ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (11-dio)

Piše: Nihad Filipović


OBRAČUN SA HAMDIJOM POZDERCEM, VERTIKALOM BOSANSKO-HERCEGOVAČKE I MUSLIMANSKE JEDNAKOPRAVNOSTI

Obračun sa Hamdijom Pozdercem se odbijao u nekoliko faza. Prvi runda hajke na Pozderca počinje 1979, tako što je Vojislav Šešelj, koji je tada radio kao asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, u magistarskom radu (1)Brane Miljuša, uočio falsifikat. Recenzent rada je visoko pozicionirani partijski funkcioner i profesor na fakultetu Hamdija Pozderac, koji to ili nije uočio ili je jednostavno Miljušu, u kojemu je on vidio perspektivnog partijskog poletarca, prećutao. Tek, to je bio povod da Šešelj otpočne kampanju direktno na Pozderca, a pozadini svega je bila opet kampanja koja se iz Centralnog komiteta Saveza komunista BiH (CKSKBiH), vodila protiv Nenada Kecmanovića, zbog njegovih pritajenih i ezopovskim jezikom plasiranih unitarističkih stavova iznesenih u seriji napisa koje su objavljivani u beogradskim Nedeljnim informativnim novinama (NIN). Godinama poslije, u magazinu “BH Dani”, broj 89, od 03.11.1988, Šešelj će u razgovoru sa Senadom Pećaninom ponuditi svoje viđenje slučaja; kaže Šešelj:

“To je bio način da pomognem Nenadu Kecmanoviću, protiv koga je krenula lavina optužbi iz Centralnog komiteta zbog njegovih napisa u beogradskom Ninu, pa sam ja na taj način pravio neku ravnotežu i krenuo direktno na Hamdiju Pozderca, što je Hamdija i shvatio“.

Kasniji put Vojislava Šešelja je poznat, a i Nenad Kecmanović će se eksponirati kao otvoreni velikosrpski nacionalista. Inače, Kecmanovića je pomenutom (2)serijom tekstova u NIN-u, sa srpskog unitarističkog stajališta, oponirao odnosima koji su građeni u jugoslavenskoj federaciji nakon ustava iz 1972. i amandmanskih dopuna 1974, a kojim relacijama su i Republika Bosna i Hercegovina i njen muslimanski narod, sticali kvalitetno novu poziciju. Analizom jezika kojim se Kecmanović koristio tj. načina izražavanja i upotrebe pojmova u tim tekstovima, nameće se zaključak da je upravo to bilo ono što je zasmetalo i Kecmanoviću i Šešelju, a nesumljivo i pritajenim srpskim nacionalistima unutar SKJ. Uostalom, Šešelj svoj nacionalistički pohod i počinje tako tako što je dvojicu kolega sa Univerziteta u Sarajevu, Hasana Sušića i Atifa Purivatru optužio za muslimanski nacionalizam zbog nastupa na nekom skupu u Madridu, održanom povodom tzv. „zelene knjige“, libijskog lidera Muamera Gadafija.

Jasnije kazano, srpski nacionalisti i unutar i van KPJ, osjećaju da gube kontrolu nad BiH, a pored niza značajnih intelektualaca, Hamdija Pozderac je bio ključna osoba u politici koji je personificirala novu ustavnu poziciju i BiH i Muslimana. I to je bila suština, taj sami nukleus kampanje koja je pokrenuta na njega. Hamdija Pozderac je bio uporan promicatelj istinske ravnopravnosti BiH u sastavu jugoslavenske federacije i borac za nacionalnu afirmaciju bh. muslimana. I jedno i drugo, usprkos deklarativnog zaklinjanja na tragu ideološkog stereotipa bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naši naroda i narodnosti, bilo je trn u oku pritajenih srpskih nacionalista maskiranih komunističkom ideologijom i šinjelima JNA. Postoje brojna svjedočanstva, kako su mnogi naši poznati intelektualci, koji su se trebali naći na udaru udbaške pesnice iz Beograda, našli tihu, ali sigurnu, pokroviteljsku zaštitu Hamdije Pozderca, što jasno, u totalitarnom sistemu koji smo tada imali, nije moglo promaći Službi.




Hamdija Pozderac

Druga runda kampanje kreće početkom 1983. U Sarajevu otpočinje suđenje, “grupi muslimanskih fundamentalista i kontrarevolucionara”. Sudilo se grupi muslimanskih intelektualaca sa na čelu sa Alijom Izetbegovićem kao liderom grupe i autorom pamfleta “Islamska deklaracija”, koja je bila osnova za tužbu. Osim njega optuženi su bili i Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Rušid Prgud, Salih Behmen, Hasan Čengić, Mustafa Spahić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj, Džemaludin Latić, Derviš Đurđević, Melika Salihbegović i Đula Bičakčić. Sve njih optužnica je teretila za kontrarevoluciju zagovaranje muslimanske revolucije u BiH radi stvaranja islamske Bosne. To je onaj transparentni dio “slučaja”. Ali, pitanje koje nas zanima je, ima li ovaj “slučaj” veze i ako ima, kakva je to veza, sa mogućom novom rundom kampanje na Hamdiju Pozderca? Pa nije li činjenica da je bh. politički vrh, na čelu sa Hamdijom Pozdercem, stajao iza ovoga suđenja, tj. dao mig Službi da se hapse i na sud izvedu pomenute ličnosti?

