ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA












ACTUA HOME PAGE





 




PET DO DVANAEST JE INSANU

Nur Sadia



Nastupi i ta nova godina, još jedna u nizu. I kao i svake insan se jadan na početku svake nove nada dobroj i sretnoj godini. Zapisuje svoje neke želje ko dijete koje još vjeruje u djeda mraza, koje još vjeruje u čuda. Kao dijete sam vjerovala u šarenu laž. Mislim, djetetu se malenom svašta može prodati kao čudo, kao istina upakovana čak i ta šarena laž. Eh, da sam tada sanjati mogla da ću i kao odrasla osoba spoznati koliko nas te šarene laži prate. I kako nam se kao istina želi prikazati.

A čudno je kako se misli da je samo ona naša, univerzalna istina ona istinska i prava. A počesto nismo ni skontali šta istina jest. U ovom današnjem vaktu je, ali, doista i teško razabrati ju pored te velike šarene laži koja nam se svakodnevno, godinama prikazuje kao prava istina-toliko dok ne povjeruješ u nju. I samo još nju i vidiš.

Pet do dvanaest je. Već dugo.

Ne ono pet do dvanaest pa svi ko mutavi i navijeni navale van da ispucaju otrov u zrak i zagade ga još više. Bolje bi ti bilo, insanu slijepi, da otrčiš na neko brdo i iz sebe jednim vriskom istreseš sve svoje frustracije, agresivnost, svoju nemoć ili moć-umjesto da neke, kobajagi, emocije i želje petardama pokazuješ. Došla nova godina pa se grli i jedni drugima čestitaju i žele sve najbolje za još jednu u nizu koju treba preživjeti. I sebe pitati; Hoćemo li na kraju još jedne godine biti insani ili se kompletno pretvoriti u zombije bezosjećajne i zaglupljene. Hoćemo li se već jednom probuditi i pogledati oko sebe, vidjeti koliko smo nazadovali kao insani, koliko smo zakazali i koliko su nam mozgovi isprani. Ubrizgan nam je otrov sveopće ravnodušnosti i sljeposti.

Naopaki smo skroz; Tamo gdje bi trebali pažljivo posmatrati i aktivno djelovati-mi pokrijemo oči svoje da ne vidimo, ignorišemo bol i patnju bližnjega. A tamo gdje ne bi trebali gurati svoj nos-tamo se rovari i mahala, miješamo se u tuđa posla, pametujemo i vazda smo aktivni jezikom svojim. Iako je bolje ponekad ućutati. Umiriti se i samo gledati. Osjetiti. Samo, čini mi se, ne znamo mi to više. To Osjetiti.

Ne znamo mi više ni vremena uzeti za istinske komunikacije, za naše voljene, naše bližnje. Noj, kažu, drži glavu u pijesku a insan ovaj ovdašnji turio glavu svoju u pametni telefon. I ne bi to bilo toliko loše da nije tako da je taj telefon sve pametniji a insan koji ga u rukama drži sve gluplji. Pravi zombi koji nema empatije koju bi svaki insan trebao da posjeduje, koju bi svaki građanin trebao da podržava i koju bi, SVI MI trebali djecu da naučimo prakticirati. Tako da stvaramo društvo koje je zdravo, svjesno i osjetno. Važniji je taj zadatak nego imati petice u matematici ili završiti silne fakultete i smatrat se obrazovanim a svoju profesiju koristiš da drugima naudiš. Tu nema empatije niti ljudskosti. Zaboravili smo ono najvažnije pravilo da ako ne možeš pomoći-nemoj ni odmagati!

Sve više visimo na društvenim mrežama, a sve smo manje društveni, jelde?

Ne samo da su nas rasparčali dušmani i kao da to nije dovoljno-još bi da nam sve pokradu, jbg, pa čak i identitet, nego uz sve to smo se počeli i sami, između sebe i na tim (ne)društvenim mrežama svađati i klevetati. Imamo vjeru a tako je malo vjernika, imamo i previše imama a uče nas kako se svađati treba po feisbook-u. Imamo, vala, i bolnica (pa treba neku haman i zatvoriti) i doktora a nikad više bolesnih ko sada u ovom vaktu. Imamo škola i obrazovnih ustanova-ali djecu našu ne učimo istinskim i dobrim stvarima već ih učimo da odmalena laktovima, pa ako treba i noževima, sebi put kroz život prave. Imamo bolesno društvo i bijedu, a najgora bijeda je ona kada ti je srce prazno.

Udaljili smo se sami od sebe tako daleko i zbog toga smo udaljeni i od drugih. Ponašamo se kao programirane mašine (a zar to i nismo?) koje fino funkcioniraju dok ih kapitalisti trebaju i koje, najčešće, nemaju mozga da sami misle. Mašine ne trebaju mislit nit osjećati. Čudno je, ali, da se znaju svađati i tračati.

Pet do dvanaest je insanu.

Nur Sadia



This Page is Published on January 16, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 16.01.2016. - Last modified:03.05.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE