ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









ACTUA HOME PAGE









NE PLJUJ PO PODU

Piše: Nihad Filipović



Rečeno je, politika je sve i ona nas se tiče i onda kada nas se ne tiče. Jer ako vi nećete baviti se politikom, baviće se politika sa vama. Iskaz koliko tačan toliko i ograničenog dometa jer previđa jednu i širu i obuhvatniju komponentu duhovnosti, a to je kultura. Kultura je zapravo sve i ona vas se dotiče i onda kada vas se ne tiče. Zato sam sklon tvrditi kako je problem naše politike i političara najprije u kulturološkoj ravni, a tek potom na razini politike kao vještine mogućeg. On se dakle najprije javlja kao (ne)kultura, a tek potom se artikulira kao politička deklaracija. To je tako, jer drugačije i ne može biti. Ne možete imati duhovnost, uključujući i politiku i političku duhovnost i kulturu, izvan kulture općenito. Konačno, i biti nekulturan je takođe kultura.

Nekada su u svim našim bolnicama visila upozorenja “Ne pljuj po podu”. Nakon Drugog svjetskog rata, četrdeset godina “ulaganja” u narodnu prosvjetu, donijelo je nekakav pomak, pa pred rat 1992. godine, nije više bilo takvih znakova upozorenja po našim bolnicama. Daleko sam od zavičaja pa ne mogu tvrditi, ali iako je ratni haos pomeo i ispreturao uspostavljeni red vrijednosti, danas narod (valjda) ne pljuje po podu u bolnicama.

Ipak, tvrdim, pljuvanje (duhovno) ostaje naš ključni kulturološki problem.

Fenomen je to u kojemu je sve balkanski „naški“ ispreturano naglavice pa umjesto polemike dobijemo „polomiga“, umjesto principijelne kritike imamo populističko kritizerstvo kao izraz osvajanja podrške mase javnim plasiranjem lako razumljivih rješenja za teške društvene probleme, a umjesto „moje istine“, dobijemo laganje u lice, u najgorem maniru one političke duhovnosti kojoj je povijest već svjedočila, a koja se svodi na ono poznato Makijavelijevo „cilj opravdava sredstvo“.

Regionalno i bosanskohercegovačko danas obiluje primjerima političke (ne)kulture, kojima javnost svjedoči, takorekuć na dnevnoj osnovi. Budući je sve u našem regionu povezano, tako je i ovaj problem zajednički i kao takav, taj problem prati manje više u jednakoj mjeri i poziciju i opoziciju i u Srba i u Hrvata i u Bošnjaka. Da ne bi ostali u okviru apstraktne opservacije gdje se sve ili dosta kaže, ali se niko ne prozove, transparentnosti radi, evo nekih primjera kojih se ad-hock prisjećamo.

Kada Jadranka Kosor javno upućuje zahvalnost i pozdrave osuđenim hrvatskim generalima zločina, po njihovom povratku u domovinu nakon izdržane kazne, koju im je izrekao Haški tribunal, dakle sa strane UN specijalno osnovani sud za gonjenje i kažnjavanje počinilaca zločina u jugoslavenskim ratovima devedesetih godina dvadesetog stoljeća, onda je to ta kulturološka i civilizacijska ravan hrvatskog i našeg problema.

Kada Mladen Ivanić povodom Kosorkine izjave, izlazi sa izjavom u javnost i izražava negodovanje povodom takvog njenog postupka, istovremeno se zaklinjući na vjernost bh. entitetu nastalom na zločinu genocida, kako je to izričito rečeno u presudi Haškog tribunala generalu Radislavu Krstiću iz 2004. godine i u presudi Suda BiH Miloradu Tribiću, pomoćniku načelnika za bezbijednost Zvorničke brigade Vojske RS, onda je to ta kulturološka i civilizacijska ravan srpskog i našeg problema.

Kada se Dragan Čović sa saradnicima pojavi na nogometnom turniru na kojemu se veličaju sa strane naprijed citirane najviše internacionalne sudske instance osuđeni hrvatski ratni zločinci, kao borci za slobodu hrvatskog naroda u BiH, onda je to još jedna ilustracija kulturološke i civilizacijske ravni hrvatskog i našeg problema.

Kada Bakir Izetbegović javno brani nekakvog Šaju koji je javno prijetio tamo nekom kojega je vidio kao problem u svom malom životu, kako će mu poslati crnca da mu siluje dijete, onda je to ta kulturološka i civilizacijska ravan bošnjačkog u ukupnog bosanskog, dakle našeg problema.

