ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









GEOPOLITIKA KAO SUDBINA (Sedmi dio)

Piše: Nihad Filipović


Regionalizam - autonomaštvo i separatizam u Bosni i Hercegovini dvadeset i prvog stoljeća

Kako je poznato, u Daytonu, Ohio, USA (Dejton, Ohajo, SAD), u novembru 1995. godine, potpisan je Opći okvirni sporazum za mir, poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum kojim je završen rat u BiH, 1992-1995. Prema tom sporazumu koji sadrži i ono što je zamišljeno kao novi Ustav BiH, Bosna i Hercegovina je administrativno podjeljena, po manje više, linijama ratnog razgraničenja i to na Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku. Od tada pa evo do danas, punih osamnaest godina, traju teški politički problemi interpretiranja, radije nego implementiranja tog sporazuma u BiH. Sporazum nije u svim aspektima implementiran, ali je asimetrična upravno/teritorijalna podjela, ključni moment od značaja za etnonacionalističke politike koje su pokrenule rat, implementirana. Politički nesporazumi oko sporazuma iz Dejtona vodili su se i vode se dakle ne oko primjene, jer oko toga postoji saglasnost političko-upravljačkih etnoešalona, nego oko interpretiranja tog sporazuma i to na liniji bošnjačka etnopolitika kontra h/s etnopolitika ili, rečeno u kontekstu našeg temata, na liniji država Bosna i Hercegovina, razumjevana u punom državnom kapacitetu, kojega druga strana vidi kao centralizam i unitarizam, kontra autonomaških tendencija, koje zagovornici države BiH razumijevaju kao separatizam.

Nevjerovatno je kako je logičkom umu razumljiva priroda političke utakmice koja se „igra“ u BiH, a opet sve ovo vrijeme nakon Dejtona, javnosti se, naročito sa strane preovlađujućih politika (dakle onih politika kojima narod pretežno na izborima daje podršku), plasiraju informacije koje ili nemaju ili imaju sasma malo veze sa istinom. A istina je, unatoč svoj galami na državu BiH kao biva nekakvu tamnicu naroda, da je BiH, već sada visoko decentralizirana država. Entitetski podjeljena, uglavnom po vojnim linijama sučeljavanja u nametnutom joj ratu, u Dejtonu je ta podjela politički formalizirana, a svih ovih godina do danas, na djelu su procesi daljnje dezintegracije države i jačanja entiteta, dok se istovremeno na sva zvona razglašava navodna ugroženost i obespravljenost naroda. Svima je jasno da je dejtonska ustavna konstrukcija BiH neodrživa i kao takva mora se mijenjati. Otuda sva ta nacionalistička galama, jer se, slikovito kazano, povikom na vuka (državu BiH) želi sakriti lisica koja je već u ćumezu. Pokušaj sa Amandmanima na Ustav BiH iz 2006. godine, koji je imao zagovornike među političkim reprezentima sve tri narodne bh. grupacije, ipak je u konačnici pao u Parlamentarnoj Skupštini BiH. Oko tih amandmana još uvjek se s vremena na vrijeme diže politička prašina kao biva najzrelijem pokušaju ustavne reforme koji je eto propao, kažu, zahvaljujući neodgovornim zagovaračima 100% BiH, tzv. patriotima i HDZ otpadnicima.

Takvi namjerno previđaju ključni moment zbog kojega su ti amandmani oboreni, a to je da je njima i dalje bilo predviđena široka primjena entitetskog (dakle etničko) odlučivanje u Parlamentarnoj Skupštini BiH. To je i bio razlog zašto su zagovaratelji etnički podijeljene BiH u konačnici, nerado, ali ipak pristali na te amandmane. Jednostavno bila je to procjena (pravilna) da je zarad višeg interesa ponekad potrebno praviti i neke ustupke koje ipak ne kompromitiraju ideju ili konačan cilj.

