CULTURE
KULTURA

ORBUS
TOTOP

KULTURA U BOŠNJAKA
PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
mg. Ševko KADRIĆ

DVADESET GODINA OD DOMA OTRGNUTIM
2012  

mg. Ševko KADRIĆ


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma








Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija






 

DVADESET GODINA OD DOMA OTRGNUTIM


Vrijedi li brojati u nizu godine,
što promiču i mimo brojanja?
Vrijedi li prizivati prošlost u sjećanja
i bacati niz rijeku cvjetove,
obilaziti humke po gori razasute?
Vrijedi li domu zvati prognane
i paliti vatre davno ugašene?
Vrijedi.
Godine su koraci u vremenu,
trag što govori odakle smo i kuda nam treba.
Prizivanje prošlosti ima smisla ako je svjetiljka
što svijetli na putu kojim hodimo,
ako je veza između dva vremena, dvije generacije,
stablo što spaja korjenje sa cvijećem tek procvalim.
Voda je simbol života, nama sa Une, Vrbasa, Bosne, Neretve i Drine i više od toga,
u mislima i iz daljine u njih zagazimo,
ali cvijeće, o dušo moja...
Cvijeće ponese dio duše u vodu duboku, i čistu i bistru
u kojoj se na hiljade duša u vječnosti sreće.
I ovo susretanje, dvadeset godina poslije,
i ovo gaženje u vodu duboku, spuštanje cvijeća u njene brzake,
je sjećanje na ulice kojim smo hodili, ljude sa kojim smo se oljuđivali,
dio života iz kog smo ponikli, izrasli i u svijet krenuli.
I ovaj susret, i svaki koji na nas čeka je vatra na kojoj se grijemo,
plamenom grada nama najdražeg,
što slavi život a ne umiranje.

Živjeli Bosanci pa gdje da ste!

Ševko Kadrić
Helsingborg, 12 maj 2012

Cvijet na proplanku od snova



Nisvet Džanko zaklopio oči,
Piše jedan iz iste ulice
Odćutivši umjesto jecaja
Pozivajući u povorku tihu.

Vrijeme nas je poratno skupilo
kod Ajdina u hladu trešanja,
Kadrići, Ahmići, Babići, Rizvanovići pa Džanke,
Tu nam kuće očevi dizali, nižući ih u nisku šarenu.

Hašlame, katmeri i ruže crvene
Avlijama miris prosipale
Majke djecu u cvijeću rađale
Sto mirisa majkama najdražih.

Dina, Kike, Samra, Ćina, Mirsa,
Sosa, Reva, Sida, Nisko, Hari...
Punila imena novi papir bijeli
Rodile su majke, jedan razred cijeli

Košulje im od snova isplele
Igla bila od srca bašlija
Predivo im ljubav u njedrima
Bojile ih ružinom rumeni

Nisvet svoju košulju od ruža
Od avlije daleko odnio
Nosio je kao amajliju
Nosio je da ga upamtimo

Po ljepoti i osmjehu blagu
Po košulji od snova pletenoj
Odnio je u cvijetnu livadu
Na proplanak od snova do snova.

Ševko Kadrić, 31 maj 2012
www.sevko.se

Na ovim stranicama objavljujemo radove iz proze i poezije naših članova, prijatelja i simpatizera.

 




©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:06/01/2012

 

 
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo


LITERATURA


Mustafa Cico Arnautović
Prikaz knjiga Ševke Kadrića

BOSANSKI PROTESTANT

Hamlet-förlag, 2004

Sevko Kadric
Ševko Kadrić

"Bosanski protestant", je djelo koje bismo mogli svrstati u žanr historijskog romana ili historijskog eseja, razvijan je na historijskoj građi Bosne i Hercegovine. On ulazi u tematiku uzroka tragike njenih naroda, posebno onog dijela koji danas nazivamo ”bosanskim muslimanima”.
Priča nastaje u ratnoj zemunici u kojoj se našao ranjeni "bosanski ratnik" - komandant, sa danskom novinarkom Manuelom Sorensen. On njoj na plastičan način pripovijeda historijsku sudbinu Bosne od pravjere bogumilske i pripadnosti Bošnjana Bosanskoj crkvi do ovog svježeg vremena borbe za Bosnu i spas njegovog naroda. To su dramatične pripovijesti koje dolaze do nas kroz edukaciju danske novinarke, u kojima se kao akteri zbivanja pojavljuju skoro sve značajne historijske ličnosti. Iz tih priča provijava čitav splet interesnih uticaja od borbe protiv bosanskog protestantizma susjeda Bosne i Hercegovine i, evropskih moćnika do turske i austrijske okupacije, pa Drugog svjetskog rata do posljednjeg otpora okupaciji. Bosna i Bosanci su u svemu bili samo sredstvo evropske politike i, naravno, njene žrtve. Te priče kao da dolaze iz agonije ranjenog bosanskog ratnika, ali i prisebnog ispoljavanja znanja o dugovjekoj tragici svoje Zemlje koja, ipak, nije "šapatom padala". Kadrićevo pripovijedanje je živopisno u čemu čitalac prepoznaje i osjeća pejsaže i likove, što daje kvalitetnu notu literarnosti ovom djelu. Pisac terminološki određuje mjesta zbivanja i vrijeme i, čini se da mu je od svega bitnija činjenica i ideja koje su veoma naglašene. Zato ovo djelo može biti vise predmet naučne polemike nego polemike o njegovoj literarnosti, ona je neupitna. Tako je od višestruke koristi da knjiga dopre do čitaoca, pogotovo što je u njoj sintetizirana tako značajna građa koja plijeni i kojoj se vjeruje.
Istaknimo i to, da u romanu pored onog pripovjedanja kojim se prošlost otkida od zaborava, pratimo i ličnu dramu junaka i njihovih porodica u rasulu do sretnog ”udvostručenja bosanskog ratnika kojim se vremenu ruga”.
Bez sumnje bosanska literatura je dobila još jedno kvalitetno djelo a ono će imati svoje čitaoce.

