ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









Nihad Filipović


ACTUA HOME PAGE





 




ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA
 (4-DIO)


Piše: Nihad Filipović


 

4-DIO

U kakvoj bi dakle moglo biti vezi rečeno o Fikretu Abdiću, sa Alijom Izetbegovićem? Na kraju krajeva kako ih se uopće može porediti? Jer, Abdić i Izetbegović su neuporedivi historijski formati. Abdić u politici je razina onog magacionera Gorana Hadžića, bivšeg predsjednika srpske paradržave u Republici Hrvatskoj, njegove uloge, onoga što je politički postigao i konačno njegove sudbine, jer oba završavaju kao zločinci na sudu;  samo „zahvaljujući“ raku mozga od kojega je obolio Hadžiću je prekinuto suđenje 2014. godine, a Abdić je osuđeni za zločine počinjene dok je bio sami vrh paradržavne vlasti u tzv. Autonomnoj Pokrajini Zapadna Bosna. Izetbegović je sa druge strane nesumljivo historijska veličina prvog reda. Međutim, ipak ima nešto što povezuje ovu dvojicu inače tako različitih, i to u svakom pogledu različitih osoba. Najkraće i direktno kazano i jedan i drugi su bili u bliskom kontaktu sa jugoslavenskom službom državne sigurnosti, a svi koji su bili u dodiru sa političkom policijom komunističke Jugoslavije, bez obzira na različite karaktere i političke putanje, dijele zajedničko iskustvo dodira sa jednom specifičnom službom, njenim metodama i načinom rada. Razlika je u tome što je Fikreta Abdića sudbina vodila u dodir sa jugoslavenskom političkom policijom dok su Aliju Izetbegovića, njegov životni put, politička legitimacija i borba koju je odabrao na tom putu, nužno vodili u sučeljavanje sa jugoslavenskom državnom službom sigurnosti. Vidjeli smo kako je taj susret završio u Abdićevom slučaju. Ovdje nas zanima Izetbegovićeva situacija s tim u vezi.

Koja je to politička osnova, platforma i ideja što ga je nužno vodila u kontakt sa jugoslavenskim organima državne sigurnosti? Ovo nas pitanje vraća centralnom toku naracije u ovome radu, a to je pitanje: ko je zapravo političar Alija Izetbegović? Kako ga u smislu političkog identiteta razumjeti, e da bi se onda pravilno razumjela njegova politika? Zašto je hapšen, suđen i osuđivan? U političkom smislu gdje leži njegova lojalnost, pri stožernoj ideji Bosne, bosanstva i bošnjaštva, pa je on politički i nacionalno Bošnjak i Bosanac, ili je kod njega najprije na djelu lojalnost ideji političkog islama i muslimanima razumjevanim kao narod u kulturološkom smislu, kao specifična skupina ljudi koja se separatno formirala, koja ima osjećaj posebnosti u odnosu na okruženje i koja je usvojila vrijednosti islama kao stožernu ideju i vrelo svoje specifike, ili je pak nešto treće na djelu; jer ima i takvih koji njegovu  političku lojalnost pozicioniraju u okvire srpskog političkog uma i  srpske nacionalne ideje, pa je on, za taj najoštriji vrh kritike Izetbegovića i njegove politike, politički Srbin? Jer ako nije, kako mi u internetskoj razmjeni mišljenja s tim u vezi reče dr Muhamed Borogovac, jedan od najpoznatiji zagovornika ove teze, zašto se onda sve do 1970. godine, kao zreo 45-togodišnji čovjek, izjašnjavao kao Srbin, a mogao je i kao neopredijeljen. “Nije on bio nepismen čovjek pa da ne zna, ako je 90% Bošnjaka znalo”, kaže dr Borogovac.

Napomena: Isto zapažanje u vezi Izetbegovićevog nacionalnog očitanja našao sam i u jednom istupu akademika Muhameda Filipovića iz 2005. g. na internet stranici radija “Slobodna Evropa”, gdje komentira žestoko opiranje Izetbegovića, ali ne samo njega nego i nekih imama i istaknutih intelektualaca, bošnjačkoj nacionalnoj nominaciji bh. Muslimana; citat: “Ni stranka SDA, kad je stvarana, nije pristala na ime Bošnjak, jer je do tada Alija Izetbegović bio nacionalni Srbin, a potom je odabrao ime Muslimani, jer je to odgovaralo njegovoj koncepciji islamizacije muslimana. Izričito je odbio da uzmemo ime Bošnjaci, koje smo mu predlagali moja malenkost i Adil Zulfikarpašić 1990. godine. Najzad su, 1993. godine, pristali da uzmu naše historijsko i narodno ime, ali i tada špekulantski, tj. kao osnovu za stvaranje male bošnjačko-muslimanske državice...  Pokazalo se da je ta nagla izmjena stava uslijedila iz spoznaje da ne mogu osnovati muslimansku državu, jer to svijet neće odobriti, ali da bi svijet, a pogotovo Srbi i Hrvati, kojima je osnivanje takve nakaradne državice odgovaralo, odobrili stvaranje bošnjačke državice”.