Sa druge strane, među navodnim borcima za državu BiH prisutna je jedna linija totalno ahistorijskog razmišljanja, razmišljanja izvan konteksta šire, regionalne geopolitičke autonomaške i separatističke slike u njenom povijesnom slijedu i konačno, razmišljanja koje ide „ruku pod ruku“ sa pristupom i načinom na koji BiH vide radikalni etnonacionalisti, neprijatelji Bosne i Hercegovine. Sažeto, takvi razmišljaju ovako: uzimajući u obzir historijski moment, tj. bh. regionalizam kao historijski proizvedeni stanje duha, činjenicu nepostojanja općeprihvaćenog duhovnog stožera naroda, sazidanog od mitova, legendi, literarne fantazije i tako dalje i tome slično, uzimajući u obzir nepostojanje jedinstvenog bh. političkog naroda i odgovarajuće dominirajuće zajedničke domovinske svijesti, dalje, obazirući se na rat koji smo imali devedesetih godina dvadesetog stoljeća (bez obzira kako ga razumijevali, kao agresija ili kao građanski sukob, taj je rat imao značajke sukoba centralne vlasti sa regionalističko-separatističkim tendencijama), uobzirujući strah i nepovjerenje, ostalo i još nakon rata, sve skupa dakle upućuje na regionalizam odnosno na na decentralizaciju i relaksiran odnos centralne, srednje razine i lokalne vlasti kao logičan put i način uređenja odnosa u BiH. Ovakvi ne da zaboravljaju nego namjerno previđaju da BiH već danas zapravo to i jeste: visoko decentralizirana da mjere nefunkcioniranja, a sve vrijeme regionalisti zagovaraju još i veću decentralizaciju i prenos ovlasti sa države na entitete. Konačno, ključni problem ovdje nije regionalizacije po sebi, nego je to regionalizacija na etničkoj osnovi, posebno nakon rata u kojemu je teškim nasiljem i zločinom genocida došlo do izmjene etničke mape BiH.

Iza verbalne eskapade velikih i uglavnom prosječnom građaninu nerazumljivih riječi i pojmova, poput: suverenitet, konstitutivnost, unitarizam, funkcionalna BiH, majorizacija, vitalni nacionalni interes...itd., kojima se političke i kulturološke elite razmeću pred narodom svih ovih postdejtonskih godina, krije se suština koja se najočitije čita iz konkretnih poteza vlasti i situacije kakvu imamo na terenu, u stvarnosti. A to je situacija podijeljene BiH, i to ide tako daleko, da se čak i ekonomski prostor i jedinstveno tržište, ono dakle što je, po logici kapitala objedinjujuće i uvezujuće u svakoj državi, pa i šire uvezujuće u globalnom smislu, i to se dakle nastoji podjeliti, zaokružiti u nekakve svoje regionalne, samodovoljne okvire i relacije; tako u BiH već imamo dva odvojena tržišta kapitala, dvije berze, dva registra vrijednosnih papira, dvije regulativne agencije u oblasti bankarstva...

Ne radi se dakle samo o potezima i tendencijama, iz kojih neki imaju poteškoće iščitavati stvarnu pozadinu takvih radnji, kakva su recimo nastojanje za podjelom odnosom prenosom na entitete državne imovine, razbijanjem jedinstvenog izbornog tijela BiH na dvije izborne jedinice, ubacivanjem u popis građana pitanja o nacionalnoj pripadnosti i entitetskom državljanstvu i slično, nego i se povlače i konkretni potezi kojima se, korak po korak, administrativno priprema teren za eventualnu konačnu podjelu BiH. Uz svu halabuku o otetim i na BiH prenesenim nadležnostima entiteta, banjalučke vlasti postojano zadiru u nadležnost BiH i donose zakon iza zakona van entitetske nadležnosti, a da nema ozbiljne reakcije na takve aktivnosti. Tako su već uradili i donijeli: Zakon o nadzoru i kvalitetu određenih proizvoda pri uvozu i izvozu, Zakon o općoj sigurnosti proizvoda, Zakon o nadzoru nad tržištem, Zakon o vanjskotrgovinskoj politici...; toga vjerujem ima još, samo što je ovome autoru nepoznato. Bitna je međutim tendencija, trend, a to se iz prednjeg jasno očituje: daljnje drobljenje jedinstvenog državnog bh. prostora i kolčenje, 1/1 ekskluzivno „našeg“ teritorija...

No konačno, pokušajmo sagledati na kojim se to premisama temelji etnonacionalistički pristup pitanju državnog uređenja BiH nakon rata 1992-1995.


