ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (12-dio)

Piše: Nihad Filipović


KADROVI MIJENJAJU ŠINJELE

Vraćajući se ratovima u Hrvatskoj i BiH, evo nekoliko sličica za slagalicu u složenom duhovnom kadrovskom mozaiku uzroka i prauzroka, javnih i tajnih interesa, stvarnih i skrivenih motiva, očekivanja i strahova pred budućim promjenama koje neumitno naviru. Krećemo još jednom od izvanrednog teksta Srđe Popovića, “Raspad Jugoslavije”, kojega smo pominjali ranije u našem serijalu. Podsjećamo, Popović uporednom upotrebom citata iz knjiga Borisava Jovića, “Posljednji dani SFRJ” i Veljka Kadijevića, “Moje viđenje raspada SFRJ”, razvija imaginarnu optužnicu protiv Slobodan Milošević kao prvooptuženog plus pomenuta dvojica, optužujući ih za krivično djelo neprijateljske zavjere. Popović piše (podvučeni dijelovi NF):

Jović citira Kadijevića,

- Blok se raspao (varšavski, opaska Srđe Popovića). Jednom rečju, sve je neizvesno. Veljko je zabrinut čak i za našu bezbednost ako bi došlo do retrogradnih procesa u SSSR.” (Borisav Jović, str. 49)

- Za nas je najgore što je (Gorbačov, SP) narušio odnos snaga u Evropi i stavio sve komuniste na optuženičku klupu. Sada moramo da se branimo. (BJ, 108)

- Vojska nema jasnu predstavu šta će se desiti u okruženju na duži rok ali mi moramo opstati kao država na socijalističkoj orijentaciji. (BJ, 68)

- Veljko je totalno razočaran. Kaže da su se mnogi komunisti preplašili pred naletom antikomunizma. Ne bore se, ne reaguju, kao da im je svejedno šta se dešava. (BJ, 94)

- Ocenjuje da nadiruće antisocijalističke snage prete odmazdom i da ako ništa ozbiljnije ne uradimo na sprečavanju njihovog nadiranja sledi revanšizam najgore vrste – visićemo na banderama bez pardona. (BJ, 91-92)

- A Veljko misli da, ako pobede (na izborima, SP) desne ili revanšističke snage onda imamo osnova (jer je sve neustavno) da ih silom sklanjamo. Sila uvek ostaje kao mogućnost. (BJ, 138)”

Ovdje se dakle iz prve ruke, sa strane insajdera, osoba koje su unutra, u nukleusu raspadajućeg sistema institucija, ideologije, etabliranih vrijednosti…, otkriva stanje duhova za koje samo neupućeni mogu pomisliti da je riječ tek o razmišljanjima pojedinaca ili nekolicine. Tu je riječ o osobama koje u krešendu jugoslavenske operete devedesetih godina dvadesetog stoljeća, ni u kom slučaju ne mogu ostati po strani, nego ih se rasplet itekako dotiče. I ne samo njih, nego i palete komunističkih funkcionera i sdbeovskih aparatčika, tipova koji su drmali sistemom i životima ljudi za četrdeset i pet godina komunizma u Jugoslaviji.

O ratu, koji se sve učestalije pominje, drugovi razgovaraju i nakon sjednice Predsjedništva SFRJ od 13.02.1990, u kabinetu Borisava Jovića. To je još uvjek razmjena mišljenja, ali iz toka svijesti sagovornika, jasno se vidi pravac, odnosno prevlađujuća linija razmišljanja. Jović bilježi:

Posle današnje sednice Predsedništva na kojoj su učestvovali i predsednici predsedništava republika i autonomnih pokrajina, tema Kosovo, sedimo u mojoj kancelariji Veljko Kadijević, Pera Gračanin, Sloba Milošević, Dragutin Zelenović i ja. Nezvaničan i neobavezan razgovor. Sloba počinje:

Biće rata, Boga mi“.

Nećemo dati, Boga mi“, uzvraćam ja. “Dosta smo mi ratovali i ginuli u dva svetska rata. Sada ćemo rat svakako da izbegnemo”.