I to je taj prvi paradoks, u slučaju koji je ostao u sjećanju javnosti kao tzv. Sarajevski proces: oni Šešeljevi „muslimanski nacionalisti“ na čelu sa Hamdijom Pozdercem, ovdje se javljaju kao „policajci duha“, pa na pravdi Boga jedinoga, terete neke muslimanske intelektualce, samo stoga što su se usudili misliti! Pored ovoga momenta, koji objektivnom posmatraču linijom zdrave pameti, uzrokuje upitno dizanje obrva i prst na čelo, još je nekoliko takvih momenata; sudski proces, kompletna atmosfera oko suđenja, kampanja koja je sa tim u vezi vođena u beogradskoj štampi, sve dakle skupa, posebno posmatrano sa distance od skoro trideset godina, pokazalo se, prema mišljenju mnogih, kao još jedan pokušaj političke diskvalifikacije Hamdije Pozderca. U pokušaju odgovora na gornje pitanje, krenimo od nekih momenata koji upućuju na politički montažu i “slučaja” i procesa kao njegovog djela.

Prvo, grupa je suđena po optužnici podignutoj na osnovu člana 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ, tj. “udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” i tzv. ”verbalni delikt”. O kakvoj se grupi radilo svjedoči činjenica da je poslije utvrđeno kako je lider grupe Izetbegović, neke od optuženih prvi put vidio na suđenju, a tzv. verbalni delikt je izmišljotina totalitarnih komunistički režima. Pod ovu inkriminaciju je trpano sve i svašta. Uvjek kada se potezao verbalni delikt kao inkriminacija, bivalo je jasno da se radi o pokušaju gušenja slobode javnog izričaja ili narodski kazano, inkriminiranim je trebalo “začepiti usta“.

Drugo, Alija Izetbegović je “Islamsku deklaraciju“, politički pamflet ili manifest zbog koje je suđen i on i grupa, napisao u prvoj polovini sedamdesetih, da bi ista bila izvučena iz “skladišta tišine”, pa je suđen sa tim u vezi organizirano tek 1983. Sama ova vremenska distanca od pojave inkriminiranog djela, do suđenja autoru zbog tog djela (za koje je Služba sigurno znala od samog početka, jer Izetbegović je kao već ranije osuđivani politički protivnik režima, bio pod prismotrom), jeste indikator da se radilo o politički motiviranom suđenju.



Sarajevski proces, 1983, snimak iz sudnice

Treće, jak indikator da je „slučaj“ politički motiviran jeste i činjenica da je Deklaracija plasirana preko notorne nacionalističke izdavačke kuće “Srpska reč”. Ovaj momenat je i dalje, evo skoro trideset godina od tog suđenja, zatamnjen i kod nas ne nedovoljno istražen, nego apsolutno neistražen. Činjenica da se Deklaracija objavljuje u Beogradu sa strane takve jedne izdavačke kuće, svih ovih godina je pod “tamnovilajetskom” egidom, biva opresije slobodnog govora u BiH, a većim osvojenim prostorom slobode javnog izričaja u Srbiji i Beogradu tog vremena. Stvarno stanje stvari međutim, bilo je nešto drugačije: iste one prikraćene slobode u BiH su bile prikraćene i u Srbiji; razlika je bila samo u tome što se u Srbiji, pod plaštom slobode i demokratizacije društva, sve otvorenije počinje ispoljavati nacionalistički sentiment, a da partija ni Služba ne reagira, dok je BiH opet, sa druge strane, još uvjek čvrsto u rukama Titoista, ljudi odanih komunističkoj revoluciji, ideji bratstva, jedinstva i istinske ravnopravnosti jugoslavenskih naroda.

Prednje indicije i činjenice, smještene u (3)kontekst vremena, ukazuju na političku pozadinu „Sarajevskog procesa“. Koja je međutim veza tog procesa, sa mogućom novom rundom kampanje na Hamdiju Pozderca?

Ovdje smo najprije na terenu misaonih pretpostavki, vančinjeničnih indikacija. Drugačije i ne može biti jer su policijski i vojni arhivi nedostupni istraživačima, tako da na ovaj topik i nema ozbiljnih tekstova, bilo istraživačkog novinarstva bilo nauke. Ali, ponovimo, validne indikacije, smještene u kontekst vremena i zbivanja u vremenu, ukazuju na put do istine.

Polazna pretpostavka ovdje bi bila slijedeća: Pozderac i sam u sistemu i to kao jedna od njegovih snažnih karika, ima informacije iznutra; to mogu biti i parčići manje više bliski ili udaljeni od istine, ali teško je povjerovati da Pozderac nema baš nikakvog uvida u pozadinu slučaja. Drugi moment koji ovdje treba uzeti u obzir je intuicija odnosno politički instinkt Pozderca i njegovih saradnika. Temeljem onoga što su znali ili morali znati nije li logična njihova pretpostavka ili pomisao da, od ranije detektirana beogradska oponentska struja spram BiH, onako kako je pozicionirana u jugoslavenskoj federaciji od saveznog ustava iz 1972. i amandmana iz 1974, preko štampanja i puštanja u javnost jednog, pogotovo za ono doba, krajnje diskutabilnog ideološkog i političkog pamfleta, sada pokreće novu rundu kampanje na BiH, odnosno Hamdiju Pozderca, kao njenog najistaknutijeg političara. Pod vidom osvajanja prostora slobode javnog govora, zapravo se testira Hamdija Pozderac i političko vođstvo Republike BiH. Oćute li, eto povoda za novi napad, zbog toleriranja islamske fundamentalističke propagande. A kako nisu oćutali, krenuli su napadi zbog gušenja slobode javne govora.

