ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE




 
info@orbus.be




POKRET ZA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

Glasnik Nacionalnog kongresa Republike BiH - br. 869 - 22. mart 2014.

JOŠ JEDAN POTEZ LIŠEN SVAKOG STIDA




1. JOŠ JEDAN POTEZ LIŠEN SVAKOG STIDA REKTORA AVDISPAHIĆA
2. RE: POLTRONI REŽIMA NAM PRODAJU ČETNIČKI REFERENDUM KAO SPAS ZA BOSNU I HERCEGOVINU
3. Kurspahić: Dejton bez tajni
4. KURSPAHIĆ SE TOBOŽE OTVORIO PO PITANJU IZETBEGOVIĆA
5. IZETBEGOVIĆ JE NEGIRAO BOŠNJAŠTVO I VEĆ 1992. JE POTPISAO PODJELU DRŽAVE

 


Ovaj broj Glasnika se distribuira na preko 78,300 ispravnih adresa.






1. JOŠ JEDAN POTEZ LIŠEN SVAKOG STIDA REKTORA AVDISPAHIĆA

Piše: Muhamed Borogovac

 Muhamed BorogovacČesto dobivamo pritužbe na rektora Univerziteta u Sarajevu Muharema Avdispahića, ali smo oguglali na bezbrojne bosanske nezasitne ljubitelje vlasti i maraka, i lokalne Staljine, pa nismo nalazili mjesta u Glasniku za njega. Međutim, neki dan i lično naletih na jednu Avdispahićevu manipulaciju i uvjerih se u njegovu neiscrpnu manipulatorsku energiju. Naime, slučajno saznadoh za slijedeću manipulaciju dotičnog, kojom su direktno pogođeni svi BiH matematičari.

Neki dan krenem da jedan svoj rad predam u jedan naučni časopis preko web stranice časopisa. Na stranici počnem popunjavati formular, odgovarati na standardna pitanja: Ime, prezime, naslov rada itd.

I onda dođoh do pitanja o članstvu u profesionalnim organizacijama (affiliation). Rutinski upisah svoja članstva u Američkim profesionalnim organizacijama i onda velim idem upisati i da sam član Udruženja matematičara Republike BiH. Znam da nikada niko formalno nije donio odluku o ukidanju, tako da Udruženje matematičara RBiH još uvijek formalno postoji. Druga je stvar što su pojedinci sabotirali rad toga udruženja i što ono sada ne radi. Sjećam se poslijeratnog entuzijazma matematičara BiH koji su obnovili rad Udruženja. I sam sam učestvovao na poslijeratnim sastancima Udruženja, gdje smo kroz predavanja obavještavali jedni druge čime se bavimo u Matematici. Zahvaljujući entuzijazmu profesora Fikreta Vajzovića, Harry Millera, Mirjane Vuković, Huse Fatkića (Predsjednika) itd., to je godinama funkcionisalo mada je Muharem Avdispahić sabotirao rad Udruženja. Sjećam se da su dolazili bh. matematičari iz cijeloga svijeta. Jedne godine, npr. kada sam došao na sastanaka sreo sam i prof. Armina Halilovića sa KTH u Stokholmu. Čak sam platio članarinu, ne sjećam se sada za koliko godina unaprijed, da bi Udruženje makar na taj simboličan način podržao u borbi za opstanak. (Jedna digresija, primjetimo da su prof. Vajzović i prof. Vuković bili u komisiji koja je izabrala Avdispahića za redovnog profesora, a o tom izboru možete pročitati na linku koji slijedi iza ovoga članka.)

Dakle, kao što podižem zastavu Republike BiH sa zlatnim ljiljanima gdje god stignem, odlučih da na web stranici dotičnog naučnog časopisa upišem da sam član Udruženja matematičara Republike Bosne i Hercegovine i potražih na Google-u adresu udruženja. Međutim, evo šta nađoh:

Bosnian Mathematical Society
Prof. M. Avdispahić
Avde Hume 1
Sarajevo, Bosnia-Herzegovina
Fax: +387-71-444 716

Znači, legalno Udruženje ne radi, a u tome je ogromna upravo Avdispahićeva zasluga. On je sabotirao rad Udruženja na sve moguće načine, jer je imao neraščišćene račune sa velikom većinom bh. matematičara, uključujući i starije profesore koji su i njemu predavali i kasnija ga izabrali u profesorska zvanja. Među matematičarima BiH se još prepričavaju epizode Avdispahićevog besprizornog ponašanja prema svojim kolegama, kao npr. kada je koristeći svoj položaj dekana PMF-a naredio portiru fakulteta da ne dozvoli ulazak na fakultet jednom starijem profesoru, akademiku, čije ime neću navesti iz poštovanja jer to je pretpostavljam bilo užasno poniženje za njega.

