ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









GEOPOLITIKA KAO SUDBINA - Peti dio


Piše: Nihad Filipović


Jugoslavenska ideja i regionalizam (historijske reference)

Nihad FilipovićŠto se tiče BiH i sagledavanja modernog bosanskohercegovačkog regionalističkog odnosno separatističkog pitanja, prvo mali retrospektivni osvrt i naglašavanje nekih činjenica koje se ovdje moraju imati u vidu.

Najprije, moderni bh. regionalizam sagledavamo u okvirima jugoslavenske ideje, pa s tim u vezi nužno je krenuti od 1918. godine i kreiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kada se, po prvi put u okvirima jugoslavenske ideje, to formalno artikulira kao politički zahtjev. Sagledavanjem regionalizma u historijskom kontinuitetu uočićemo neke historijske paralele koje će nam pomoći u pravilnijem razumjevanju i interpretiranju modernih regionalističkih (separatističkih) tendencija, težnji, i pokreta u BiH početkom dvadeset i prvog stoljeća.

U Kraljevini SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija), od početka dolazi do teških nesporazuma i sukoba na etničkoj osnovi, naročito između srpske i hrvatske komponente novoformiranog kraljevstva. Srpska komponenta je težila unitarizaciji, a hrvatska federalizaciji kraljevstva. Bosna i Hercegovina kao prostor u koji je historija ugradila tri etnoelementa u tim s/h turbulencijama je optirala za jednu ili drugu stranu, tj. hrvatski element za hrvatsku stranu, a srpski za srpsku stranu. Muslimanski element Bosne i Hercegovine, koji se historijskim slijedom zbivanja, nakon povlačenja Otomanske imperije, našao stiješnjen između dva rasplamsala etnonacionalizma, i kojemu mu je k tome arogantno još i negirana narodna posebnost, nije imao masu, nije imao kvalitet, pa sljedstveno ni energiju, da se suprotstavi političkoj dominaciji s/h etnoelementa. Stoga se u tom vremenu, dakle od 1918. do raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, muslimanski regionalizam ograničavao na očuvanje Bosne u njenim historijskim granicama, kao kakve-takve garancije očuvanja kulturološke muslimanske specifike. Politički uvezanim kroz Jugoslavensku muslimansku organizaciju to im uspjeva do 1939. godine kada se srpska i hrvatska dominirajuća politika, poznatim sporazumom Cvetković-Maček, dogovaraju o srpsko-hrvatskom administrativnom razgraničenju. Tim dogovorom BiH se cijepa na srpski i hrvatski dio, a bh. muslimani se potpuno zaobilaze kao politički subjekt i tretiraju kao islamizirani dio hrvatskog odnosno srpskog naroda.

Tokom Drugog svjetskog rata, koji u jugoslavenskom regionu počinje napadom sila Osovine 06.04.1941. godine, na tragu teških srpsko/hrvatskih sukoba u vremenu trajanja zajedničke države, dolazi do eksplozije hrvatskog nacionalizma gdje je počinjen zločina genocida nad srpskim narodom na prostorima novoformirane Nezavisne Države Hrvatske (NDH), u koju je bila uključena i BiH. Sa druge strane srpski nacionalisti u otporu hrvatskom ustaškom pokretu čine zločin genocida nad muslimanima BiH.

U Drugom svjetskom ratu dakle, u jugoslavenskom regionu, paralelno sa otporom okupacionoj sili nacističke Njemačke, Italije i saveznika, odvija se etnonacionalistički sukob Srba i Hrvata u kojemu se velike žrtve podnijeli Srbi, ali najveće (1)bosanski muslimani koji su živjeli izmiješani pretežno sa Srbima u BiH, pa su se našli na udaru srpskog revanšizma spram ustaškog zločina genocida kojega je taj pokret vršio nad srpskim narodom NDH.

