ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









GEOPOLITIKA KAO SUDBINA - Drugi dio

Globalizacija, evropska ideja i početak dvadeset i prvog stoljeća

Piše: Nihad Filipović


Kakav se dakle može očekivati odnos između dvije ključne ideje što određuju tokove moderne evropske političke misli i akcije, ideje multikulturalizma i ideje nacionalizma u dvadeset i prvom stoljeću? Šta se može očekivati, koji će tok u Evropi dvadeset i prvog stoljeća prevladati, nacionalistički unilateralizam ili multikulturalni multilateralizam? Hoće li evropski integralizam i ideja Evropske zajednice trajati i istrajati ili će uzmicati sve do odustajanja i od ideje i od Zajednice?

Prednja odnos nacionalizma i multikulturalizma i sa njim u vezi pitanja evropske budućnosti, radi uprošćavanja u izrazu, postavljeni su simplificirano, što bi se kazalo crno na bijelo. Međutim, predmetni odnos je puno složeniji i javlja se u mnoštvu nijansi koje treba imati u vidu u pokušaju odgovora na prethodna pitanja.

Za početak valja uočiti da je nacionalna država, okvir u kojemu se eksponira moderni multikulturalizam. Dalje, valja uočiti postojanje različitih pristupa, koncepta i modela razumjevanja fenomena  modernog multikulturalizma. Oni se kreću u rasponu od klasičnog liberalnog modela striktne diobe javne od privatne građanske sfere, preko multikulturalnog liberalnog modela, koji se bazira na kritici klasičnog liberalizma i pokušava izgraditi mostove između javne i privatne građanske sfere i to tako da se građanski društveni prostor dijeli na centralni dio koji uključuje sve grupe i pojedince i mnoštvo perifernih zona u kojima svaka grupa i u njima pojedinci zadržava svoju autonomiju; dalje, prisutan je i tzv. korporativni model multikulturalizma, koje razlike uzima kao svršenu činjenicu i pa je tim slijedom glavno pitanje kako model prilagoditi postojećem okviru. Okvir su postojeće nacionalne države, a model je multikulturalan, kosmopolitski i kompatibilan sa globalnim kapitalizmom; pitanje je dakle kako opazite: kulturološke i svake druge razlike i posebnosti vezane uz pojedine zajednice uskladiti sa kosmopolitskom prirodom modela i nacionalnim državnim okvirom u kojemu se razvija. Za korporativiste odgovor je u ekonomiji i to globalnoj, gdje je sve pa i kulturološka specifika roba. Sve se dakle može kupiti i prodati pa i lokalne specifika. Stvar je samo u prilagođavanju zahtjevima tržišta, pa ako na tržištu postoji prostor za plasman recimo etno muzike u kombinaciji sa urbanim izrazom pank, rap, rapcore, raga i slično, onda će muzičke kompanije rado takvu robu i plasirati na tržište; ako se u Britaniji vozi na lijevoj strani kontra ostatku Evrope i uglavnom i svijeta gdje se vozi na desnoj strani, onda će velike auto kompanije na britansko tržište bez problema plasirati automobile sa volanom na lijevoj strani iako im je tehnološki proizvodni sistem prilagođen za produciranje automobile sa volanom na desnoj strani...itd...itsl. Konačno, postoji i tzv. maksimalistički multikulturalni model ili koncept kojega zagovaraju autonomaške, separatističke i nacionalističke grupe i pojedinci. Taj model insistira u prvom redu na kolektivnim identitetima, a oponira etabliranju nekog centralnog dijela ili prostora. Krajnja konsekvenca onoga što se ovdje zagovara, jeste mnoštvo monokulturnih zajednica kao de facto negacija multikulturalističke ideje.

Pa i kada sve prednje imamo u vidu, precizan odgovor na naša početna pitanja nije moguć. Ovdje su moguća samo prepoznavanja, realpolitička detektiranja odnosno spekulativna prognoziranja, na sintezi multidisciplinarnog znanja koje se dotiče filosofije povijesti, kulturoloških, etničkih, ekonomskih, vjerskih, demografskih spoznaja... i tako dalje. Geopolitika nije matematika i tu nema preciznog, a tim prije ni konačnog odgovora.