Znači, kada je uništio rad Udruženja matematičara Bosne i Hercegovine, Avdispahić je iskoristio činjenicu da su mu kao jednom od rukovodilaca bile dostupne informacije i komunikacije na Univerzitetu, te se u svijetu predstavio kao neko ko ovlašteno prima poštu „Bosanskog matematičkog udruženja“.

Tom manipulacijom on je praktično za ostala svjetska udruženja matematičara ukinuo legalno Udruženje matematičara Bosne i Hercegovine.

Međutim, ne radi se ovdje samo o promjeni imena i nanošenju štete legalnom udruženju bh. matematičara. Provjerio sam sa nekolicinom kolega matematičara u BiH: nikakvo udruženje matematičara ne radi sada u BiH. Dakle, postoji samo fiktivno udruženje za koje Muharem Avdispahić prima poštu, na gornju adresu u Ciglanama; pretpostavljamo da je to njegova privatna adresa, jer ne znamo nikakvu instituciju na toj lokaciji na kojoj bi mogao raditi „Bosnian Mathematical Society“. Znači, on je uzurpirao pravo bh. matematičara da imaju svoje udruženje, te lažno se predstavljajući kao njihov legitimni predstavnik, prisvaja poštu koju eventualno šalju druga udruženja iz svijeta matematičarima Bosne i Hercegovine, misleći da poštu šalju na legitimno udruženje BiH matematičara.

Vjerovatno je da bh. matematičari nikada neće saznati za eventualne stipendije ili specijalizacije koje za njih stižu iz svijeta, jer pošta stiže samo Avdispahiću. Ili tačnije, možda za poštu iz svijeta i eventualne stipendije i specijalizacije saznaju odabrani vjerni pojedinci i pojedinke iz Avdispahićevog kruga nekadašnjih sabotera legitimnog Udruženja matematičara Bosne i Hercegovine.

----

Slijedi link do jedne od posljednjih kontroverzi koje okružuju „sarajevskog rektora“:

http://www.ekran.ba/vijesti/2014/02/25/ekskluzivno-avdispahi%C4%87ev-kriminal-%C5%A1titi-inspekcija-kantona/




2. RE: POLTRONI REŽIMA NAM PRODAJU ČETNIČKI REFERENDUM KAO SPAS ZA BOSNU I HERCEGOVINU

Piše: Smail Jonuz

Insistiranje na bilo kakvom javnom plebiscitu o već gotovoj stvari koja je istovremeno i najveća pobjeda u novijoj historiji Bosne i Hercegovine je isto kao kad bi Sjedinjene države raspisale referendum o nezavisnosti od Velike Britanije. Samo spominjanje referenduma je u sadašnjoj konstelaciji odnosa i aktuelnom historijskom trenutku ne samo suvišna nego i opasna stvar. Najveće dostignuće od nacionalnog interesa za državu Bosnu i Hercegovinu je Referendum 1992. kojim je ona stekla nezavisnost ubjedljivom većinom koju je priznala cijela internacionalna javnost. Ništa manje nije značajno ni da je tada kao važeći najviši pravni akt bio Ustav Republike Bosne i Hercegovine, a koji nikad nije poništen i pravno još uvijek na snazi kao jedini legitimni pravni akt.

Pravo pitanje je na koji način ga uvesti u život ponovo. Mišljenja sam, nikakvim plebiscitom nego upornom borbom izvan dejtonskih institucija, ali i borbom u samom nametnutom sistemu. Dakle paralelnom metodom i postepenim osvajanjem prostora. Prvo treba nametnuti da ponovo zaživi ono što su najvažnija načela i odredbe tog akta, a u drugoj fazi uvesti i ostatak tako da se u neko dogledno vrijeme činom neminovnosti i sasvim prirodno uvede cio akt kao faktum.

Inače taj bi akt i danas bio primjenjivan da naši nisu pristali da pregovaraju sa pobunjenicima protiv ustavnog uređenja države. Onog trenutka kad je naš tadašnji predsjednik sjeo preko puta hajdučkog harambaše, dao mu je legitimitet umjesto da ga ignoriše pa bi guslar mogao samo da kupi one-way ticket za Holandiju.

Što se tiče članka ŠARENE LAŽE LUKAVIH ČUVARA DEJTONISTANA, to je jedna gomila dezinformacija koju kao što reče ing. Čavkić treba što prije izbrisati.

Sve ono nabrojano niko drugi neće, kao ni dosad, niti može ostvariti, ako mi to sami ne učinimo, ne predajući se u borbi za našu domovinu.




