ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE - (10-dio)

Piše: Nihad Filipović


KADROVSKI ASPEKT RATOVA U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI

Nakon objavljivanja posljednjeg priloga u serijalu “Etnonacionalizam za početnike”, javio mi se urednik magazina “Orbus”, gospodin Salih Čavkić. Pohvaljuje i žali što sam odlučio stati kod devetog priloga jer kaže, ima tu materijala i za dvadeset priloga. Dakako da ima. Raspad Jugoslavije i “jugoslavenski” ratovi devedesetih godina dvadesetog stoljeća, duboko je historijsko vrelo iz kojega će generacije budućih istraživača, od novinara do naučnika, crpiti podatke u traganju za istinom, tj. u traganju za odgovorom na pitanje: šta je stvarna duhovna pozadina tih ratova? Jer, što smo dalje od godina ratova, sve više u stanju bivamo racionalnije sagledavati zbivanja kojima su proizvedeni ti ratovi, pa se tako sve učestalije u javni prostor, probija misao o besmislenosti tih ratova i paralelno sa takvom spoznajom sve su učestalija traganja za smislom besmisla. Naime, u nas se prečesto, toliko često da vrijeđa inteligenciju prosječnog čovjeka, previđa kako su ratovi uvjek bivali i jesu specifičan besmisao tj. ludilo u kojemu itekako ima sistema. I dok u prošlosti proizvođači ratova nisu imali baš nikavu potrebe za moralnim pokrićem rata, pa su motivi otpočinjanja i vođenja ratova lako bivali uočljivi od samog početka, jer se manje više nisu ni skrivali, od dvadesetog stoljeća naovamo, sa rastom etičkih standarda i posebno postupnim globalizacijskim medijskim uvezivanjem humaniteta, majstori rata nastoje prikriti stvarne motive i istovremeno pronaći neko moralno uporište za ludilo u koje uvlače milione ljudi.

I u slučaju “jugoslavenskih” ratova devedesetih godina dvadesetog stoljeća proizvođači ratova su nastojali prikriti stvarne motive njihovog otpočinjanja. Međutim, sa historijske distance od 17. godina nakon kraja rata u BiH i Hrvatskoj, kod objektivnih posmatrača i analitičara, danas uopće nema više nikakve dileme da su to bili etnonacionalistički ratovi srpsko-hrvatskog razgraničenja.

U serijalu tekstova “Etnonacionalizam za početnike”, motive za otpočinjanje rata u Bosni i Hercegovini, sveli smo na pokušaj rješenja srpsko-hrvatskog pitanja etničkim razgraničenjem na račun države Bosne i Hercegovine i njenog bošnjačkog naroda prije svega, ali i svih Bosni i Hercegovini odanih građana, bez obzira na narodnost. Pokušali smo pokazati da ono što je započeto u Hrvatskoj kao srpska urota na poslu stvaranja proširene Srbije na ruševinama Jugoslavije, ubrzo perpetuira u srpsko-hrvatski Sporazum u Hrvatskoj i zavjeru istih protagonista u Bosni i Hercegovini. Dalje, taj udruženi državni srpsko-hrvatski zločinački poduhvat pokušali smo historijski osvijetliti referirajući se na historijsku tradiciju dogovaranja radikalnog srpsko-hrvatskog nacionalizma na račun BiH i Bošnjaka, od Sporazuma Dragiše Cvetkovića sa Vlatkom Mačekom o formiranju Banovine Hrvatske na račun BiH, iz 1939. godine, preko tzv. Nezavisne Države Hrvatske, Plana Milana Nedića nazvanog Sve Srbija, iz 1943, dogovora Ante Pavelića sa Milanom Stojadinovićem iz 1953, o etničkom srpsko-hrvatskom razgraničenju nakon priželjkivanog pada komunizma, zaključno sa paktiranjem hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srpskog predsjednika Slobodana Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu, marta/aprila 1991. godine. Koliko smo u tome uspjeli ostaje čitaocima i posmatračima za prosudbu, ali da je podastrta argumentacija u potkrepu teze o dogovorenom ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dovoljno široka i vjerodostojna, prema našem mišljenju u to nema sumnje.