Neće biti rata onakvog kakav bi oni hteli”, dodaje Veljko, “ali će biti onakav kakav mora, a to je da im ne dozvolimo da nas tuku”.

Ovdje nam se još jednom, crno na bijelo, skicira jasna slika: kadrovski vrh JNA i vrh srpske politike približavaju stavove do konačne saglasnosti oko upotrebe vojske. Akceptirajući prednje, a znajući razvoj političke situacije i slijed događanja kojima se ušlo u rat kao i način na koji je rat vođen, sa historijske distance od evo više od dvadeset godina od početka ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao zaključak namiče se misao: politička elita, najprije srpska i hrvatska, jer su one uz Slovence, bile zamajac političkih turbulencija u kojima je umirala Jugoslavija, tajna policija i SDB morali su imati rat kao nacionalističku katarzu, kao čistilište, kao poligon za lansiranje ispranih karijera u novom vremenu. U protivnom, zatečena politička elita i njena policija anticipira: sve nas komunjare, kako nas je već, sa zlobnim podsmjehom, počela u javnoj komunikaciji oslovljavati narastajuća elita nacionalista, ustaša, četnika i ko zna kakvih sve ne đavola, svi će nas udbaše, kosovce i sdebovce, sve će nas poubijati kao zečevi…


I koje su onda koordinate duhovnog stanja tih ljudi u tome neposredno predratnom vremenu?

Sažeto, iz prednjeg slijedi: strah, i to iskonski, strah od nasilne smrti, neizvjesnost pred rastom antikomunističkog raspoloženja, dezorijentiranost, samoodržavajući instikt preventivne odbrane, ima “da ih silom sklanjamo” inače “slijedi revanšizam, visićemo na banderama bez pardona”, kaže Savezni sekretar za narodnu odbranu.

“Preventivni rat” nije dakle frazeološki doprinos predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Džordža Buša (George Bush), i njegove administracije modernoj političkoj frazeologiji i teoriji ratovanja, nego je to još jedna inovacija raskošne jugoslavenske Dinaridske pameti. Iza razmišljanja o preventivnom ratu prosta je, Darvinova logika preživljavanja. Na ideološkoj ravni, jer u politici je tako, lična promocija i interes se uvjek maskiraju javnim dobrom, dilema i pitanje je: sačuvati Jugoslaviju da, ali kakvu? Socijalistička Jugoslavija pod svaku cijenu ili Jugoslavija, bez obzira na ideološki okvir, a ako je ovo potonje, onda je dilema centralizirana ili federalna Jugoslavija… U daljnjem toku riješiće se ove dileme: Jugoslavija kao prioritet transferira se u proširenu Srbiju, ali o tom potom. Mi smo ovdje tek na početku.

A kako počinje rat, preciznije srpsko-hrvatski rat?

Ppreskočićemo mali, izvjesno dogovoreni ili radije prećutno usaglašeni rat u Sloveniji, jer, dinamika zbivanja je ubitačna i mi smo već u fazi kada je ideja Jugoslavije de facto transferirala u ideju svih srpskih zemalja. To Slovenija izvjesno nije i zato je kao rashod otpisana iz političkog plana. Trebalo je samo zbog javnosti iscenirati sukob koji na jednoj strani osnažuje legitimitet slovenskih komunističkih konvertita pred licem slovenske javnosti, a na drugoj, u ostatku jugoslavenskih zemalja, stvara predstava o nastojanjima odbrane zajedničke države.


Vraćamo se na pitanje, kako onda počinje srpsko-hrvatski rat?

Ovdje se moramo pozvati na izjavu još jednog insajdera, visoko pozicioniranog funkcionera Službe. Josip Boljkovac, u februaru 2009, u razgovoru za “Vreme”, list srpske emigracije u Njemačkoj, kaže:

"Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska! Šušak (Gojko, opaska NF), Glavaš (Branimir, NF) i Vice Vukojević, napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat".