1. Regionalizam u BiH, hrvatski pristup

Na mapi potencijalno novih država Evrope dvadeset i prvog stoljeća, koja se može vidjeti u četvrtom nastavku ovoga serijala, uočavamo da se kao buduće nezavisne države predviđaju i Republike Srpska i Herceg-Bosna. Historijat nastanka (i nestanka, u slučaju Herceg-Bosne), ovih tvorbi u sklopu Bosne i Hercegovine (kojoj je državni atribut Republika, brisan iz naziva u Dejtonu 1995. godine, prilikom dogovaranja Općeg okvirnog sporazuma za mir), poznat je našim čitaocima, tako da to, na ovome mjestu, nećemo ponavljati.

U našem serijalu “Etnonacionalizam za početnike” šire smo se bavili pozicijom bošnjačkog, srpskog i hrvatskog etnonacionalizma te pozicijom bh. građanskog nacionalizma (patriotizma) u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Tamo je ukazano na osnovne smjernice građanskog nacionalizma i tri nacionalističke politike u BiH u nekom, manje-više, doglednom budućem vremenu. U hrvatskom slučaju kazali smo, ostaje za vidjeti u kojem će se pravcu kretati hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini, nakon očekivanog pristupa Evropskoj Zajednici, ali, u svakom slučaju, rečeno je, ne može se preko noći, tek na temelju pristupanja EZ, očekivati da će odjednom, kao nekim magičnim štapićem mahnuto pa nestaju, nema ih više, tih, što javnih, što pritajenih, velikohrvatskih nadanja i pretenzije spram BiH. Kod Hrvata, prema našem mišljenju, kada je riječ o regionalnom hrvatsko-srpsko-bošnjačkom pitanju i relacijama, u osnovi ostaju dvije linije geopolitičkog razmišljanja.

Prva linija smatra kako je za regionalnu sigurnost, ključno pitanje uređenje odnosa između Hrvatske i Srbije, da toga nema bez pravičnog razgraničenja i da je tu jedino pravedno rješenje nova granica između Hrvata i Srba koja bi pratila, koliko je to moguće, etničke geografsko-prostorne linije, na tragu banovine Hrvatska, entiteta dogovorenog poznatim Sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine.

Ta politika je vođena devedesetih godina prošlog stoljeća. Ona je značila razbijanje BiH, njenu podjelu na hrvatski i srpski dio uz eventualnu malu zemljicu Bosnu u centralnom dijelu države. Na tragu ovakvog geopolitičkog promišljanja, početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, paralelno za zaoštravanjem jugoslavenske krize, ostvareni su kontakti između hrvatskog i srpskog političkog vrha u pokušaju „racionalnog“ rješenja srpsko-hrvatskog pitanja, koje je u biti bilo, ako ne pokretač krize u Jugoslaviji (jer tu slovenska politička klasa ima svoj značajan početni udio), onda sigurno, njegov ključni činilac.

Kontakt s/h državnog vrha, danas se to pouzdano zna, rezultirao je famoznim sporazumom srpskog predsjednika Slobodana Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o hrvatsko/srpskom razgraničenju na račun Bosne i Hercegovine i njenog većinskog bošnjačkog naroda. Zbog delikatnosti materije o kojoj je riječ, sporazum dvojice predsjednika o srpsko/hrvatskom postjugoslavenskom razgraničenju, u srpskoj odnosno hrvatskoj javnosti, još uvjek je, evo dvadeset i tri godine od njegovog stimuliranja, neka vrsta javne tajne. Dok je predsjednička s/h dvojka bila živa, na svaki pomen srpsko-hrvatske državne konspiracije, “pravdoljubivo” bi izražavali začuđenost, gotovo uvrijeđenost takvim  pitanjima. Taj posao uvrtanja istine, danas nastavljaju historijski revizionisti i trabanti takve politike. Malo-malo, pa se jave autori, od učesnika u tim zbivanjima (koji imaju direktan osobni interes da prikriju istinu), preko historičara do publicist, a sve učestalije historijska lakirovka se plasira i preko filma, tog najmoćnijeg modernog medija. O tome će kasnije biti više riječi u ovome radu, a ovdje, vraćajući se na geopolitičku postdejtonsku poziciju hrvatskog etnonacionalizma, valja nam znati: iako je navedena prva linija hrvatskog geopolitičkog promišljanja, u njenom ključnom bh. aspektu, doživjela poraz u ratu, ona još uvjek živi među politički uvezanim Hrvatima (osobito u BiH), možda  ponajviše zbog toga, jer su živi, aktivni i na položajima moći, mnogi akteri koji su tu politiku formulirali i pokušali implementirati u Bosni i Hercegovini. Došlo je samo do kadrovskog pomjeranja gdje su viši kadrovski ešaloni takve politike uklonjeni sa političke scene, otvarajući prostor za nižepozicionirane ambiciozne „mlade lavove“.

