ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









GEOPOLITIKA KAO SUDBINA - Treći dio


Regionalizam - autonomaštvo i separatizam u svijetu dvadeset i prvog stoljeća


Piše: Nihad Filipović


Nihad FilipovićU prethodnom nastavku našeg serijala “Geopolitika kao sudbina”, najavili smo osvrta na regionalizam, tj. autonomaštvo i separatizam u Evropi početkom dvadeset i prvog stoljeća. Međutim, prije svega, osvrnimo se, makar informativno, na takve tendencije i pokrete  u svijetu.

U septembru 2012. godine, “The New York Times” je, iz pera Franck Jacobsa i Paragh Kanna (Frank Jakobs i Paragh Kan), objavio članak pod nazivom “The New World” (Novi svijet), u kome se špekulira sa pojavom novih država u dvadeset i prvom stoljeću. U uvodnom dijelu članka se navodi:

Upravo je prošlo nešto preko dvadeset godina od raspada Sovjetskog Saveza i posljednjeg velikog dodatka listi nezavisnih nacija (“nation”, ovdje shvaćeno u angloameričkom smislu dakle kao država, op. NF). Kako su se ruske satelitske republike posrćući pojavljivale na svjetskoj sceni, manje obaviještenom bi se moglo i oprostiti razmišljanje: to bi bilo to, kraj povijesti, konačno oslobađanje energije u poretku što se približava stanju definitivne ravnoteže. Od tada, nekoliko ih se (novih država, op. NF) pridružilo klubu, među ostalim: Eritreja, Istočni Timor, bivše jugoslavenske republike, tako da se, početkom dvadeset i prvog stoljeća, svjetska mapa (politička, mapa država tj. nacija, op. NF) činila uglavnom kompletiranom.

Ipak, izgleda da se nalazimo na početku novog vala pojave nacionalnih država. Ovaj put, nove države se ne javljaju kao proizvod specifičnih političkih gibanja ili konflikata, kao što je bilo u post sovjetskom slučaju, niti je pojava regionalna. Ako išta, pojava tih novih država je vezana jednom nespornom činjenicom: historija guta granice istom nezaustavljivom odlučnošću poput geologije, gdje kuće na obali nezaustavljivo klize sa klizišta obalnih litica”.

 


Mapa moguće nezavisne države Alevita

 

U rečenom članku Jakobs i Kan dalje nude listu potencijalnih novih država u svijetu dvadeset i prvog stoljeća, pa se navodi prognoza o raspadu sadašnje afričke države Mali, zatim raspad Belgije na Flamanski i Valonski dio, zatim se prognozira raspad Konga, Somalije, Sirije, gdje se predviđa da će sadašnji dominirajući Aleviti u konačnici krenuti svojim putem i formirati nezavisnu alevitsku državu. Dalje se prognozira moguća unifikacija arapskog poluostrva, dakle ujedinjenje Jemena, Omana, i zaljevskih emirate sa Kraljevstvom Saudijske Arabije, a sve pod pretpostavljenom prijetnjom Irana, tj. šiitske muslimanske zajednice koja je prisutna dominantno u Iranu, ali je raširene i u region.

