 u krilu SPC je duhovno uobličen interesantan politički stav, a to je „definitivno omeđivanje granica srpske države..., razumom, strpljenjem i pregovorima, uz što manje žrtava i grobova” (42).

Tako se žrtve i grobovi ponovo uvode u politički rječnik, jasno trasirajući nadolazeći slijed događaja. Politiziranje duhovnog stožera srpskog naroda ne završava se međutim samo na političkim manifestacijama kojima se daje vjersko pokriće. U Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi prevladava nimalo ekumenska linija razmišljanja i radikalna politička retorika o nemogućnosti zajedničkog života sa muslimanima i katolicima pa se traže nove srpske granice i odbacivanje „nelegalnog“ AVNOJ-a. Paralelno sa ovim i ovakvim „vjerskim zrenjem“, duhovno, polako ali sigurno, rat postaje prihvatljiva opcija, jasno, „pod uslovom da je odbrambeni“(43), jer se moralo naći etičko pokriće za ovako beskrupulozno izigravanje i napuštanje humanističkih načela hrišćanstva. Klerikalizacija javnog prostora se zaokružuje zahtjevom da Srbi, ukoliko nisu pravoslavni „ne mogu biti legitimni srpski predstavnici “(44). Tako je srpski narod duhovno pripreman za rat, a u ratu koji je potom srpska državna politika vješto izazvala preko srpskih etničkih političkih agenata u BiH, SPC se stavlja otvoreno na stranu četništva i politike genocida Radovana Karadžića i njegove tzv. Srpske demokratske stranke.

Jasno, ovakav slijed zbivanja kod Srba, nije ostao bez reakcije na hrvatskoj strani jugoslavenskog etnonacionalističkog klatna, pa i kod Hrvata dolazi do politiziranja duhovnog katoličkog stožera. Katolička Crkva u Hrvatskoj u političkoj utakmici između hrvatskih političkih stranaka, u pripremi prvih slobodnih izbora nakon pada komunizma u Jugoslaviji, otvoreno se svrstava na stranu etnonacionalističke Hrvatske demokratske zajednice. Paradoksalno, ali istinito, tako, bar u izvjesnoj mjeri, ona srpska politička floskula, koju je prihvatila i Srpska Pravoslavna Crkva, o „kominternovsko-vatikanskoj zavjeri“ protiv srpskog naroda, bar djelom dobiva realpolitičko uporište.

Januara 1992, 400. pastoralnih duhovnika raspravlja u Zagrebu o „preporodu i obnovi u Hrvatskoj“, primjenom „načela katoličkog društvenog nauka, temeljenog na Papinskoj enciklike Centessimus Annus”. Zaključeno skupa je bio da je Hrvatska, “domovina naših otaca, naših suza i radosti, postala Katolička sveta zajednica..., vjerna tradiciji, nauku i putu Svete stolice”, te da je “katolički moral, pogled na svijet, na nauk života i smrti, ustrojstva i opstanka pučanstva našeg, jedini i najznačajniji faktor Hrvatske” (45). Predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, nakon uspostave diplomatskih odnosa sa Vatikanom, u februaru 1992, potpisuje četiri ugovora sa Svetom stolicom: Ugovor o pravnim pitanjima, Ugovor o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, Ugovor o odgoju i kulturi te Ugovor o gospodarskoj suradnji. Ovaj posljednji obavezuje Republiku Hrvatsku na izdašna financijska izdvajanja za potrebe Katoličke Crkve, i smatra se, jedan je od najunosnijih ugovora koji je Vatikan potpisao sa nekom državom. Na ovaj su način, bivši komunistički general, ateista i čovjek koji nikada nije živio i ispovijedao katoličku vjeru, kao i njegova politička stranka, Hrvatska demokratska zajednica, definitivno zadobili povjerenje i povlašćen tretman sa strane Vatikana, a to onda znači i strane katoličkog klera u Hrvatskoj. Taj povlašćen tretman HDZ trajao je i poslije smrti predsjednika Tuđmana, a tek sa približavanjem Hrvatske punom članstvu u Evropskoj uniji, primjećuje se crkveni otklon i pokušaj distanciranja i zauzimanja ekvidistance spram političkih stranaka.