Ovo bi bio trenutak kada indikacije transferiraju u činjenice. U našem slučaju, činjenica je da Pozderac ne nasjeda na, ovako posmatrano, provokaciju sa štampanjem i izdavanjem “Islamske Deklaracije“ u Beogradu, nego osobno aminuje suđenje u Sarajevu; činjenica je da zatim najviši partijski ideološki kalibri (Fuad Muhić, Nijaz Duraković...) otpočinju paljbu po optuženim (Muhić im čak imputira da su željeli „etnički čistu Bosnu“); i činjenica je da onda kreće iz Beograda sa strane srpskih nacionalista (Šešelj, Dobrica Ćosić, Ljubomira Tadića i ostali), žestoka kontra kampanja protiv gušenja slobode govora, protiv (4)drakonskih kazni izrečenih muslimanskim intelektualcima zbog njihovog uvjerenja, protiv birokratske samovolje partijskih egzekutora i tome slično…

Još je jedna ovdje jaka indikacija koja ukazuje na prednji misaoni i pragmatski tok Hamdije Pozderca i njegovih saradnika u pripremi evidentno političke odluke da se otpočne sudski proces protiv grupe muslimanskih intelektualaca. Ta nas pretpostavka izmješta izvan prve polovine osamdesetih i vodi u drugu polovinu iste dekade dvadesetog stoljeća, u vrijeme kada je Milošević već čvrsto drži sve uzde vlasti u Srbiji. Poznato je da je Fuad Muhić, kao niko toga doba u Jugoslaviji (najbliža mu je bila, ali ipak daleko ispod Muhićevog oštrog političkog skalpela, Jelena Lovrić, u kolumnama objavljivanim u zagrebačkom magazinu “Danas”, serijom napisa, tako minuciozno, u detalje, na takav jedan do tada u jugoslavenskoj javnosti nezapamćen, slobodan, elokventan, „kirurški“ precizan način, politički secirao Miloševiće i suprugu mu Miru (koju upoređuje sa Eleonorom Čaušesku pa je naziva „prvom damom socijalizma“). U nizu članaka posebno nam je ostao u sjećanju članku „Da li su na redu Muslimani“, kao faktički anticipacija budućeg zločina genocida. Našoj demokratski neosviještenoj javnosti toga doba, navikloj na tupi javni govor, čitati Fuada Muhića i te njegove tekstove, istovremeno je izazivalo i osjećanje straha pred onim što nosi neizvjesna budućnost, ali i pričinjavalo ogromno zadovoljstvo da se eto konačno našao neko da kaže ono (5)Šuvarevo prizivano, a nikada izrečeno: “popu pop, a bobu bob”.

Naša konkluzija ovdje je slijedeća: nemoguće je da neko, ko je od 1987. pa dalje, onako proročanski precizno pisao (govorio) o samom vrhu srpske nacionalističke piramide, početkom osamdesetih, preciznije 1983, zagovara rigidni komunizam, verbalni delikt i političko suđenje, i sve to iz uvjerenja. Jednostavno, to su dva svijeta, dva suprotstavljena, pa i nepomirljiva koncepta. Profesor Muhić toga doba je zreo, formiran čovjek, intelektualac i naučnik i što se nas tiče jasno je da je njegova javno atakovanje na “grupu islamskih intelektualaca” u pripremi njihovog suđenja, tu bilo precizno u funkciji suprotstavljanja još jednoj nacionalističkoj intrizi usmjerenoj na Bosnu i Hercegovinu iz beogradske kuhinje.

Kratko i jasno rečeno, Muhić je znao. Jasno, ne iz have, nego je znao, kao i Pozderac, jer je, osim inteligencije i političkog instinkta morao imati i informacije. Muhić je dakle znao i na vrijeme ukazao da je car bez gaća, a carica bez pregače i učkura, ali nezajažljivo ambiciozna; znao je i sa kim imamo posla i kakvi smo mi, oni što bi imali suprotstaviti se takvim. Sjedio je u prvom redu kada se osnivala SDA, očito spreman ponuditi svoje usluge, ali je bio odbijen. Osnivač je Republikanske stranke, ali ta ideja u ono doba očito nije živjela u Bosni, pa je projekt propao i prije nego je zaživio. Sve skupa ga na kraju vodi među hrvatske radikale, u Hrvatsku stranku prava, među ljude koji su tada vidjeli isto što i on, a što nažalost i dan danas mnogi u BiH ne vide. Konačno, to je ono što mu je i došlo glave, jer i njegova smrt ostaje jedna od brojnih neriješenih bosanskih tajni.

U vezi sa sarajevskim suđenjem i nakon svih ovih godina ostaju neka pitanja, npr., nije li suđenje Izetbegoviću i grupi, spasilo neke naše poznate intelektualce, tada na meti srpskih nacionalista ili kako se to tada govorilo unitarista? Nije li suđenje Izetbegoviću i grupi bio politički manevar Hamdije Pozderca ne bi li zaštitio Muhameda Filipovića, Muhsina Rizvića, Nijaza i Enesa Durakovića.., sve osobe za koje se zna da su bili na meti srpskih nacionalista ili, kako se tada govorilo, unitarista? I nije li sam Pozderac, prozrijevši, a valjda i znajući, jer je, da ponovimo, logično pretpostaviti da je, obzirom na položaj i ugled koji je uživao, imao informacije iz raznih izvora, nije li on dakle žrtvovanjem piona išao na spasavanje sopstvene kože?

Izgleda da svi u hrvatsko-bošnjačko-srpskom regionu imaju neke svoje tajne i tabu teme. Za posljeratnu bošnjačku političku elitu to je u nekim elementima sarajevski proces i neka neprijatna pitanja koja se nameću, a na koje, ne da nema odgovora, od onih od kojih bi se to očekivalo, nego se ni ne pokušava odgovoriti. Takvo je npr. pitanje kako je uistinu došlo do toga da se „Islamska Deklaracija“ štampa u Beogradu u izdanju pominjane nacionalističke izdavačke kuće „Srpska reč“? Kakva je uistinu priroda veze između autora i izdavača? U kojoj je mjeri validna procjena da je SDB iskoristila ili da stoji iza izdavanja „Islamske Deklaracije“, manifesta ili pamfleta sa upitnim političkim sadržaje i porukom, kao svojevrsnom optužnicom, ne protiv autora, nego protiv onoga koji je u tom vremenu uistinu bio smetnja velikosrpskoj projekciji, a to je, jasno, najprije bio Hamdija Pozderac, kao predsjednik Ustavne komisije Skupštine SFRJ?