Jakobs i Kan predviđaju i pojavu Kurdistana i to, vrlo realistično, ograničeno na sjeveroistočni Irak. Iako su Kurdi etnički prisutni i na širokim prostorima istočne Turske (u Turskoj smatra se živi oko 15.000.000 Kurda, što je 20% od ukupne turske populacije), dijelovima zapadnog Irana i manjim dijelom u Siriji, u historijski dogledno vrijeme, mali su izgledi da bi, sem u sirijskom slučaju, moglo doći do nekog vida kurdske političke autonomije u Iranu ili Turskoj. Sirija je u tom smislu u specifičnoj situaciji. U Siriji i ove 2014. godine, još uvjek bjesni građanski rat i vrlo je neizvjesno kako će se to okončati, ali je upravo s toga moguće kalkulirati sa raspadom Sirije, što Jakobs i Kan ne propuštaju uočiti, predviđajući, kao što samo naprijed vidjeli, da će u konačnici manjinski Aleviti krenuti svojim separatnim putem. Osnova za ovu kalkulaciju je specifičnost socijalne grupe Alevita koji su etnički Arapi i muslimani, ali su religijski posebni u odnosu, kako na većinske sirijske sunite tako i na šiite. Prema tome, u slučaju raspada Sirije i etabliranja nezavisnog Kurdistana u susjedstvu, tj. u Iraku, gdje Kurdi već sada uživaju visok stepen autonomije i bliži su nezavisnosti nego ikada u 3.000 godina svoje historije, vrlo je realno spekulirati sa prisjedinjenjem prostora u današnjoj Siriji, nastanjenih predominantno Kurdima, novoj nezavisnoj kurdskoj državi, što međutim Jakobs i Kan propuštaju uočiti.
 

 

Dalje, spekulacija Jakobsa i Kana predviđa pojavu Velikog Azerbejdžana, Pašustana i Baludžistana koji će nastati podjelom Pakistana i Afganistana. Predviđa se pad sjeverno-korejskog režima i ujedinjenje Koreje. Usljed demografskog debalansa (ubrzan rast kineske populacije u region, op. NF) i narastajuće ekonomske moći Kine, špekuliraju i sa mogućim pripajanjem Narodnoj Republici Kini (NR Kina) krajnjeg istoga Rusije.

Stotine hiljada Kineza je već prešlo graničnu rijeku Amur, osnovali su trgovačka naselja i sklapaju bračne zajednice sa domicilnim ruskim i pripadnicima sibirskih manjinskih etničkih grupa”, zaključuju u pomenutom članku Jakobs i Kan i dodaju: “Rusija posjeduje nuklearno naoružanje kojim formalno može otkloniti prijetnje ruskom suverenitetu, ali demografski debalans nije u korist Rusije i može ubrzati ekonomsko pomjeranje u kinesku korist”.

NR Kina ima opet u sopstvenom “dvorištu”, problem poštivanja religijske prava i sloboda općenito, a napose, problem Tibeta odnosno etničkih Tibetanaca koji ima oko 6,5 miliona. Tibet je autonomni region u sklopu NR Kine. Ta moćna nuklearna sila uglavnom uspjeva tibetansko autonomaštvo držati pod kontrolom, tako de je čak i aktuelni Dalaj Lama četrnaesti, duhovni lider budističkih Tibetanaca odstupio od separatističkih zahtjeva u pravcu istinske tibetanske autonomije i zahtjeva za poštivanje religijske kulturološke specifike i ljudskih prava tibetanskog naroda. Ali, Jakobs i Kan se i ne dotiču ovoga pitanja, vjerovatno stoga što procjenjuju da politički aktivizam Tibetanaca ne vodi, niti može u datim okolnostima voditi, ka separaciji od NR Kine.

Jednostavno, NR Kina je prevelika i suviše moćna, e da bi se ovakva spekulacija mogla uzimati ozbiljnom. Tim prije onda čudi njihovo špekuliranje sa mogućim ruskim gubitkom dijela teritorije i njegovim priključenjem Kini. Jer i Rusija je nuklearna sila i teško da bilo kakav, čak i demografski balans u kinesku korist, može voditi otcjepljenju dijela njene teritorije. Prekogranično prelijevanja Kineza na rusku teritoriju novijeg je datuma; njihovo prisustvo na toj teritoriji nama historijsko uporište i ne živi kao sjećanje u kolektivnoj memoriji; tu ne postoji potrebna historijska distance da bi se artikulirano ispoljio regionalni zahtjev, tako da je tu u dogledno vrijeme, teško očekivati artikulirano autonomaštvo, a još manje separatistički zahtjev.