Naravno kontinuitet takve politike nam istovremeno kazuje kako se ne može nijekati podrška koju takva politika ima u narodu, ali je, i to nam kazuje ukupan razvoj događaja od prestanka ratnih dejstava u BiH 1995. godine do danas, tu najprije prisutan interes elite koja, manipulirajući nepatvorenim narodnim emocijama, osvaja i održava se na vlasti i svim povlasticama koje nudi vlast. Prema našem uvjerenju, transfer društvenog kapitala u posmatranom vremenskom periodu i enormno bogaćenje političkog vrha i njegovih satelita, tzv. poduzetničkih bussines „talenata“, koji privatiziranim društvenim kapitalom, podržavaju politički vrh koji im je omogućio društvenu promociju i enormno bogaćenje, motor je koji održava u pogonu ovakvu politiku. Ovo vrijedi za sve tzv. narodne pokrete i politike u BiH, a budući je ovdje riječ o hrvatskom pristupu postdejtonskoj BiH, valja nam uočiti kako je moderna interpretacija ove prve linije geopolitičkog promišljanja u Hrvata, zahtjev za trećim bh. entitetom.

Još za mandata pokojnog predsjednika Tuđmana, službeni Zagreb je formalno odstupio od zahtjeva za trećim entitetom tzv. Washingtonskim sporazumom o prekidu vatre i formiranju Federacije BiH iz marta 1994. godine. Bosanskohercegovački agenti njegove politike, očekivano, povili su šiju i formalno, što bi se reklo na stolu, prihvatili sporazum, ali stvarno, oni nikada nisu iskreno odstupili od te ideje. To je ono što i dan danas takvi smatraju najvećom, a neki i jedinom, Tuđmanovom greškom. Na tragu takvog razmišljanja ta politika, a to je politika većinske hrvatske narodne stranke u BiH, paktira sa srpskim etnonacionalistima u Banja Luci, hrvatsko pitanje u RS, gdje su Hrvati faktički pomenuti i nestali kao narod, smatra riješenim, te ga tim slijedom uopće i ne pokreće, a sa druge strane Hrvate Bosne i Hercegovine i bh. javnost, svih ovih godina, konstantno izlažu medijskom teroru, Gebelsovski ponavljajući o obespravljenosti Hrvata u Federaciji BiH (pazite, ne u BiH, nego u Federaciji BiH), o majorizaciji, o apartheidu Bošnjaka, o ugroženosti hrvatskog jezika u BiH, o tome da im Bošnjaci biraju predstavnika u Predsjedništvu BiH...itd...itd.

I to sve u situaciji kada bh. hrvatski narod, 10-12% populacije države, preko svojih parlamentarnih zastupnika, ima zastupljenost u državnim institucijama duplo veću nego učešće u ukupnoj populaciji BiH, ima pravo veta u državnim organima, kada god parlamentarni zastupnici toga naroda smatraju da je ugrožen tzv. vitalni nacionalni interes hrvatskog naroda (pa su tako svojevremeno blokirali investiciju od milijardu maraka za autoput, jer eto nije trasiran preko tamo nekog hercegovačkog kamenjara pod kontrolom lokalnih bijelih čarapana, nego je trasiran tamo u nekom drugom pravcu, preko hercegovačkog kamenjara tamo nekog drugog lokalnog čarapana), narod koji ima i vlada “svojom” poštom, elektroprivredom, telekomom, policijom i obrazovanjem i to od osnovnog do visokog obrazovanja, na lokalnom odnosno regionalnom nivou gdje god su većina..., eto kao u toj je mjeri je taj narod ugrožen da se čak povremeno, zavisno od razvoja političke situacije, potežu i najteže riječi i prijetnje.