Mustafa Cico Arnautović


Lana Bosnić (alijas Ševko Kadrić) SARA, roman, izdavač "Društvo BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji, 2003.

ROMAN IZRAZITOG POSTMODERNISTIČNOG KARAKTERA I STRUKTURE
Hazim Akmadžić, Sarajevo, Klub novinara, 23 juli 2003.

Roman "Sara" Lane Bosnić (alijas Ševko Kadrić, op. H.A.) koji je objavljen ovih dana u izdanju Društva BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji svojom strukturom i kompozicijom, bogatstvom jezika, osobenošću u načinu vođenja dijaloga, piščevim senzibilitetom ka dramskom u fabuliranju pripovijesti, tematskim okvirom koji prelazi uobičajene klišeje u građenju priče sasvim su dovoljni razlozi, da već sada možemo govoriti o djelu koje će u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj prozi, prije svega po modernističkom pristupu, imati svoje značajno mjesto. Predstavljajući roman "Sara" želim da naglasim da postoje bosanski pisci i djela o kojima se i o čijem radu svjesno ćuti, a među takvima je i autor ovog romana.

Već sam spomenuo strukturalno-kompoziciona rješenja romana "Sara" koja su građena na savremenim evropskim postmodernističkim osnovama pri čemu je autor uspio u svoju prozu udahnuti tradiciju i duh kulture i podneblja iz kojih je stasavao kao pisac. Istovremeno, on nas zbližava s jednom drugom kulturom, da se pozlužim Crnjanskim, hiperborejskim, smještajući dio radnje u Švedsku; predstavljajući nam tu zemlju, ali i toj zemlji nas, eliminirajući naslage predrasuda i zabluda i kod jednih i kod drugih. Sama fabula ne bi bila dovoljna da u strukturi i kompoziciji romana nije primijenio model koji bih ja nazvao - postupkom dopisivanja već ispisanog rukopisa koji u fusnotama dopisuje jedna od junakinja Mirjana Maca Dučić iščitavajući rukopis svog bivšeg muža u nekoj od hladnih i sumornih pejzaža (da li na jugu ili sjeveru Švedske?) više nije važno, koliko je bitno, da ona, izbjegla od užasa rata niti prihvata taj prostor niti on prihvata nju. Tako dolazimo do još jedne odrednice karakteristične za ovaj roman, a to je naglašen psihološki momenat, dolazimo do unutarnje drame koja se potpuno prenosi na sve glavne aktere u romanu. Velim, na sve glavne aktere, jer autor ih ima više, a bez bilo kojeg od njih roman bi bio osiromašen.

Jedna od karakteristika romana je i to što pisac vještim vođenjem dijaloga zapravo u psihološkom smislu odslikava svoje junake. Nema tu klasičnih opisa, ispraznih psihoanaliza, nego jednostavno, govorom, replikom, svaki od junaka razgolićuje sebe i svoj mikrokosmos, ali i makrokosmičke dimenzije ljudske borbe u uvjetima progonstva i očajavanja izazvanog tragičnim ratnim zbivanjima, čiji obrti često aktere dovode u gotovo nevjerovatne situacije.

Naravno bez jezika, moram naglasiti, onog bosanskog u najbukvalnijem smislu, bez izvještačene kroatizacije ili ti srbizacije govora kakvim se u Bosni oduvjek govorilo, autor je uspio postići jednostavnost u kazivanju, višemislenost u izrazu i artificijalnost u postupku, bilo da je riječ o dijalogu, opisu, promišljanju ili naprosto vođenju priče.

Neuobičajenost u izboru teme, krajnje razgolićavanje svih junaka, pa i glavne junakinje još jače dolazi do izražaja jer je roman pisan u prvom licu (otuda vidim i opravdanost korištenja pseudonima autora) u najvećem doprinose tome da se ovaj roman uzme li ga čitalac u ruke, mora čitati i iščitati.

Ne bih volio da mi pisac, ali i neko od čitalaca uzme za zlo, ali ako bih tražio zamjerku u ovom romanu, onda bi ona bila da autor na trenutke nije odolio iskušenju ideologiziranja. Nije više bitno da li je to s pozicije ljevičara (u ovom slučaju jeste op. H. A.) književnost naprosto ne trpi ideologiziranje, pogotovo ovaj roman čiji kvalitet za nijansu može ono umanjiti.

Na kraju romanom "Sara" Lane Bosnić (alijas Ševko Kadrić) bosanska književnost je bogatija za jedan dobar roman, a on će bez sumnje imati svoje čitaoce i ovim ga ja svesrdno preporučujem.

P.S.
Ove kao i ostale Kadrićeve knjige moguće je nabaviti direktno kod autora.

hamlet.forlag@telia.com

(Vidi: www.sevko.se )


©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999 - Last modified: 27/10/2014


 
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo


LITERATURA
 

Prikaz knjiga Ševke Kadrića
NA KRAJU DANA
(Vid dagens slut)

Ševko Kadrić, bosanski pisac?

Zima je, moju kuću na vodi mraz je okovao velikim ledenim slikama po prozorima. Sjedim pored tek naložene peći koju ja kraljicom zovem. Toplo je. Na stolu ispred mene je mali pokretni kompjuter, malo meze u tanjiru i čaša vina. Na ogradu od terase sam stavio hljeba čekam da ptice dođu. Na ptice i ribe sam navikao i neobično mi je kad ih nema. Gledam u pravcu jezera i dalje prema mjestu gdje se zaleđeno jezero sastavlja sa nebom. U toj tačci, gdje se sastavljaju dvije vode, ona zaleđena jezerska i ona iz tamnih oblaka vidim ostrvo, moje ostrvo na koje mislima putujem otkrivajući nepoznato.

