ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (9-dio)

Piše: Nihad Filipović


SVE ZA BOSNU, NIŠTA PROTIV NJE, NJENIH NARODA I GRAĐANA

Trenutan tok etnonacionalističke svijesti u Srba i djelom Hrvata u BiH, je tradicionalni, nipodaštavajući spram države BiH. Otpalo je arogantno negiranje bošnjačke narodne posebnosti, jer su se Bošnjaci, provlačeći se kroz historijsko sito i rešeto u dvadesetom stoljeću, uspjeli afirmirati kao narod, al i dalje ostaje nipodaštavajući odnos spram državnosti BiH. Sveukupno, plaćena je ogromna cijena stotinama hiljada nevinih stradalnika, Bošnjaka, Srba, Hrvata i općenito kazano građana BiH, žrtava etnonacionalističkog i državnog nacionalističkog srpsko-hrvatskog megalomanstva, ali specifično o Bošnjacima ako je riječ, Bošnjaci kao narod u dvadeset i prvo stoljeće ulaze u historijski ojačanoj poziciji. Istina je: sudbina BiH je u rukama njenih naroda i građana, ali je i istina da po prvi put nakon Otomanske okupacije, u BiH ništa ne može biti riješeno bez Bošnjaka. Bošnjaci su se od sitnog historijskog kusura, transformirali u nezaobilazan faktor svakog rješenja, onoga što se pežorativno može nazvati bosansko političko pitanje.

Najvažniji spoljnopolitički moment nove pozicije Bošnjaka jeste internacionalno ili međunarodno prepoznavanje i afirmacija bošnjaštva. Bošnjaci su i dalje na putu od prevlađujućeg kulturološkog muslimanstva ka nacionalnom Bošnjaštvu, ali je to danas definitivno put koji historijski vodi samo jednoj mogućoj destinaciji: daljnjoj nacionalnoj afirmaciji bošnjaštva. Svako pak jačanje nacionalnog bošnjaštva, eo ipso znači jačanje bosanske državotvorne svijesti, jer je bošnjačka državotvorna svijest jednako Bosna i Hercegovina.

Kod politički organiziranih Srba u cjelosti, a kod Hrvata djelimično, državotvorna svijest se fokusira izvan BiH. Zbog političkih međunarodnih prilika to se, manje ili više uspješno, maskira “probosanskom” retorikom, ali je jasno šta je zapravo na djelu, jer jednostavno se ne može sakriti, nit njeni zagovaratelji mogu pobjeći od sebe i svojih snova.

Srpski i hrvatski etnonacionalizam Bosnu i Hercegovinu i dalje doživljava kao kolonijalnu tvorevina, kao sitan historijski kusur koji valja potrošiti ne bi li se narod oslobodio stega. Budući u novim povijesnim okolnostima, nakon kraha državne etnonacionalističke separatističke srpsko-hrvatske zavjere protiv Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine i kompromitacije u tom smislu na internacionalnom nivou, separatno ne mogu izvršiti dovoljno jak pritisak i mehanizme političkog odlučivanja u BiH preusmjeriti u željenom pravcu, to se onda ide novim-starim putem interesnog uvezivanje ovih politika, samo sada prilagođeno novim političkim prilikama.

To se uvezivanje pokriva dejtonskom retorikom “garanta mirovnog sporazuma” i razvija se na potezu Zagreb-Beograd-Banjaluka-Mostar, uz dekorativno uključivanje Sarajeva koje je tu zapravo tek “demokratska” ikebana i pokriće. Političko slijepilo tih politika je evidentno sagledaju li se službene demografske procjene Agencije za statistiku u BiH, objavljene 2008. godine, u svesci “Demografija”.