Ovdje je važno uočiti kako je muslimanski element u ovome sukobu tek, modernim političkim vokabularom rečeno, kolateralna šteta. Sukob je per se (po sebi dakle), hrvatsko-srpski, a muslimani su tu involvirani historijskim hirom i naročito pozicijom u prostoru.

Nakon velikog rata, formirana je nova zajednička južnoslavenska država, ali sada u novom ideološkom okviru i na federalnoj osnovi. Pod dominacijom komunističkog pokreta, u kome je snažna bila internacionalna komponenta razumjevanja i interpretacije nacionalnog pitanja, nova Jugoslavija je formirana kao centralistička država, ali na federalnoj osnovi, gdje je svakom narodu priznato pravo na poseban republički okvir. BiH je pri tome razumjevana kao zemlja (2)ni srpska ni hrvatska ni muslimanska već i srpska i hrvatska i muslimanska.

Strogi centralizam je postupno popuštao da bi u vremenu došlo do stvarne federalizacije Jugoslavije, gdje BiH dolazi u poziciju uistinu ravnopravne federalne jedinice. Dok je Savez komunista Jugoslavije opstao i funkcionirao na principu tzv. demokratskog centralizma, ovako uređena Jugoslavija je opstojala i uspješno funkcionirala, a u njoj BiH, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, doživljava najprosperitetnije trenutke u svojoj novijoj povijesti. U kontekstu našeg izlaganja, važno je napomenuti, da u tadašnjoj ukupnoj političkoj situaciji, nije bilo prostora za autonomaške tendencije separatističkog tipa. Partijski monopol Saveza komunista Jugoslavije i ideološki uvezani represivni aparat države, policija, vojska, obavještajna i kontraobavještajna služba, jednostavno nisu ostavljali prostora legitimnom artikuliranju i uvezivanju alternativnih političkih  ideja, snaga, pokreta itd., unutar Jugoslavije.

To ne znači da takvih ideja i pokreta nije bilo. Naprotiv, sve vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije traje žestoki podzemni rat radikalne srpske i naročito hrvatske nacionalističke emigracije sa jugoslavenskom državom odnosno njenom tajnom službom, kao prvom linijom sukobljavanja. Najprikladniji naziv za ovaj sukob bi bio obostrani terorizam, gdje se pod vidom borbe protiv državne tiranije sa jedne strane i borbe protiv terorizma sa druge strane, obostrano koriste teroristički metodi likvidacije političkih protivnika.

Istovremeno, žestoka idejna sučeljavanja, manjim ili jačim intenzitetom, prisutna su unutar SKJ sve vrijeme trajanja Jugoslavije. Ta su, uglavnom srpsko-hrvatska sučeljavanja, na liniji su sučeljavanja centralističke i federalističke jugoslavenske državne ideje, ali je njihova stvarna duhovna pozadina različit pristup ideji državnog suvereniteta.

Naime, politička sukobljavanja srpske i hrvatske komponente u okvirima Saveza komunista Jugoslavije, vodila se na relaciji hrvatski dinar u hrvatskom džepu (na šta se u stvari svodio politički zahtjev za decentralizaciju federacije), uz srpsko oponiranje takvoj politici i insistiranju na jakoj federaciji.

Međutim, stvarna pozadina s/h sučeljavanja unutar SKJ, bila je različito poimanje državnog suvereniteta. U opisanim političkim uvjetima, težnja za punim političkim suverenitetom se ispoljavala mimikrijski tj. razumjevana je u neki ruku reducirano, kao legaliziranje prava na sopstveno odlučivanje o sopstvenom novcu; jasno, put punog političkog suvereniteta uvjek je popločen novcem, tako da je samo jedan korak od, recimo, hrvatskog dinara u hrvatskom džepu do hrvatske putovnice u hrvatskom džepu i hrvatske puške na hrvatskom ramenu.

U vremenu komunističke Jugoslavije, u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) Srbi su sve vrijeme, pa tako i prema posljednjem Ustavu SR Hrvatske iz 1974. godine, imali status autohtonog naroda. Ustav SRH iz 1974. godine, Hrvatsku definirana kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, državu srpskog naroda u Hrvatskoj i državu narodnosti koji u njoj žive.