Dakle, da je rat u Hrvatskoj imao elemente konspiracije radikalnog srpsko-hrvatskog etnonacionalizma, a da je onaj u Bosni i Hercegovini od početka bio zavjerenički proizvedeni haos, to je za nas neupitno, ma koliko to bivala još uvjek nešto kao državna tabu tema u Srbiji i Hrvatskoj. Doduše u Srbiji je 2011. napravljen i na državnoj televiziji emitiran dokumentarni film “Dogovoreni rat”, putem kojega se srpskoj javnosti po prvi put putem jednog tako moćnog medija prezentiraju neki elementi moguće državne srpsko-hrvatske zavjere u ratu u BiH. U Hrvatskoj proces nacionalističkog otrežnjenja unekoliko je usporeniji, vjerovatno zbog javne predodžbe o hrvatskom narodu i državi kao žrtvi srpske agresije, ali se i tamo probija i imaginacijom javnosti ovladava spoznaja o stvarnoj prirodi rata u BiH i ulozi hrvatske države odnosno tadašnjeg političkog vođstva Republike Hrvatske u tom ratu. Duboko smo uvjereni da će vrijeme pred nama, donijeti još više nalaza u prilog onoga što već danas o tome znamo.

Međutim, puno više vremena će još proteći dok se ne počnu oslikavati jasne duhovne konture još jednog, duboko potisnutog aspekta tih ratova. Taj drugi aspekt dogovorenih ratova u Hrvatskoj i BiH jeste onaj kadrovski. Argumentirajući tezu o dogovorenom ratu u našem serijalu “Etnonacionalizam za početnike”, taj kadrovski uvid je ostao nedorečen, pa bi smo se stoga željeli osvrnuti na isti u ovome prilogu.

U nas se kadrovski aspekt ratova u Hrvatskoj i BiH u popularnom žargonu simplificira i svodi na udbaški i sdbeovski segment, tj. ulogu državne bezbjednosti i njenih kadrova u proizvodnji ratova u bivšoj Jugoslaviji, ali je tu riječ o svoj toj političkoj, upravljačkoj i vojno-policijskoj eliti, pa tako i onom njenom dijelu koji je radio na poslovima bezbjednosti. Državne bezbijednosti, a to uključuje policiju, civilnu i tajnu te obavještajni i kontraobavještajni rad, radi izbjegavanja terminološke konfuzije i preciznijeg razumjevanja ovdje ćemo nazivati Službom.

Dakle Služba u ex Jugoslavije, ma koliko bivala moćnom, ne može se posmatrati izvan sistema. Sve što je poznato o radi te službe ukazuje na usmjeravajuću ulogu politike. Služba se tu javlja kao moćan instrument kojim se politika i moćni političari koriste u obračunavanju kako unutra, sa političkim protivnicima suprotnog ideološkog predznaka, kakav je npr. bio dubiozni proces Aliji Izetbegoviću i grupi muslimanskih intelektualaca, tako i za eliminiranje “mangupa u našim redovima”, kakvi su bili slučajevi od Milovana Đilasa 1953, preko Aleksandra Rankovića 1965, do Hamdije Pozderca, 1987; istovremeno, služba se koristi i za eliminiranje “neprijateljske emigracije” u inozemstvu.

Centralno pitanje ovdje je da li je služba djelovala samostalno ili je bila pod partijskom kontrolom?