Traganje za naznakama mogućih odgovora na prethodna pitanja nužno uključuju i osvrt na pitanje fenomena globalizacije, kao ključnog geopolitičkog fenomena kraja dvadesetog odnosno početka dvadeset i prvog stoljeća, S toga najprije nekoliko informativnih napomena koje se moraju imati na umu pri svakom, a posebno geopolitičkom pristupu fenomenu globalizacije, multikulturalizma i nacionalizma.

Najprije, kako god ovome fenomenu pristupali i kako ga god razumijevali, kao historijski fenomen u kontinuitetu ili kao specifika modernog doba, činjenica je da je život modernog čovjeka, na ovaj je ili onaj način posredovan globalizacijom, a da toga zapravo najčešće nismo ni svjesni. Predviđanja Maršal MekLuana (Marshall McLuhana) s početka šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, o “globalnom selu” u koje će se transferirati svijet elektronskom informatičkom tehnologijom, danas je realno stanje svijeta. Globalno selo je već odavno nadraslo puku informatičku uvezanost. Globalnu informatiku je slijedila globalna kulturološka komponenta, sa onim prvim interkontinentalnim prenosom jednog performansa grupe “The Beatles” u Japanu godine 1966. Tok kulturološke globalizacije slijedile su globalizacijske ekonomsko/financijske i političke tendencije, tako da se može kazati kako je humanitet danas u fazu sveukupne globalizacije gdje je sve globalno i sve je globalizacija: informatika, financije, ekonomija, politika, znanost, kulturološka komponenta uključujući sport i kulturu dokolice…

Iako globalizacijski tok, onako kako se u modernoj izvedenici razumijeva, počinje informatičkim uvezivanjem svijeta i kulturološkom invazijom i svjetskom dominacijom zapadne, prvenstveno anglosaksonske popularne kulture, ipak, njegova najvažnije komponenta je financijsko-ekonomska sastavnica. Globalizam uistinu postaje svjetski politički mainstream (engl. glavni tok, matica) i ideologija liberalnog kapitalizma, nakon 1970-tih i deregulacije financijskog tržišta u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji. Krenulo je uvođenjem tzv. plutajućeg valutnog kursa, a potom je slijedom niz mjera koje su ozbiljno pod pitanje stavili državni karakter tržišta novca.

Uvođenje plutajućeg valutnog kursa stimuliralo je razvoj i rast značaja državnih službi za organizaciju, praćenje i profitiranje na dnevnoj promjeni kursa stranih valuta. Istovremeno internacionalne korporacije razvijaju sopstvene službe za praćenje kretanja kursa strane valute i profitiranje na brzoj reakciji i kursnim razlikama. Javlja se i potpuno novi fenomen, tzv. “eurocurrentsy market”, gdje se drži i razmjenjuje valuta izvan matičnih država. Slijedi niz deregulacionih mjera u Sjedinjenim Američkim Državama za predsjednikovanja Ronalda Regana i u Velikoj Britaniji za vlade premijerke Margaret Tačer (Margareth Thacher). Sve skupa, uz revolucionaran razvoj elektronskih informatičkih tehnologija i njihovo adoptiranje sa strane financijskog i ekonomskog sektora društva i  pojavu novih oblika internacionalnog kooperiranja banaka, trebalo je značiti stvaranje pretpostavki za kreiranje otvorenijeg, profitno probojnijeg kapitalizma praćenog transparentnijim financijskim sektorom, kako domaćim tako i internacionalno umreženim.

Bilo kako bilo, sve te mjere, sem efekta na tržištu novca, gdje se novac tako lako sada prebacuje sa računa na račun, iz jedne države u drugu, a odluke o investiranju da tako kažemo u našem komšiluku, donose se, tamo negdje na drugoj strani svijeta, sve skupa dakle, vodilo je radikalnom restruktuiranju  poimanja suvereniteta u relaciji država, financije, teritorija.