Ulla sa švedskog radija je tražila da napravim prilog za rubriku ? Na kraju dana, obećao sam i da ću preslušati nekoliko priloga u toj emisiji ali ću to uraditi kasnije, kad svoj prilog završim. Nadam se da će baterija u kompjuteru izdržati ovih nekoliko slika koje želim složiti u jednu, ovu moju, na kraju dana.

Slika prva

Bolest, nešto mi je više od deset godina. Ležim na kolicima kojim me ljudi obučeni u bijelo vuku kroz duge bolničke hodnike. Pored njih skoro trči otac držeći me za ruku. Plače. Nikad nije plakao, "djeca i žene plaču" govorio nam je, sad plače. Plašim se. "Učinićemo sve što je do nas", tješi ga ljekar prije nego mi je pustio ruku, prije nego sam zaspao. Za tri mjeseca sam ponovo kući, "Izvukao si se" govore mi donoseći poklone. Upisao sam se u skaute, kasnije planinare, alpiniste, počeo disati punim plućima, oslobađati tijelo neznanja, skijanja, slikanja, pisanja. "Život je lijep, hrani se životom", zapisao sam u svoj dnevnik.

Jedna ptica je doletjela na terasu, plašljivo prilazi hljebu, kljuca, gleda u mom pravcu i ponovo kljuca, ja? Telefon, nisam ga isključio, zvoni, Zvala je novinarka iz ICA ?. Ako sam dobro razumio Ica kvantum novina hoće svojim čitaocima da predstavi neobičnog čovjeka, alpinistu koji živi u kući na vodi, piše i slika. Nastavili smo dugo ćaskati. Kaže zvaće me El  njen fotograf da napravi fotografiju uz priču. Odavde do ICA kvantuma nema daleko, može doći svaki čas.

Slika druga.

Dvadeset mi je godina, stojim na MonBlanu, najvećem planinskom vrhu u Evropi. 4810 m. U na vezi smo Mira, Braco i ja. Sreći nigdje kraja. Dok gledamo kotlinu Italije, Francuske i Švicarske sanjamo da mijenjamo cijeli svijet. Studenti smo, puni želja, snova ali i iskustva. Svoje živote smo dosta izmijenili i ispunili srećom koja na nas liči. Ostalo nam je još da ostali dio svijeta promijenimo. Tako smo tad mislili, tako zeljeli. Hranili smo se svojim željama.

Slika treća

Trideset mi je godina, formirali smo ekološki pokret u Sarajevu. Moji prijatelji ljubitelji prirode, bivši studenti, uticajni su ljudi, porodični, sve činimo da Sarajevo i Bosnu učinimo prostorima zdrava i lijepa življenja. Odustali smo od mijenjanja svijeta, sad mijenjamo Bosnu i Sarajevo. Lijep grad, olimpijski, nama najdraži.

Ona ptica što je bila prva kod hljeba je odletjela, doletjela je druga, pa još jedna, trenutno su tri, otimaju se oko hljeba, na mene su navikle, skoro da me i ne gledaju.

Slika četvrta

"Četrdeset mi je godina, djeca su me radošću okružila, ali naši snovi o sretnom Sarajevu, multikulturalnoj Bosni se ruše, granate padaju po gradu, najbliža je pala na moju terasu gdje mi se obično djeca igraju. Prespavali smo u podrumu. Ovo više nije mjesto za dječiju igru. Djeca moraju na sigurno. Formirali smo Dječiju ambasadu, ja sam jedan od sekretara. Danima izvozimo žene i djecu van ratnih područja, stotine hiljade. Trojica prijatelja ginu spasavajući djecu, djeca su živa i zdrava, hvala Bogu i dobrim ljudima.

8 septembra 1992 sam sa tri autobusa sam stigao u Švedsku. 12 septembra dajem intervju za J??gs posten o Bosni, ratu, malom dječijem narodu. Odustao sam od borbe za mijenjanje Bosne, svu sam energiju usmjerio na porodicu. "Hranim se ljubavi prema porodici!"

- Ptice se mijenjaju, sad su dvije, moram izaći da još hljeba stavim.

Onoga fotografa još nema?

Slika peta

"Vernamo niheter pravi razgovor sa mnom na ovoj kućici u povodu mog pedesetog rođendana. Pitaju kakav je osjećaj puniti pedeset. Zamislio sam se, o tome nikad nisam razmišljao. Živio sam brzo, možda sam te godine i prestigao. Mi ljudi svijet doživljavamo kroz oči, slike, pa i kad hoćemo o njemu da govorimo, govorimo slikama. Mnogo, mogo slika predamnom promiče, velikih i malih planina, dobrih i loših ljudi, sitnih i neprolaznih ljudskih radosti. ?Radostan sam i tužan u isto vrijeme", kažem. "Radostan što vidim kako je ljudska pamet povećana, istina ograničeno. Tužan sam da je ljudska glupost bezgranična, da ja, kao i hiljade sličnih meni, moram svoje zagubljene slike sjećanjima otkidati od prošlosti ispunjavajući sadašnjost".

"Djeca su mi porasla, imaju svoje živote, prestao sam da se bavim njima skoncentrisao sam se na svoj sopstveni život, još mi je on ostao. Je li kasno da mijenjam svoj život u tuđoj zemlji tuđem jeziku!"

Sad kao da sam siguran da ljudi mogu promjeniti svijet ali prvo moraju izmijeniti sebe, vratiti se sebi.

?Onaj fotograf je nazvao, nije odavde niti iz ICA kvantuma, iz Štokholma je iz ICA kuriren, doći će idućeg četvrtka. Čudim se, čuo sam ono ICA i sam svoju sliku i značenje sklopio.

Ptice su pojele i ono hljeba što sam im maloprije odnio. Ja nisam, ni vino ni hranu dohvatio, hranim se svojim mislima.