Bez obzira na sve manjkavosti i propuste, posebno posmatrano sa stajališta ljudskih prava i sloboda, Jugoslavija pod vlašću Komunističke partije Jugoslavije(KPJ), kasnije Saveza komunista Jugoslavije(SKJ), bila je uređena i funkcionirajuća državna cjelina. Dio državnog mehanizma je bila i Služba državne bezbjednosti(SDB), odnosno Kontra-obavještajna služba(KOS). Te su službe sve vrijeme postojanja Jugoslavije djelovala služeći se svim mogućim prljavim metodama karakterističnim za rad takvih službi. One su korištena i za razračunavanje unutar KPJ/SKJ, sa onim koji bi “skrenuli sa linije”, ali i za (1)likvidaciju političkih emigranata na Zapadu. Potka ili ideološka osnova Službe je međutim, nesumljivo, bila ideologija jugoslavenskog zajedništva, a samo djelovanje pod kontrolom KPJ/SKJ odnosno njenih instituta i visoko pozicioniranih funkcionera. Zapravo, obavještajni rad je podrazumjevao interakciju politike i Službe tako da su i ljudi politike često bivali bivši ili budući sdebeovci. Služba je bila (2)krcata takvim ljudima.

Mehanizam odlučivanja je zavisio od slučaja i izvjesno je, nije bio isti u postupku političkog odstrjela pojedinaca unutar partije i partijskih disidenata i odluke o likvidaciji nekog iz “neprijateljske emigracije“. U prvom slučaju, zavisno od političkog profila i značaja disidenta, ogoljeni lični interes, ideološki maskiran “skretanjem sa linije”, mogao je biti pokretač kampanje; iako još nema konačnog historijskog odgovora sa tim u vezi, takvi se osobni elementi i procjene samog maršala J. B. Tita mogu sagledati u kampanji koja je vođena protiv Aleksandra Rankovića ili Milovana Đilasa. U slučaju odlučivanja o likvidaciji ili otmici nekog iz redova političke emigracije, postupak odlučivanja je razvijan od ispostava i centara SDB preko Republičkih sekretarijata za unutarnje poslove do savezne SDB i podrazumjevao je konsultacije i mišljenje Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, republičkog(ih) sekretara za unutarnje poslove i visokih partijskih funkcionera.

Drugo je pitanje da li su se službe nastojale oteti kontroli i raditi, kako se pežorativno kaže, na svoju ruku?

Odgovor na ovo pitanje je višestruko složen i prema našem mišljenju teško ga je moguće svesti samo na jednoznačan pozitivan ili negativan izričaj. Slučaj Aleksandra Rankovića je možda i najbolji primjer za ilustraciju kompleksnosti odgovora na prednje pitanje. Kampanja protiv Rankovića je pokrenuta navodno zbog prisluškivanja predsjednika Tita, što bi ukazivalo na tendenciju otimanja službe kontroli i rad iza leđa partije pa čak i njenog najvišeg funkcionera. Sa druge strane, ako je Ranković i radio i usmjeravao službu mimo Tita, on je to radio u funkciji jedne partijske pritajene frakcije, i to pretežno srpske, koja je, uz opća manja ili veća skretanja i odstupanja sa Titoističke političke linije, imala za Srbe i specifično viđenje položaja Kosova u Jugoslaviji. Također je tu u igri bilo i pitanje Titovog nasljednika, jer je Tito, tada već u poznijim godinama, razmišljao o nasljedniku pa je, slično kao svojevremeno Vladimir Iljič Lenjin za Josifa Visarionoviča Staljina, došao do zaključka, kako Ranković, koji je neslužbeno u partiji slovio kao “prirodan” nasljednik, nije taj “materijal”. Dakle, rekli bi smo, u istoj onoj mjeru u kojoj Služba jeste otimala se kontroli, ona je Titu na koncu poslužila da se iskompromitira Ranković i kao takav uklonio sa političke scene. Drugačije rečeno, i u prvom i u drugom slučaju, Služba ili njeni dijelovi su zapravo tu bila pod političkom kontrolom, Rankovića odnosno Tita.