Ista situacija je bila i u BiH, gdje su još i dodatno, sva tri bh. etnosa i svi zajedno kao politički bh. narod, uvezani ideologijom bratstva i jedinstva, pod budnim nadzorom SKJ i državnog represivnog aparata, uživala i tzv. konstitutivni status. Dakle, u takvim političkim prilikama, plus hladnoratovsko okruženje i pozicija Jugoslavije i njenih naroda u svjetskom srazu komunističkog političkog istoka i kapitalističkog zapada, nije bilo prostora, pa može se reći ni stvarne potrebe (sem ideoloških razloga političkih snaga što su oponirale komunističkom ustroju države), za ispoljavanjem separatističkog zahtjeva. Zaoštravanjem jugoslavenske krize krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća situacija će se međutim, kao što ćemo vidjeti, iz temelja izmijeniti.-



Hrvatsko proljeće kao izraz hrvatskog regionalizma: govor dr Savke Dabčević Kučar na zagrebačkom Trgu Republike, 07.05.1971.


Srpski otpor federalizaciji federacije kako se to onda nazivalo, imao je svoju težinu i značaj, ali se taj tok nije mogao u postojećoj raspodjeli političke moći, spriječiti njihovim oponiranjem. To je bio izvor trajne frustracije srpskog nacionalizma infiltriranog u Savez komunista Jugoslavije. Za života predsjednika Josipa Broza Tita, koji je svojom snažnom karizmom i neupitnim autoritetom personificirao komunističku Jugoslaviju bratstva i jedinstva, nije bilo šanse da bi to radikalno srpstvo maskirano komunističkom ideologijom moglo pritiscima i kako se u nas u Bosni kaže nazor, ostvariti željene ciljeve. Nije doduše bilo šanse niti da bi suprotna tendencija radikalne decentralizacije mogla prevagnuti mimo volje predsjednika Tita. Historijska je činjenica međutim, da je i sam predsjednik Tito politički evoluirao od zagovornika strogog centralizma i jugoslavenskog unitarizma ka manje ili više relaksiranoj poziciji decentralizacije Jugoslavije. Koliko je u toj evoluciji prisutan voljni element već ostarjelog predsjednika Tita, a koliko njegovo pragmatičko sagledavanje historijskog toka, odnosno odnosa snaga  u vremenu i njegova procjena najboljeg jugoslavenskog interesa i nakon njegovog odlaska, ostaje upitno. Neupitno je međutim da početkom hiljadu devet stotina sedamdesetih, nakon tzv. hrvatskog proljeća, koji je najprije pokret hrvatskih liberala unutar Saveza komunista Hrvatske, slijede izmjene Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno odgovarajuće izmjene u republičkim ustavima, koje izmjene su na tragu ideja zagovornika decentralizacije jugoslavenske federacije. Frustracija srpskog nacionalizma unutar SKJ ovim je samo još više pojačana, jer su se definitivno našli na poziciji političkih gubitnika u dugogodišnjoj frakcijskoj političkoj utakmici zagovornika dvije suprotstavljene političke opcije uređenja Jugoslavije.


Nakon smrti predsjednika Tita i nakon pada komunističke ideje na istoku Evrope, u procesu tzv. demokratskog otvaranja Jugoslavije, srpski politički establišment prvi reagira na novonastalo duhovno stanje i novu političku situaciju. Oni izlaze sa idejom rekonstrukcije Jugoslavije, zapravo sa starom centralističkom idejom ovaj put sažetoj u krilatici moderna federacija. Na toj osnovi dolazi onda do aktiviranja oponentskih snaga, također sa starom idejom decentralizirane federacije koja u novim političkim prilikama evoluira u krilaticu asimetrična federacija.