3. Kurspahić: Dejton bez tajni

14.3.2014. - U odsustvu bilo kakve zajedničke vizije i bilo kakve ideje ili inicijative kako da pokrenu Bosnu i Hercegovinu ostavljenu na slijepom kolosijeku euroatlantskih integracija, bosanskohercegovački aktuelni „lideri“ koriste svaku međunarodnu izjavu dobre volje, kao što su američka i evropska uvjeravanja da će „nastaviti da podržavaju euroatlantske aspiracije većine građana“ gotovo kao neku vrstu najave sazivanja „Dejtona 2“ za ustavno preustrojstvo bosanske države. Ona se među federalnim partnerima – iz različitih razloga i perspektiva – doživljava kao obećanje, a u vodstvu Republike srpske oličenom u njenom predsjedniku, kao neka vrsta egzistencijalne prijetnje i babaroge.

Čak i kad bi u svijetu postojala politička volja za neku varijantu „Dejtona 2“, a to je malo vjerovatno u kontekstu dramatičnijih međunarodnih kriza i izazova – uključujući pored svih ostalih i sirijsku i ukrajinsku – za bilo kakvu izglednost takvog projekta bilo bi korisno, naročito u bošnjačkoj javnosti, demistifikovati okolnosti u kojima je nastajao i postignut dejtonski sporazum, od 1. do 21. novembra 1995. godine.

Prevlađujući bošnjački narativ dejtonskog mira počiva na posmatranju sporazuma iz perspektive žrtve koju je bezosjećajni svijet pod pritiscima i ucjenama prisilio na ustupke koji su rezultirali ustavom države osuđene na nefunkcionalnost. Ta interpretacija historije amnestira – i čak promoviše u status nacionalnih simbola – bošnjačkog vođu tog vremena i njegove najbliže saradnike oslobađajući ih svake kritičke valorizacije njihove odgovornosti za nesavršenosti sporazuma koji su prihvatili. Ta metafora o iznuđivanju ustupaka od žrtve – kao i sve druge mitske interpretacije prošlosti – produbljuje u toj javnosti nepovjerenje prema „međunarodnoj zajednici“ otežavajući i saradnju u projektovanju i provođenju euroatlantske strategije.

Ovih dana sam, povodom obnovljenih rasprava o takozvanom „Dejtonu 2“, ponovo čitao izvanrednu studiju Odjeljenja za historiju američkog ministarstva spoljnih poslova pod naslovom „Tajna historija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“, koju potpisuju Derek Chollet i Bennett Freeman.

Radi se o štivu zasnovanom na obilju dokumenata, službenoj prepisci, ličnim bilješkama, intervjuima sa četrdesetak zvaničnika koji su učestvovali u pregovorima i na nalazima cjelodnevnog seminara na kojem su učestvovali svi glavni akteri pregovora. Ta temeljito dokumentovana slika dejtonskog procesa u očima posmatrača otvorenog za činjenice pokazuje koliko je magle i mitova proizišlo iz potrebe da se „naša strana“ u pregovorima predstavi bezgriješnom ili ucijenjenom.

Uzmimo, recimo, prevlađujuću verziju bošnjačke interpretacije pregovora po kojoj su najteži dejtonski ustupci, kao što su ozakonjenje Republike srpske ili teritorijalna podjela 51 prema 49 posto, dati pod neviđenim pritiskom ili čak prijetnjama.

Dokumenti pokazuju da je za pristanak „u principu“ na te zahtjeve, koji su dolazili od predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, bilo dovoljno samo jedno večernje sijelo sa Izetbegovićem u rezidenciji američkog ambasadora u Turskoj, Marka Grossmana, 3. septembra 1995., u Ankari. Bosanski predsjednik jeste prigovorio na uvođenje naziva Republika srpska u rani nacrt sporazuma rekavši: „To ime je kao nacističko ime. Ako ga koristite, dozvoljavate im da pobijede. Ono sadrži ime republika i izgledaće kao da imaju zasebnu zemlju“. To je u prethodnim razgovorima s Amerikancima zahtijevao Milošević kao cijenu sporazuma insistirajući da ne vidi „kako bi se to drugačije zvalo“. Do kraja večeri –“nakon velikog pritiska“ – Izetbegović je pristao.

S njegovim pristankom, njegov ministar spoljnih poslova Muhamed Šaćirbej je na ministarskom sastanku balkanskih šefova diplomatije 8. septembra u Ženevi prihvatio principe budućeg sporazuma koji su značili i ukidanje naziva Republika iz imena Bosne i Hercegovine i priznanje Republike srpske kao jednog od dva entiteta na 49 posto teritorije. Sve to je, dakle, prihvaćeno i prije nego što su počeli dejtonski pregovori pa priča o nekakvom iznuđivanju pod pritiscima i prijetnjama zvuči više kao naknadna interpretacija nemirne savjesti.