Preokret u ideološkoj osnovi djelovanju Službe nastupa u poznijim godinama Titovog života, kada on gubi kontrolu nad mnogim tokovima u državi, a posebno se taj preokret uočava poslije Titove smrti, kada ideološka osnova djelovanja te jugoslavenske službe postaje nacionalizam. A budući je Služba bila pod (3)dominacijom srpskih kadrova to je značilo srpski nacionalizam. Na toj je osnovi onda došlo do jačanja istih takvih nacionalističkih raspoloženja u službama po republikama, najprije u Hrvatskoj i Sloveniji, jasno sada pod dominacijom hrvatskog odnosno slovenačkog nacionalizma. Dakle, Služba nije bila ostrvo u jugoslavenskom društvu, nego je dijelila sudbinu širih duhovnih procesa i političkih zbivanja, pa kako dezintegrirajući procesi u Jugoslaviji nakon smrti J.B.Tita, nakon pada Berlinskog zida i pada komunizma u Savezu Sovjetskih Socijalistički Republika, poprimaju sve ubrzaniji tok, do ireverzibilne tačke, tako i tokovi funkcioniranja Službe poprimaju sve naglašeniji nacionalistički ideološki predznak. Ideološka dezintegracija Službe paralelno je dakle, prema našoj procjeni, pratila ukupnu dezintegrirajuću svijest u jugoslavenskom društvu. Kako su se postupno zatvaraju nacionalističke ideološke kružnice po republičko-pokrajinskim linijama, jednako tako prevladava i postaje kadrovski opredjeljujuća nacionalistička svijest u Savezu komunista Jugoslavije i u državnoj bezbjednosti.

Sve u sve, naša je teza slijedeća: dok je maršal Tito bio živ, odnosno do par godina neposredno pred njegovu smrt, pritajeni nacionalistički atavizam unutar partije pa tako i Službe, držan je pod kontrolom. Zvijer je bila pod kontrolom i u funkciji i na liniji partijske politike i Tita osobno. Ali, poslije njegove smrti 1980, zvijer je definitivno puštena sa lanca, pa kako je Komunistička partija Jugoslavije gubila kontrolu i uzmicala pred najezdom etnonacionalističke svijesti, tako su u samoj partiji pritajeni nacionalisti sve više i više preuzimali ključne pozicije, sa kojih su onda pokretali političke kampanje, bolje rečeno hajke na istaknute pojedince koje su doživljavali kao političke protivnike. Ili su jednostavno pokretanje kampanja nacionalističke dernjave maskirane jugoslavenstvom, e da bi se ostvarili neki politički ciljevi, inače teško ostvarivi regularnim plasiranjem ideje kroz institucije sistema. Matrica takvog djelovanja je vidljiva kroz brojne i sve učestalije afere i slučajeve političke kampanje i odstrjela. Tako postoje teze da je slučaj vojnika (4)Aziza Keljmendija, iz 1987, što je svojevremeno bila velika afera, iskoristila Služba državne bezbijednosti za raspirivanje antialbanskog raspoloženja u Srbiji i Jugoslaviji. Još je interesantniji i tajnovitiji slučaj nesretnog (5)Đorđa Martinovića, iz 1985, gdje također postoje jake indicije o upletenosti Službe. Martinovićev slučaj je zapravo bio prva snažna indikacija nacionalne polarizacije unutar Službe. Na djelu su dvije struje: ona srpska nastoji i ovaj slučaj iskoristiti za raspirivanje antialbanskog raspoloženja u Jugoslaviji, posebno u Srbiji i među Srbima, a na drugoj strani prisutan je otpor takvim nastojanjima sa strane nesrpskih kadrova na čelu sa Slovencem Stanom Dolancem, moćnim političarem Titove ere, tada član Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

I konačno treće pitanje koje se ovdje otvara, jeste pitanje Titove uloge u ovakvom slijedu razvoja Službe?