Politička mapa tzv. Dejtonske Bosne i Hercegovine

Druga linija regionalnog geopolitičkog razmišljanja u Hrvata zagovara pozitivistički, a to znači legalistički pristup u postjugoslavenskom regionalnom pozicioniranju. Prema ovome shvaćanju, državna arhitektura regiona je historijski dovršen proces; državne granice u regionu su iscrtane i tu ne može biti nikakvog mijenjanja. Dalje, smatra ova linija geostrategijskog regionalnog promišljanja u Hrvata, historijski posmatrano, nisu Bošnjaci i Bosna i Hercegovina ikada bili prijetnja Hrvatima, hrvatskim interesima i hrvatskoj nacionalnoj državi, nego je to zadnjih stotinu i sedamdesetak godina uspona i etabliranja nacionalizma u regionu, srpska država i srpska državna politika; i slijedom prednjeg, treće: odnosi sa Srbijom jesu značajni, ali geostrategijski, ne smije se gubiti iz vida značaj Bosne i Hercegovine za Hrvatsku. Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, historija je tako filigranski pozicionirala da su komplementarne jedna drugoj: BiH ostaje mehki trbuh Hrvatske, a Hrvatska bosansko-hercegovački zapadnoevropski prozor.

Poslije smrti predsjednika Franje Tuđmana, koji je vodio manje-više otvorenu antibosansku politiku, drugi predsjednik slobodne Republike Hrvatske, predsjednik Stjepan Mesić, zagovornik naprijed rečene druge linije geopolitičkog regionalnog pozicioniranja Republike Hrvatske, prema BiH je nastupao sa korektnom politikom, u najboljoj tradiciji evropske političke prosvijećenosti. Mesića je na čelu hrvatske države zamjenio predsjednik Ivo Josipović, a sa tom smjenom, kao da je došlo je do vraćanja na pozicije "tuđmanovštine" u regionalnom pozicioniranju Republike Hrvatske. Retorički bila je to i jeste evropska priča, ali na djelu je ponovo krenula politika dogovora sa Beogradom i njegovim banjalučkim satelitom u BiH, prema bošnjačkom doživljaju te politike, na osnovama antibosanstva. Tako je Banja Luka za službeni Zagreb postala jednako važan politički centar u BiH kao i Sarajevo. Za Srbiju i Srbe u regionu, predsjednik Republike Hrvatske, poslije krajnje nepopularnog predsjednika Mesića, odjednom 2010. godine, u regionu postaje ličnost godine, a službena Banja Luka reagira i dodatnim uručivanjem „Ordena časti RS“ biskupu banjalučkom Franji Komarici, u januaru 2012. godine. Uslijedila je posjeta, doduše „neslužbena“, predsjednika Josipovića Banja Luci, ali sve skupa, uz još neke retoričke gafove predsjednika Josipovića (naročito ovdje mislimo na njegovo apeliranje za dobrosusjedske odnose sa BiH „u kojoj živi puno muslimana, što je jako loše primljeno u Sarajevu i BiH); sve dakle skupa se dojmilo i pobuđivalo sumnju u bosanskohercegovačkoj javnosti, naročito njenom bošnjačkom i građanskom dijelu, da su se Beograd i Zagreb ponovo našli na starom poslu ljuljanje BiH, prema formuli: što slabija i nefunkcionalnija BiH, to bolje za naše interese.

Pod žestokom regionalnom kritikom progresivne javnosti i službenog Sarajeva i pod pritiskom EZ, Hrvatska, u završnoj pazi priprema za priključenje EZ, htjela-ne-htjela, odstupa od takve politike, a paralelno sa tim primjećeno je uznemirenost njenih satelita u BiH, koji se sve češće počeli javljati sa kuknjavom da su ostavljeni sami sebi, prepušteni na milost i nemilost Bošnjacima u Federaciji BiH i slično.

Međutim, Hrvatska je 2013. godine pristupila EZ. Pristupanjem EZ za Hrvatsku se skidaju neka ograničenja koja su tjerali na korektno ponašanje prema BiH. To je jedan moment koji treba imati u vidu kada se analizira hrvatska pozicija u Evropi tj. Evropskoj zajednici i hrvatska regionalna politika. Ono čemu svjedočimo u Hrvatskoj nakon pristupanja EZ jeste ponovni rast i agresivno ispoljavanje ekstremnih desničarskih ideja (npr. agresivna agitacija protiv ćirilice i homoseksualizma). Slično je primjećeno i u nekim drugim evropskim državama (npr. Mađarska): proevropski gard i kultura korektnog političkog ponašanja kako pozicije tako i opozicije, dok se čekalo na prijem u EZ, a nakon prijema, ponovno oživljavanje ekstremnih homofobičnih i nacionalističkih raspoloženja prema manjinskim skupinama.