Ovaj autor imao je i lično iskustvo s tom epizodom dejtonskog procesa: na dan ženevskog ministarskog sastanka objavio sam na strani komentara The Washington Posta tekst pod naslovom „ ... I ne dijelite Bosnu“ u kojem sam apelovao da Holbrooke u Ženevi „insistira na ustavnim umjesto na teritorijalnim pitanjima, s ciljem da se razviju pravni okvir i međunarodne garancije za jednaka individualna i kolektivna prava svih građana i sve tri etničke grupe zaključujući: „To je ključ za trajan mir u Bosni i jedini način da se sačuva njen integritet“.

Nakon objavljivanja tog teksta Holbrooke me pozvao na razgovor u sjedištu američke diplomatije. Rekao mi je kako to i jeste bila polazna ideja „ali to moraju tražiti strane (u pregovorima) a one to nisu tražile“. – Ni Bosanci? – pitao sam. „Ni oni“ – rekao mi je Holbrooke.

Dokumenti objavljeni u „Tajnoj historiji Dejtona“ pokazuju sliku tragične nekompetentnosti bosanske delegacije: rivalstvo Silajdžića i Šaćirbeja u nadmetanju ko će biti bliži Izetbegoviću; trgovinu teritorijama kako bi se održao ranije prihvaćeni omjer 51:49; Miloševićeve ustupke u vidu proširenog koridora od Sarajeva do Goražda koji su američki pregovarači u Dejtonu nazvali i „put viskija“ jer je Milošević na to pristao nakon što je ispijena cijela boca viskija iz koje je on – prema preciznom historijskom zapisu – ispio četiri čaše i možda odlučujući ustupak za uspješno postizanje sporazuma u vidu „prepuštanja Sarajeva“ i pristanka na naknadnu arbitražu za Brčko. Pod tim okolnostima je Izetbegović, na sastanku u svom dejtonskom apartmanu, kojem su prisustvovali i američki državni sekretar Warren Christopher i Holbrooke, dao i konačni nevoljni pristanak rekavši „to je nepravedan mir“ a zatim – nakon kraće pauze - tiho dodao: „Ali moj narod treba mir“.

Kad je američki predsjednik Bill Clinton, nakon što mu je tog 21. novembra javljeno da je postignut sporazum, izrazio spremnost da doleti u Dejton da to objavi, Holbrooke mu je odgovorio: „Gospodine predsjednice, Vi ne biste poželjeli da budete ni blizu ovih ljudi ovdje danas. Oni su divlji“.

Clinton je nakon toga objavio postizanje sporazuma u Vrtu ruža Bijele kuće u 11:40 tog 21. novembra 1995.




4. KURSPAHIĆ SE TOBOŽE OTVORIO PO PITANJU IZETBEGOVIĆA

Kurspahić se „otvorio“, ali prekasno i nepotpuno. Na primjer, kada se neko tako mlako protivi kod tako važnih pitanja, kao što je to Izetbegović radio, prema gornjem svjedočenju, jasno je da to čini samo „reda radi“, da bi sačuvao obraz pred strancima, jer on dobro zna da i stranci preziru ubačene špijune koji rade iza leđa svome narodu.

Nije tu bilo nikakve nekompetencije, nego samo dobro uigrana igra sarajevskih šibičara Izetbegovića, Silajdžića i ostalih koji su tada već poraženim četnicima uspješno osnovali Republiku srpsku tamo gdje je nikada nije bilo, a nama je prodali kao odluku Svijeta.

U prilog tome da Izetbegović nije nikakav „naivni dedo“ govori i najnovije, dvadeset godina zakašnjelo priznanje vještaka da suprugu generala Halilovića nije ubila nikakva granata sa „srpskih položaja“. Kada se zna da su izvršitelji zločina iz specijalne jedinice Ševe, koja je bila pod direktnim Izetbegovićevim nadzorom, onda čovjeku dođe muka kada vidi da ima još onih koji nam prodaju prevaru kako je Izetbegović bio naivan i „nekompetentan“.

Na slijedećem linku imamo još jedno interesantno svjedočenje iz prve ruke da je Izetbegović već na samom početku potpisao podjelu BiH, tako da je i to još jedan dokaz da je njegovo tobožnje (mlako) protivljenje Holbrooku na kraju rata bila samo predstava, da stranci ne shvate šta se doista dešava u Bosni i Hercegovini.

Muhamed Borogovac


5. IZETBEGOVIĆ JE NEGIRAO BOŠNJAŠTVO I VEĆ 1992. JE POTPISAO PODJELU DRŽAVE

http://www.ljutakrajina.net/index.php/bih/2862--filipovi-izetbegovi-je-bio-potpisao-podjelu-bih-




This page is set to ORBUS Belgium: 24.03.2014. // Tekst lektorisao Ing. Sven Rustempašić, kontrola i grafička obrada Ing. Salih Čavkić //


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 24.03.2014. - Last modified:03.09.2015.