P,S.
Upravo je u izdanju Isaberg förlsg izašao roman Ševke Kadrića, Zagubljene slike, na švedskom to zvuči kao Borttappade bilder.

©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999 - Last modified: 27/10/2014


Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo

LITERATURA
 

Prikaz knjiga Ševke Kadrića

ROMAN BOGAT ISKUSTVOM

JOSEF RYDÉN, Jönköping posten
Recenzija romana

Zagubljene slike, autor Ševko Kadrić (Isaberg Förlag)


Roman

Švedska je dobio novog pisca na švedskom jeziku. Njegovo ime je Ševko Kadrić i porijeklom je iz Bosne koju je napustio ratne 1992 godine. Bio je profesor na sarajevskom univerzitetu i zaneseni planinar, učitelj skijanja i slikar. Kao pisac već je objavio četiri romana i jednu zbirku novela na svom maternjem bosanskom jeziku. Zagubljene slike su njegov debitantski roman na švedskom jeziku. Roman je prvo napisan na bosanskom jeziku i kasnije ga je prevela Erna Tufek i jezički uredio Đorđe Žarković. Roman se zove Zagubljene slike i ja odmah moram reći da je riječ o romanu vrijednu čitanja.

Život u kući na vodi

Pripovjedač je stariji čovjek koji piše pisma unuku. Kao i sam pisac on je Bosanac koji živi na dalekom sjeveru tako da se roman doima i kao biografsko piščevo kazivanje. Pripovjedačeva se porodica raspala u ratu a sam pripovjedač je bio zatočenik jednog o srpskih logora iz kog je izašao posredstvom Crvenog Krsta i prebačen na Sjever.

Gdje se unuk nalazi pripovjedač ne zna sve do posljednjeg pisma. Prošlo je punih devet mjeseci od 28 septembra, kad pisma počinje pisati do 4 jula kada je zadnje pismo napisano, što će reći vrijeme koje odgovara trudnoći žene.

Kao useljenik pripovjedač živi u kući na vodi koja je blizu jezera a u blizini je i mali grad. Ubrzo će on upoznati svoje komšije, usamljenog Danca, jedan njemački par, osobe sličnih navika kao on koji imaju svoje kućice na vodi baš kao on. Samo dvoje domaćih Tore i Margareta su dio te priče izoliranih ljudi, na vodi u blizini jezera na dalekom sjeveru. Ali Tore je teško bolestan i umire u toku zime. Margareta ostaje uz zajedničkog prijatelja pripovjedača.
Jednog toplog julskog dana oni će upaliti motore na kućici na vodi i cijelo društvo plovi prema ostrvu na sredini jezera da prospu vjetrovima pepeo Toretova tijela.

Tako izgleda roman čitan kroz pisma koja pisac piše unuku ali kroz njih prolazi mnogo drugih osoba, događaja, sudbina. Pisac govori o svojoj i porodičnoj historiji, on kroz “zagubljene slike” otkriva cijeli jedan svijet, jedan život, Bosnu, govori o ljubavi, prijateljstvu ali i o mržnji, ratu i nepoznatim ljudskim tragedijama. Kroz ove slike čitalac može vidjeti i život u Švedskoj i nesreću izoliranja ljudi te svijet koji oni sami prave i ispunjavaju druženjem, ribarenjem, izletima i prijateljstvom.

Egzistencijalna pitanja

Ono što romanu daje dubinu i intelektualnu draž to je piščevo razmišljanje o ljudskim egzistencijalnim pitanjima. Ona su često spojena sa pričom o Bosni ili Švedskoj. Religija i politika su česte tema kojom se susjedi bave pijući kafu ili čaj u kući na vodi. Pripovjedač je inspirisan bosanskim bogumilima, jednom srednjovjekovnom tradicijom svojstvenoj prostoru Bosne. U Nacionalnoj enciklopediji stoji da je riječ o pokretu koji je startao bugarski sveštenik Jeremija Bogumil koji je bio u sukobu sa ortodoksnom crkvom i njenim dogmama. Pokret je kasnije bio uzor za protestantizam i zapadnoj civilizaciji poznatoj po slobodi mišljenja i obraćanje Bogu na maternjem jeziku. Pripovjedač u romanu je sumnjičav prema religijskim dogmama i nastojanjima crkve da se nametne kao politička vlast koja zloupotrebljavajući Boga upravlja našim životima.
Roman sadrži kritiku prema našem odnosu prema useljenicima gdje će pripovjedač reći: “Tamo nam je grijeh bio što nismo bili kao oni, taj grijeh nas prati i ovdje. Od tamo nas progone ovdje nas ne prihvaćaju.”

Mnogo kvaliteta

Poruka dede unuku pisana da se nekad pročita, nije jedino što dominira i vrijedi, roman obiluje toplinom, humorom, pričama, oduševljenjem prirodom, velikim iskustvom i prije svega ljubavlju. .

Djeda, kao pred ogledalom vidi i sopstveni život i govori o njemu, o njegovim dobrim i lošim trenucima, mudrosti i gluposti koje su ga nosile. Tako će srećući ženu koja mu je bila prva ljubav i koja mu nudi zajednički život, prokomentarisati: “Ponekad se čini da ljudi ne prave greške samo onda kada se one i dešavaju, u mladosti, već kad nastoje da ih poprave u starosti".

Zagubljene slike su roman sa mnogo kvaliteta. Jezik teče lagano grleći čitaočevu pažnju. Prevodilac Erna Tufek je uradila dobar posao prevođenja.

Dobra preporuka

Prelazi od slika iz prošlosti i ovih današnjih djeluju potpuno prirodno i uvjerljivo. Pisma, kao pripovjedačka forma su ostavile pripovjedaču velike mogućnosti koje je on iskoristio na najbolji mogući način. Na kraju je ostala radoznalost kod čitaoca, šta bi sa unukom? Možda je to pisac učinio namjerno pripremajući nas za novu priču.