Dakle, već ovdje, na ovoj prvoj i najvažnijoj komponenti globalizma, vidimo u kojoj mjeri taj fenomen znači radikalno novi pristup ne samo u razumjevanju, što je duhovna sfera, nego i u pragmi, ono što je primjena ideje teritorija, država, državni suverenitet i njegovi elementi. Radikalizam fenomena globalizma u aspektu državnog suvereniteta je u toj mjeri ekstreman da se u teoriji čak počeo rabiti termin deteritorijalizacija i analogno terminu “kraj povjesti” javio se termin “kraj geografije”, kao fraza koja baca novo svjetlo na odnos teritorija-država-državni suverenitet, a kojim se želi naglasiti gubljenje odnosno umanjenje značaja teritorije kao elementa suverene vlasti. 

Dalje, znano nam je, u kojoj je mjeri svih ovih godina krize, koja ove 2013/2014. uzmiče, ali i dalje traje, popularno harangirati na fenomen globalizacije, kao novi vid imperijalizma, kao “kolonijalizam sa distance”, kao smrtni udarac nacionalnim kulturama i tradicijama... itd, itsl.

Naravno, kritika je potpuno legitimna i u mnogim slučajevima opravdana. Ali, bez obzira na mnoge zamjerke, prema našem mišljenju, globalizacijski tok je povijesna nužnost. Ne samo zbog toga što je globalizacija fenomen koji prati humanitet od začetka, a tek joj je moderno doba globalne informatike dalo transparentnost, moderan značaj, masovno otkrivanje i razumjevanje, nego, vidjeli smo, prije i iznad svega, to je zbog novopronađenog interesa krupnog kapitala.

Upravo ova sastavnica modernog globalizacijskog fenomena, njegova financijsko-ekonomska komponenta, pokazuje se kao njegova najosjetljivija tačka, tačka na kojoj je matastazirala globalna financijska, a to onda znači ukupna privredna odnosno društvena kriza krajem prve decenije dvadeset i prvog stoljeća.

Na kulturološku globalizacijsku invaziju zapadne popularne kulture, lokalne zajednice su uspješno odgovorile i odgovaraju autohtonim refleksom. Na invaziju kasino kapitalizma nije ili uglavnom nije bilo odgovora, nego su lokalne elite, od Islanda, preko Irske i niza drugih zemalja do najtežeg evropskog bolesnika, do Grčke, u trci za profitom, i same, korak po korak, ali sve dublje i dublje, zaplitale se u kreditnim mrežama dugovanja, sve do upadanja u tzv. dužničku krizu tj. situaciju gdje više ne postoji mogućnost otplaćivanja javnog duga.

Međutim, bez obzira na uočene i tako radikalno manifestirane, prvenstveno financijske i ekonomske kontraverze fenomena globalizacije, činjenica je, da je to, evo i početkom dvadeset i prvog stoljeća, determinirajuće evropsko duhovno stanje i tok političke misli i akcije. Jasno, izbijanjem velike financijsko-ekonomske krize 2008. godine i odlučujuća uloga Njemačke, kao najstabilnije ekonomije u Zajednici, u de facto diktiranju puteva prevazilaženja krize, nanovo je pod kritičku lupu preispitivanja dovelo ne samo ne samo evidentnu unutarnju nedemokratičnost funkcioniranja, nego i samu ideju EZ.

Kriza je redefinirala odnose unutar Zajednice. I do tada istaknuta, a uz Francusku  i vodeća država evrointegralizma, Njemačka se izbijanjem krize legitimira kao zemlja koja  spašava evropski san. Njemačka kultura stabilnosti: radna etika i odgovoran, domaćinski odnos u upravljanju ekonomijom, postaje apsolutno primjer za ugled Kada je grčki premijer Jorgos Papandreu odlučio raspisati referendum i pitati grčki narod prihvata li uvjete prevazilaženja krize koje je Grčkoj faktički izdiktirala Njemačka, bio je primoran promjeniti odluku i otkazati referendum. Euro mora biti spašen jer je u pitanju evropska budućnost, poručila je Angela Merkel zbunjenom i dezorijentiranom grčkom premijeru.  Šta mu je još rečeno iza zatvorenih vrata može se samo nagađati, ali je činjenica da je Grčka povila šiju i prihvatila, na račun sopstvenog suvereniteta, cijenu nerazumne politike zaduženja koju je vodila.