Nalazi Agencije upućuje na zaključak o demografski pozitivnom rastu Bošnjaka i negativnom trendu kod bh. Srba i Hrvata. Ovome valja dodati još dva momenta; prvi je veća prosječna starost stanovništva Republike Srpske u odnosu na stanovništvo Federacije BiH, a drugi je moment iseljavanja Srba i Hrvata, što je djelom ekonomski opredjeljeno, ali u dobroj mjeri i posljedica antibosanske retorike i duhovnosti koja se razvija u srpskom i hrvatskom narodu u BiH, gdje se onda postupno formira stav i prosječno narodno uvjerenje o srpskoj odnosno hrvatskoj besperspektivnosti u BiH.

Naprijed u ovome radu, u odjeljku 4, “Historijska distance i ciljevi etnonacionalizma” i odjeljku 5, “Etnonacionalizam kao stanje”, ponešto je opisan taj tok svijesti i politička akcija koja slijedi iz te duhovnosti, a ovdje nam, u zaključku valja dodati: riječ je o historijskoj stranputici, o politikama koje se nisu uspjele implementirati i u stvarnosti potvrditi kao državotvorne i koje su kao takve doživjele poraz u ratu 1992-1995. Ako te politike nisu uspjele u ratu dokinuti državno-pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine, uz skicirane demografske tendencije kod Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH, ostaje nejasno kako to misle učiniti danas, političkim putem.

Pri opisanom stanju stvari, bez podrške Bošnjaka, srpsko-hrvatski etnonacionalistički projekt podjele Bosne je jednostavno nemoguće izvesti. Smatramo de je to itekako jasno i samim protagonistima tih politika, ali taktika koja se tu primjenjuje je, kako smo to već naprijed u ovome radu skicirali, taktika aktivnog čekanja; čekaće se koliko bude potrebno, sve dok se ne stvori takvo političko ozračje u okruženju koje bi dozvolilo finalan potez: državnopravnu separaciju entitetskih, već unutar BiH podijeljenih etničkih zajednica.

Kako se zbog naprijed opisanih demografskih tendencija, ne može očekivati da će uvjeti za takav potez evolutivno generirati unutar BiH (izuzev ako Bošnjaci i patriotski opredjeljeni građani BiH, preko svojih političkih predstavnika, prihvate taj tok), onda nam u zaključku valja izreći kako te politike, zapravo i dalje, itekako računaju na silu.

Pretpostavljamo da ovaj tekst, ako ništa, a ono samo zbog ovoga zaključka, ne bi prošao ni u jednom bh. mediju, a svi su manje više pod kontrolom dejtonskih brigada političara i na ovaj ili onaj način uvezanih administrativnih aparatčika, struke i nauke, kulturnjaka..., itd. i tome slično. Međutim, jedno je jasno, ti i takvi, ukoliko hoće govoriti u ime Bošnjaka, onda se moraju kao takvi i ponašati, tj. biti Bošnjaci i raditi u najboljem interesu Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine, a ne kojekakvih stranih interesa maskiranom najboljom brigom za nas i našu bosansku kuću.

Dakle igra koju srpski i hrvatski etnonacionalisti i dalje igraju u BiH zove se podjela Bosne i Hercegovine. To je igra koja računa na vrijeme i zamor materijala u vremenu. U toj igri politički organizirani Bošnjaci statiraju, konfuzni i politički rastrojeni između unutarnjeg viđenja i vanjskog doživljaja, koji su u oštroj suprotnosti. Prevlađujuća svijest političke elite u Bošnjaka, iznutra sebe vidi i doživljava tolerantnom i dijaloški spremnom na razgovor i traženje rješenja bez zadnjih misli, a istovremeno, spolja posmatrano i analizirano, kritička opservacija tu svijest doživljava kapitulantskom, sitnošićardžijskom i historijski neemancipiranom. Ta svijest producira politiku stalnih ustupaka, politiku pažljivog osluškivanja i provođenja instrukcija sa strane, politiku dogovaranja naroda nauštrb politike građanskog ugovora sa državom, znači nauštrb pozitivističke politike prava, pravne države i historijskog kontinuiteta.