Kada su se svojevremeno članovi Predsjedništva BiH, Željko Komšić i Bakir Izetbegović oglasili sa izrazima podrške uhapšenom generalu Armije BiH, Jovanu Divjaku, za kojega su i ptice na grani znale i znaju da je potpuno nevin u onoj beogradskoj pravnoj mućci zvanoj “zločin u Dobrovoljačkoj ulici”, a treći član Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović tim povodom izjavi, kako “predsjednici nisu tu da se petljaju u pravosudni postupak, da ga pokreću niti da sude”, da bi netom prije toga, povodom hapšenja Božidara Vučurevića u Beogradu, prijeratnog i ratnog predsjednika općine Trebinje, izjavio kako “neosnovane optužnice koče proces pomirenja i izgradnje povjerenja među narodima i državama”, onda je to ta kulturološka i civilizacijska ravan srpskog i našeg problem.

Kada se povodom te i te godišnjice slučaja bivša Dobrovoljačka ulica, organizira posjeta rodbine stradalih vojnih lica (ili pobijenih, svejedno, riječ je o žrtvama), a na drugoj strani istog dana, gotovo pa u isto vrijeme, organizira se, sa strane branioca grada i Republike BiH, obilježavanje stradalih, tj. žrtava, uglavnom civila, pobijenih od bivše zajedničke vojske, koja je međutim, pravno i faktički, od imena do ponašanju na terenu, tog aprila-maja 1992 g., bila strana sila na teritoriji BiH, onda je to ta kulturološka i civilizacijska ravan našeg problema.

Lijepo je što se odaje pošta stradalim, bez obzira na kojoj strani bili, ali je užasna dnevna politizacija koja prati takve manifestacije. Ono što bi trebalo biti dostojanstveno obilježavanje i sjećanje na žrtve jednog potpuno besmislenog i totalno nepotrebnog rata koji je nametnut BiH, njenim ljudima, narodima i građanima, pretvara se u politički cirkus, javnu manifestaciju otrovnog populizma, gdje političari, oni isti koji su dan prije toga, pozivali se na pravo i pravnu državu, nastavljaju rat riječima, a njihova medijska paščad, pod egidom obavještavanja javnosti, to žurnalistički obrade i upakuju u informativne paketiće opasnije, da parafraziram ovdje poznatu misao našeg još poznatijeg akademika Muhameda Filipovića, iz njegovog čuvenog eseja „Bosanski duh u književnosti, šta je to“; dakle te paralaže političara onda ta medijska kucanja upakuje u te njihove informativne pakete i paketiće opasnije od svake vojske koja je historijski harala Bosnom i u njoj krv prolijevala. Jer najprije se ratuje riječima, a vojska dolazi potom.

Zapravo, svaki je slučaj za sebe, ali u civiliziranom društvo, u svim društveno prijepornim situacijama, postoje institucije kroz koje se u dogovorenoj formi razrješavaju društveni konflikti. Taj put rješavanja društvenih konflikata kroz institucije sistema je dio onoga što nazivamo pravom, a pravo, pravna svijest na koju se svi pozivaju, od „poštene inteligencije“ do političkih aždaha i aparatčika, te pravna država, u koju se svi političari kunu, trebalo bi jednako tako dosljedno i uporno slijediti, ne samo na riječima, nego i djelom, tj. poštivanjem odluka najviših sudskih instanci.

Dakle, ograničimo se ovdje samo na posljednji slučaj obilježavanja godišnjice zbivanja u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici i pogledajmo šta pravo kaže s tim u vezi?

A kaže ovako: Internacionalni sud za krivično kažnjavanje osoba odgovornih za teške povrede ljudskih prava počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, dakle najviša pravna instanca u ovoj stvari, svojevremeno je ocjenio da je kolona neprijateljskih vojnika koja se kretala kroz Sarajevo tog 03.05.1992. g., bila „legitimna vojna meta“. Legitimno ovdje znači da je sa pravnog stajališta ta kolona bila regularan vojni cilj. Drugim riječima, bez obzira na dogovor o prekidu vatre, primirju...itd., ta je naoružana kolona u namjeravanom transportu odnosno povlačenju iz grada, prema ocjeni suda, bila legitiman vojni cilj. Ne jednom je tokom posljednjeg rata u BiH, sporazum o prekidu vatre bio prekršen, i žali bože žrtava, ali niko nikada za to nije odgovarao. Tako je ubijen zamjenik premijera bh. vlade, ministar Hakija Turajlić. Zaustavljeno vozilo pod zaštitom UNPROF-ora i ministar, iako civil i nenaoružan, ubijen na licu mjesta.

Vraćajući se na slučaj Dobrovoljačka ulica, valja nam znati: dok je god pod oružjem, vojska je legitiman cilj i to je jedino bitno za kasnija eventualna sudska preispitivanja. Civili koji stradaju u napadu na vojsku se pri tome tretiraju, kazano tupim i bezosjećajnim jezikom vojne doktrine kao „collateral damage“ (engl. paralelna, sporedna, pobočna šteta).