Dakle, ovo izjavljuje čovjek koji je bio prvi ministar unutarnjih poslova u Hrvatskoj, oslobođenoj od Jugoslavije. Dobro, njegova supruga je sestra funkcionera Službe, generala Petra Gračanina, posljednjeg ministra unutarnjih poslova SFRJ i čovjeka što je stajao iza Kninske “balvan revolucije”. Boljkovac je opet, po zadaći još jednog čovjeka Službe, hrvatskog predsjednika Tuđmana, imao u zadatku da sasijeca “Kninsku revoluciju.” Ali, sa onu stranu rodbinskih veza, stoje činjenice; ne samo Boljkovac, nego mnogi tvrde: i Šušak i Glavaš i Vukojević, bili su saradnici Službe!

Osim udbaša, profesionalnog policajca Boljkovca, kojega ove 2011/2012. godine hrvatsko policija i tužilaštvo ne ganjaju i ne terete za kriminal (navodni ili stvarni?) počinjen 1945, tek onako, iz besposlice, nego zato što čovjek zna i spreman je bez dlake na jeziku da govori, dakle osim Boljkovca, isto tvrde i neki viđeni, svojevremeno politički aktivni hrvatski emigranti. I još kao bonus, navlače i predsjedniku Franji Tuđmanu udbaški šinjel.

Evo jednog takvog; magazin “Slobodna Bosna” od 11.05.2006, donosi razgovor sa Tomislavom Naletelićem, provjerenim ustašom, veteranom hrvatske emigracije, zakletim neprijateljem Jugoslavije, čovjekom kome je jugoslavenska tajna policija bacala kiselinu u lice i čovjekom koji je naoružao i poslao diverzante u Jugoslaviju 1972; u tom razgovoru Neletelić ozbiljno tereti “stvoritelje” neovisne Hrvatske. Izdvajamo dva pitanja i dva Naletelićeva odgovora:

Pitanje: “Znači, Vi vjerujete da se Tuđman dogovorio sa Miloševićem o podjeli BiH, a da su mreže KOS-a i UDB-e asistirale u realiziranju takvog plana?”

Naletelić odgovara:
To je jedina i prava istina! Sa nama se Tuđman nije dogovarao o podjeli Bosne. Od hrvatske emigracije Tuđman je dobio desetine miliona dolara pomoći, ali nas je smatrao neprijateljima. Tuđman je zapovjedio ubojstva Ludviga Pavlovića u Hercegovini i Mire Barešića u Hrvatskoj. Kada je ubijen i zapovjednik HOS-a BiH Blaž Kraljević, mi smo shvatili da nas je Tuđman otpisao. Umjesto nas koji smo insistirali na savezništvu sa Bošnjacima, on je u Hercegovini uspostavio strukturu ljudi čije su karijere "stvorile" tajne jugoslavenske službe: Matu Bobana, Sloboda na Praljka i Jadranka Prlića.

Pitanje: “Imate li ikakvo pokriće za tvrdnju da je Tuđman radio za KOS?”


Naletelić odgovara:

Tko je mogao biti general JNA i dio Titovog personala? Samo aktivni kosovac! Što je bila demokratska 1990. godina već početak osvete poražene političke i vojne frakcije Saveza komunista Hrvatske iz 70-ih godina nad strujom koju je tada podržao Tito. KOS i UDB-a su, kao i sedamdesetih pobjednicima Titove frakcije, asistirali novoj "demokratskoj i slobodnoj" vlasti početkom devedesetih. Tuđmana u emigraciju šalje KOS i daje mu putovnicu, promovira ga u lidera hrvatske emigracije iako on nikada nije bio istinski emigrant. Čak mu osiguravaju članstvo u HOP-u što je bilo suludo”…

I tako dalje i tome slično …

Penzioneri Boljkovac i Naletelić su dva politička pola, koja su se, kroz sav svoj aktivni život i politički i profesionalni rad ganjali i jedan drugog gledali preko nišana. A ovdje sviraju u iste diple crveno-crne zavjere.