Ovakvo prevlađujuće stanje svijesti u političke elite Bošnjaka već je nanijelo dosta štete Bošnjacima i državi BiH, a nanijeće još i više ukoliko se nastavi ta linija političkog razmišljanja. Jer, ovakav tok logički vodi daljnjim podjelama. Kratak je put, puno kraći nego je to ova i ovakva činovnička pamet u Bošnjaka u stanju sagledati, recimo, od podjele državne imovine do administrativno teritorijalne podjele prostora. Do toga je već djelimično i došlo uspostavljenjem Republike Srpske kao entiteta srpskog naroda u BiH.

Ukoliko bi se taj tok nastavio, pa pod izgovorom zaštite manjinskog hrvatskog naroda i njegovog prava u BiH, dođe do oživljavanja jednom već politički upokojena Herceg Bosne, kao entiteta hrvatskog naroda u BiH, a politički predstavnici Bošnjaka čak i pristanu na to, onda Bošnjaci već danas moraju znati da u tom slučaju dejtonske garancije, na koje se sada tako strasno pozivaju srpski etnonacionalisti, gube svaki značaj u srazu sa političkom voljom naroda odnosno građana na koje će se takvi odjednom u novoj situaciji početi pozivati.

Alternativa ovakvoj politici u Bošnjaka postoji, a to je okretanje pravu, pravnoj državi i potezanje argument legaliteta i to u historijskom kontinuitetu koji je silom prekinut otpočinjanjem rata 1992. U međuvremenu, ni pod kojim uslovima ne smije se dozvoliti legaliziranje ilegalne, zločinom genocida stvorene Republike Srpske.

Sa druge strane, postoji i alternativa rečenoj aktivnoj etnonacionalističkoj politici čekanja kod bh. Srba i Hrvata; ta alternativa je okretanje iskrenoj, aktivnoj bh. domovinskoj politici i suradnji u BiH, bez stalnog očijukanja i očekivanja podrške iz Beograda odnosno Zagreba. Ta dva centra ostaju glavni politički kamen smutnje u BiH. Transparentnost tih veza je kod jednih manje, a kod drugih više izražena, ali je ona postojana i javlja se okosnicom bh. političkog problema: nemogućnost iznalaženja održivog političkog rješenja u BiH odnosno nemogućnost kreacije tzv. “funkcionalne BiH”, u direktnoj je vezi sa opstrukcijama službenog Beograda odnosno Zagreba i političko-ekonomsko-financijskom podrškom i podrškom medija pod kontrolom, radikalnim srpskim odnosno hrvatskim etnonacionalističkim oligarhijama u BiH.

Novcima srpskih i hrvatskih poreskih obveznika, po BiH se osnivaju sveučilišta, univerziteti i razne škole i po raznim palankama i zabitima, kao da je riječ o velikim Sjedinjenim Američkim Državama koje imaju taj naučni i financijski potencijal koji može održati takav tok, a ne o maloj BiH koja ne može isfinancirati održavanje ni tako važne kulturne institucije kao što je Zemaljski muzej u Sarajevu; državni predstavnici Srbije i Hrvatske šaraju Bosnom i Hercegovinom manje više ignorirajući i čak i ne obavještavajući Sarajevo. Zabilježen je veći upad policije države Srbije i sprovođenje istrage o navodno pripremanom atentata na srpsku elitu okupljenu u sportskoj dvorani “Borik” u Banja Luci, januara 2012, povodom obilježavanja dvadeset godina postojanja Republike Srpske...

