ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA



















ALIJA IZETBEGOVIĆ JE POSLJEDNJI PREDSJEDNIK, A NE PRVI


Autor: Musadik Borogovac


PREVARA: „ALIJA IZETBEGOVIĆ PRVI PREDSJEDNIK“

UVODNA PREPORUKA

Alija Izetbegović nije prvi (kako mnogi nažalost i danas lažno govore i pišu), nego zadnji (!) predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine ako se njegovih desetak potpisa na ukidanje RBiH dovede do kraja u Dejtonskom procesu.

Inače, predsjednika je od ZAVNOBiH-a 1943. godine, kada je uspostavljena RBiH, bilo čitav niz. Njegova mudrolija koju i danas neki citiraju, „Sile koje nasrću na Bosnu će se umoriti, mi se nećemo umoriti“, je prevara koja liči na Izetbegovića jer je on u tome bio šampion.

Evo takvim express odgovora: Republika BiH je na umoru, a svakim se danom sve više i više, i de facto i de iure, upravo podrškom bošnjačkih vlasti uspostavlja Republika srpska - srpska država zapadno od Drine.

Ali, vidi se da i dalje kod nekih zabludjelih Bošnjaka (idolopoklonika A. Izetbegovića i društva) i dalje dominira psihološki efekt koji ih sprječava da se suoče sa činjenicama, naučno ustanovljen u Americi i nazvan COGNITIVE DISSONANCE, koji je objašnjen na engleskom jeziku na YouTube video na priloženom linku. A za one koji traže još elaboracije o njegovim prevarama, evo jednog značajnog doprinosa:



ALIJA IZETBEGOVIĆ JE POSLJEDNJI PREDSJEDNIK, A NE PRVI

Autor: Musadik Borogovac

Sarajevo, 8.4.2014. -- Alija Izetbegović je posljednji, a ne prvi, predsjednik Predsjedništva Republike BiH. Ova dejtonska BiH kojoj je A.I. bio član konsenzualnog predsjedništva (gdje RS ima pravo veta na BiH a BiH nema pravo veta nad RS) je po sadržaju i po „Teoriji države i prava“ samo geografski pojam i instrument koji služi legalizaciji ilegalne dejtonske RS jer je Izetbegovićeva legalizacija iste u Dejtonu i Parizu, ilegalna jer je po tada važećem Ustavu (član 155) to krivično djelo predsjednika Predsjedništva, po Povelji UN (zabrana diskutiranja Ustava članica UN) i po Ugovornom pravu (Bečka konvencija iz 1969. godine, o Pravu ugovora, članovi 48, 53 itd.) nelegitimna volja i kršenje Konvencije o zabrani priznavanja genocidnih organizacija i rezultata genocida. Zato je neophodno, da bi RS po tom ugovoru opstala, da je stvarni vlasnici Ustava RBiH, to jest građani RBiH, priznaju u za to napravljenim dejtonskim institucijama jer je Alijin potpis samo magla za ove idolopoklonike koji pridodanu sliku distribuiraju i koji ovog Srbina sa muslimanskim imenom vole više od svog mrtvog ili silovanog djeteta.

Njihov Alija je volio Srbe iznad svega. Izvinuo im se za „genocid muslimana nad njima“ i čak stavio vlastitu kćerku u četnički transporter 1992. da izvuče komandu srbizirane JNA iz Sarajeva.

Zaustavio je skidanje embarga u govoru u UN u septembru 1994., tražeći „plave putove“ u zamjenu za „našu spremnost da odgodimo zahtjev za skidanje embarga“, i to kada su Amerikanci već imali završenu proceduru i u Kongresu i u Senatu, tj. dvije odluke i četiri rezolucije, pri čemu je ostalo još samo da Clinton eventualno stavi veto, a što se u povijesti SAD nikad nije desilo, pogotovo što su SAD još u 1992. godini već imale dvije rezolucije o genocidu u BiH.