Gdje je žito tu je i kukolj, gdje je sijeno, tu je i trina, a gdje je su velike ideje poput slobode i neovisnosti tu su i manji ili veći egzekutori, politička i kriminalna mafija, višestruko interesno uvezani. Tačno je, ono što je Staljinu bio Berja to je Miloševiću bio Jovica Stanišić, a Tuđmanu Josip Perković. I tačno je, ono šta su Miloševiću bili Radovan Karadžić i Arkan to su Tuđmanu bili Mate Boban i Tuta Naletelić… Paralele su brojne i nadilaze tek sličnosti koje iniciraju proizvoljne indikacije o uvezanosti političke i kriminalne mafije. Postoje i činjenice, npr. Hrvati i Srbi su u “ratu”, a sve vrijeme traje šverc naftom, cigaretama, hranom… Jedna linija ide od Rijeke preko Kladuške paradržave babe Fikreta Abdića na Banja Luku i dalje se grana po prostorima paradržave Radovana Karadžića, a druga ide preko Jadranka Prlića, dolinom Neretve, pa se grana po prostorima paradržave Mate Bobana.

Ova priča ima i svoj bh. nastavak. Fikret Abdić je samo onaj glavni junak bosanske političko/kriminalne drame sa nacionalističkim pjevanjem i pucanjem kao kulisom. Respekt i vječno kapa dole svim nevinim žrtvama bh. rata, ali valja znati da su na njihovoj žrtvi ozidane neke krupne logističko/tajkunske imperije…

Dalje pitanje, i to je ono ključno što nas ovdje zanima, jeste: koji je to način, kako je to Služba, manipulirala ljudima i njihovim karijerama i kako su ljudi Službe uspijevali opstati u Službi na oba ona politička pola, ranije na onome avanti popolo, crvenom i komunističkom, a onda i u novovremenskom, crnom, Tuđmanovsko/purgersko/gangaškom i Miloševićevskom četničko/guslarskom? Političko crveno i crno se sve vrijeme, od drugog svjetskog rata na ovamo, drži na nišanu, ganja i ubija po Jugoslaviji, Evropi i svijetu, a ovamo nišandžije i ljudi Službe ganjanja, u istim stolicama političke vlasti, moći i uticaja i jučer i danas. Kako je to moguće?

Koliko nam je poznato, osim nekih novinsko-istraživačkih pokušaja, u nas nema ozbiljnijeg pristupa ovoj osjetljivoj temi. Ali, što logikom, što služeći se nalazima istraživačkog novinarstva, moguće je poslagati razbucane kockice u logički red moguće istine u ovoj priči. Puno je elemenata u toj priči koji ukazuje da je zapravo Služba imala svoje prste u osnivanju i Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskoj, Srpske demokratske stranke u BiH, ali i Stranke demokratske akcije.


Pogledajmo kockice.

Prva kockica: iz citirane Kadijevićeve knjige se može otkriti i da je, još krajem hiljadu devet stotina sedamdesetih, vojska (znači Služba), imala sačinjenu analizu i procjenu stanja u Jugoslaviji, rasta opozicionih političkih silnica, aktivnostima i prijetnjama usmjerenim na Jugoslaviju i socijalistički društveni poredak u Jugoslaviji.

Druga kockica: na osnovu analize i procjena iz prve kockice nije li logično da je vojska (Služba) imala i plan kako spriječiti tok koji direktno vodi ugrožavanju Jugoslavije i socijalizma u Jugoslaviji i pri tome dovodi u pitanje ne samo njihov opstanak na vlasti, nego i njihovo fizičko preživljavanje. Na temelju izvršene analize i procjene ukupnog stanja u društvu i daljnjih tokova, strah je postao prevlađujuće stanje svijesti u Službi. Strah je rastao onako kako su slabile ideološke karike jugoslavenskog zajedništva, a narastala oponentska nacionalistička politička svijest.

Treća kockica: paralelno teku, poklapaju se i rastaču zavisno od okolnosti i razvoja situacije, dva toka „Plana spašavanja“: spašavanje socijalizma i sopstvenih guzica u Jugoslaviji ma kakva bila (linije Veljka Kadijevića i sličnih tipova uključujući najvjerovatnije i kompletan Generalštab JNA), a drugi tok je pucanje Jugoslavije po etničkim šavovima; dakle ne po administrativno-teritorijalnim, nego po etničkim šavovima. Ovaj drugi tok vremenom postaje prevlađujući.