Kako god bilo, sarajevski proces je u većinskom dijelu muslimanskog naroda razumijevan kao proces muslimanima i napad na slobodu vjeroispovijesti. Hamdija Pozderac je i iz ove runde kampanje na njega izašao kao pobjednik, ali samo na papiru. Naime dugoročno, nakon procesa i izricanja drakonskih kazni okrivljenim, njegova negativna percepcija u muslimanskim masama, nakon pada komunizma u Jugoslaviji odnosno u BiH, proširiće se na komuniste, u novom političkom realitetu socijaliste, što će vješto potpirivati bivši osuđenici u sarajevskom procesu, koji sada na slobodi i u uslovima tek etablirane slobodne političke utakmice, pristupaju formiranju političke stranke muslimanskog naroda. “Komunjare” postaju onaj Pedro kojega treba objesiti da bi se iskupili svi grijesi prošlosti.

Nakon Sarajevskog procesa i suđenja muslimanskim intelektualcima za verbalni delikt, juna 1986, negdje oko pola godine prije izbijanja afere u Agrokomercu, na Hamdiju Pozderca se pokreće konačan udar koji će završiti njegovim povlačenjem sa svih funkcija i isključenjem iz SKBiH/SKJ. Vidjeli smo, prvi udar na njega je bio slučaja Miljuš gdje se pokušao dovesti u pitanje njegov autoritet kao univerzitetskog profesora, ali sada, u novopokrenutoj kampanji, nije više upitan samo naučni autoritet Hamdije Pozderca, koji previđa i aminuje falsifikate drugih, nego se ide dalje, pa se tvrdi da je sam Pozderac falsifikator, jer je u jednom svom radu “prepisivao” Petra Mandića, iz njegove knjige “Demokratski centralizam”. I ovdje se javlja Vojislav Šešelj kao Hamdijin zao duh progonitelj ali, nakon otvaranja afere Agrokomerc, početkom 1987, stvari u svoje ruke neposredne izvedbe preuzimaju jači igrači. Danas se pouzdano zna da je kampanja Agrokomerc, orkestrirana pod paskom Duška Zgonjanina, šefa bh. policije. On opet sigurno nije radio na svoju ruku. Hijerarhijska linija policijske subordinacije iz njegovog kabineta vodi samo u jednom pravcu, ka centru u Beogradu. A tamo je general JNA, Nikola Ljubičić, jaki čovjek vojske i partije u sjeni za kojega će se ispostaviti da iza scene, paralelno orkestrira kampanju Agrokomerc i uspona Miloševića na vlast.

Na stranu verbalna varničenja u ovim atacima na Pozderca, način na koji se on napadao, a napadao se na nevjerovatno nizak i providan način, npr, optuživalo ga se za nekakvu zelenu, valjda islamsku transverzalu, kojom se na potezu od Bihaćke Krajine, preko Sarajeva, Sandžaka i Kosova, pa dalje preko Makedonije i Turske ostvaruje povezivanje Bosne sa islamskim arapskim svijetom, optuživalo ga se da je naziv Zetra za olimpijsku dvoranu izgrađenu na Koševu, zapravo skraćenica od te famozne “Zelene transverzale”, optuživalo ga se da je lider nekakvog tajnog jezgra sa vezama na Bliskom istoku, optuživalo ga se kontrarevolucija i rad na stvaranju islamske Bosne…, i tako dalje i tome slične gluposti, koje naprosto vrijeđaju zdrav mozak; zanemarimo dakle sav taj rječnik i javni stil iz arsenala Službe za zaglupljivanje javnosti; u stranu i način na koji se Pozderac branio i nastojao sačuvati obraz u javnosti, dalje, u stranu navodni falsifikat, neautorizirano preuzimanje dijelova iz citirane Mandićeve knjige i dubioze u kojoj je mjeri i sam “falsifikat” autentičan, dilemu da li je na djelu intelektualna interakcija i preuzimanje na način kako je sam Pozderac rekao, parafraziramo, Lenjin prepisao od Plehanova, Kardelj od Lenjina, Mandić od Kardelja, Pozderac od Mandića…, i na kraju Hamdija lopov, sve to dakle u stranu, ali ono što je nakon svega ostalo kao činjenica jeste: Hamdija Pozderac se pokazao isuviše jakim i politički otpornim, a da bi ga se srušilo takvim vulgarno providnim optužbama. U svjetlu te spoznaje, među ostalim, smatramo valja posmatrati fabriciranje afera Agrokomerc; sada paralelno teku dva toka: optužba za falsifikat i optužba za pokroviteljstvo nad kriminalom u Agrokomercu. Afera okončava septembra 1987, napokon uspješnim odstrjelom Hamdije Pozderca, nakon čega slijedi afera sa funkcionerskim vilama u Neumu, gdje se sada ide na još jednog bh. političkog giganta, na Branka Mikulića, saradnika Hamdije Pozderca i žestokog borca za nacionalnu afirmaciju muslimana i jednakopravnost BiH u jugoslavenskoj federaciji.