Naše je uvjerenje tu slijedeće: da je u Republici Hrvatskoj još uvjek na funkciji predsjednika gospodin Mesić, ovakav razvoj događaja bi bio osujećen aktivnim političkim radom sa narodom. Činjenica da to nije tako, ukazuje u kojoj je mjeri pretežno hrvatsko političko raspoloženje krhko, a hrvatska (geo)politika podložna promjeni kursa.

Drugi moment kojega treba pratiti kada je u pitanju regionalna hrvatska politika i njena evropska pozicija tj. njeno članstvo u Evropskoj zajednici, jeste politika evropskog regionalizma. Poznato je da je insistiranje na regionalizmu dio evropske političke matice ili glavnog toka evropske političke misli i prakse. U Evropi je već odavno sazrela svijest da je mjerilo demokratičnosti nekog društva, njegov odnos prema manjinama odnosno manjinskim grupama i zahtjevima: npr. žensko pitanje, homoseksualno pitanje, pitanje tretmana različitih manjinskih etničkih, rasnih, religijskih... itd skupina i zajednica. Dio ove svijesti je svijest o akceptiranju pa čak i poticanju regionalističkih tendencija, svugdje gdje se one ispoljavaju kao legitiman zahtjev neke zajednice. Regionalizam ne znači obavezno separatizam, ali okolnosti svakog slučaja ponaosob su specifične, pa ako autonomaštvo kao legitimna regionalistička tendencija eskalira u politički separatizam i pri tome se eksponira u demokratskoj formi, onda za modernu Evropu dvadeset i prvog stoljeća, nema nikakvih smetnji da se separatističke tendencije prihvate kao demokratsko pravo i legitimna forma ispoljavanja interesa lokalne zajednice.


2. Regionalizam u BiH, srpski pristup

Dakle prednji moment, tj. evropska politika favoriziranja regionalizma, mora se imati u vidu kada se posmatra ne samo hrvatska evropska pozicija i njene regionalne reference, nego to vrijedi i za Srbiju odnosno Srbe u regionu. Jer i Srbija je na vratima EZ, a očekivati da će se prijemom u EZ, preko noći promjeniti srpska regionalna politika, mogu samo krajnje neobaviješteni. Naravno, srpski evropski put i dalje ostaje zamagljen prije svega dilemama i podjelom srpskog javnog mnjenja, gdje se jaki proruski osjećaji sučeljavaju sa procjenom srpskog najboljeg interesa. Srbija bi u EZ, jer tamo je očekivani novac i ukupna snažna ekonomska i financijska potpora, a sa druge strane Srbija kao da zazire od Evrope, posebno od pristupa NATO paktu. Slikovito kazano, Srbija bi u EZ, ali bi i da se smjesti pod ruski vojni štit.

Prema našem mišljenju, osim tradicionalnog momenta metafizičke veze sa pravoslavnim baćuškom, ovakva srpska duhovna pozicija, posebno ako je o srpskoj inteligenciji i kulturološko-političkoj upravljačkoj eliti riječ, opredjeljena je i u najtješnjoj je vezi sa srpskom geopolitikom i procjenom na kojoj se strani svjetske vojne klackalice, u datom trenutku, kada se slože potrebne historijske silnice, može očekivati podrška u onome što je strateški srpski regionalni geopolitički cilj.

Naime, aktuelna srpske pozicija u geopolitičkoj regionalnoj slici formulirana još tokom rata. Kako se u godinama rata, uviđalo da ishod i neće baš biti onako kako se planiralo, tj. ujedinjenje tzv. zapadnih srpskih zemalja sa Republikom Srbijom (koja je onda sebe još uvjek, iz teško razumljivih razloga, a možda ponajviše zbog crnogorskog prisustva u toj zajednici, mimikrijski nazivala Jugoslavijom), tako je polagano „brušena“ nova srpska regionalna geopolitika ili preciznije taktika na crti ostvarenja starog geopolitičkog sna o ujedinjenju svih srpskih zemalja. Ta je taktika definitivno izbrušena i na papiru formulirana nakon rata, neposredno nakon što je sporazum iz Dejtona „prežvakan“, gdje je shvaćeno, koje su zapravo prednosti dejtonskog rješenja za radikalni srpski etnonacionalizam, a ne samo manjkavosti kako se to kod njih u prvi mah razumijevalo.