Sa zagubljenim slikama (Borttappade bilder) Ševko Kadrić se etablirao kao švedski pisac. Ja mu želim mnogo čitalaca. Kada čovjek uzme u ruke njegov roman ima osjećaj da je upoznao čovjeka koji ima mnogo toga da kaže o umjetnosti života na ovom svijetu...

©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999


Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo


LITERATURA
 

Prikaz knjiga Ševke Kadrića

LOVE STORY

ODISEJ S PLANINE

Jedna ljubavna priča dramatizirana na dva narativna plana (personalnom i društvenom), izvrće odisejsku logiku zbivanja utoliko što Penelopa prepoznaje Odiseja odmah, ali on sam sebe (Erol) mora, ne prepoznati, nego s-poznati i kao Odiseja i kao oca vlastitog djeteta koje je Penelopin (Melli) dvostruki: i moralni i materinski – teret.

To samopoznavanje je ovdje psihološki adekvatum Itake: mjesto vraćanja glavnog junaka sebi samom. Na sceni je jedna psihogeografija Kadrićevog glavnog lika koji u sferi potisnutog i samo nehajem produciranog samozaborava, i ne htijući to, atakuje na dostojanstvo Drugog, koji se, kako priča ide ka svom srećnom kraju, pokazuje, zapravo, kao onaj Jedini s kojim je još moguć izvorno smislen život.

Riječ je o ljubavi koju ni vrijeme ni događaji, puni obrata i moralnih izazova, ne samo da nisu ugasili, nego su, čini se (gustativno-metaforički govoreći), postali so života bez koje bi ovaj izgubio svoj prepoznatljivi okus, ostavši blistavo sterilan i čist, ali, upravo zato – bljutav i nedorečen.

I to je ono što realističkom deskriptu Kadrićevih junaka (dat kroz priču kao omanji niz sporednih, ovlaš ocrtanih avanturističkih epizoda), daje životnu uvjerljivost koja se potvrđuje u izbjegavanju uobičajene zamke sentimentalnog idealiziranja jedne i crno-bijelog odslikavanja druge strane.

Kadrićevi junaci su naprosto živi ljudi koje život nemilosrdno valja između personalnih nesporazuma i ratne bosanske kaljuže u kojoj, za njih, nema drugog mjesta, izuzev onog u radijskim i TV vijestima o kolonama ognjem i mačem nasilno obeskućenih nesretnika.

Baš kao i antičkom junaku Odiseju, ni Kadrićevim junacima bogovi sudbine nisu naklonjeni. Pušteni iz Eolove mješine, svi opaki vjetrovi, izuzev spasonosnog i željno očekivanog Zefira, su tu. Klimavi splav života se opasno ljulja nemirnom pučinom fatumske udesnosti i potresa, da bi konačno uplovio u luku spasa, gdje metaforom bračnog prstenja kojim romantičarski dosljedno zaokružuje svoju skasku, nakon svih potresa, krug sudbinski preodređenih lutanja Kadrićevih junaka, biva konačno, i idilično zatvoren.

To je najkraća priča o Kadrićevoj priči Odisej s planine, ostalo o njoj treba da kaže književna kritika sredine kojoj je namijenjena.

Tek, ono što nije za izostaviti u ovom kroki prikazu, je onaj nostalgičarski naboj koji prati Kadrićevo kazivanje od početka do kraja, prepoznatljiv ne samo toponimski, nego i u onim verbalizacijama gdje pojam Bosne još uvijek, i uprkos svemu što se zbilo, figurira kao topos htijenja da se nastavi ljudski. A to znači na način koji autor sugerira tradicionalnom bosanskom sentencom po kojoj je «komšija kao rod», a koja drugima (zet Oskar, Šveđanin), još uvijek zagovarana i nakon svega što se dogodilo, ostaje potpuno nejasna i neshvatljiva. «Ja Balkan neću nikada razumjeti», kaže on, «odmahujući rukom i vrteći glavom».

Upravo zato, nama ostaje samo to da sami sebe (iznutra, i bez vanjske pomoći) razumijemo i da vraćajući život u kolotečinu iskustveno provjerenih vrijednosti, pokušamo iznova naći njegov izgubljeni smisao.

Samokritičko promišljanje sebe, onako kako je plodonosno ocrtano kod Kadrićevih junaka, možda bi moglo biti taj putokaz spasa za kojim tragamo. Kritika Drugih je rekla svoje i zatvorivši puteve dijaloga donijela je ono što je donijela. Niko u tom nanosu poricanja i blaćenja Drugog nije našao svoje zrnce sreće.

Zato, baš kao i u bračnoj, valja u pretince prošlosti potisnu povijesnu avanturu nedavnog ratnog dogoda i, naučivši ono bitno iz njega, vratiti se neizbježnom zajedništvu Bosne koje pamtimo po – dobrom i lijepom. Vrati se prepoznatljivoj etici i estetici Bosne s kojom smo svi bili, i bićemo, na dobitku. Potražiti smisao u ljubavi i dostojanstvu, bez malodušnog naklapanja i kopanja po vlastitim ranama, kojih, nažalost, ima u izobilju. Na sve strane i u različitoj mjeri. O tome, u ime zdravog, poučnog nezaborava, neka stručno i znanstveno fundirana povijest, sasvim objektivno kaže sve što ima. Samo takva (istini okrenuta) historija povijesti, biće od koristi svima.

To je, iako ne jedina, najvažnija poruka Odiseja koji je, nakon samokritičkog sagledavanja već napuštenog zajedništva, vlastitim primjerom vraćanja «domu i akrebi» (A. Šantić), praktički-uzorno svjedoči kao samorazumljiv modus vivendi bolje sutrašnjice.

Sociološki čitana Kadrićeva priča poručuje nam kratko i jasno: tek kad svako «dođe sam sebi», kad se «dozove» iz letargije i ponora ideološke pomrčine u koju je nasilno bačen, ili dobrovoljno dospio, doći će i Drugima, iznutra katarzički pročišćen i moralno sasvim čist za jedan potpuno novi početak.