U oba slučaja, i u slučaju Agrokomerc i u Neumskoj aferi, bilo je elemenata i pravnog osnova za krivično gonjenje, ali se i u jednom i drugom slučaju radilo o način na koji je sistem funkcionirao, ne specifično u BiH, nego općenito. Jednako kao afera funkcionerskih vila u Neumu, mogla se npr. pokrenuti i afera funkcionerskih vila na Zlatiboru, a nije. I jednako kao afera sa izdavanjem mjenica bez pokrića u “Agrokomercu“, mogla se pokrenuti ista takva afera manje više u bilo kojem preduzeću u Srbiji, a nije. Jer, taj način poslovanja to doba bio nešto kao moda među jugoslavenskim privrednicima; novopronađena finta za premošćivanje problema likvidnosti, “korisna malverzacija”, kako se to u političkom žargonu tada nazivalo, koju su koristile hiljade i hiljade firmi i direktora, a da niti jednom nije falila dlaka sa glave, a kamoli da je suđen zbog toga. Samo je, eto, kompanija Agrokomerc, bh. gigant i firma koja je bila ogledni primjerak uspješnosti jugoslavenskog ekonomskog modela, došla pod udar zakona. Ispostaviće se međutim da je to bio još jedan atak na Hamdiju Pozderca. Njega je pod svaku cijenu trebalo ukloniti iz politike.

Naša bliža prošlost je kao velika zapuštena njiva. Ovo posebno vrijedi za naprijed pominjane afere i slučajeve. Zato, svaka motika tu je historijski sevap; svaki istraživački napor doprinos je mogućem sintetičkom izvlačenju validnih prosudbi o jednom od ključnih perioda na historijskom putu trajanja Bosne i Hercegovine i njenih ljudi. Sve naprijed navedene afere i kampanje pokretane na BiH i njene istaknute ljude, a specifično afera Agrokomerc i “slučaj” Hamdije Pozderca, nakon tolikih godina, a posebno nakon rata u BiH, nužno impliciraju sagledavanje i historijsku ocjenu moguće, ako ne direktne, a ono spiritualne i ezoterične veze sa kasnijim zbivanjima u BiH. Nažalost, do danas su se o aferi Agrokomerc i slučaju Hamdije Pozderca, pojavile samo četiri knjige. Hronološki prva se, 1993, pojavila knjiga bivšeg saradnika Fikreta Abdića, Hasana Bišćevića, pod naslovom “Abdićev put u izdaju”, slijedi knjiga Petra Dodika, “Uspon i pad “Agrokomerca”, iz 2003, zatim knjiga Milana Uzelca, “Ovo malo istine”, iz 2005, a četvrta je knjiga Admira Mulaosmanovića, iz 2010, (6)“Bihaćka Krajina, 1971-1991, uticaj politike i političkih elita na privredni razvoj”. U pripremi je i peta još neobjavljena knjiga akademika Muhameda Filipovića, a za koju nas Mulaosmanović u svojoj knjizi obavještava da je imao prilike pogledati je u rukopisu. Stoga se u pomenutom nizu, Mulaosmanovićeva knjiga javlja i poprima sintetički značaj. U ovoj knjizi, u sedmom djelu pod nazivom “Agrokomerc”, politika, politika, politika”, daje se poseban opširan osvrt na aferu “Agrokomerc” i kampanju koja je vođena protiv Hamdije Pozderca. Mada ni Mulaosmanoviću nisu bili dostupni povjerljivi materijali iz vojnih i policijskih arhiva, autor ipak u knjizi podastire obilje činjenica, poziva se na izjave ljudi koji su direktno bili involvirani u aferu, na izvadaka sa sjednica najviših partijskih organa, izvadaka iz dnevne štampe i autorskih djela kojim, sve skupa potkrepljuju tezu, koja je, u raznim varijacijama, svih ovih godina kolala našim javnim prostorom kao rekla-kazala spekulacija i neosnovana glasina, a za koju se poslije ove, pouzdano in formativne knjige, osnovano može kazati da je jako bliska istini.

Agrokomerc je, tvrdi autor, od početka bio projekt Jugoslavenske narodne armije(JNA). Fikret Abdić je bio saradnik (7)Kontraobavještajne službe JNA, u aferi pijun, a afera je politički montirana kao način da se dovede u pitanje integritet Hamdije Pozderca, moćnog komunističkog funkcionera, rodom iz Krajine, tada člana Predsjedništva SFRJ i predsjednika Ustavne komisije Skupštine SFRJ. Bilo je to vrijeme nakon čuvenog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti o položaju srpskog naroda, godine uspona Slobodana Miloševića na vlast i orkestrirane političke kampanje, sa jakim nacionalističkim natruhama, za izmjenu kako Ustava SFRJ tako posebno ustavne pozicije dviju autonomnih pokrajina u sastavu Socijalističke Republike Srbije. Od ranije u fokusu pažnje SDB i na meti za politički odstrjel, kampanja na Hamdiju Pozderca, dobiva na intenzitetu. Pozderac se naime protivio mijenjanju osnovnih načela stava iz 1972, amandmanski dopunjen 1974, odnosno mijenjanju pozicije autonomnih pokrajina Kosovo i Vojvodina onako kako je to tražilo srpsko vođstvo. On je tražio neko srednje rješenje koje bi zadovoljilo obe strane. Nakon što je kao predsjednik Ustavne komisije Skupštine SFRJ, obišao Kosovo i razgovarao sa Kosovskim rukovodstvom, po povratku u Beograd, daje intervju beogradskom NIN-u od o2.08.1987, najavljujući skorašnje rješenje problema, na zadovoljstvo obje strane. Ostajanje na liniji osnovnih načela ustava iz 1972. i amandmana iz 1974, bilo je čvrsto uvjerenje Hamdije Pozderca od kojega on nije odstupao i kao takva ih je iznio i branio u dogovorima oko političke linije po ovome pitanju, sa predsjednikom Predsjedništva Socijalističke Republike Srbije, Ivanom Stambolićem i vrlo uticajnim generalom JNA, Nikolom Ljubičićem. I dok ga je Stambolić podržavao u tom stavu, Ljubičić (i ne samo on), nije. Prema svemu što se do sada zna, to je trenutak kada se zameće odluka o otvaranju afere “Agrokomerc” i intenziviranju pritiska na Pozderca. Njegovo protivljenje faktički ukidanju pokrajinskih autonomija i njegov pokušaj traženja nekog srednjeg rješenja, bio je glavni motiv otvaranja slučaja “Agrokomerc”.