Aktuelna srpska geopolitička regionalna pozicija, se može sažeti u sintagmu aktivno čekanje. Rekosmo, ta se srpska državna pozicija brusila polagano još u godinama rata, a definitivno je intelektualno i duhovno uobličena, nakon rata. U slijedi duhovnog zrenja te, opet ponavljamo kako to nećemo nazivati politikom, jer se de facto radi o geopolitičkom kontinuitetu spram BiH, od Ilije Garašanina i poznatog „Načertanija“ (Nacrt) iz 1844. godine do danas, nego ćemo kazati, u slijedu duhovnog zrenja političke taktike u novoj geopolitičkoj stvarnosti nakon Dejtonskog sporazuma, značajno mjesto zauzima naučni skup održan na Fruškoj gori, 29-31.01.1997. godine, na temu: „Srpski narod u novoj geopolitičkoj stvarnosti“. Na tom skupu je naglašena važnost kulture u oblikovanju srpskog duhovnog prostora i nacionalnog identiteta. Kultura je jasno i ranije bila jedan od potpornih stubova ideje velikosrpstva, ali u uvjetima arogancije vojne nadmoći u vrijeme pripreme rata u BiH i u ratno vrijeme, 1992. sve do negdje 1994. godine, nije se kulturološkoj komponenti projekta pridavao onaj značaj kako bih se inače očekivalo pri normalnim tokovima politički artikuliranog autonomaškog ili separatističkog zahtjeva.

Međutim, kako je postajalo jasno da rat neće završiti kako je očekivano, kulturološki aspekt velikosrpske ideje polagano dolazi u fokus pažnje srpskih etnoradikalnih intelektualaca, a borba za teritorije se prebacuje sa vojnog na kulturološko-politički front. Oba ta aspekta velikosrpske državne politike su intelektualno razvijena na pomenutom skupu na Fruškoj gori 1977. godine, da bi to potom postalo službena srpska regionalna pozicija spram Bosne i Hercegovine.

Naime, u vremenu su sazrela uvjerenja o novoj geopolitičkoj stvarnosti kao trajnijem rješenju, te je tim slijedom, na prijedlog Ministarstva za dijasporu, Vlada Republike Srbije, na sjednici od 21.11. 2011. godine, usvojila „Strategiju očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu“. U tom su državnom dokumentu ideološke smjernice politike čekanja i to kako u kulturološkom tako i u užem političkom aspektu, začete u glavama srpske nacionalističke radikalske elite, pretakaju u aktivnu politiku, te se tu više ne radi tek o pukim intelektualnim naklapanjima i pasivnom stavu, nego o aktivnoj politici. Stoga kompletan model i označavamo kao politika aktivnog čekanja. Ta aktivna komponenta je vidljiva već u naslovu pomenutog dokumenta srpske vlade gdje se naglašava očuvanje, ali i „jačanje odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu“, pri čemu „očuvanje“, razumijevamo kao pasivan stav, a „jačanje“, kao aktivan stav.

Dakle, distinkcija između Srba u dijaspori i Srba u regionu, proizilazi već iz naslova ovoga dokumenta, koji se izvan Srbije, u BiH i regionu, razumijeva kao mali Memorandum (čime se aludira na čuveni Memorandum Srpske akademije nauke i umjetnosti iz 1977. godine, kojim se ideološki pripremao teren za buduće ratove u postupku raspada jugoslavenske federacije). Naslov sugerira razliku u odnosu „matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu“. Drugim riječima, Srbi u regionu, znači i u BiH, ne doživljavaju se kao dijaspora. I dok ono “održavanje“ iz naprijed pomenutog dokumenta srpske vlade razumijevamo kao održavanje veza matice i dijaspore (pasivan stav), ono „jačanje“ u ovome kontekstu, ne može se drugačije razumjeti nego kao jačanje veza Republike Srbije sa Srbima u regionu, i to jasno najprije sa Republikom Srpskom u BiH (aktivan stav). U dokumentu se čak izričito kaže: „RS predstavlja najvažniju oblast interesa i jedan od državnih i nacionalnih prioriteta Republike Srbije“. Tim slijedom podjeljeni su i zadaci po ministarstvima, gdje su onda odgovarajuća ministarstva dobili odgovarajuće zadatke na razvijan ju strategije jačanja veza matične države i Srba u regionu. Naravno, u cijelom projektu nezaobilazna je i uloga Srpske pravoslavne crkve. Ta veza srpskog (para)državnog establišmenta i kulturološke nacionalističke elite sa duhovnim stožerom srpstva je uočljiva kako u Republici Srbiji, tako i u tzv. Republici Srpskoj i to u toj mjeri da se slobodno društveno stanje u Republici Srpskoj može nazvati pravoslavnom (1)srbistanizacijom svega i svačega.