Gornji “kineski slučaj”, Jakobs i Kan ne pominju u svojoj spekulaciji. Njihova prognoza dakle, nije potpuna, ali pretpostavljamo da im i nije bila namjera, u članku novinskog tipa, baviti se produbljenom analizom svih ili većine slučajeva mogućeg autonomaštva ili separatizma u modernom svijetu. Išlo se za naglašavanjem nekoliko slučajeva koji se u krajnjem, prema njihovoj ocjeni, kreću prema državnoj autonomiji, bilo raspadom nekih postojećih država ili ujedinjenjem nekih sadašnjih država u novu, proširenu državnu formu. Tim prije onda čudi da nisu pomenuti neki slučajevi koji se ne mogu preskočiti, ako se ide za prognozama ovoga tipa, pa makar na djelu bio tek žurnalistički zahvat.

Tako na primjer, nije pomenut slučaj etnolingvistički mnogostruko multikulturalne Burme ili kako joj je službeno ime Unija Republika Mijanmar, kraće Mianmar, (135 etničkih grupa i 108 etnolingvističkih grupacija) i građanski sukob (zapravo više njih: Kachin sukob, sukob na zapadu države, u državi Arakan, i sukob centralne vlasti i manjinskih grupa Shan, Lahu i Karen, na istoku Burme), koji traje u toj zemlji decenijama i nije samo ograničen na političku verbalnu artiljeriju nego se tamo, od sticanja nezavisnosti Burme 1948. godine, itekako puca i koristi represija, pa ima na desetine hiljada mrtvih i stotine hiljada raseljenih.

Nije pomenut slučaj Ache provincije u Republici Indoneziji (mada je tu nakon velikog zemljotresa i cunamija koji je 2004. godine pogodio tu provinciju i odnio preko 170.000 života, trenutno primirje), a nije pomenut ni slučaj Republike Filipini i separatizma muslimana na jugu te države, otoci Mindanao, Palavan i Arhipelag Sulu.

U Africi, pomenut je Kongo i Mali, ali nije pomenuta Centralno Afrička Republika (CAR), a tamo je, samo dva mjeseca nakon objave Jakobs-Kanove mape, u decembru 2012. godine, ponovo izbio sukob između pobunjenika pokreta Seleka (što znači zajednica na Sango jeziku, drugom službenom jeziku CAR) i centralne vlasti. Prvi takav sukob je bio u godinama 2004.-2007. Završen je Mirovnim sporazumom, potpisanim 2007. i iznova potvrđenim 2011. godine, a najnoviji sukobi (koji se u osnovi svode na sukob kršćana i muslimana) 2012. i dalje, 2013. na 2014. godinu, ponovo su u fokus svjetske medijske pažnje dovele ovu afričku zemlju.

Jakobs i Kan ne spominju ni Nigeriju. Nigerija je administrativno podjeljena na 36 država plus teritorija glavnog grada Abuja, 174.500 stanovnika, preko pet stotina etno grupa, ali bez izrazite većine neke od tih grupacija, gdje dvije najveća, Joruba i Hausa, čine svaka po 21% stanovništva; dalje tu je i Igbo narod sa učešćem od 18% u ukupnoj populaciji, Fulani 11%...itd. Od stjecanja nezavisnosti krajem pedesetih godina dvadesetog stoljeća, u Nigeriji su prisutne etničke tenzije i sukobi među različitim brojnim etničkim i dvije dominirajuće religijske skupine, muslimani na sjeveru i kršćani na jugu te velike afričke države. U toj je državi nanovo, 2013. godine, otvoren ciklus nasilja i oružanih sukoba kršćana i muslimana...