A taj novi Odisejev početak, počinje pričom o kafi i pruženim usnama kojima stara priča – završava.

©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999

Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo

LITERATURA

Sevko KadricEnglish

Purview the book of Sevko Kadric

BOGUMILS as inspiration

Author: Sevko Kadric

Bosnian Patarens or Bogomils are the historical, cultural and sociological phenomenon, fairly unknown to the European cultural PUBLIC.

Rare experts of the Bosnian Bogomils phenomenon, fascinated by a cultural relic (TRAG) a trace of their existence behind on the tombstones, have allocated an epochal and grandiose place in the cultural and historical European or even world heritage.

Swedish historian proficient Hans Furuhagen stated that Bogomils “inspired Protestantism in Europe”, Croatian writer, almost Nobel laureate, Miroslav Krleza wrote “Europe has no other cultural monuments but Bosnian Bogomils have monoliths tombstones”.

English archeologist Arthur Evans, who discovered Minos Palace at Knossos near Crete, has presented Bogomils with his research published in a book about TOMBSTONES (STECKE) and Bogomils culture.

Professor Dzemal Sokolovic called them: “First European protestants”.
In addition, the whole suite of artists created their art inspired by Bogomils heritage: Tin Ujevic, Lazar Drljaca, Mak Dizdar


The largest contribution to document Bogomil's history provided Bogomil's themselves, as they left a great number of stone tombstones with messages on them.

From the VIII century till today, some 66 478 stone monoliths has survived, with largest number, over 80%, in the area of today recognized state of Bosnia-Herzegovina.

While conquering the land populated by Bogomil's, both the catholic and orthodox churches have persecuted them as heretics, destroyed the remnants of their culture and used solid stone monoliths as a building material for new churches.

Distinctiveness and phenomena of written Bogomils writings chiseled in the stone is in the message from those who are not amongst living anymore and who speak from their own unrepeatable experience:

“If I could rise from this stone, I would live every new day like it was a whole real life.”

Their messages contain all that is the essence of a man: love, fears and doubts.

The monolithic tombstone presents a link, the eyes, between two worlds: “Do not turn this stone over. For it is my eyes to look at the stars and Sipara”.

And, as a rule, we read on them a sorrow for departing and a wish for reunion with dear ones: “… in this immense silence I yearn presence and allusion of yours, not Gods, steps. If this is a punishment from God, my foolish heart is happily looking forward to it.”

This is the first time that an English speaking readers are offered a part of the story about bogumils monoliths messages through epitaphs, a short story with ample of first hand photographs of the tombstones themselves.

I will be delighted if this book about Bogumil's and their stone-carved messages touches precisely that part of our nature, the most humane one.

For this story of Bogumils I owe my immense gratitude to traces left by: Arthur Evans, Miroslav Krleza, Hans Furuhagen, Mak Dizdar, Nenad Tanovic and many others who wormed up to the same, Bogomils, blaze.

I also thank Sanela Pilav-Savic end Jasmina Cavkic for translating this book into English.


***

1.
Here lays Tanisa Cuk of Kraljeva Sutjeska, loved by the king, but without freedom, like a hunting dog to him faithful. I lived, but water never quenched my thirst and food never satisfied my hunger, as thirst and hunger returned every day to my gut, just as I returned from the field to my home same, but different for that day.
And I always thought of you Lord, and with the prayer to you I closed my eyes for the night, and with the prayer to you I opened them in the morning, like the windows and doors on mine and yours home.
And I waited for you and hoped, always.
But you did not appear, and you did not announce.
Just silence.
And a suspicion grew in my unsuspicious soul that you might be somewhere waiting for salvation from me. And with that thought I laid under this stone, and that thought I chiselled in this hard rock, so those who read this can see who between two of us will see the salvation.
I laid down angry 1389 AD, in the year of my lord when Tvrtko was the king of Bosnia, Serbia, Dalmatia and Western Countries, and when I was an old man who saw things in the world that I never wanted to see, but did not achieve what my heart always wished and wanted.

01.06.2007

  ©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999

Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo

LITERATURA

ROĐEN ZA DOKTORA,
Autor: Ševko Kadrić

Osvrt,
Ramo Kolar, Sarajevo


Onaj je od vas ljudi najmudriji, koji je, kao Sokrat, uvidio da njegova mudrost ništa ne vrijedi. Ova bi se Platonova sentenca iz "Odbrane Sokratove", na neki način, mogla primijeniti i na Ramu Borića, iako mu pisac ne da da je do kraja i izvede. Mjesto individue u modernim, bezličnim društvima, koja se diče organizacijama, prisilama, finim koliko to prisila i moče biti, globalizacijom depersonaliziranih, baš je ono na kojemu se našao, ničim izazvan, i glavni lik ove knjige.

Idem, ne znam kuda, odlazim, ne znam zašto. Na takva pitanja i nema pravog odgovora. Isčupan iz svoga korijena Boriću će trebati dani i noći, mjeseci i godine, da shvati kako ni ljubav, ni strast u nepoznatom, preorganiziranom društvu i sredini, nemaju nikakva značenja ni vrijednosti.

Ali u Borića, nije valjda slučajno mu prezime, vidim dva epiteta: postojanost i borba. Ovo prvo bi reklo bor(ić)- jak, postojan, izdržljiv, čvrst, uspravan. Drugo mi se čini kao kao deminutiv od borac, borić: ne predaje se lahko, drži se one mimikrične, bosanske: tiha voda brijeg roni, možda i pomalo merhametli filozofije: neka, bit će dobro, učinit ću ja da tako bude, meni i drugima. Tako Ramo neće zaboraviti svoju strast za poslom ljekara, za liječenjem ljudi, što drži najvećom zadaćom čovjeka. Čezne istovremeno da svoju vještinu, mudrost, nadarenost pa i znanje na kraju, dariva, nesebično podijeli s drugima. Prozaično rečeno, željan je posla. Ako je rad, kažem ako, stvorio čovjeka, onda je Borić tomu najbolji svjedok.