Dakle, službena (državna), beogradska strategija i njoj prilagođena taktika, koju onda na terenu u BiH slijedi i primjenjuje i Banja Luka, jeste čekanje, ali i djelovanje u vremenu.

Čekanje je nužno jer se u datoj povijesnoj situaciji ne može ostvariti željeni cilj. Ali jednom, kada se steknu uvjeti, na temelju ukupnog historijskog iskustva koje region ima sa srpskim političkim radikalizmom, nije neosnovano zaključiti da će se Beograd i Banja Luka u konačnici odlučiti na referendum i pokušaj „demokratskog“ separiranja RS od BiH. Naprotiv, to je ono što izvjesno slijedi kada se ocjeni da su se stekli uvjeti za uspjeh tako radikalnog poteza. U takvoj očekivanoj situaciji, dejtonske garancije ko kano neupitnog teritorijalnog integriteta i državnog bh. suvereniteta, tu zaista ne znače ništa, do slova na papiru koja su vrijeme i odnosi u vremenu pregazili i učinilo, slikovito kazano, mrtvim slovima na papiru.

Krajem marta 2014. smo svjedočili rusku invaziju na poluotok Krim, do tada pod ukrajinskim suverenitetom. Primjer ruske okupacije teritorije koju Rusi, s pravom ili ne, ovdje je irelevantno, smatraju svojom, najbolja je ilustracija kakav se razvoj događaja u našem regionu može očekivati u povijesnim okolnostima o kojima ovdje špekuliramo. Nimalo nije neosnovano pretpostaviti da bi Srbija u takvoj povijesnoj situaciji najprije podršku našla u Rusiji. Dakle ovdje, u ovakvim spekulacijama, treba tražiti stvarne razloge srpskog zaziranja od pristupa Zapadnoj vojnoj alijansi.

Da li je krimska okupacija planirana ili je to ad-hock reagiranje Moskve na, sa strane zapada potpirivanog svrgavanja korumpiranog, ali demokratski izabranog ukrajinskog predsjednika Janukoviča, ovdje je nevažno. Ono što je nova evropska realnost jeste da je ruskom okupacijom načinjen presedan i narušen princip teritorijalnog integriteta na snazi u Evropi od Drugog svjetskog rata. Sasma je izvjesno da sada Krim ostaje trajno ruski i da Ukrajina, Evropa i SAD nemaju načina da ga povrate pod ukrajinski suverenitet. Sistem kolektivne sigurnosti izgrađen nakon Drugog svjetskog rata ovim je definitivno doveden u pitanje. Kako će se ova nova realnost odraziti u geopolitičkom smislu, može se nagađati, ali čini se, Evropa i svijet, sa ruskim potezom okupacije Krima, ulaze u sasma novo stanje veoma nalik stanju hladnog rata iz druge polovine dvadesetog stoljeća. Razvoj događaja: Zapadne sankcije Rusiji, ruska ignorancija, Zapadne prijetnje novim, jačim sankcijama, polarizacija u svijetu za i protiv, principijelna i neprincipijelna koaliranja.., sve to skupa jako i zloslutno potsjeća na stanje 1914. godine.

Reperkusije nove evropske realnosti na naš region odnosno na BiH, krajnje su neizvjesne. Izvjesno je međutim da i naš region ulazi u novi ciklus geopolitičkog pozicioniranja.
 



(1) Interesantno je ovdje primjetiti da dok je svojevremeno, a i danas, u srpskoj popularnoj percepciji raspirivana sablazan i žestoko napadana panislamska komponenta razvijene u „Islamskoj deklaraciji“ rahmetli Alije Izetbegovića, paralelno je rađeno, a radi se i danas, na pravoslavizaciji srpstva i ukupnih društvenih tokova pod kontrolom srpske vlasti u BiH. To ide tako daleko da je čak i „srpskom“ bh. entitetu prikačena krsna slava uz ime.


This Page is Published on 1 April 2014 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“ in Maasmechelen.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 31.03.2014. - Last modified:03.09.2015.