Pitanje može izgledati deplasirano obzirom da se radi o jugoslavenskom posttitoističkom periodu. Međutim, sjeme za ovakav destruktivan tok u razvoju i djelovanju Službe je posijano još u vrijeme dok je Tito itekako bio živ. U fusnoti br. 3. ovoga priloga vidjeli smo kakav je bio nacionalni sastav članova SKJ u JNA, godine 1967, dakle u vrijeme dok je Tito itekako bio živ. Prema tome, ovdje nam ne ostaje ništa, nego složiti se sa zaključkom koji u ovome smislu nalazimo u Enciklopediji Britanika. Pod topikom u kojemu je glavnu kontribuciju dao poznati hrvatski znanstvenik Ivo Banac, o Josipu Brozu Titu nalazimo misao:

“Ironija Titovog čudesnog života je da je on kreirao uvjete koji će dovesti na kraju do destrukcije njegovog životnog djela. Umjesto da je dozvolio proces demokratizacije kako bi precizirao i limite sopstvene moći, on je konstantno ometao nastojanja reformatora istovremeno propuštajući objektivno sagledati njihove zahtjeve. On je kreirao federalnu državu, pa ipak konstantno je nasilno reagirao na svaki hazard koji je demokratizacija sa sobom nosila. Znao je da Srbi, Hrvati, Slovenci i ostali, ne mogu biti integrirani u neku supernaciju ili da će svojevoljno prihvatiti bilo čiju hegemoniju; pa ipak, njegovo nadjugoslavenstvo je bilo snažno obilježeno unitarizmom. Promovirao je samoupravljanje u privredi i društvu, ali nikada nije odstupio od partijskog monopola na vlast. Otvorio je široke prostor slobode u nauci, umjetnosti, kulturi, ali je istrajavao u optužbama Zapada. Zagovarao je miroljubivu koegzistenciju, ali je izgradio vojsku koja će 1991, zadati konačan udarac umirućoj Jugoslaviji. U trenutku njegove smrti državna kasa je bila prazna, a politički karijeristi izvan kontrole. Umro je prekasno za konstruktivne promjene, a prerano da bi spriječio rasulo”.

Kako god da je bilo za živa Tita, tek sa zaoštravanjem jugoslavenske krize nakon njegove smrti i prevladavanjem nacionalizma u centrima političke moći, postupno otpadaju razlozi jugoslavenskog zajedništva za maskiranje stvarne ideološke prirode pokretanja periodičnih političkih cunamija i djelovanja Službe u potpori takve politike. Tako, sada već na početku oružanog raspleta jugoslavenskog rašomona, u slučaju vojne akcije JNA na Sloveniju 1990, osnovano se pretpostavlja da je Slovenija jednostavno (6)otpuštena iz Jugoslavije; kratki, dvanaestodnevni slovenski rat za nezavisnost tipa (7)“oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi kao ne damo“, danas se pouzdano zna, pri tome je bio samo kulisa za tada još uvjek brojne patriotski raspoložene i jugoslavenski opredjeljene mase.

Opisani tok erodiranja ideologije zajedništva i jačanja nacionalizma u političkoj akciji i radu Službe, može se pratiti i na brojnim aferama koje su nakon Titove smrti montirane i kao na serijskoj fabričkoj traci proizvođene kod nas u BiH. Bosna i Hercegovina je trajna velikosrpska opsjena, pritajeni centar velikosrpskog nacionalističkog maštanja i u vremenu jugoslavenskog zajedništva, pa je kao takva, dakle ne slučajno, i bila poligon za proizvodnju raznih afera i slučajeva, koji se svode na jedno: kompromitacija kadrova koji se vide kao respektabilna smetnja, prepreka ili opasnost velikosrpskoj projekciji BiH. To je bila matica, centralni tok stanja duhova koji je pokretao ove akcije, dok je onaj transparentni dio javnosti predočavan kao birokratska samovolja pa i kriminal.