Politički, narodnjački i nacionalistički sentiment nije nešto što je ljudima urođeno, nego im je proizvedeno, onim, što općenito zovemo kultura, odgoj, obrazovanje. Onako kako je radikalni narodnjački i nacionalistički osjećaj duhovno kultiviran, moguće ga je i svoditi ne mjeru koja neće značiti ugrožavanje onih istih prava koje tražimo za sebe. To je ono što su velike evropske nacije, Francuska, Njemačka, Britanija, Italija, a za njima i set manjih evropskih zemalja i nacija, naučili na iskustvima dva svjetska rata, oba začeta nacionalizmom i oba pokrenuta iz Evrope. Nažalost, unatoč krvavom iskustvu oba svjetska rata, unatoč četrdesetsedmogodišnjem nastojanju Titoističke vlasti, unatoč krvavoj historiji koja nam se ponovila u domovinskom ratu 1992-1995, lekcija je to koju etnonacionalističke elite u BiH tek treba da nauče.

Bošnjaci su tu u prednosti u odnosu na komšijski etnonacionalizam Srba i Hrvata. Bošnjački nacionalizam je uvjek i bio bh. domovinski. Od vremena dobrih Bošnjana i bošnjačkih banova i kraljeva, preko bune Husein kapetana Gradaščevića, preko političkih zalaganja i borbe Mehmeda Spahe i njegove Jugoslavenske muslimanske organizacije za bosansku posebnost u novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, preko partizanskog narodnooslobodilačkog rata u godinama 1941-1945, gdje su ideje tog pokreta bile matica političkog raspoloženja Bošnjaka. U tom vremenu, u kojemu su aktivno učestvovali i mnogi Bošnjaci, preko političke borbe i zalaganja za nacionalnu afirmaciju muslimana i ravnopravnu poziciju Bosne u jugoslavenskoj federaciji, pa sve do domovinskog rata 1992-1995, bošnjački doživljaj Bosne je vazda bivao domovinski.

Sa prednjim u vezi, problem kojega Bošnjaci ovdje imaju danas, nije problem domovinskog osjećaja, nego je to problem interpretacije tog osjećaja sa strane njihove političke elite. Smatramo da je to djelimice i problem bošnjačkog naroda, a sve skupa to je u vezi sa još jednom tekovinom duha dobrih Bošnjana koju baštine Bošnjaci, a to je bošnjački i bosanski merhamet. Bošnjački merhamet nije tek puka ideološka fraza. Krvava je historija naših nesporazuma, ali u njoj ima itekako i pozitivnih momenata, zbivanja i primjera ljudskosti i solidarnosti. Merhamet je svakako jedna od takvih historijski produciranih kulturoloških značajki duboko implementiranih u kolektivnu Bošnjačku i bosansku svijest, duhovnost i psihu.

Bošnjaci žive merhamet još od vremena dobrih Bošnjana. Vrata bošnjačkog doma su uvjek bivala otvorena svakom nevoljnik: od Jevreja, koje je rekonkvista potjerala iz Španije, a Bosna udomila i svojim primila, do Njemaca, Mađara, Čeha..., stotine i stotine hiljada ih je stizalo i primalo se na bosanskom tlu. I tu živjeli, u miru, bez sukoba na kolektivnoj osnovi, jer je za Bošnjake povjesno-civilizacijski, život u različitostima, bio i ostao, prirodno stanje.

Tolerancija (trpljenje, podnošenje) je tekovina političkog zapada. Suživot je bošnjačka tekovina. Zato što su naučili primati i živjeti život u razlikama, Bošnjacima nisu teški ni Srbi ni Hrvati u Bosni. Zato Skupština Udruženja ilmije “El Hidaje”, 14.08.1941, apelira na muslimane da se (48)klone bilo kakvog nasilja”.

Zato su sedamdeset i pet viđenih Bošnjaka (49)Banjaluke 1941, stavili glavu u torbi i oglasili se zahtjevom ustaškim vlastima “da se prekine svaki progon i svako ubijanje po bilo kojoj osnovi, vjerskoj ili nacionalnoj...”. Zato se, sa istim zahtjevom svojim rezolucijama oglašavaju ugledni muslimani Sarajeva, Mostara, Prijedora, Bijeljine, Trebinja, Tuzle... I zato, ni u posljednjem ratu, kada je na stotine i stotine njihovih džamija letjelo u zrak, muslimani nisu dirali srpske i hrvatske crkve. Muslimani se ne boje i nije im težak, ni katolički križ, ni pravoslavni krst. Bošnjacima, koji su kruh i so bosanske zemlje, nije teška ni islamska luna, ni pravoslavni krst ni katolički križ.