Islamska Zajednica u Bosni i Hercegovini (IZBiH) također, ne ostaje po strani narastanja nacionalističkih političkih raspoloženja. Umjesto da ostane neutralna u političkoj utakmici pred prve slobodne izbore 1990, Islamska Zajednica u BiH, staje na stranu Stranke demokratske akcije i njenog lidera, Alije Izetbegovića. Gotovo kao zakonita refleksija postupaka u organizaciji Srpske Pravoslavne Crkve i njihovog otkrivanja „grobova novo-mučenika i novo-svetitelja“, na velikom političkom i vjerskom skupu u Foči 25.08.1990, Islamska Zajednica organizira klanjanje dženaze žrtvama četničkog genocida iz II svjetskog rata. Postupak je vjerski motiviran, ali kao što biva kod miješanja vjerskog i političkog, skup dobiva naglašenu političku konotaciju. Klanja se dženaza, ali medijska pažnja se fokusira na Aliji Izetbegoviću, koji se zaklinje Bogom Istinitim da se Foča ponoviti neće, dok neki iz mase uzvikuju ubićemo četnike(46).

Iz prednjeg sažetka stanja klerikalne svijesti kod Srba, Hrvata i Bošnjaka, u godinama neposredno pred ratove u Hrvatskoj i BiH, uočava se identificiranje vjerskog i nacionalnog i kod jednih i kod drugih i kod trećih. Situacija u region i BiH je i danas u tom smislu ista. Taktika koja se pri tome koristi sa strane klera je različita, ali je cilj isti: snažan otpor sekularizaciji društva odnosno naglašavanje potrebe prisutnosti vjerske komponente u svim socijalnim (društvenim) aspektima života. Pravoslavna crkva pri tome taktički i dalje koristi srpsku mitologiju, posebno Kosovski mit, veliča srpsku nacionalnu historiju i demagoški manipulira teškim položajem preostalih Srba na Kosovu i prečanskih ili prekodrinskih Srba koji se, kao i Srbi općenito, i dalje doživljavaju isključivo kao pravoslavni. Katolički kler u Hrvatskoj, na tragu Hrvatskog približavanja punopravnom članstvu u Evropskoj uniji, pokušava djelovati na široj platformi svenarodnog okupljanja i pridobivanja građana preko kojih se onda utiče na ukupne društvene tokove; ostaje za vidjeti na koji će se način taj tok odraziti na svijest i aktivnosti katoličkog klera u BiH. Islamska Zajednica u BiH, koja tradicionalno njeguje korektan (lojalan) odnos prema društvenoj zajednici, uz uvjet poštivanja vjerskih prava muslimana, u novoj povijesnoj situaciji, nastavlja istim pravcem, uz stalno naglašavanje islamske bošnjačke komponente, što pokadšto poprima ekskluzivitet svođenja bošnjaštva na muslimanstvo.

Religija je moćan faktor u kulturološkoj i sociološkoj identifikaciji pojedinca i grupe. U našim uvjetima i povijesnoj situaciji kakvu imamo danas u Bosni i Hercegovini, demokratska transformacija društva je nezamisliva uz ideološka stigmatiziranja i sektaški odnos spram religijske svijesti, ali je isto tako stranputica upotreba religije u političke svrhe odnosno religijsko poigravanje politikom favoriziranjem odabranih političkih stranaka. Ukoliko se istinski želi iskorak u slobodno društvo, religijska svijest se mora osloboditi političkih natruha, a politička se mora artikulirati u slobodnoj političkoj utakmici, dakle na osnovama slobode izbora lišenog religijskog posredovanja i favoriziranja odabranih političkih stranaka. Ovo je, naravno, u bh. uvjetima, idealna projekcija, rješenje zamislivo na papiru, a u životu i dalje ćemo imati interakciju i uvezivanja političke i religijske svijesti. To je zato što u BiH nije osvojena jedinstvena domovinska, zemaljska ili državna nacionalna svijest i dok je god tako, u BiH ćemo prisustvovati onome čemu svjedočimo svih ovih godina od kako je 1990. i u BiH pala ideologija zajedništva i politika bratstva i jedinstva: snažna impregnacija i uvezivanje duhovnog stožera naroda sa onom politikom koja se doživljava najbližom zamišljenom nacionalnom idealu.