Četvrta kockica: ko su ljudi u čijim glavama je zametnut plan spašavanja? Služba je konglomerat ideološki zadrtih tipova, komunističko ideologijom maskiranih etnošovinista, u osnovi ideološki ravnodušnih makijavelista i egzekutora i kriminalaca zainteresiranih tek za vlast, moć i privilegije koje ona nosi… Veze ljudi različite nacionalnosti unutar sistema su višestruke, ne samo ideološko političke, nego i uže rodbinske- elita se međusobno ženila i udavala; zatim, te su veze i interesno-profesionalne, uvezane mnogim tajnama, na kojima su se gradile karijere, a koje su imale ostati tajnom, inače ode ne samo vlast i privilegije, nego i glava. Te tajne mogu se rastezati u rasponu od običnog kurvarluka, homoseksualnih sklonosti ili sklonosti ka raznim devijacijama i perverzijama, koje otkrivene, ruše moralni kredibilitet, preko “običnog” kriminala do političkog kriminala naredbodavaca (nišandžija) i egzekutora koji su povlačili obarače, znači otimali, hapsili, ucjenjivali i ubijali. Dakle u glavama ti i takvih ljudi, pod impresijom neizvjesnosti i straha pred procijenjenim budućim razvojem situacije, odnosno pod impresijom straha za sopstvene živote, zameće se plan spašavanja.

Peta kockica: nakon što je na političkom tržištu u Jugoslaviji prevladala ideja političkog pluralizma, a Savez komunista se de facto raspao, manje više postaje jasno, povratka na staro nema. Je li to ili tu negdje, taj trenutak kada Služba kreće sa „Planom spašavanja“, ili to pada još i ranije, od manjeg je značaja, ali da ja Služba krenula sa razvijanjem plana, da se plan elite razvija preko Službe, to je ne samo logično nego i očito, potvrđeno kasnijim razvojem događaja i onim što je o ljudima elite i Službe otkriveno do danas.


Plan spašavanja“ Jugoslavije: Vukovar 1991


A kako se odvija „Plan spašavanja“?

To ide na dva nivoa. Prvi je politički, a drugi je operativni. Na prvom nivou ide se na, što manje što više, vidljive političke talove. Jedan takav je Milošević, dakle srpska vladajuća elita/Kučan, dakle slovenačka vladajuća elita; drugi je Milošević/Tuđman, gdje se tali dogovor srpsko-hrvatske elite. Tu su i prijedlozi Gligorov/Izetbegović, najprije o asimetričnoj federaciji, a onda o konfederaciji…

Ovdje je nužna mala digresija. Može se uzeti kako su inicijative ovog potonjeg dvojca autentičan izraz razmišljanja i politika koju su zagovarali. Konačno, za Makedonca Gligorova optiranje za novu poziciju Makedonije u nekom jugoslavenskom okviru, logika je geostrategijskog položaja Makedonije i historijskih aspiracija i negiranja makedonskog naroda sa strane komšijskih Grka i Bugara, a za (1)Izetbegovića, zbog razvučenosti muslimana na potezu od Makedonije i Kosova, a specifično Sandžaka, preko BiH, sve do Zagreba, jugoslavenska opcija sa novom pozicijom BiH, takođe je izgledala kao geostrategijski opredjeljen politički imperativ.

Međutim, makar kao misaoni podsjetnik, valja znati da je Gligorov, dugogodišnji jugoslavenski funkcioner, čovjek iz sistema. Ovim slijedom je logično (2)Tuđmanovo povjeravanje Gligorovu i molba da utiče na Izetbegovića ne bi li se priklonio srpsko-hrvatskom planu. Ta obojica su ljudi bivšeg sistema kojega transferiraju; razumjevanje među njima je očekivana ili podrazumijevajuća pretpostavka od koje polazi i Tuđman. Međutim, iskliznuća se dešavaju i na najbolje održavanim prugama. Kod Gligorova je, baš kao ono kod Boljkovca, prevladala etika, pa je sve prenio Izetbegoviću.