Nije spomenut ni Južni Sudan, nezavisna država koja je nastala otcjepljenjem od Sudana 2011. godine, dakle godinu dana prije pojave Jakobs-Kanove prognoze. Ali, evo već 2013. godine, u Južnom Sudanu izbija sukob, pa se već špekulira sa pojavom nove države, tj. nezavisnog Darfura. Uzroci sukoba, najprije u Sudanu, a onda i u Južnom Sudanu, vrlo su složeni i imaju kako kulturološku dimenziju (sukob arapskog i crnog, afričkog južnosudanskog elementa) tako i profaniju, ali životno važnu dimenziju ovladavanja naftnim izvorima odnosno, u ovom potonjem slučaju, u slučaju najnovijeg sukoba u Južnom Sudanu, ovladavanje vodom. Lokalno nomadsko stanovništvo sjevera, tokom sušnog perioda, sa svojom stokom se pomjera ka jugu, prema rijeci Bahr al Arab kako je nazivaju Arapi, odnosno rijeci Kir, kako je nazivaju crni stanovnici juga. Ipak, upravo zahvaljujući bogatim nalazištima nafte u Južnom Sudanu od čega se očekuje probitak za cijelu zemlju i njene ljude, moguće se ovdje nadati možda i nekoj vrsti kompromisa kako bi se izbjegao sukob koji bi vodio konačnoj podjeli.

U svakom slučaju, ovdje smo se dotakli jednog jako interesantnog momenta sa stajališta geopolitičke analitike, jer evo ovdje, na južnosudanskom primjeru, vidimo na djelu, ostvarenje nekih prognoza da će u skoroj budućnosti voda postati ono što je nafta bila u dvadeseto vijeku. Potencijalno afrički ratovi oko pristupa vodi odnosno vodenim tokovima i rezervoarima vode (jezerima) su mogući najprije u regijama gdje više država dijele pristup vodi. Prema UN Development Programme (UNDP) Izvještaju iz 1999. godine, moguća žarišta sukoba oko vode u Africi su rijeke Nil, Niger, Volta i sliv rijeke Zambezi. UNDP izvještaj predviđa da će demografski rast stanovništva u regionima dovesti do, kako se to birokratski kaže, manjka vode po glavi stanovnika. Tim Izvještajem, trinaest afričkih zemalja je svrstano u grupu država sa manjkom vode po glavi stanovnika, a procijenjeno je da će već 2025. godine, taj broj biti uvećan za dvanaest novih država.

Afrika je i inače sa stajališta geopolitičke analize regionalističkih, autonomaških i separatističkih tendencija jako interesantan dio svijeta. U Evropi dvadesetog stoljeća, granice su višestruko mijenjane: nakon Prvog svjetskog rata, nakon Drugog svjetskog rata i nakon pada Berlinskog zida i urušavanja komunističkog političkog istoka Evrope. U Africi međutim, od velikog antikolonijalističkog vala, pojave  i stjecanja nezavisnosti niza afričkih država polovinom dvadesetog stoljeća, pa sve doskoro, gotovo da i nije bilo krupnijih pomjeranja i mijenjanja uspostavljenih graničnih linija. To je, prema našem mišljenju, dijelom i stoga, što je, u odnosu na Evropu, Afrika kasnila u razvoju nacionalističke ideje. Bilo kako bilo danas u Africi svjedočimo aktivnost nekoliko desetina političkih pokreta za nezavisnost.

I konačno, vraćajući se Jakobs-Kanovoj prognozi pojave novih država u svijetu dvadeset i prvog stoljeća, ako se osvrnemo na Evropu i njihovu prognozu u tom pravcu, a što je najprije predmet našeg interesa, zapažamo kako oni, u citiranom članku, gotovo da se i ne bave Evropom. Sem Belgije, gdje se predviđa konačna disolucija na Flamanski i Valonski dio, niti jedan drugi mogući slučaj pojave nove države nije tretiran njihovim člankom. Međutim, kratko je naprijed pomenuto, Evropa uopće nije imuna na regionalizam i autonomaštvo sve do zahtjeva za državnom nezavisnošću. Naprotiv, regionalizam je “proizvod” evropskog duha. Pa pogledajmo onda kakva je sa tim u vezi situacija u Evropi.



This page is set to ORBUS: 14.02.2014.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 14.02.2014. - Last modified:03.09.2015.