Bosna i Hercegovina i ubistvo Jugoslavije

Kada je 02.01.1990. godine, sarajevski dnevni list „Oslobođenje“ pojavio na kioscima bez slogana u zaglavlju „Druže Tito mi ti se kunemo“, sa kojim se u javnosti pojavljivao od smrti predsjednika Tita 1980. godine, bila je to jasna najava kako ni u BiH ništa više neće biti isto.

Unatoč otporu Saveza komunista BiH (SKBiH) političkom organiziranju na (3)nacionalnoj osnovi i uvođenje političkog pluralizma u politički sistem BiH (što se mimikrijski maskiralo zalaganjem za pluralizam u okvirima Socijalističkog saveza radnog naroda BiH- SSRNBiH), nakon pada berlinskog zida i komunističkog projekta na istoku Evrope, proces pune političke pluralizacije bh. društva bio je nazaustavljiv. Konačno, taj je proces pratio paralelnu pluralizaciju u jugoslavenskom društvu i državi, a činjenica da se čak i SKBiH zalagao za politički pluralizam, doduše u okviru SSRNBiH, sama po sebi govori o snazi historijskog toka u kojem se našlo jugoslavensko i bosanskohercegovačko društvo. Jednostavno, politička pluralizacija bh. društva bio je nezaustavljiv historijski tok i izraz prevlađujućeg stanja duhova u vremenu.

U Sarajevu se 26. maja 1990, osniva Stranke demokratske akcije, političke partija građana koji pripadaju (4)muslimanskom povjesno-kulturnom krugu. Slijedi osnivanje Srpske demokratske stranke (SDS), u Sarajevu, 12. jula 1990. godine. Već iz naziva ove stranke osnovane po modelu SDS Hrvatske, jasno je da se radi o političkoj partiji usmjerenoj na artikuliranje političke pozicije srpskog naroda u BiH. Konačno, u Sarajevu 18. augusta 1990. godine, osniva se i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) kao stranka hrvatskog naroda u BiH, faktički posestrima HDZ Republike Hrvatske.


Karakteristično za sve tri ove tzv. narodne stranke, jeste njihova, izvan bosanskohercegovačka komponenta.

Vidjeli smo naprijed, SDA je osnovana kao stranka sa jugoslavenskom pretenzijom, tj. kao „stranka građana Jugoslavije muslimanskog povijesno-kulturnog kruga“. SDS BiH se opet osniva kao „svesrpski nacionalni pokret“, a HDZ BiH kao „dio planetarne organizacije koja predstavlja pokret svih Hrvata svijeta“.

Taj izvan bosanskohercegovački element prisutan u svijesti osnivača ovih stranaka je prvi moment koji ovdje valja uočiti, jer to je ono što nam jasno ukazuje na silnice koje će svojim sučeljavanjem dovesti do krize, a potom i rata protiv BiH, odnosno u prvom redu, ispostaviće se u daljem slijedu zbivanja, protiv njenog većinskog bošnjačkog naroda.

Drugi moment je odnos prema Jugoslaviji ili preciznije odnos prema snagama i načinima na koji se željelo, pod krinkom jugoslavenstva, izvršiti radikalno preustrojavanje jugoslavenske federacije prema modelu srpskog političkog vrha, koji je prvi uočio neminovnost kreiranja novih odnosa u Jugoslaviji u novoj povijesnoj situaciji nakon pada komunizma. U najužoj vezi sa ovim momentom je odnos prema Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) kao nominalno jugoslavenskoj sili sa monopolom na naoružanje.

Odnos prema Jugoslaviji i JNA bio je onaj ključni kamen smutnje između tri etno svijesti. Valja međutim uočiti, kako se odnos prema Jugoslaviji kao državnoj južnoslavenskoj zajednici, ubrzo transferira u odnos prema Bosni i Hercegovini, kao državnoj zajednici tri tzv. konstitutivna naroda i ostalih.