Dogovarao je podjelu i udarce protiv RBiH u desetak ugovora a da njega nigdje nema, tako što je namjestio da tobože na svoju volju: Zulfikarpašić dogovara ostanak BiH u Jugoslaviji u „Srpsko-muslimanskom historijskom sporazumu“; Trnka u Skopju dogovara „da će nas JNA braniti“; Alija Isaković pravi „Bošnjački sabor“ (samootcjepljenje Bošnjaka od BiH pošto je otcjepljenje Srba bilo ilegalno); Kreševljaković potpiše za dva paralelna grada umjesto jednog Sarajeva; Rasim Delić nesvjesno aerodromskim pregovorima zaustavlja avione NATO iz Aviana na pola puta (jer dok pregovori traju, Povelja UN zabranjuje intervenciju). I sve to po Alijinim poticajima - a da njega nigdje u tom ne bude. Ovi i mnogi drugi Alijini emisari su kasnije doživljavali teške drame i umirali prerano presvisnuvši od osjećaja krivice, ali je Alija dobio mauzolej „prvog“ umjesto posljednjeg predsjednika Republike BiH.

Srebreničanima je Alija nudio Vogošću, a prijetio trećem i petom korpusu ARBiH, „ruskom atomskom bombom“ i lagao o prijetnjama SAD ako ne zaustave oslobađanje pred Banjalukom (Holbrukov demanti). Zaustavljanje protjerivanja srpske vojske iz Bosne pravdao „nastankom humanitarne katastrofe u Srbiji „ i bezbroj drugih stvari.

Najbolnija je Alijina jeziva prevara sa sigurnosnim zonama (potpisao sa gen. Morillonom). Kad je to potpisao, hvalio se da vlada mir u svih šest sigurnosnih zona osim u Bihaću; a Mladić se hvalio da tako može poslati sve trupe na Bihać jer je praktično dobio papir koji mu dozvoljava da se u odnosu na UNPROFOR, kreće slobodno po BiH između sigurnosnih zona. Potpisom sigurnosnih zona i razoružanjem istih, ukinuta je i obaveza UN iz Poglavlja 7 Povelje UN, da štiti granice RBiH, te promijenjena samo u obavezu UN da štiti (humanitarno) isključivo sigurnosne zone a ne i granice RBiH kao članice UN.

Pravni metod je Izetbegović zamijenio dogovornim, što je činilo i korpuse iz Srbije „pregovaračkim argumentima“ jer su svi pregovori bili praćeni sa 2-3 korpusa iz Srbije i sa par hiljada granata po Sarajevu više - upravo dok traju pregovori u inozemstvu.

Zahtjev za skidanje embarga nikad nije formalno niti ispostavio kao niti zahtjev da se kao uslov pregovora deblokiraju metropola i institucije države ili da se ne pregovara o Ustavu - nego je pod nazivom mirovnih pregovora pregovarao Ustav na koji se zakleo i trampio državljanstvo za mizerna ljudska prava jer ista imaju plafon ne na nivou države nego na nivou budućih entiteta koji su trebali da se „dobrovoljno“ ozakone od bh. pregovaračkih timova.

Na kraju je konstatirao da je „sve to zato jer Svijet mrzi muslimane“ i tako se mogao slobodno predstaviti kao veliki musliman koji pravi malu „Muslimaniju“.

Praktično je pravno ukinuo državu onog trenutka kada je organizirao klanjanje u Parlamentu RBiH, pa je državu spašavalo samo razumijevanje njenih neprijatelja da njegovi potpisi trebaju još za potpuno ukidanje silom prava priznate države.

Nakon ustavnih kapitulacija je tvrdio „da je bitan narod a ne država“, kao da su narod i država suprotstavljeni; ili, na primjer, pustio projekt srpskih SAO 1991. bez replike, a koji je organiziranom patriotskom pravnom akcijom bio spreman da bude zaustavljen, da bi zatim njegovi ljudi na krilima takve ideologije i kroz stranačke kanale 1992. godine tražili povlačenje odbrane u dogovorene „muslimanske čaršije“, što je izazvalo slom odbrane mnogih mjesta u kojim je SDA imala vlast.

- kraj teksta.

NAPOMENA: Za osobe koje ne žele konfrontirati činjenice nego se prilagode stanju zasnovanom na podvali, prevari, izdaji..., da bi lakše živjeli, može biti korisno da pogledaju kratko objašnjenje sindroma kojega su Amerikanci proučili i nazvali COGNITIVE DISSONANCE:

https://plus.google.com/114401795187380.../posts/fBChXCUoir1


This Page is Published on 8 April 2014 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“ in Maasmechelen.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 08.04.2014. - Last modified:03.09.2015.

ACTUA HOME PAGE