Dalje, u slučaju Dobrovoljačka ulica, Tužilaštvo BiH je prije dvije godine, obustavilo istragu protiv Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Hasana Efendića, Zaima Backovića, Jusufa Pušine, Emina Švrakića, Dragana Vikića, Fikreta Muslimovića, Dževada Topića, Jovice Bećirovića, Rešada Jusupovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahima Hodžića.

Republika Srbija je 2009. izdala potjernicu za nekim (ili svim?!) sa prednjeg spiska, pa je u Londonu 01.03.2010. uhapšen Ejup Ganić. Nakon nekoliko mjeseci pritvora i provedene pravne procedure preispitivanja naloga za hapšenje, Ganić je pušten na slobodu, jer je britanska odgovarajuća instanca, našla kako nema osnove za krivično gonjenje.

Zatim je u Beču, 03.03.2011., uhapšen general Jovan Divjak. Nakon nekoliko mjeseci pritvora i provedene pravne procedure preispitivanja naloga za hapšenje, Divjak je pušten na slobodu, jer je austrijska odgovarajuća instanca zaključila kako nema osnova za krivično gonjenje.

I to trebalo za političare biti to. Tačka na slučaj. Umjesto toga oni dolijevaju ulje na vatru, raspiruju ionako nesmirene strasti i uzburkane emocije. Predsjednica Vlade RS, Željka Cvijanović, pojavi se sa porodicama stradalih 03.05.2014. g. u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici i izjavi kako je ta ulica „grobnica 42 ljudi različitih nacionalnost i grobnica pravosuđa BiH, koje nije smoglo snage da procesuira ovaj slučaj i da adekvatno kazni počinioce".

I još doda: "Prosto je nevjerovatan i način na koji je Tužilaštvo BiH obustavilo istragu u predmetu 'Dobrovoljačka ulica', iako postoje brojni dokazi, slike i snimci tijela mrtvih vojnika na ulicama Sarajeva. Kakve to još dokaze treba tražiti".

Dakle, predsjednica ovdje transparentno demonstrira pljuvanje na koje se referiramo u ovome članku, tj. nedostatak pravne kulture i svijesti i nepoštivanje pravne države kojoj su joj inače, kao i svim našim političarima, puna usta. Na zahtjev Visokog predstavnika UN za BiH, Tužilaštvo BiH je formirano nakon donošenja Zakona o Tužilaštvu BiH sa strane Parlamenta BiH. Bez obzira što je dio politike imao rezerve, bio protiv i tome slično, taj je zakon donesen u prihvaćenoj proceduri, pa se kao takav ima poštivati. Umjesto toga ovdje na primjeru Cvijanovićkinog ponašanja vidimo direktan politički pritisak na pravosuđe.

I to je ta kulturološka i civilizacijska ravan našeg problema- da imamo i toleriramo takve političare. Političare koji ne samo da ne poštuju princip podjele vlasti gdje izvršna vlast nikada ne dovodi u pitanje sudsku, inače sve ode u tri krasne, nego se javno laže i laži plasiraju javnosti kao istine. Jer, prema izričitoj izjavi pokojnog generala Milutina Kukanjca, komandanta kolone JNA u povlačenju iz Sarajeva, maja 1992. godine, u Dobrovoljačkoj ulici je stradalo šest lica, tri pukovnika- Sokić Miro, Radulović dr Budimir i Mihajlović Boško, jedan potpukovnik- Jovanović Boško, jedna žena, bolničarka, dakle civilno lice na službi u JNA- Šuko Nurmela i jedan vojnik- Tomović Zdravko iz Han Pijeska. I pored ove izričite izjave jednog od ključnih učesnika zbivanja u Dobrovoljačkoj, političari RS svih ovih godina uzimaju sebi za slobodu javno lagati i broj stradalih rastezati od 42 do 200 žrtava.

Pljuvanje je dakle doista problem bh. politike; pljuvanje kao izraz hladnog rata i ubijanja riječima u ratu koje posvađane pseudoelite naroda nastavljaju svih ovih godina nakon 1995. godine i službenog okončanja ubijanja pucanjem.

Narod je ovdje ispred svojih političara, samo što je zbog straha i živih, nezacijeljenih rana iz bliske tragične prošlosti nemoćan artikulirati svoje istinsko raspoloženja. Uostalom i ta nemoć je izraz kulturološke odnosno civilizacijske razine na kojoj jesmo, odnosno na kojoj narod jeste.


This Page is Published on 08 May 2014 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“ in Maasmechelen.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 08.05.2014. - Last modified:03.09.2015.
BALKAN AREA