U ovoj knjizi pisac će, umećući se u kožu Bosanca koji pati, sanja i želi, posvjedočiti prosvjetiteljsku, Holbahovu misao: čovjek bez strasti i čežnji, prestao bi biti čovjek. I neće prodati ni dostojanstvo kao što neće jaditi nad svojom hudom sudbinom izbjegličkom. Učit će neprestano, iako je zrnca toga pobrao i ranije, da se "vrlina ne rađa iz blaga, nego se iz vrline rađa blago". To će potpisnik ove knjige nedvosmisleno pokazati i u zadnjim retcima.

Cijelom knjigom pisac spašava svoga glavnoga junaka od prozaike života. Kad ga uznemiruju, a to će potrajati kojih osam godina ubjeđivanja, isčekivanja, nadanja, neshvaćanja, nečinjenja, nerazumijevanja, izvanjska bivanja Ramo Borić se povlači na mirno mjesto (lovi ribu, kao Ahmet Ćabo) i tamo usavršava svoja znanja o dobru i saburu, uči kako ukrotiti vlastiti nemir. Iako ima što razloga za to, on vjeruje da svaki dan ne mora sresti protivljenje, nezahvalnost, drskost, mržnju, sebičnost i to, što bi rekao Marko Aurelije, zbog toga što oni koji griješe ne znaju šta je dobro, a što zlo. Pisac će zato u ovoj knjizi velikodušno prihvatiti sretanje i slučaj dva čovjeka Rolfa i Rame i razrješenje boli našega izbjeglice i liječnika i na tome će potrošiti najveći dio knjige. Sve hvaleći mogućnost po kojoj ovaj mondijalizirani svijet nije posve okupirala bezdušnost depersonalizacije. Prostije rečeno: ne prihvaća svijet i život bez (obična) čovjeka. Zato svojim likovima, Lundgrenu i Boriću dodaje, reklo bi se, više pozitivnih osobina, više plemenitosti i čovjekoljublja nego što ga doista ima u svakodnevlju.

Ali kako knjiga, roman pogotovu, nije tek samo puko slikanje prozaike, to si Kadrić dozvoljava izlete u građenje svijeta i čovjeka kojega nadahnjuje čestitošću, a ovaj mu to vraća stvarnim, gdje punim srcem pozdravlja sve što mu sudbina odredi i rijetko razmišlja o tome šta drugi govore i rade. Njegov lik tka vlastitu nit univerzuma, vlastite časnosti i uvjerenja u dobro svega što mu se događa, jer vjeruje da da mu je sudbina vođena nečim višim.

I to se ostvaruje. Pisac i glavni lik postaju jedno. Ono što Kadrić svakom riječju želi, to mu Borić i život njegov potvrđuju. Hepiend i knjiga za slikanje dječijih snova. Ne, nego svjedodžba kako jedan uspjeh i pobjeda od slučaja, samo pokazuje koliko je poraza u njemu utkano.

Lijepo je što neko može naslutiti neki viši ideal i okrenuti mu se cijelom dušom, veseleći se nagradi koju je na taj način našao i stekao. Kao Ramo Borić što je u knjizi "Rođen za doktora". Ja bih rekao da glavni lik nije rođen za doktora no za čovjeka. Što je mnogo više. To svojim bilježenjem jedne nesvakidašnje sudbine pokazuje i pisac Ševko Kadrić u ovoj knjizi. I pisac i njegov glavni lik čine ono što je ispravno: svejedno im je jesu li usred strašne hladnoće ili se pak griju kraj dobre vatre. Gledaju ispod površine i ne dopuštaju da im ono istinski vrijedno izmakne pozornosti.
Vjerujmo Seneki, između redaka vapi pisac: dio života koji istinski živimo, sićušan je! Pametnom je, rekli bi Bosanci, i išaret dosta.

Knjigu je moguće nabaviti kod izdavača: hamlet.forlag@telia.com  (Vidi www.sevko.se )

22.10.2007

©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999

Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo

LITERATURA

"Bosanski protestant"
Autor: Ševko Kadrić

Sublimacija bosanskog usuda
Ferid Čehić


Sublimacija bosanskog usuda

"Bosanski protestant", Manuela Sorensen (alias Ševko Kadrić), izdavač: Društvo BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji, Värnamo, 2004.

Preplodno je književno stvaralaštvo Ševke Kadrića u tuđini. Ne samo običnom, nego ni čovjeku znalcu, dobro informisanom i za čitanje raspoloženom, teško ga je pratiti. Jednu knjigu, tek što je na noge stala, stiže druga, što iznenađuje i raduje.

Da nabrojim samo neke naslove koje sam i sam čitao: “Bošnjaštvo na vjetrometini”, “Posljednji bosanski bogumil i druge priče” (u švedskom izdanju “Hamlet frĺn Bosnien”), pa dvojezična “Bogumilerna som inspiration” (Bogumili kao inspiracija) a onda dva romana pod pseudonimima “Sara” (Lana Bosnić) i “Bosanski protestant” (Manuela Sorensen). Zbog žega pseudonimi pored lijepa imena vjerovatno pisac sam najbolje zna?

Roman “Bosanski protestant” na izvjestan način predstavlja sublimaciju nesretnog, kroz istoriju najčešće na margine bacanog bosanskog usuda, koji niko, nikad, pa ni danas, nažalost, ne shvaća ozbiljno. Nije slučajno da Mustafa Cico Arnautović, jedan od recenzenata, ovo štivo svrstaću u žanr historijskog romana, razvijena na historijskoj građi Bosne i Hercegovine, jer ulazi u tematiku uzroka tragike Bosne i njena naroda, posebno onog dijela koji danas nazivamo “bosanskim muslimanima”.