Dakle, sve te afere i slučajevi u BiH nakon Titove smrti, od slučaja misteriozne i nikada do kraja razjašnjene smrti Džemala Bijedića 1977, u avionskoj nesreći nedaleko od Kreševa, pa dalje, preko afere “Agrokomerc” i političke likvidacije Hamdije Pozderca, što će se, kao što ćemo vidjeti dalje u ovome prilogu odvijalo u nekoliko faza, preko afere Mjesna zajednica Moševac, gdje se zbog navodnog nenamjenskog korištenja sredstava, išlo za kompromitacijom “korumpiranog” bh. političkog vođstva, preko afere sa Neumskim vikendicama i mućkama, stvarnim i napuhanim, bh. političkog vrha, gdje se na udaru, uz ostale, nalazi Branko Mikulić, još jedan od žestokih boraca za bh. jednakopravnost u jugoslavenskoj federaciji, preko afere Jole Musa i Aluminijski kombinat u Mostaru, sve su te afere bile u naprijed naglašenoj funkciji kompromitacije odabranih bh. kadrova, a preko njih, a svi su odreda bili odani Bosni i Hercegovini, kompromitacija BiH na tragu “tamnovilajetske” matrice svijesti, a to će reći, u modernoj interpretaciji: korupcionaštvo, samovolja, kriminogene tendencije političke elite, sklonost raznim mućkama i svakojakim malverzacijama…itd… Na ovaj način građanima je odašiljata poruka: eto vidite ko vas vodi, dok vi crnčite ne bi li kako i vi i vaša porodica sastavili kraj sa krajem, u ovim teškim vremenima ekonomske stabilizacije, ovi vladaju i koriste se sistemom za ličnu korist i promociju, kočeći naš ukupan samoupravni razvoj…bla,bla,bla…itd…itd…

Ilustracije radi, a i zbog simbolike i percepcije tog slučaja u bh. javnosti, osvrnimo se ovdje na političku likvidaciju Hamdije Pozderca. Njegovo političko ubistvo odvijalo se u nekoliko faza ili rundi kampanje, sve do njegove konačne degradacije i uklanjanja iz politike. Sa današnje distance i iz naše bh. patriotske vizure posmatrano, Hamdija Pozderac se tu javlja kao personifikacija bosansko-hercegovačke jednakopravnosti i tek službeno verificirane nacionalnosti Muslimana. Njegov “slučaj”, značenjem i simbolikom koju nosi, nadilazi njegovu osobnu tragediju i javlja se kao metafora i duhovni ram za sliku BiH i njenog muslimanskog, današnjom terminologijom kazano bošnjačkog naroda, sve viđeno kroz optiku ili iz vizure velikosrpskog nacionalizma. Pravilno razumjeti politički odstrjel Hamdije Pozderca, znači pravilno razumjeti poziciju BiH i muslimanskog naroda u BiH, viđeno sa strane srpskog radikalnog nacionalizma, nakon čega se logički, kao Lego kockice, slažu sličice pravilnog razumjevanja kasnijeg slijeda zbivanja u BiH i sudbine njenog bošnjačkog naroda.

(nastavlja se)
 



(1) Sve vrijeme postojanja Titove Jugoslavije, podalje od očiju i ušiju jugoslavenske javnosti, tajna policija je vodila bespoštedni rat sa nacionalističkom emigracijom, ustašama, četnicima i ostalim neprijateljima komunističke Jugoslavije. Danas je taj period popularno oslikavati crno-bijelo, ali valja znati da je i nacionalistička emigracija vršile brojne terorističke protujugoslavenske akcije. U antijugoslavenskim terorističkim aktivnostima, u kojima je, prema podacima dr Mila Boškovića učestvovalo oko 1,200. političkih emigranata, ustaše su bile najopasniji neprijatelji Titoističke Jugoslavije, a među njima najopsanija je bilo Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB). Ta ekstremna hrvatska emigrantska politička organizacija, izvršila je u Evropi i u Australiji 50% svih terorističkih napada na Jugoslaviju, tj. ukupno 120. akcija i tom prilikom usmrtila 53. i ranila 118. lica.

