ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









RIJEČ O BOSNI ZA NAREDNE GENERACIJE

Ibrahim Osmanbašić


"Izgubljene mahale" još je jedna knjiga koja nas vodi putem tragičnih ratnih godina u Bosni i Hercegovini, u periodu '92-'95, a gdje su zabilježene pojedinačne sudbine u vrijeme užasnog kolektivnog stradanja običnih ljudi. Jedan od motiva koji je doveo do realizacije ove knjige, kao i niza knjiga srodnog sadržaja, bez sumnje jeste želje da se istina zabilježi i da se zlo nikad nikom i nigdje ne ponovi. To je taj simbolični gest ljudi dobre volje, plemenitih duša, koji žele da otrgnu od zaborava nepravdu koja je nanešena jednom evropskom narodu - Bošnjacima - krajem XX stoljeća, pred licem cjelokupne svjetske javnosti, a koji nije na zlo uzvratio istom mjerom. Poruka koja se želi ostaviti pokoljenjima je: nećemo osvetu, ali hoćemo da pamtimo to šta nam se desilo!

Poslijeratni društveni haos u Bosni i Hercegovini gdje je bilo neskrivenih tendencija za izjednačavanja žrtve i agresora, te neumjesnog negiranja genocida, pokazalo se kao prijeka potreba da sami akteri krvave bosanske drame - dakle, građani BiH - sami progovore i ispričaju svoje iskustvo tokom brutalne agresije. Taj ontološki poriv da se stavi na papir živa priča - koja vri u krvi i lebdi u budnom snu - unosi niz specifičnosti u modernu bh. književnost, revitalizirajući izražajnu formu i sadržaj. Sam nabujali kreativni duhovni naboj čini da se kolektivno prevaziđe jedan od izazova moderne umjetnosti uopće, tj. da književnost ne bude sama sebi cilj, dakle, da se ne piše samo da bi se pisalo. Bosanskohercegovački autori, a izrazito oni koji artikulišu patriotsku inspiraciju i žele rasvijetliti korijen svoga identiteta, bilježe na papir zvonke otkucaje srca, blagi šum krvi u venama, te sjetni uzdah duše koja godinama gori u vatri čežnje za rodnom grudom.

Nepristrasna istraživanja sigurno će u budućnosti doći do spoznaje da se u BiH, u periodu 1992. -1995. god., desio fenomen u pogledu pisane riječi, gdje se kod građana javila snažna potreba i želja da se misli i osjećanja, realni događaji i unutrašnje impresije prenesu na papir, da se zapišu i ovjekovječe. Pojedinci su bili istrajni u želji i nastojanju da svoje zapise i bilješke uobličene u književno djelo, objave i učine dostupnim široj čitalačkoj publici. Autorica knjige "Izgubljene mahale", Sadija Klotz - a koja je tokom agresije na BiH boravila u Njemačkoj - pripada osviješćenoj grupaciji građana BiH, a koji su spoznali važnost da se RIJEČ O BOSNI javno objavi i istina prenese na naredne generacije - kao prevenciju prema otvorenim tendencijama da se zatre sa lica zemlje sve što u sebi nosi bilo šta bosansko.

Zbog opće duhovne važnosti da se pišu, objavljuju, promovišu i čitaju KNJIGE O BOSNI - u vremenu teških kolektivnih trvenja i izazova - sama književnost, kao umjetnička forma, poprima manje bitnu konotaciju, te se može prepoznati izražajna neizbalansiranost, a što je shvatljivo zbog emotivnog naboja autora/autorica prema tretiranim likovima i događajima. Gotovo je nemoguće da autori izbjegnu da pišu autobiografske sadržaje u odnosu na direktno ili indirektno iskustvo u odnosu na krvavu bosansku dramu sa kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Nesumnjivo da se u tim godinama nad Bosnom nadvio prijeteći sumrak civilizacije i očito je, 17 godina kasnije, da se kompletno čovječanstvo nužno treba na pozitivnim i humanim osnovama odrediti i distancirati od ispoljenog divljaštva i zvjerstva. U suprotnom - to je početak kraja čovjeka - u ukupnom kulturološkom i civilizacijskom kontekstu - što jeste jedna od opominjućih indirektnih i prepoznatljivih poruka koje nam autorica Sadija Klotz odašilje kroz univerzalni kontekst proznog štiva "Izgubljene mahale", što može na globalnom nivou postati preko "Izgubljenih kontinenata" do "Izgubljenog svijeta".

Ono što autorica u svojoj knjizi apostrofira kao opasnost za bosanskog čovjeka, a time i globalnu opasnost i za ljudski rod, je neiskrenost koja evoluira preko mržnje u zlo - što kroz bestijalni zločin, ničim izazvan, širom otvara vrata pakla. Ono što posebno pogađa autoricu je sramna šutnja svijeta dok Bosnom teku potoci nevine krvi. Ostaje i dalje otvorena dilema - da li je u pitanju globalna urota protiv Bosne i Bošnjaka ili nesposobnost civilizovanog svijeta da se pravovremeno necivilizovani elementi nazovu pravim imenom i zločin adekvatno sankcioniše? Autorica shvata opasnost da Bosna može imati tretman kolateralne štete u narastajućem globalizmu - koji kadkad tumara svijetom bez jasnog kursa, ostavljajući iza sebe pustoš duše i ispraznost srca - te brigom o svom narodu šalje univerzalnu poruku koja jeste opomena za ljudski rod: da se krvava bosanska drama '92-'95 nikad, nikom i nigdje ne ponovi.