U romanu se na vješt način prepliću dokument s pukom životnom činjenicom, istina s imaginacijom i umjetničkom obojenošću, ali jedno ostaje kao stalna, prateća zavjesa od koje Manuela Sorensen (alias Ševko Kadrić), nikako ne može da pobjegne, da se skloni. To je, nažalost, upravo taj nesretni “bosanski usud”. Autor i neće da se sklanja, jer je sklanjanja bilo i previše. Kad bi to samo i pokušao, nedvojbeno je da bi izdao i sebe, i Bosnu. Možda je, baš zbog toga miješanja prošlosti i sadašnjosti, mita sa stvarnošću i literature sa dokumentima, čitaocu “Bosanskog protestanta” ponekad teško da prati tok ovog znalački uređenog romana.

Međutim, kao maštoviti likovnjak, autor cijelu priču boji suptilnim slikama iz davnine i pretvara ih u mozaik istinske ljepote koji dugo ostaje u čitaočevom sjećanju. čitalac, počesto, ima osjećaj da i sam korača stazama kojima su, tamo negdje duboko u prošlosti, koračali njegovi junaci, Radin, Gorčin, Asta, Alija Humo... Roman je takođe pun imena mjesta, što govori da autor izuzetno poznaje zemlju Bosnu i njeno bivstvovanje, istovremeno iskazujući svoju neskrivenu ljubav prema rodnoj grudi i tugu nad njenom boli.
Iznesene činjenice i posebna vrsta senzibiliteta, koji je na razne načine prisutan u romanu, možda i jeste ono najljepše u "Bosanskom protestantu", pa je možda i šteta što radnja romana nije smještena na flotili "Evropa", gdje i počinje, umjesto ratne zemunice gdje traje. Tim bi se, po mom skromnom mišljenju, postigla puna simbolika maćehinskog odnosa Evrope prema Bosni i onom što se tamo desilo i dešavalo.

U svim tim golgotama i “bosanskim usudima” bosanski čovjek jeste trpio, gubio ali nikada nije klecao. Tu čvrstu moralnost Bosanca je možda ponajbolje izrazio Miroslav Krleža riječima: “Neka oprosti gospođa Evropa, ali samo Bosanci u njoj imaju spomenike kulture. Imaju stećke. Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno, digao ruku, digao glavu ali nikad i niko nije vidio stećak na kom Bosanac kleči na kom je prikazan kao sužanj.”

Roman “Bosanski protestant”, svojevrsna i znalački napravljena sublimacija, ali možda i romanizirana geneza nesretnog bosanskog usuda, itekako zaslužuje pozornost šire javnosti. Trebalo bi, barem, da za nju znaju, ali i da je svakako čitaju i pročitaju oni Bosanci koji čitati hoće i znaju, a da o zahrđaloj, uspavanoj i prepotentnoj Evropi da i ne govorimo.

Ferid Čehić

Knjigu je moguće nabaviti kod izdavača: hamlet.forlag@telia.com  (Vidi www.sevko.se )

22.10.2007

©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999

Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo

LITERATURA

LUTER I ORLOVIĆ,
krenuli put čitalaca

Autor: Ševko Kadrić

Roman «LUTER I ORLOVIĆ», Ševko Kadrić,
promoviran na sajmu knjige u Sarajevu.


Na XXI sajmu knjige u Sarajevu je promoviran novi roman Ševke Kadrića.

Čovječanstvo danas, ništa manje nego u vrijeme junaka romana (XVI vijek), ima velikih problema. Martin Luter i Hamza Orlović, za svoje vrijeme i izbavljenje su tražili najprikladniji lijek, tražili Boga u srcu ljudi. Put do srca je bilo učenje maternjeg jezika i prevođenje svetih knjiga na taj jezik. «Bog danas ima velikih problema i on treba hrabre i pametne ljude», reći će Martinu jedan od njegovih učitelja tada. Bog i danas, kad je čovječanstvo u strašnoj ekonomskoj, ekološkoj i moralnoj krizi, ima velikih problema i on i danas ponovo treba pametne i hrabre ljude. Kad su u pitanju Bosanci i Bosna oni trebaju prije svega slavitelje tog prostora i svog maternjeg jezika, preko jezika će lakše stići i do drugih ljudi ali i svog Boga u srcu skrivena, naglasio je autor romana. Promociji romana su između ostalih prisustvovali: ministar za izbjegla i raseljena lica dr. Safet Halilović, akademik Ljubo Berberović i akademik Sulejman Redžić.
 





Knjigu je moguće nabaviti kod izdavača: hamlet.forlag@telia.com  (Vidi www.sevko.se )

23.05.2009.

©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999

 


Ševko KADRIĆ
 










Ševko Kadrić

















 


Predratni profesor, sociolog, pisac (16 knjiga), veoma dobar pripovjedač i nadasve čovjek.
On koji je shvatio poruku knjige izričito je želio
da budućim generacijama prenese tu poruku:
 "Čitaj pa ćeš razumjeti".

Udarite u sliku pa uživajte i nešto naučite, jer Ševko Kadrić to vrlo jasno i rječito zna dobro obrazložiti.

UDARITE U SLIKU ZA VIDEO FILM


Ševko Kadrić u Kaknju

UDARITE U SLIKU ZA VIDEO FILM

Ševko Kadrić

UDARITE U SLIKU ZA VIDEO FILM

Ševko Kadrić



Ševko Kadrić



Ševko Kadrić




 


Legendarni pisac i stvaralac Ševko Kadrić ostaće nam uvijek u lijepom sjećanju!



Uskoro slijedi opus kolumni naše legende Ševke Kadrića na Orbusu!
Nemojte to propustiti, inače ostaćete uskraćeni za dosta pameti....,
 koja vam se besplatno nudi.