La Linea”: Stambolić je o izmjenama ustava mislio što i Pozderac; Milošević nije.

To su već godine na smrt oboljele Jugoslavije. U Srbiji se raspojasao srpski nacionalizam u najcrnjem četničkim koloritu. Ton daju brojni intelektualci, a mediju su platforma sa koje se dnevno širi nezamislivo ogavna nacionalistička propaganda. Ide se tako daleko da se otvoreno, i to ne kao incident, nego sistematski, iz pera raznih autora, zagovara genocid nad čitavom jednom populacijom kao “nezdravom i nenormalnom“. Upravo tako, saznajemo iz citirane knjige Admira Mulaosmanovića, dakle kao “genocidnu platformu”, ocjenio je bh. političar Ivica Mišić, članak fašiste Ljotićevskog kova, Dragoša Kalajića, “Kvazi Arapi protiv Evropljana”, objavljen u magazinu “Duga” od 05.09.1987.

Dakle to i takvo je vrijeme u kojemu se, preko montirane afere “Agrokomerc“, vodi nova runda kampanje na Hamdiju Pozderca. Savezna SDB je u ovome vremenu, manje više transparentno, služba na liniji Miloševićeve politike. I ne samo SDB. Pod patronatom pomenutog bivšeg višegodišnjeg Saveznog sekretara za narodnu odbranu, generala Nikole Ljubičića i Jugoslavenska narodna armija i tzv. Organ bezbjednosti što je uključivalo i Kontra obavještajnu službu, bez pardona i manje više otvoreno, naliježu na rudi velikosrpskog nacionalizma. Ljubičić, koji je bio Titov favorit i koji je godinama, od 1967. do 1982, bio državni sekretar za narodnu odbranu, i nakon povlačenja sa funkcije, kao takav, ostao je vrlo moćan i smatra se, koristeći svoj autoritet, razvio je svojevrstan “generalštab u sjeni”. Taj paralelizam primjećen je i u civilnoj sferi. Rašireno je uvjerenje kako je u BiH Cvijetin Mijatović, još jedan moćan bh. političar Titove ere, koristeći svoj autoritet, u Bosni i Hercegovini stvorio također paralelan centar moći, svojevrstan mali CKSKBiH u sjeni. Na ova način, ovim paralelnim linijama bliskim ili u samom centru političke i vojne moći, bilo je moguće pripremanje terena i protežiranje Miloševića u usponu na vlast odnosno podrivanje Hamdije Pozderca i duhovna priprema za njegovo političko odstranjivanje.

Vraćajući se Ljubičiću, o odnosima u JNA tog vremena puno govori podatak da su dvije jake figure JNA, generali Ljubičić i general Džemil Šarac, godinama bio predsjednik Saveza komunista u JNA, bili u sukob; sukob je bio tipično partijska stvar za to vrijeme: Šarac je smatrao da je Ljubičić otvorio JNA velikosrpskim unitaristima ili, drugim riječima srpskim nacionalistima; naime, unitarizam bio jedan od brojnih mimikrijskih, lakiranih fraza komunističkog “novogovora”, kojim su se pred javnošću maskirale negativne pojave, u ovom slučaju nacionalizam u partiji odnosno JNA.

Konekciju Ljubičića i Miloševića uočio je i Nijaz Duraković. U razgovoru za radio Slobodna Evropa, 27.02.2008. godine i on spominje Ljubičića ka ključnog za uspon i učvršćivanje Miloševića na vlasti.

“Što se tiče ocjene (8)Osme sjednice, barem meni je bilo jasno da je to sve bilo prvo izaranžirano i da je tu ključnu ulogu odigrao Nikola Ljubičić, koji je već tada bio direktno u funkciji politike Slobodana Miloševića. On je imao ugled kao Titov general, kao čovjek koji je bio načelnik Generalštaba. Glasanje je bilo izrežirano. Sve je bilo lažirano. Sve je bilo, zapravo, apsolutno nedemokratski, a malo se ko smio tada drznuti i reći nešto, jer je iza svega toga stajala s jedne strane još uvijek moćna partija, vojni vrh s druge, a policija s treće strane”.

Kako god bilo, upravo na ovoj osnovi, na osnovi srbizacije sve i svega u sistemu, onda dolazi, slijedom otpora takvoj politici iz drugih jugoslavenskih republika, do kadrovskog cijepanja SDB i JNA, odnosno obavještajnih i kontraobavještajnih službi po nacionalnim i republičkim linijama. Osobe su iste, samo se šinjeli mijenjaju. Nekada u službi radničke klase, ideje zajedništva i politike bratstva i jedinstva, isti ljudi se prestrojavaju u službu naciona, ideje nacionalizma i etničke diobe životnog prostora.

Za razumjevanje pozicije u koju je gurnut Pozderac, pozivamo se ovdje na još jedan izvadak iz naprijed citirane minuciozne faktografske studije Admira Mulaosmanovića.