(2) Iako pisana kroz naglašeno prosrpsku vizuru i to u toj mjeri da neopterećen u pristupu, racionalan čitalac pomisli kako je i sama dio agenta SDB na zadatku, na momente odvratna za čitanje, u ovome pogledu, ipak veoma je informativna knjiga, privatno izdanje novinara Marka Lopušine, “Ubij bližnjeg svoga, Jugoslavenska tajna policija 1945-1995”.

(3) Doći do autentičnih i pouzdanih podataka o nacionalnoj kadrovskoj strukturi Službe tog vremena, veoma je zahtjevo, posebno za autora koji nema mogućnost pristupa raznim arhivama, nego se služi internetom, kao što se mi služimo u ovome radu. Ipak, vremenom, na internet se, na ko zna kakav volšeban način, probije pokoji relevantan pokazatelj. Tako smo i mi došli do nekih autentičnih podataka, npr. o nacionalnoj strukturi članova SKJ u JNA u drugoj polovici šezdesetih godinama dvadesetog stoljeća. Iz monografskog rada priređivača Miloša Nikolića, pod nazivom “SKJ u uslovima socijalističkog samoupravljanja”, izdavač “Kultura”, Beograd, 1967, saznajemo kakav je drastičan nesrazmjer u partijskoj zastupljenosti članstva prema nacionalnoj pripadnosti, vladao tada u JNA. Stanje je bilo ovakvo:

- ukupno članova SKJ u JNA: 75.915; od toga:

- Srbi, 47,006. ili 61,92%, uz udio Srba u stanovništvu SFRJ od 42,08%.

- Hrvati, 11,969. ili 15,76%, uz udio Hrvata u stanovništvu SFRJ od 23,15%.

- Slovenci, 3,131. ili 4,12%, uz udio Slovenaca u stanovništvu SFRJ od 8,57%.

- Crnogorci, 5,555. ili 7,39%, uz udio Crnogoraca u stanovništvu SFRJ od 2,77%.

- Makedonci, 4,309. ili 5,68%, uz udio Makedonaca u stanovništvu SFRJ od 5,64%.

- Jugoslaveni, 1,285. ili 1,69%, uz udio Jugoslavena u smislu nacionalne opredjeljenost u stanovništvu SFRJ od 1,71%.

- Albanci, 1,036. ili 1,36%, uz udio Albanaca u stanovništvu SFRJ od 4,93%.

- Muslimani, 467. ili 0,62%, uz udio Muslimana (tada još i nepriznati kao narod u SFRJ) u stanovništvu SFRJ od 5,24%.

- Mađari, 432. ili 0,57%, uz udio Mađara u stanovništvu SFRJ od 2,72%.

- Ostali, 725 ili nepunih 1%, uz udio u stanovništvu SFRJ od 5,24%.


(4) Aziz Keljmendi je kao vojnik JNA, 3. septembra 1987, ubio četvoricu regruta JNA, Safeta Dudakovića, Hazima Dženanovića, Gorana Begića i Srđana Simića, i ranio još pet osoba. Stvarni motivi njegove akcije su kasnije bili zamagljeni propagandom, ali je najvjerovatnije da se radilo o aktu depresivnog pojedinca koji nije mogao podnijeti sprdnju kojoj je izgleda bio izložen sa strane vojnika pa je onda krenuo prvo ciljano, a onda nasumice, u krvavi pohod. Nakon zločina, pobjegao je iz kasarne u Paraćinu gdje se zločin i dogodio, ali ga je armijska potjera ubrzo otkrila i likvidirala.