Vraćamo se „Planu spašavanja“ i prelazimo na drugi novo plana. Taj nivo je, kazali smo, operativni i to ide preko Službe. U ono što počinje kao demokratsko otvaranje Služba infiltrira svoje ljude, bivše ili aktivne saradnike, svejedno, ali u svakom slučaju ljude koji su prošli duhovni “brain washing” (engl. pranje mozga), Službe i ljude koji su ili bili ili jesu na vezi sa Službom; veze su različite prirode i kreću se u rasponu od procijenjenog zajedničkog interesa do ucjene, na neki način kompromitiranih osoba, bilo da su ideološki istomišljenici ili politički protivnici. U strukturi metafizička veza duhovnih istomišljenika, plan je iluminatski-ezoterično-ekvilibrističan; razvija se, ne koordinacijom iz centra, nego podrazumijevajućom interakcijom ljudi koji su ostali u onome što je bio centar, te djeluju uvjetno rečeno centrifugalno i onih koji su se podjelom Službe našli izvan centra pa djeluju, uvjetno rečeno, centripetalno.

I jedne i druge uvezuje zajednički interes samoodržanja i promocije u novom vremenu. Na ovaj način Služba preko svojih aktivnih ili bivših, ali na neki način interesno uvezanih saradnika, ostvaruje kontrolu nad otpočetim procesom političke pluralizacije. Ono što je počelo unutar sistema kao politički obračun frakcija unutar SKJ, unitarista i federalista, odnosno protagonista jugo-centralizma i zagovornika tzv. „federirane federacije“, uglavnom silnicama matice povijesnog toka, transferirano je u etnički politički pluralizam, da bi onda elita sistema, preko Službe ovladala energijom promjena. Marginalizirajući istinske nacionaliste, ljudi sistem odbacuju crvenu zastavu, preuzimaju nacionalne, usvajaju nacionalističku retoriku i ostaju na vlasti. Kadrovi Službe pri tome asistiraju eliti tražeći svoje mjesto i u novom redu veličina.

Nije obavezno (čak je logično pretpostaviti suprotno), da uvjek i u svakom trenutku provedbe plana, Služba zna do kakvih sve promjena u taktičkom planu elite dolazi. Može se i obratno pretpostaviti, tj. da ne zna baš sve ni elita o tokovima Službe, ali je neupitna subordinacija Službe spram upravljačke elite. Jednostavno to je državni rezon, mimo kojega nema ni države ni Službe. Tako je moguće da je na terenu Služba infiltrirala svoje ljude ili ljude na koje potencijalno računa kao saradnike, a da je na prvom nivou došlo do promjene u taktičkom, pa moguće i u strategijskom planu elite. Na kraju krajeva priroda ove političko/kriminalne igre je mafijaška, a tu nikada ne znate, koji vas ubica čeka na kraju ulice.

Dobro, ali na koji mlin onda naši junaci treba da navode vodu?

Pa ovako, taj mlin je mogao biti ona asimetrična federacija iz prijedloga Izetbegović-Gligorov, a kasnije, kako se inercijom uvećavala energija raspada Jugoslavije, to je mogao biti onaj konfederalni mlin, opet na prijedlog prednje dvojke. Ako izvan profesionalno uvezanih ljudi elite i Službe, kojima je to zadaća, „Plan spašavanja“ uzmemo kao duhovni okvir i linija razmišljanja, onda je i jedno i drugo rješenje u okvirima plana. Oba spašavaju kakvu takvu Jugoslaviju odnosno jugoslavenski okvir i oba spašavanju ljude Službe i ljude upravljačke elite općenito.

Međutim, dolazi do promjena na prvom nivou. Prevladava onaj drugi tok svijesti iz treće kockice: Jugoslaviji nema spasa. Nema spasa ni za socijalizam. Pred naletom bujice nacionalističke svijesti, padaju oba ona mlina iz inicijativa Izetbegović-Gligorov, pa umjesto očuvanja kakve-takve Jugoslavije i u njoj socijalizma, ide se na razdruživanje po etničkim šavovima.