“Na sjednici Predsjedništva Socijalističke Republike BiH od 19.04.1987,” piše Mulaosmanović, “razmatrani su različiti materijali koji su pristigli i bili pripremljeni za raspravu. Tu je bio i tzv. “Zgonjaninov izvještaj” koji je nastao 09.04.1987... …Hamdija Pozderac je prilikom izlaganja na ovome skupu, tvrdio da se organizirano radi protiv “Agrokomerca” i da se time žele srušiti braća Pozderac. Time je nagovijestio da se na probleme sa “Agrokomercom”, koji su se pojavili, treba gledati sa isključivo političkog stajališta. Prema Petru Dodiku, ondašnjem članu Predsjedništva SRBiH, Duško Zgonjanin je tada odbio Hamdijin zahtjev da se zaustavi kampanja protiv “Agrokomerca”, što je Dodiku izgledalo sasvim čudno, skoro nevjerovatno. Sasvim racionalno je zaključio da onoga ko smje nešto odbiti Hamdiji Pozdercu, drže i vode “veći igrači”. Hamdija je tada bio značajan jugoslavenski igrač, tako da ovo odbijanje govori o promjenjenim odnosima i konceptima u Jugoslaviji”.

Hamdija Pozderac, vidjeli smo, u aferi “Agrokomerc”, nije izdržao; nosilac brojnih jugoslavenskih i bh. odlikovanja, čovjek koji je obavljao sve značajnije partijske i državne funkcije u BiH: bio je član i predsjednik CKSKBiH, poslanik Prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine SRBiH, predsjednik Skupštine SRBiH, predsjednik Predsjedništva SRBiH, i čovjek koji je kao potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, po ustavnom mehanizmu imao biti biran za predsjednika Predsjedništva SFRJ, “iz principijelnih razloga”, podnosi ostavku na sve funkcije, biva isključen iz Saveza komunista i tone u političku anonimnost. Mizanscen posljednje sjednice CKSKJ kojoj je prisustvovao, krajem septembra 1987. godine, u Beograd, tipičan je za način na koji totalitarni komunizam sankcionira svoju “zabludjelu djecu”: Pozderac sjedi sam, a red ispred i red iza njega, prazan.

Tako je završila politička karijera Hamdije Pozderca, uz Džemala Bijedića, najvećeg i najznačajnijeg bošnjačkog političara iz vremena socijalizma i jednopartijske komunističke vlasti u BiH i Jugoslaviji. Ubrzo nakon toga, 06.04.1988, umro je u Sarajevu. Njegov politički odstrjel i njegova fizička smrt, u simboličkom smislu se može smatrati kao početak kraj BiH kakvu smo imali u SFRJ, nakon sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Proces dekonstrukcije BiH, ovdje shvaćene kao političko nasljeđe Hamdije Pozderca i generacije političara i intelektualaca iz njegovog vremena, kasnije je nastavljen ratom i finaliziran Bosnom i Hercegovinom, kakva je narodu oktroirana u Dejtonu 1995. godine.

(nastaviće se)
 



(1) Na internetu se ne mogu naći pouzdane informacije o karijeri Brane Miljuša, nakon izbijanja rata 1992.. Ono što se zna jeste da je do rata njegova politička putanje striktno na liniji zajedništva, bratstva i jedinstva, pa je kao takav i bio određen za, ispostaviće se, posljednjeg nosioca Titove štafete.... Po izbijanju rata izgubio se neko vrijeme, da bi onda osvanuo u Beogradu. Tu se potucao po nekim službama, a onda je, kao grom iz vedra neba, obnarodovano da ga tadašnji predsjednik RS, čovjek koji se otvoreno deklarirao kao četnik, Nikola Poplašen, predlaže za mandatara nove vlade tog entiteta. Bosanski srpski radikali su naravno samo ogranak Šešeljeve radikalne stranke Srbije, pa je tim prije interesantnija Miljuševa radikalska kandidatura u BiH. O kakvim se tu vraćanjima usluga radi teško je nagađati, ali ima indicija da je, sa jedne strane, kasnije, u aferi navodnog plagiranja od strane samog Pozderca, njemu sporni dio podmetnut u štampariji i to od Miljuša, što, ako je tačno, upućuje da je on već tada radio za SDB, a sa druge strane u Beogradu, mnogi tvrde da je upravo Šešelj, 1992, kada je Miljuš trebao ostati bez posla u Ministarstvu inostranih poslova, gdje je tada bio uposlen, intervenirao kod ministra Vladislava Jovanovića, da ga ne otpušta. Miljuš danas živi i radi kao profesor Univerzitetu u Beogradu.

(2) Dobro se sjećam tih tekstova. Tih sam godina čuvao sve brojeve beogradskog NIN-a i zagrebačkog „Danasa“ i kako mi je džeparac dopuštao nosio i korčio u lokalnoj štampariji u Ključu. Malo je ostalo, a ostalo je uništeno u ratu. Papir gori, ali meni su itekako u sjećanju ostali ti Kecmanovićevi tekstovi. U to doba, Kecmanović je samo tvrdi Jugoslaven sa šajkačom u srcu, tj. nije nacionalist, onako kako se to razumijevalo u ono vrijeme, ali je njegovu unitarno jugoslavenstvo tipično za način na koji se u ono doba eksponirao srpski nacionalizam u SKJ. Kecmanović takav ostaje sve do početka 1990-tih, kada je još uvjek vođen idejom jugoslavenstva pristupio novoosnovanoj stranci reformista premijera Ante Markovića. Istini za volju treba reći da mu je u organizacionim pripremama za osnivanje Srpske demokratske stranke BiH nuđena liderska pozicija, ali on, iako je, kako je izjavio, „počastvovan“, ipak to nije prihvatio. On će tek poslije, sa eskalacijom krize i izbijanjem rata, početi zagovarati rigidno velikosrpstvo, negirati genocid u BiH, zalagati se za podjelu BiH...itd., kaljajući tako i ono preostalih čestica naučnog kredibiliteta što je izgradio u dotadašnjoj karijeri.