Naime, u uvjetima zaoštravanja jugoslavenske krize, izoštravaju se i politička motrišta i povećavaju zahtjevi, pa se suverenitet počinje razumjevati u punom kapacitetu, tj. kao legaliziranje prava jugoslavenskih republika i naroda tih republika na sopstveno odlučivanju o sopstvenoj sudbini, prije svega o slobodi izjašnjavanja, kojim će putem u novim okolnostima krenuti njihove republike.

Pri tome, u BiH, slijedom političkog organiziranja naroda na etničkoj osnovi, političko optiranje građana BiH se većinski kreće po linijama etničke diobe bh. političkog naroda. Ovo stoga, jer se, sa jedne strane, separatna etnička svijest, pokazala daleko snažnijom i najdubljim osjećanjima građana bližom identifikacijskom sociološkom osnovicom, nego integrativna bh. domovinska svijest. U takvim okolnostima, srpski element u BiH većinski optira za reformiranu tj. modernu federaciju, što je bila službena pozicija Republike Srbije, a hrvatski bh. element, većinski za asimetričnu federaciju, što je bila pozicija službene politike Republike Hrvatske.

Dakle, za hrvatsku i srpsku komponentu u BiH odnosno njene većinske političke reprezente, općenito se može reći, kako od početka jugoslavenske krize osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća, slijede većinsko političko raspoloženje u Hrvatskoj odnosno Srbiji, te zagovaraju, na jednoj strani tzv. asimetričnu federaciju, što je regionalistička varijantu uređenja Jugoslavije sa naglašenom pozicijom republika gdje bi svaka republika sa drugima dogovarala koje ovlasti želi prenijeti na federaciju, uz paritetnu republičku zastupljenost u federalnim organima i odlučivanje konsenzusom, a na drugoj, srpskoj strani, službeno se već od 1989. godine, nakon uspona Slobodana Miloševića na vlast, zagovara reforma jugoslavenskog političkog sistema, gdje je ključni moment bio insistiranje na sužavanju broja pitanja o kojima bi se na federalnom nivou odlučivalo konsenzusom, dok se za sva ostala pitanja zagovaralo odlučivanje kvalificiranom većinom.

Ove dvije sučeljene političke pozicije fermentirale su, i to je jako važno naglasiti, unutar Saveza komunista Jugoslavije, a kako politički sraz između zagovornika jedne odnosno druge vizije Jugoslavije, vremenom prerasta u nepremostiv jaz i sukob komunističkih političkih elita, u nemoći da ga riješe unutar SKJ, komunisti „puštaju sa lanca“ kontrolirane medije. Uz njihovu potporu, dolazi do radikalizacije ukupnih političkih odnosa, na kojoj se osnovi onda začinje istinski politički pluralizam, i to, u prvom redu, etnički predestiniran. Medijsko očijukanje sa nacionalizmom otima se kontroli; dolazi do eksplozije srpskog etnoradikalizma, gdje srpski komunisti, da ne bi izgubili poziciju vlasti i sami uskaču u nacionalistički voz. Kao po zakonu spojenih posuda, to je vodilo do oživljavanju nacionalizma u drugim jugoslavenskim republikama i kod drugih naroda Jugoslavije.

Tako je trasiran put neumitnog raspada Jugoslavije. Jer, kada su već otvoreno zaigrali na nacionalističku kartu, komunistima više nije bilo povratka na klasne pozicije i internacionalističku ideju. Jedini preostali put, ukoliko su željeli sačuvati pozicije u vlasti, a jesu, jer su kalkulirali da bi gubljenjem pozicije vlasti bila ugrožena i sama njihova fizička egzistencija, bio je igrati nacionalističku igru oštrije i od samih nepatvorenih nacionalista.

Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj maja 1909. godine, vlast osvaja Hrvatske demokratske zajednice predsjednika dr Franje Tuđmana. Jedan od prvih poteza nove vlasti bila je izmjena hrvatskog ustava iz 1974. godine, gdje se u novim političkim prilikama Republika Hrvatska ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka...itd.