Čak je i Francuska, ta druga vodeća država evropskog integralizma, zabrinuta sa svoj kreditni rejting, odstupila i svoju evropsku politiku i retoriku prilagodila diktatu iz Berlina. Italija je u toj mjeri marginalizirana i podvrgnuta političkoj volji Berlina, da  je to već otužno i posmatračima sa strane, a možemo misliti šta misli prosječan Italijan. U evro zoni sve je dublja podjela na one koji obezbjeđuju fondove za prevazilaženje krize i onih koji potražuju sredstva iz tih fondova, a sa druge strane produbljuje se jaz između država koje koriste euro monetu i onih koje koriste nacionalnu valutu, sve do isključenja ovih potonjih iz procesa odlučivanja o aktualnim pitanjima danas i projeciraju rješenja za sutra.

Kriza je nanovo aktualizirala i neka stara ali i nametnula neka nova pitanja pred evropsku javnost: Šta je Evropa? Je li to zajednica jednakih ili je to nova njemačka imperija maskirana njemačkim euronacionalizmom? Kako usaglasiti funkcioniranje 27 nezavisnih država, kako ih usmjeriti u jednom pravcu, ako oko svake odluke morate, sa svakom pojedinačno i svima skupa, usaglašavati stav?

Život je ovdje izgleda brži od intelektualaca i njihovih teorijskih rješenja. Naime, odgovor na prednja pitanja već je u hodu izdiktirala Njemačka i vlada kancelarka Angela Merkel; taj odgovor je u onome ono što imamo u praksi, gdje od Grčke, preko Irske do Italije, svi prihvataju i slijede autoritet Njemačke. To nam ujedno kazuje da je i u ostatku Europe i dalje jako prisutna svijest o nužnosti europskog integralizma i očuvanja Zajednice. Papandreu i grčka elita su mogli odbiti evropske zahtjeve diktirane iz Berlina, istupiti iz euro zone, bankrotirati i krenuti svojim putem. Bio bi to u masama popularan potez, makar dugoročno to bio i teži put izlaska iz krize. Pa ipak i po cijenu žrtvovanja suvereniteta, teških kresanja budžetske potrošnje, reduciranja državnih službi, otpuštanja zaposlenih, smanjenja plaća, penzija i tako dalje, Grčka je progutala knedlu i prihvatila cijenu neodgovornog vođenja državne politike pozajmljivanja novca, a ta je cijena u najkraćem: diktat povjerilaca i gubitak sopstvenog suvereniteta.

Jasno, ovako istaknuta, zapravo dominirajuća uloga Njemačke u poslovima ujedinjene Europe, raspiruje neke stare strahove i otpor Njemačkoj, iz ovih ili onih razloga, nesklonih nacija odnosno država. Pored nekih sasma opravdanih primjedbi, kao npr. da je kriza i beskompromisno ponašanje Njemačke u diktiranju mjera izlaska iz krize, još više produbila pitanje demokratičnosti odlučivanja u EZ, da se multilateralizam sve više pretvara u unilateralizam, da EZ sve više funkcionira po principu bivšeg Sovjetskog Saveza gdje se iz centra diktiraju mjere ekonomske politike s tim što su nekadašnje petoljetke ekonomskog rasta, dakle proizvodnje roba i usluga, sada zamjenjene petogodišnjim planovima za smanjenje duga (Urlih Beh, The Guardian, 28.11.2011). Međutim, jedno je sigurno: kada posudite novac, očekujete da vam bude vraćen pod dogovorenim uvjetima slobodno izraženih volja. U tom smislu Njemačka je čini se apsolutno u pravu: pozajmljeni novac se mora vratiti, a ono o čemu se može razgovarati jeste rearanžman otplate i otpisivanje dijela duga.