Plan je izričito srpsko-hrvatski.

Srpski rezon: Slovenija u etničkom smislu i onako nije bila jugoslavenski problem; prećutno je otpisana i Makedonija, koja ionako, sa 50% etničkih Albanaca unutra i pritješnjena spolja sa svih strana ne može opstati pa će potražiti pomoć Beograda ili će se utopiti i nestati. Crna Gora je “drugo oko u glavi“, prema tome nije problem. Muslimani nisu partner, jer neće prihvatiti etničko razgraničenje u Bosni. Prema tome partner su Hrvati i Hrvatska.

Hrvatski rezon: Slovenija nije problem iz istih razloga kao i kod srpskog rezonovanja. Makedonija nije naš problem. Kosovo također. Hrvatska kifla se podebljava u Bihaćkoj Krajini i u trbuhu Bosne, u Hercegovini. Muslimani neće prihvatiti etničko razgraničenje u Bosni. Prema tome, partner su Srbi i Srbija.

I to je taj duhovni okvir srpsko-hrvatske državne nagodbe o etničkom razgraničenju prema Sporazumu Milošević-Tuđman iz Karađorđeva i Tikveša, mart/april 1991. Muslimanima je ostalo samo prihvatiti neminovno. Oni nemaju kapaciteta za otpor, a ako se suprotstave, kao narod rizikuju nestanak kao narod. Kraj plana.

Ostalo je transparentno i nema potrebe spekulirati, viđeno je na terenu diobe. Za Muslimane etnički podjeljena BiH ipak nije bila fete a commply, pa je na njih povedena udružena agresija država Srbije i Hrvatske preko etničkih sunarodnjaka, njihovih političkih agenata, mahom ljudi Službe ili na ovaj ili onaj način uvezanih sa interesom Službe.
 



(1) Inače, etički kredit koji ovdje dajemo Gligorovu, treba dati i Izetbegoviću. Nema sumnje da je Izetbegović sve činio ne bi li se izbjegao rat. Pored spomenutog geostrategijskog momenta, u ovome svjetlu također treba posmatrati njegovo traženje izlaza za BiH u nekom jugoslavenskom okviru. Ono što objektivnog analitičara zbunjuje kod Izetbegovića jeste ne njegov mladomuslimanski profil (na šta u pravilu cilja anti-izetbegovićevska nacionalistička propaganda), nego panislamska politička komponenta u toj slici. U knjizi Seada Trhula, „Mladi muslimani”, Globus, Zagreb 1992, prezentiran je i razgovor sa Izetbegovićem gdje on između ostalog kaže:

Još prije formalnog osnivanja našeg udruženja, mi smo se sastali u kući Tarika Muftića i donijeli program pokreta Mladih muslimana. Taj program je bio vrlo kratak, u njemu je bilo svega pet tačaka... Jedna od tih tačaka, dobro se sjećam, bila je da hodže ne mogu biti nosioci preporoda... A sjećam se da je jedna tačka govorila o jedinstvu muslimana čitavog svijeta, mislim je to bila tačka četiri.

Tačka pet glasila je: Praktično ostvarenje islama, ispod teksta stajala je za nas jedna tajanstvena formula: nema komentara. Mi smo to uvijek iščitavali kao stvaranje jedne velike muslimanske države. Za nas je ta tačka značila upravo to. Dok su sve druge tačke uz sav princip imale i obrazloženje, duže ili kraće, ovdje je stajalo samo to: Praktično ostvarenje islama i - nema komentara”.