Ovaj izmjena pozicije Srba u hrvatskom ustavu, gdje gube status naroda i bivaju prepoznati kao autohtona nacionalna manjina, razbucaće historijski srpski strah i frustracije prisutne još iz vremena fašističke tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Nakon toga srpsko-hrvatski odnosi nepovratno se kreću samo u jednom pravcu: disolucija Jugoslavije, politički razlaz i etničko razgraničenje.

Bosanskohercegovačka situacija s tim u vezi, vidjeli smo naprijed, bitno je opredjeljena odnosom etničkih veličina većinskih bh. etničkih formacija. Između opisane prednje dvije opcije viđenja Jugoslavije, one srpske i one hrvatske, balansira muslimanska komponenta BiH (ali i ukupna građanska komponenta),  koja je u principu za svako rješenje koja BiH garantira suverenu poziciju, a ako je to nemoguće ostvariti u okvirima nove Jugoslavije (a očito je bilo da je to nemoguće ostvariti pošto je hrvatska komponenta u konačnici većinski optirala za izlazak iz Jugoslavije), onda za odvajanje i kretanje sopstvenim putem neovisne države.

Muslimanska komponenta se dakle, uostalom kao i srpska i hrvatska, prilagođava toku zbivanja. Naprijed smo vidjeli da je prilikom osnivanja temeljno programsko načelo Stranke demokratske akcije bilo projugoslavensko te da je ta stranka osnovana kao „stranka građana Jugoslavije muslimanskog povjesno-kulturnog kruga“. Međutim, tok zbivanja i središnja pozicija Muslimana u srpsko-hrvatskim turbulencijama, ubrzo će dovesti i SDA na poziciju opreznog optiranja za izlazak iz Jugoslavije.

U knjizi Mehmedalije Bojića, „Historija Bosne i Bošnjaka“ (TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001., str. 285.), nalazimo podatak da je 1990. godine, u vrijeme kada je kao paravan iza kojega su se skrivale stvarne namjere, bila nametnuta dilema: federalna ili konfederalna Jugoslavija, s tim u vezi provedena anketa među građanima BiH, te da je tom prilikom 69,3% optiralo za opstanak federativne Jugoslavije, a 30,7% za konfederalno uređenje. Kasnije, kako se kriza zaoštravala i kako je postajalo sve transparentnije da se ne radi o opstanku ove ili one Jugoslavije nego o političkom redefiniranju jugoslavenskog regiona i odnosa između naroda u regionu, mijenjalo se i raspoloženje građana po ovome pitanju.

Bilo kako bilo, to je ta historijska situacija gdje u konačnici, sve tri etnosvijesti u BiH, deklariraju svoju poziciju koja se u suštini, u sva tri slučaja i to po prvi put od pristupanja i stvaranja zajedničke države 1918. godine, svodi na isti imenitelj: separatizam, bilo od Jugoslavije (što je hrvatski, ali i muslimanski slučaj, ako Hrvati insistiraju na izlasku iz Jugoslavije), bilo od BiH (što je srpska opcija, ako Muslimani optiraju za izlazak iz Jugoslavije, ali i hrvatski slučaj, ako Muslimani optiraju za ostanak u Jugoslaviji).




Mapa srpsko-hrvatskog razgraničenja prema onome kako je prikazano u dokumentarnom filmu BBC „Death of Yugoslavia“ (Smrt Jugoslavije).


Iz prednje sažete prezentacije toka jugoslavenske i bh. krize krajem dvadesetog stoljeća očita je njena regionalistička odnosno etnička pozadina gdje regionalna pozicija i etnička kompozicija prostora opredjeljuje i artikulira prevlađujuću političku poziciju. Ta je pozicija bitno etnički determinirana jer je u modernim, desekulariziranim evropskim društvima, etnicitet ipak (optimisti bi kazali još uvjek), najsnažnija sociološka identifikacijska osnovica. Ovo posebno vrijedi za jugoslavenski region kao prostor, u evropskim relacijama, zakašnjele nacionalizacije, neiživljenog narodnjačkog i nacionalističkog sentimenta i neraščišćenih etničkih povijesnih računa i to najprije između dva većinska bivša jugoslavenska naroda, dakle Srba i Hrvata.