Konačno, kada se pežorativno govori o globalizaciji, a uglavnom se tako i govori, onda se ponajprije misli na ekonomsku i financijsku komponentu, a zanemaruje se ostale njene sastavnice, pa tako i politička strana fenomena. Valja međutim uočiti kompatibilnost pojmova globalizam i Novi svjetski poredak. Faktički to je jedno, s tim što globalizam naglašava ekonomsko-interesni, a Novi svjetski poredak političko-interesni aspekt fenomena.

Dakle, budući fenomen podrazumjeva novootkriveni interes krupnog kapitala, valjalo je taj financijski interesni aspekt pretočiti u komplementarni političko-interesni aspekt. Iako se najnovija pojava i raširena upotreba termina Novi svjetski poredak u političkom vokabularu veže se za završetak tzv. Hladnog rata tj. perioda ideološke konfrontacije svijeta kapitalizma i svijeta komunizma nakon Drugog svjetskog rata, termin se danas razumijeva prvenstveno kao sastavnica globalizacijskog fenomena.

Ali, gdje je onda u ovoj priči moderni evropski nacionalizam? Znači li grčevita borba za spas euro monete i održanje Zajednice u neokrnjenom sastavu, odnosno plus, još i njeno dodatno proširenje, značili to da je Evropa dvadeset i prvog stoljeća ili preciznije njen razvijeniji dio, nakon dva svjetska rata u dvadesetom stoljeću, oba započeta na njenom tlu, nakon i pozitivnih i negativnih iskustava za eksplozijom globalizma, nakon ekonomske krize započete eksplozijom dužničkog ropstva i svjetskim finansijskim lomovima 2008. godine, razvijanjem oblika suradnje nacionalnih država kroz i preko nadnacionalnih formi uvezivanje i koordiniranja,  definitivno stekla imunitet na virus nacionalizma?

U doba općeg rasta i nacionalnog blagostanja ujedinjene Evrope, ovakva pitanja su doživljavana i razumjevana prvenstveno kao akademska, od manjeg interesa za dnevnu politiku; ali sa pojavom i jačanjem krize i zapadanjem u recesiju, počevši od  2008. godine, pod lupu kritičkog osmatranja dnevne politike dolaze i prednja pitanja i općenito ideja multikulturalizma, zajedničke evropske monete, a to faktički znači i ideju Evropske zajednice, mada se to glasno, sa strane političke elite Evrope, uglavnom ne izgovara. Prevlađujuće stanje duha je misao o potrebi očuvanja i daljnjeg razvijanja ideje ujedinjene Evrope, ali je svejedno činjenica, da sa pojavom i rastom ekonomske krize 2008. godine, javljaju se i sve učestaliji ksenofobični ispadi raznih, uglavnom marginalnih političkih skupina diljem Evrope. Petoparačka, jeftina žurnalistika desne političke orijentacije koja i inače, u trci za tiražom i profitom, čitanost održava na stalnom “podgrijavanju” niskih strasti i malograđanskih osjećanja, izbijanjem financijske i ekonom

Mapa historičara Džejmsa Mejfilda (James Mayfield) sa Stanford Univerziteta u Kaliforniji, SAD. Na mapi su označene države u kojima ekstrema desnica participira u vlasti; stanje 2013. godine.

ske krize nakon 2008. godine, dolazi na svoje. Male, ksenofobične i u lepezi političkog pluralizma potpuno beznačajne političke stranke, također. Njihova popularnost počinje znakovito rasti. Dok unazad tridesetak godina, desne ksenofobične stranke nisu nigdje u Evropi uspijevale preći parlamentarni prag u većini evropskih zemalja od 5% dobivenih glasova, na zadnjim izborima u Grčkoj, 2012. godine, ksenofobična fašistoidna stranka Zlatna zora dobiva 7% glasova.