Tako je dakle razmišljao mladi Alija Izetbegović. Isti tok misli međutim, nalazimo i kod sada zrelog Izetbegovića, u njegovoj “Islamskoj deklaraciji”, traktatu koji završava 1969. Deklaracijom se zapravo razvija pomenuta tačka pet: praktična primjena islama, iz programa pokreta Mladih muslimana U uvodnoj rečenici tog teksta Izetbegović kaže: “
Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda. Iako se kasnije, u sudskom postupku o kojemu smo govorili ranije u ovome radu, naglašavalo kako je tekst Deklaracije analiza stanja muslimana u svijetu sa prijedlogom mjera kako to stanje mijenjati odnosno popraviti, i da je kao takva Deklaracija usmjeren prema svijetu, a ne prema BiH, ipak valja uočiti veliko početno M u uvodnoj rečenici, što bi značilo da se, makar kao projekcija, Deklaracija odnosi i na bh. Muslimane.

I to je taj zbunjujući moment: ko hoće slobodno misliti, ne može imati ništa protiv Izetbegovićevog koncepta islamizacije muslimana, ali koncept multietničke, multikulturalne i multikonfesionalne Republike Bosne i Hercegovine, za koju se Izetbegović bori nakon pada komunističkog režima u BiH, koncept prema kome paralelno egzistiraju muslimanska, pravoslavna, katolička, jevrejska i ostale zajednice, s tim da je društvo islamsko, ako muslimani čine natpolovičnu većinu u ukupnom stanovništvu, te da onda u takvom društvu nema mjesta ne-islamskim institucijama, taj je dakle koncept nespojiv sa sekularnom idejom civilnog društva. Izetbegović je u tom smislu retrogradan i nadasve naivan. Njegova panislamistička koncepcija je čista utopija, slična panslavenskoj ideji kojom su se svojevremeno zanosili naši pravoslavci i rusofili.

Rijetki su ljudi koji su zbog svog političkog uvjerenja spremni i robijati. Izetbegović je bio takav; uistinu karizmatična ličnost, on je zbog svojih uvjerenja platio visoku cijenu: njega su sistem i Služba slali na robiju, a potom (što je još jedan zbunjujući moment njegovog fascinantnog životnog puta), kao pravnika po struci, raspoređivali na rukovodeću poziciju, na tako važnom privrednom projektu kakav je izgradnja tamo neke hidrocentrale u Crnoj Gori. Neki zbog ovih i sličnih momenata iz biografije i životnog djela rahmetli predsjednika Izetbegovića, njega dovode u vezu sa Službom; navodno ga je Služba zavrbovala na robiji...i tako dalje i tome slično... Misao je Kainovska (Kain- anti-heroj iz video igrica), ali takva je i većina „naših“ heroja iz turbulentnih devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

U svakom slučaju, Izetbegovićevo djelo još čeka objektivnu naučnu recenziju, a njegov životni put nepristrasnu analizu i sagledavanje oslobođeno neprimjerene, i samom Izetbegoviću strane, idolatrije.

(2) Prema izjavi Gligorova koja se može naći i na internetu u Arhivu Bosanskog društva za promociju i očuvanje istina o agresiji na BiH, njega je 1991, jednom prilikom, dok je boravio u Sloveniji na otvaranju nekog sajma na kojemu su izlagali i makedonski privrednici, upravo dok se spremao na put nazad u Makedoniju, telefonski nazvao Tuđman i insistirao da u povratku navrati kod njega u Banske dvore u Zagrebu, jer ima nešto važno da mu saopći... Kada je Gligorov došao u Tuđmanov kabinet, ovaj je smjesta izvadio iz sefa nekakve mape i počeo da objašnjava Gligorovu kako je to, pokazujući na mape, najbolje rješenje, ta da bi ga zamolio da ubjedi Izetbegovića ne bi li to prihvatio. Ispostavilo se da je riječ o mapama podjele BiH. Gligorov je odbio zamolbu hrvatskog predsjednika i prilikom prvog susreta sa Izetbegovićem, prenio mu sadržaj tog razgovora.
 



3344 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (1-dio)
3351 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (2-dio)
3359 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (3-dio)
3363 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (4-dio)
3373 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (5-dio)
3377 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (6-dio)
3386 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (7-dio)
3393 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (8-dio)
3399 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (9-dio)
3409 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (10-dio)
3415 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (11-dio)
3426 ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (12-dio)



22.04.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 22.04.2012. - Last modified: 12.11.2014.