Iz prednjih razloga, dakle neosvojena zajednička domovinska svijest i odbacivanje ideologije zajedništva praćeno kapitulacijom multikulturalne svijesti, plus nedostatak neke strane, izvan jugoslavenske agresorske sile koja bi samim svojim prisustvom djelovala centripetalno, nivelirala razlike i motivirala zajednički otpor, u domovinskom ratu 1992-1995, nisu zabilježeni slučajevi aktivnog otpora klera na zajedničkoj osnovi jednakopravnosti i odbrane domovine.

U II sv. ratu, nije bilo tako. U sve tri konfesionalne zajednice bilo je ljudi koji su se uključili u pokret otpora silama Osovine i kolaboracionistima u domovini. Ibrahima efendije Ferića, čovjek čijih je pet sinova položilo život na oltaru domovine i koji je i sam bio učesnik Narodno oslobodilačkog pokreta (NOP), narodni heroji- Hamid efendije Beširevića i Sulejmana efendije Omerovića, vijećnici AVNOJ-a: hadži Mehmed efendija Mujkića, Omer efendija Maksumića, Sulejman efendija Topića, hafiz Halil efendije Sarajlića..., sve su to bili ljudi koji su živjeli islam i borili se sa Srbima i Hrvatima za domovinu u kojoj će moći nastaviti živjeti i ispovijedati istinu islama.


U ratu 1992-1995, kao što je danas opće poznato, u Trebinju je ubijen mladić Srđan Aleksić. Ubijen od svojih sunarodnika četnika, jer je stao u zaštitu jednog mladića Bošnjaka, kojega su ovi “provlačili” kroz šake. Nije Srđan jedini takav Srbin u Bosni. Imali su Srbi u Bosni uvjek takvih ljudi, pa i u samom duhovnom centru srpskog naroda, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. U drugom sv. ratu imali su vijećnika AVNOJ-a i narodnog heroja Vlade Zečevića, imali su narodne heroje Jovana-Jolu Zeca i Miću Bukelića, imali su protu Jevstavija Karamatijevića, protu Savu Savića, protu Blaža Markovića...; sve su to bili ljudi koji su živjeli svoju pravoslavnu vjeru i zajedno se borili za domovinu sa muslimanima, katolicima, pripadnicima drugih vjera i ateistima.

Prema (47)nekim izvorima 141 katolički svećenik je učestvovao u svjetskom ratu na strani narodno oslobodilačkog partizanskog pokreta. Jedan od najpoznatijih među njima je bio vijećnik Zakonodavnog antifašističkog vijeća Hrvatske, Svetozar Rittig. Štrosmajerevac po političkom uvjerenju, dr. Rittig je još 1929. godine osudio ustaški pokret zbog službe tuđinskoj politici i prepuštanja Dalmacije Italiji, a 1943, u sedamdesetim godinama života, odlazi u partizane.


Općenito svećenici se nisu baš proslavili u II sv. ratu, ali ih je vidimo ipak bilo i u redovima NOB-a. Nije se ni komunističko vođstvo NOB-a proslavilo u svom odnosu prema svećenicima i religiji, ni u toku rata, ni poslije rata, naročito u prvoj poslijeratnoj fazi, kada su, po ugledu na Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, i u Jugoslaviji nametnuli kruti komunistički režim, lišen elementarnih osjećanja za ljudska prava i slobode.

Međutim, poanta nije u životnom svjetonazoru gore pobrojanih ličnosti, nego u njihovoj snažnoj humanističkoj i patriotskoj svijesti, koja je bila u stanju razlučiti dobro od zla i stranog i okupatorskog od domovinskog, te na toj osnovi, unatoč nepremostivim razlikama u svjetonazoru, priključiti se tada jedinom istinskom oslobodilačkom pokretu i Bošnjaka i Srba i Hrvata, Titovim partizanskim narodnooslobodilačkim jedinicama.