(3) O vremenu i prilikama u vremenu u kojemu se pokreće novi napad na Pozderca dosta govori da je beogradska štampa tog vremena, lijepila je etiketu fundamentalist svakom onom Muslimanu, intelektualcu, političaru, književniku, naučniku...,ako bi na bilo koji način istupio u odbranu svog naroda, koji je bio nešto kao meta za za slobodan odstrjel beogradskih lovaca na muslimanske glave. To je poprimilo takve razmjere da je akademik Muhamed Filipović, u aprilu 1989, iz Krajiškog inata i očito što mu je sve već bilo toliko degutantno, da nije želio oćutati, za zagrebački “Danas” izjavljuje: “Da ja sam fundamentalist”.

(4) Kazne dvanaestorici okrivljenih su izrečene 21.08.1983 u ukupnom trajanju od 90. godina i kretale su se u rasponu od 5. do 15. godina ( ukupno 90 godina).

(5) Stipe Šuvar, rođ. 17.02.1936, umro 29.06.2004, hrvatski i jugoslavenski političar, sociolog i sveučilišni profesor... Ostao upamćen kao autor tzv. Bijele knjige, ideološkog skripta u kojem, sa rigidnog političkog stajališta, analizira umjetničke tendencije u Jugoslaviji i kao čovjek koji je najavljivao, a nikada izrekao, Slobodanu Miloševiću, sve što treba biti rečeno.

(6) Admir Mulaosmanović, Historijska monografija, knjiga 5, “Bihaćka Krajina, 1971-1991, uticaj politike i političkih elita na privredni razvoj“, izdavač Historijski institut Sarajevo, 2010.

(7) Upletenosti KOS-a u aferu Agrokomerc spominje i novinar Nenad Pejić, u svojoj još neobjavljenoj knjizi, ali izvadci koje su već plasirani u medijima i mogu se naći i na internetu. Pejić piše: "To je potvrđeno (ulazak KOS-a u „Agrokomerc“, op.a.), iskazom oficira KOS-a, Slobodana Lazarevića na suđenju jednom od Haških optuženika. On je 1984-e godine dobio zadatak da ide u Veliku Kladušu. Zaposlio se u ¨Agrokomercu¨ i radio

ono što su mu je bio kontraobavještajni zadatak¨.

Da je Abdić radio za KOS tvrdi i Nihad Krupić u svom tekstu „Deset najvećih srpskih podvala“, objavljeno 2005, na www.bošnjaci.net. Na njegovom vrbovanju radili su „major Čedo Knežević, potpukovnik Smiljanić, kapetan Miroslav Balan i Vukašin Gledić. Poslije puštanja iz zatvora, Fikret Abdić je u restoranu „Lovačka kuća“ u Bihaću, pristao da radi za KOS, tvrdi Krupić... Iako Krupić ne navodi izvor ovog podatka, činjenica da imenuje operativce koji su radili na vrbovanju Abdića, daje posebnu težinu njegovom iskazu.

Abdića kao agenta KOS-a, ime Čede Kneževića kao operativca koji je radio na obradi Abdića i operativnu akciju „Proboj 1.“, spominju i Medina Delalić i Suzana Šačić, u knjizi „Balkan Bluz: bosanska hronika, 1975-1995“, privatno izdanje.

„Mustafa Čandić koji je bio dugogodišnji oficir KOS-a, sa posljednjim radnim mjestom u Kontraobavještajnoj grupi (KOG) RV i PVO se sjeća: „Vozio sam se u autu i slušao na radiju vijesti. Jedan dio je bio stranačka hronika. Dan prije zvao me major Čedo Knežević, kolega koga sam znao dok smo zajedno radili u KOS-u i oduševljeno rekao: ‘Dobili smo ga!’ Pitam: ‘Koga smo dobili? ’Kaže: ‘Abdića. Babo je legao na rudu’. Dva puta je ponovio kako je Babo legao na rudu.“ Čandić svom kolegi nije vjerovao. „Znam da je KOS nekoliko mjeseci pleo mrežu oko Fikreta u sklopu operativne akcije ‘Proboj 1.’, ali mu nisu mogli prići blizu. Kada sam u stranačkoj hronici na vijestima čuo kako je na velikom skupu u Velikoj Kladuši Abdić ušao u SDA, onda sam se ukočio. Zaustavio sam auto i izašao da pripalim cigaretu. Ništa mi više nije bilo jasno“.

Na temelju prednjih nalaza i iskaza, ako nam je dopuštena mala spekulacija i imaginarni pogled unutra, iz Abdićeve zatvorske vizure, onda njegova linija razmišljanje moguće ide ovako: Hamdija Pozderac je politički mrtav, a ja samo kooperativan „preživljavam“; obećali su obustavu postupka, slobodu, moj povratak u Poslovodni odbor Agrokomerca i nove kredite za Agrokomerc radi prevazilaženja stvorene krize. Oni mogu sve. Pokrenuli su aferu, mogu je i zaustaviti...

I sve je upravo i bilo tako. Afera Agrokomerc je završena obustavom sudskog postupka, Abdić je pušten na slobodu i vraćen u Agrokomerc, a mjenična kriza je prevaziđena odobrenjem novih kredita.

(8) Osma sjednica CKSK Srbije je održana 23. i 24. Septembra 1987. godine i ostala je upamćena kao sjednica na kojoj je Ivan Stambolić razriješen dužnosti predsjednika Predsjedništva SR Srbije.
 



3344 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (1-dio)
3351 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (2-dio)
3359 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (3-dio)
3363 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (4-dio)
3373 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (5-dio)
3377 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (6-dio)
3386 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (7-dio)
3393 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (8-dio)
3399 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (9-dio)
3409 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (10-dio)
3415 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (11-dio)
3426 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (12-dio)



17.04.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 17.04.2012. - Last modified: 12.11.2014.