Autorica, otkidajući od zaborava jednu stravičnu priču o stradanju svoga bošnjačkog naroda s kraja dvadesetog stoljeća, šalje univerzalnu i humanu poruku čovječanstvu o porazu mržnje snagom ljubavi - prezentujući na najbolji način bosanskog čovjeka na razmeđini civilizacija i svijetova, a kome je dodjeljena sudbina prethodnika na putu ka općeljudskom dobru.

Ibrahim Osmanbašić

KNS/17.10.2012.


Dio iz romana "Izgubljene mahale":

"... Naredni period nisam svjesno doživljavala. Dani su prolazili, a ja kao da nisam u njima živjela, već pored njih. Kao da sam te dane gledala sa strane i kao da u njima nisam živjela svoj košmarni izbjeglički život. U Bosni je rat i dalje bijesnio, a Njemačka je i dalje živjela svoj ustaljeni život kao da se ništa ne događa. Život je prolazio, a ja ništa nisam primjećivala. Posao koji mi je bio tako naporan, odjednom je postao cijelo moje utočište - način da se zakopam u njega skroz i pobjegnem od svega. Stalno sam tražila još više obaveza da zaposlim svoje tijelo koje bi, inače, samo se vrtjelo u ovom labirintu, te da zaposlim misli svoje, jer nisam htjela uopće da razmišljam. A i da sam htjela nisam ni mogla, jer kao da mi je neko dao jaku anesteziju, pa iako sam još bila budna ništa svjesno nisam doživljavala. Sakrila sam se na jedno tajnovito mjesto - sklonih se iza oblaka i magle, i nikom nisam dopuštala da me tu pronađe. Prije, kao dijete, uvijek sam bježala na skrivena mjesta kada su galamili na mene zbog nečeg, a što ustvari nisam učinila. Isto tako kad bi me povrijedili i kad bi me snažni osjećaji preplavili, bježala sam i nalazila neki kutak gdje se mogu slobodno osjećati i šćućuriti kao mače.

Jedne prilike, kao curica, sam se popela na sijeno, a bila sam ljuta i tužna jer me odrasli nisu mogli razumjeti, i tu sam se isplakala i zaspala na tom plastu sijena. Dok sam spavala pao je mrak i svi su me okolo tražili.

Ovdje u tuđini sad nema nigdje plasta sijena oko mene, a nema ni moje voljene bašte gdje se mogu povući u svoj siguran kutak. Gdje sad da se sakrijem od ove boli koja se, ipak, probija i kroz anesteziju sivila? Nigdje više nisam mogla pobjeći i za mene nije bilo više ni jednog sigurnog kutka, niti zaštite. Samo tama koja me grli i osjećaj tupe praznine koja dolazi poslije suza, očaja i prevelike nade. Ogromna rupa je u meni, koja me povlači na dno. Bez riječi hodam kao programirani automat. Ne znam koliko dugo sam u tom stanju odsutnosti bila. Pustila sam da me dani nose i ničemu se nisam nadala. Neko vrijeme ni vijesti nisam mogla slušati, jer više nije mogla tuga da stane pod kožu. Radila sam po cijeli dan u restoranu, a samo noću, kad se preumorna i iscrpljena bacim na krevet, postajem ponovo ona umiljata djevojka bosih nogu.

U polutami sobe miješaju mi se slike jave i sna. Obilazim ponovo moje drage mahale dok bosonoga lebdim po travi rosnoj i kosa mi duga leprša na blagom vjetru, a duša sretna pjeva. Osmjehujem se nebu i pticama, a u srcu je puna košara djevojačkih snova i one slatke slutnje nestašnog poljupca. Ponovo osjećam nesigurni dodir ruke kao išaret sreći što čekam da zaživi. Okrećem se oko sebe, a i probeharale krošnje se okreću sa mnom skupa, i slušam melodiju života, upijam duboko sevdah u moje vene.... i budim se u suzama. Kao da je i ta bosonoga sanjalica preselila na onaj bolji svijet i ostavila iza sebe tek blijedu sjenu od onog šta je nekad bila.
Ustadoh jednog jutra još puna topline i mirisa mahale i snova, progledah i nađoh se u zidinama sive zemlje koja je od mene iziskivala svu snagu i trud. Kažu mudri ljudi da svaka rana vremenom zacijeli - samo nekoj treba manje, a nekoj više vremena. A u duši mojoj nagomilalo se rana koje vrijeme nikako da zaliječi, i skupljaju se u meni kao da znaju da mehlema na svijetu ovom nema. Postoji li mehlem za Bosnu i duše koje i dalje samo košmar žive? Postoji li lijek za nepravdu i licemjerstvo? Postoji li lijek za onu vagu što nepravedno važe? Je li neko već izmislio mehlem koji od nečovjeka stvara čovjeka?.

Postoje i žive rane koje u sebi pohraniš i nastavljaš živjeti, ali s manje nade i nekako besciljno ideš, kroz život koračaš - jer živjeti se mora dalje. Kao kad sam dijete bila, a prerano odrasti morala, tako izrastamo iz očaja i ostavljamo svaki put dio sebe na putu, neproživljene radosti i snove, upućujemo se tamo gdje vlada hladna logika, srce se ušutka. ...."


This page is set to ORBUS: 07.03.2014.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 07.03.2014. - Last modified:03.09.2015.