U Mađarskoj, dvije konzervativne stranke, stranka Fidesz (53%), i Jobbik (17%), ukupno osvajaju 70% glasova. Fidesz slovi kao nacionalistička i umjereno konzervativna i evroskeptična stranka, a Jobbik je radikalno desna, nacionalistička, protuevropska stranka.

U Bugarskoj ekstremna desničarska stranka Ataka (Napad), na političkoj platformi, nacionalizma, antiglobalizma, islamofobije, ksenofobije, antisemitizma, evroskepticizma, iako osnovana tek 2005. godine, na izborima iste godine kao i na narednim 2009. i 2013. godine, konstantno osvaja preko 10% glasova i održava se na četvrtoj poziciji po snazi u paleti bugarskih političkih partija.

Schweizeriche Volkspartei (Švicarska narodna stranka), nacionalistička, konzervativna, stranka što zagovara švicarski izolacionizam, evroskepticizam i desni populizam, 2007. godine, na lokalnim izborima osvaja 29% glasova.

Raste popularnost italijanske partije Lega Nord koja se zalaže za autonomnu Sjevernu Italiju, tzv. Padaniju; pored želje distanciranja od kriminalnih sindikata što drmaju Italijom, ta je stranka nošena i snažnim antiimigracionim osjećajima.

Vlaams Blok (Flamanski blok) ekstremna desna belgijska stranka koja odbacuje multikulturalizam (ali jeste za multietničko društvo, pod uslovom da se etničke manjine asimiliraju i adoptiraju Flamansku kulturu), zagovara flamanski nacionalizam i separatizam te evroskepticizam; na izborima 2003. godine, dakle pet godina prije izbijanja velike krize 2008. godine, ova stranka dobiva 12% glasova. Nakon toga, 2004. belgijski establišment reagira sudskom zabranom Bloka zbog ekstremizma. Vlaams Blok se zatim navodno samoukida, ali tek da bi ponovo uskrsnuo, sada, kao kokano nova stranka, pod nazivom Vlaams Belang (Flamanski interes). Ali, i pored otpora belgijske političke elite, ova stranka, od lokalnih izbora 2006. godine, preko federalnih izbora 2007. godine i izbora za flamanski i evropski parlament 2009. godine, bilježi uspjeh za uspjehom.

Imigrantska fobija kako u masi, tako i među političkom elitom, manje više, prisutna je i u ostatku Evrope: u Finskoj, u Francuskoj, u Holandiji, u Grčkoj, u Velikoj Britaniji, u Ukrajini... itd. U manje više svim evropskim zemljama prisutne se dakle političke stranke što svjesno koketiranje sa prizemnom osjećajnošću ne bi li privukli glasovi onog dijela populacije koji na izborima glasa za desničarske partije i općenito onog dijela glasača koji traži jednostavne odgovore na teška društvena pitanja. U nekolicini evropskih država takve političke partije čak i participiraju u vlasti kao što se vidi iz gornje mape historičara Džejmsa Mejfilda. Rast popularnosti tih stranaka, jasno je opasnost za velike političke stranke desnice, jer  počinju gubiti podršku u dijelu glasačke populacije. Stoga, sve učestalije, na tragu flertovanja sa populističkim priprostim idejama o strancima što su uvjek onaj imaginarni hudnjak Pedro koji ima visiti ne bi li se zadovoljila iracionalna raspoloženja i strahovi masa, javljaju se i znakoviti istupi značajnih evropskih političara i to, indikativno, uvjek političara sa desne strane političkog optiranja, mada ni ljevica nije imuna na populistički virus i glasove koje donosi poigravanje sa brzim i za masu lahko shvatljivim odgovorima na složena državna pitanja.

Ukratko opisano prednje stanje političkih duhova u Evropi nakon 2008. godine, bio bi jedan aspekt u složenoj paleti odnosa evropskog nacionalizma i multikulturalizma. Drugi aspekt koji se ovdje mora imati u vidu, ako se želi geopolitički predviđati neko buduće stanje, jesu evropske regionalističke i separatističke tendencije.

A kakva je pak tu situacija?


31.01.2014.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 31.01.2013. - Last modified: 03.09.2015.