Nikada u povjesti, Bošnjaci se nisu upuštali u spletkarenja i tajne diobe tuđeg etničkog prostora. Sa Srbima protiv Hrvata ili sa Hrvatima protiv Srba, za Bošnjake jeste i mora ostati nepostojeća dilema. Sve za Bosnu, a ništa protiv nje i njenih naroda i građana, to mora biti moto bošnjačkog nacionalnog interesa. To je ono oko čega se moraju politički ujediniti i bošnjački etnonacionalizam i bošnjački građanski nacionalizam i svebosanski domovinski patriotizam.

Dakle, to je taj merhamet, možemo ga nazvati i bosanska duhovnost, ta svijest o životu u razlikama, ne uz njihovo prosto podnošenje nego uz njihovo prihvatanje. Bosna, Bošnjaci i Bosanci su tu tekovinu, taj ključ življenja u razlikama imali osvojenu i prije Evrope pa su je izgubili u povijesnim tokovima nacionaliziranja bosanskog puka. I to je ono čemu se naša Bosna i bosanski puk treba vraćati u procesu bosniziranja Bosne i Hercegovine.

Pri tome, živjeti merhamet ne znači savijati kičmu i pristajati na svaku moguću ucjenu pored nakaradno shvaćenog mira u kući. Jer, sve je u našem regionu povezano, tako da ni ovaj proces u Bosni nije moguće uspješno provoditi bez odgovarajućih procesa dekroatiziranja u Hrvatskoj i rasrbljavanja u Srbiji. To ne znači rashrvaćivanje Hrvata i onesrbljavanje Srba, ali znači napuštanje ideje nacionaliteta devetnaestog stoljeća i njeno svođenje na onu razumnu operativnu razinu koja omogućava uspješnu zaštiti i razvoj sopstvenog prava, bez ugrožavanja istih takvih prava drugih.

Ukratko, i neka to bude završna misao ovoga teksta, Bosni je potrebno nacionaliziranje Bosanaca tj. povratak Bosanaca, Bošnjaka, Srba, Hrvata i svih njenih građana, njima samim. Bosni je potreban povratak bosanstvu, a to znači bosanski domovinski osjećaj i životu u razlikama uz njihovo primanje. Bosanstvo je ono što Bošnjaci zovu merhamet. Merhamet, merhametluk, u Bosni je više od empatijskog osjećanja samilosti, milosrdnosti, suosjećanja, na šta upućuje prijevod sa turskog jezika.

Merhamet i merhametluk je u Bosni i ono što se na političkom zapadu naziva i razumijeva kao bratstvo. Etnonacionalizam u Bosni je pljunuo i na ovu, uz slobodu i jednakost najveću tekovinu humaniteta, za koju se u Bosni ponovo moramo izboriti, na novim osnovama, ali sa istom snagom poruke kakvu ta temeljna humanistička ideja nosi od francuske buržoaske revolucije naovamo.
 



(48) Citirani izvadak iz teksta „Rezolucije 1941. godine: Muslimani su branili Srbe, Jevreje i Rome od ustaških istrebljenja“, „Dnevni Avaz“, 17.09.2011.

(49) Isto.
 




3344 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (1-dio)
3351 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (2-dio)
3359 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (3-dio)
3363 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (4-dio)
3373 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (5-dio)
3377 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (6-dio)
3386 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (7-dio)
3393 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (8-dio)
3399 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (9-dio)
3409 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (10-dio)
3415 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (11-dio)
3426 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (12-dio)



19.03.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 19.03.2012. - Last modified: 12.11.2014.