Jugoslavenska kriza devedesetih godina dvadesetog stoljeća je bila zapravo kriza etničkih odnosa, u prvom redu kriza odnosa između dvije najveće etničke jugoslavenske grupe, one srpske i one hrvatske. Ona je krenula kao mimikrijski sraz različitih koncepata viđenja nove Jugoslavije, a vremenom se transferirala  u ono što je u biti od samog začetka i bila: regionalističko pitanje i etnonacionalistički sukob i to sukob bitno opredjeljen odnosom dvije najveće etničke jugoslavenske komponente.


Ishod je poznat.

U konačnici, dva većinska jugoslavenska etnoelementa ili preciznije, srpski i hrvatski državni vrh, su se tajno dogovorili o srpsko-hrvatskom razgraničenju u Karađorđevu 25.03.1991. godine i malo potom u Tikvešu 15.04.1991. godine. Linija razgraničenja nikada nije precizno dorađena. U Karađorđevu je dogovoreno da se na obje strane, srpskoj i hrvatskoj, formiraju ekspertni timovi te da do u detalje, dogovore linije razgraničenja. Tako je i urađeno, ali je rad tih timova naprasno prekinut nakon par sastanaka, jer nisu mogli postići dogovor. Onda su se u Tikvešu ponovo sastali predsjednici Milošević i Tuđman i u četiri oka „džentlmenski“ dogovorili linije razgraničenja koje su, prema onome što je prikazano u britanskoj tv. seriji „Smrt Jugoslavije“, zamišljene kao što je prikazano na mapi uz ovaj prilog.

Budući je u kalkulacijama srpsko/hrvatskog etničkog radikalizma muslimanski odnosno bošnjački element isključen i de facto tretiran kao nepostojeći ili u najboljoj varijanti nedorastao partner koji, iako je tu, ništa bitno ne može uraditi da se zaštiti, a još manje da nametne svoj interes.

Kalkulacija se pokazala pogrešnom. Bošnjaci su oduprli. Došlo je do udruženog srpsko/hrvatskog rata protiv njih gdje su Bošnjaci, po cijenu ogromnih žrtava i materijalne devastacije prostora koji su uspjeli zadržati pod kontrolom, ipak uspjeli uspjeli spriječiti uništenje Republike Bosne i Hercegovine.

Rat je okončan Mirovnim sporazumom iz Daytona, Ohio, USA (Dejton, Ohajo, SAD) iz 1995. godine. Rat je okončan, ali je ostao problem etničkih odnosa, koje jedni, pretežno Bošnjaci, a dijelom i Hrvati, razumijevaju i interpretiraju kao regionalističko pitanje BiH, dok ga srpski etnonacionalisti razumijevaju i interpretiraju kao de facto separatističko pitanje, ma koliko retoriku prilagođavali vremenu i odnosima silnica u vremenu.
 