Primjera poput prednjih iz II svjetskog rata nije bilo u ratu 1992-1995, a smatramo, nije ih ni moglo biti, jer je sukob vođen bez stranog, izvan jugoslavenskog direktnog učešća. Upravo taj elemenat, odnosno nedostatak jasne napadačke izvan-jugoslavenske sile, zasjenio je agresivnu i uvezenu prirodu etnonacionalističkog sukoba u BiH, svodeći sve na lokalnu, bh. razinu i na tobože bh. građanski rat i sukob zavađenih bh. naroda.

Gornje primjere zajedničkog djelovanja duhovnika iz redova sva tri konstitutivna bh. naroda, u odbrani naroda i domovine, ovdje navodimo, budući smo uvjereni kako u BiH nema niti će biti dugoročno održivog političkog rješenja, bez iznalaženja zajedničke dodirne bh. tačke svih “naših” nacionalizama. Kao što je za gore pobrojane osobe i hiljade, desetine i stotine hiljada drugih patriota, jugoslavenska ideja i ideja bratske sloge i jedinstva malih jugoslavenskih naroda u otporu velikim, koji su vazda dolazili na naše prostore vođeni svojim interesom, bila onaj svjetionik oko kojega su se okupljali, na čije su se svjetlo orijentirali ploveći historijskim antifašističkim putem u slobodu, tako bi danas u BiH to trebala biti domovinska, bosanska ideja. I to na izvornim, našim, bosanskim zasadima merhameta, Hrvati bi kazali uljudbe, a Srbi neka nazovu kako god hoće; ali, jedno je jasno: mada ovo pozivanje na domovinsku slogu u današnjim političkim prilikama u BiH izgleda utopijski i iluzionistički, jer su prevlađujuće na djelu upravo suprotne, etnonacionalističke srpske i hrvatske tendencije, ipak smatramo, bez iskrene bosanske domovinske sloge, na kojoj se onda može riješiti svako pitanje, pa i pitanje famozne ravnopravnosti (jednakopravnosti) naroda, neka se niko, ni u Bosni, ni van Bosne, ne vara- skoro mirne Bosne biti neće.
 



(39) „Pravoslavlje“, br. 555, 1990; citirano prema Ilija T. Radaković,“Besmislena YU ratovanja 1991-1995“

(40) „Pravoslavlje“ od 15.03.199; citirano kao pod br. 39.

(41) Milorad Tomanić u knjizi „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“, Medijska knjižara Krug, Beograd, 2001, ovako opisuje atmosferu koja je stvorena oko ove akcije Srpske pravoslavne crkve: „Ali, izgleda da neko nije želio da se taj posao obavi u miru i tišini, u dostojanstvenoj atmosferi kakvu su zasluživali oni zbog kojih je to tobože i činjeno. Kao da su američki televizijski djelatnici u to umješali svoje prste; sve je bilo okruženo kamerama, reflektorima, novinarima. Ljudi su na televizijskim ekranima mogli da gledaju stravične slike sa stotinama lobanja i kostiju poredanih po šatorskim krilima. Prilikom vađenja kostiju iz jame Golubinke, u nju su se spustili čak i predsjednik SDS za BiH, Radovan Karadžić, član Predsjedništva BiH dr Nikola Koljević i slikar Milić od Mačve“.

(42) „Glas crkve”, br. 4, 1990; citirano kao pod br. 40.
(43) „Pravoslavlje od 15.3.1992; citirano kao pod br. 42.
(44) „Pravoslavlje“ od 15.7.1992; citirano kao pod br. 43.
(45) „Glas Koncila”, januar 1992; citirano kao pod br. 44.
(46) „Preporod“, 5.9.1990; citirano kao pod br. 45.
(47) Ćiril Petešević, „Katoličko svećenstvo u NOB-u, 1941-1945“, Vjesnik, Zagreb, 1982.
 




3344 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (1-dio)
3351 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (2-dio)
3359 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (3-dio)
3363 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (4-dio)
3373 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (5-dio)
3377 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (6-dio)
3386 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (7-dio)
3393 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (8-dio)
3399 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (9-dio)
3409 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (10-dio)
3415 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (11-dio)
3426 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (12-dio)



11.03.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 11.03.2012. - Last modified: 12.11.2014.