(5) Đorđe Martinović je bio srpski seljak sa Kosova; 01.05.1984, on je došao u bolnicu u Gnjilanu sa teškim povredama u predjelu anusa i debelog crijeva. Navodno je tada izjavio da su ga napali neki Albanci i nabili mu pivsku flašu grlićem nataknutu na “kolac” u debelo crijevo. Kako je on uspio da dođe do bolnice sa tako teškim povredama i nakon obilnog krvavljenja te gubljenja svijesti, ostalo je nejasno. Nejasno je ostalo i zašto nikada nije učinjen ozbiljniji napor da se pohvataju napadači; slijedom prednjeg, razumljivo je da je ostalo nejasno i da li je Martinović izjavu o napadu Albanaca dao da bi zatajio homoseksualne sklonosti. Mnoga su pitanja u tom slučaju ostala neodgovorena. Stoga ovdje treba ostaviti otvorene sve opcije kao moguće istinite. Kako god bilo, srpska nacionalistička propaganda je slučaj iskoristila za širenje protualbanskog raspoloženja I to je jednina pouzdana istina, dvadeset i pet godina od slučaja.

(6) U emisiji Bi-Bi-Sija, a zatim i u knjizi Smrt Jugoslavije, novinari Lora Silber i Alan Litl, iznose tezu da su se Slobodan Milošević i slovenački predsjednik Milan Kučan, dogovorili o odlasku Slovenije iz Jugoslavije. Taj odlazak je ozvaničio mali, ko kano rat, a ustvari prljava i farsična intriga; interesantno ali u svim tezama o dogovorenim ratovima, nekako se konstantno previđa ovaj u Sloveniji, za kojega također postoji obilje indikacija da je režiran poput kakve dramske predstave koju je narod pratio na tv ekranima.

Svojevremeno, prije izbijanja rata u BiH, imao sam priliku razgovarati sa jednim od oficira Jugoslavenske narodne armije, čovjekom koji je bio neposredni učesnik tog “rata“. On mi je rekao da je u koloni tenkova u poslanih na Sloveniju, gdje je i on učestvovao, bojevu municiju ima samo prvi tenk u koloni! Zaključak koji se iz ovoga može izvući o stvarnoj prirodi namjere da se Slovenija zaustavi na putu otcjepljenja od Jugoslavije, ostavljam čitaocima na prosudbu.

(7) Ove riječi izgovorio je vojnik JNA, Bahrudin Kaletović, u kameru i mikrofon Ivici Puljiću, novinaru YUTEL-a, krajem jula 1991, na Krakovskom Grozdu u Sloveniji. Nastavak te legendarne rečenice u kojoj se ogleda sva besmislenost rata nametnutog i vojsci i narodu glasi: “Ustvari, mi samo želimo da se vratimo u kasarnu i ništa više”. Inače, Bahrije je u Sloveniji bio zarobljen pa pušten, pa ponovo u Đakovu u Hrvatskoj zarobljen, pa pušten, da bi se konačno našao u svojoj Bosni, gdje ga kači treći rat. Bahrudin međutim sada, poslije svega što je prošao i vidio, zna za šta se bori. Prijavljuje u rezervni policijski sastav na početku rata. Poslije će u jednom intervju 1977. izjaviti: “Poslije svega što sam doživio, ono u Sloveniji je bio mačiji kašalj”. Demobiliziran je 24.04.1996. Poslije se oženio i dobio sina, ali je tragično završio poginuvši u saobraćajnoj nesreći 1998.
 




3344 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (1-dio)
3351 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (2-dio)
3359 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (3-dio)
3363 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (4-dio)
3373 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (5-dio)
3377 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (6-dio)
3386 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (7-dio)
3393 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (8-dio)
3399 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (9-dio)
3409 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (10-dio)
3415 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (11-dio)
3426 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (12-dio)



07.04.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 07.04.2012. - Last modified: 12.11.2014.