(1) U mnoštvu objavljenih kvazi-naučnih, propagandističkih i pamfletskih radova i “istraživanja”na temu broja žrtava i demografskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, danas se kao  najrelevantnije djelo smatra knjiga Bogoljuba Kočevića “Žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji”. Ova je tema zbog srpsko-hrvatske nacionalističke provalije koja je sve vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije teško opterećivala ukupnu društvenu situaciju, dugo bila pod embargom; veoma je delikatno bilo zahvatati i baviti se ovim istraživanjima tako da ne čudi da je prvi uistinu korektan rad  objavljen van Jugoslavije. To je dakle pomenuta knjiga Bogoljuba Kočevića, objavljena u Londonu, Biddles of Guilford for Veritas Foundation Press, 1985. Prema njegovom nalazu stvarni gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu su iznosili 1.014.000, a demografski oko 1.925.000, uz napomenu da je moguća varijacija  i do 250.000, gore ili dole i to u oba slučaja, kako kada je riječ o stvarnim gubicima tako i kada je riječ o demografskim gubicima. Prema Kočeviću, broj stradalih po etničkoj pripadnosti je slijedeći ( u hiljadama): Srbi 487, Hrvati 207, Muslimani (Bošnjaci) 86, Jevreji 60,  Crnogorci 50, Slovenci 32, Makedonci 7, Albanci 6. Ove cifre naravno treba dovesti u korelaciju sa veličinom pojedinih etničkih grupa. Ako se stvarni gubici transferiraju u demografske i posmatraju u korelaciji sa veličinom etničke grupe onda najveće gubitke su pretrpjeli Muslimani (8,1%), zatim Srbi (7,3%) te Hrvati (5%)... Nakon Kočevića, nešto kasnije do gotovo pa istovjetnog  nalaza (1.027.000 žrtava) dolazi i Vladimir Žerjavić, tako da se danas kao naučno relevantna brojka sa strane svih kompetentnih autora uzima Kočevićev odnosno Žerajevićev nalaz od oko milion žrtava... Interesantno je ovdje napomenuti da je u Jugoslaviji sačinjen Popis svih žrtava u drugom svjetskom ratu. Posao je otpočet 1963. godine, a završen 1964. Jugoslavenske vlasti su ovaj Popis držale u najstrožijoj tajnosti tako da javnost nije ni znala da takvo što postoji. Prvi put u javnost taj spisak dospijeva 21. decembra 1989. godine, posredstvom zagrebačkog magazine “Danas”. Kasnije će i bogati Adil Zulfikarpašić doći u posjed ovoga dokumenta prema kojemu je ukupan broj žrtava se kreće negdje ispod jednog miliona. Zulfikarpašić će taj popis objaviti u knjizi “Viktimologija i politika”, izdanje magazine “BH Dani”  iz 2003. godine.


(2) Ne bi trebalo razumjevati kao cjepidlačenje već samo kao ukazivanje na činjenicu, ali ovdje treba obratiti pažnju na redoslijed prednjih pridjeva, koji su, barem u Bosni i Hercegovini, uvjek medijski redani ovim redom, dakle, „ni srpska ni hrvatska ni muslimanska“, nikada drugačije.

(3) Izbornim zakonom koji je Skupština BiH usvojila u martu 1990. izričito je bilo zabranjeno političko organiziranje na nacionalnoj osnovi, ali je to  oboreno na Ustavnom sudu BiH.

(4) Činjenica da je u BiH prvo osnovana Stranka demokratske akcije kao stranka „građana Jugoslavije muslimanskog povijesno-kulturnog kruga“, kasnije će nekim posmatračima poslužiti kao politički „kvisko“ u argumentiranju teze o pogubnosti političkog organiziranja na etničkoj osnovi, koji proces, eto, u BiH započinju muslimani i istaknuti predstavnici njihove religijsko-političke i kulturološke elite. Međutim, jednako tako je činjenica da je proces etničke pluralizacije već uveliko bio zahvatio Jugoslaviju tog doba, pa tako ni BiH nije mogla ostati  po strani tih tokova. U Republici Hrvatskoj, Hrvatska demokratska zajednica je registrirana već juna mjeseca 1989. U Srbiji se 06. januara 1990. godine osniva Srpski pokret obnove, kao prva srpska stranka u opoziciji Savezu komunista Srbije. Srpska demokratska stranka u Republici Hrvatskoj osnovana je 06. marta 1990.  Sve se ovo dakle dešava prije osnivanja Stranke demokratske akcije, koja doduše jeste prva etnička stranka (pokret) u BiH, ali uz predominaciju srpskog elementa u Savezu komunista BiH i rečenu političku pluralizaciju u bosanskohercegovačkom okruženju, teško da se drugačije i moglo očekivati.



This page is set to ORBUS: 17.03.2014.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 17.03.2014. - Last modified:03.09.2015.