Ako je to dakle istina ovo oko Izetbegovićevog nacionalnog očitanja, a nema razloga ne vjerovati da nije, onda se Izetbegović uklapa u ono što iznosi Kasim Suljević u knjizi “Nacionalnost Muslimana” (Otokar Keršovan, Rijeka, 1981. godina). Prema Suljeviću, izvjesni David Diker je na temelju jugoslavenskog “Who is who” iz 1956. godine, izračunao kako se od ondašnjih partijskih i državnih funkcionera sa imenima tipičnim za muslimane Jugoslavije, njih 61,5% izjasnilo kao Srbi, 16,6% kao Hrvati, 8,6% kao Jugoslaveni, a 12,6% ih je odbacilo svako nacionalno određenje. U svjetlu ovog nalaza, koji je redukcionistički naravno i ne može se protezati na cijeli narod, jer se tiče samo stanja svijesti partijskih i državnih funkcionera sa imenima tipičnim za muslimane našeg Regiona, a na takvu njihovu svijest, osim iskrenog osjećanja, uticala je i socijalna mimikrija i karijeristički razlozi i motive prilagođavanja vladajućem trendu i odnosu snaga u partiji i društvu; ali ako uzmemo da su ovo validni pokazatelji, onda nam se u intrigantnom ozračju pojavljuje slika Alije Izetbegovića u interpretaciji Muhameda Čengića, koji za njega kaže: “Izetbegović se ne uklapa u potpunosti u ambijent ove obrazovane, konzervativne islamske gradske sredine. Prije bi se moglo reći da je po načinu života, životnom standardu, profesionalnom uspjehu i drugim statusnim znacima više pripadao modernom i povlaštenom socijalističkom miljeu”.

Kako je i šta je doista Izetbegović mislio o bošnjaštvu, prije nego što je napravio Kopernikanski obrt i pristao uz to naše staro narodno ime, nalazimo i u knjizi Milovana Đilasa, “Adil Zulfikarpašić – Bošnjak” (Bošnjački Institut Cirih, 1994. g.), Zulfikarpašić pominjući jadan predizborni zbor Stranke demokratske akcije u novom pazaru, kaže: “Održao je govor profesor Mujagić, s Univerziteta iz Banje Luke, koji je počeo hvaliti bošnjaštvo kao našu nacionalnu orijentaciju. Do mene je sjedio Izetbegović i kaže mi u jednom momentu: - Ovo je on od tebe, ovo si ga ti naučio. Ja sam se nasmijo i rekao- kakve gluposti pričaš. On kaže: - Boga mi, mi ćemo se na ovome razići, ja i ti. Čim smo došli u Sarajevo, zatražio sam razjašnjenje, izvinio se da nije tako mislio kao što je rekao. Onda sam ga upozorio da je to bio jedan fašistički zbor: pa kakvo je to hvaljenje, kakav otac domovine, kakav se to kult ličnosti stvara. On je rekao da je to zaista velika greška, da on o tome nije imao pojma, da su to sve uradili Hasan Čengić i Omer Behmen i da se to više neće događati.”

Međutim, tipično za Izetbegovića, da zbrka na ovome pitanju bude još i veća, on, jednom žestoki protivnik bošnjačke nominacije bh. muslimana, nakon adoptiranja bošnjačkog narodnog imena, ostaje upamćen i po onoj čuvenoj izjavi gdje kaže: “Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta se plaća ropstvom i poniženjem”; (govor u dvorani Zetra, Sarajevo 02.10.2010. g., izvor: bs.wikiquote).

No nastavljajući se na uvodna pitanja iz ovoga odjeljka, vezanih uz Izetbegovića i njegovu politiku, postavlja se i pitanje koji je značaj panislamske ideje i političkog islama u njegovom političko-filozofskom sagledavanja i razumijevanja Bosne i muslimana u Bosni? Sudeći po Izetbegovićevom otporu nacionalnoj nominaciji muslimana njihovim historijskim bošnjačkim imenom i pristajanjem uz imenicu Musliman kao njihovu narodnu i nacionalnu odrednicu, nije li možda Izetbegović u svom političkom radu, najprije vođen religijskom idejom i razumijevanjem bosanskih muslimana i zemlje Bosne, više kao kulturološke interesne grupe vjernika na određenom prostoru, a manje, ili radije nikako, kao političke interesne (nacionalne) zajednice ljudi na njihovoj historijskoj zemlji?

Prednja pitanja su svakako pretenciozna za dosege analitike žurnalističkog kalibra kojom se ovdje bavimo. Da bi se preciznije na ta pitanja odgovorilo, potreban je opsežniji istraživački zahvat; prije svega potrebno je ostvariti uvid u neku literaturu koja je piscu ovog teksta iz ovih ili onih razloga ostala nedostupna. Ovdje najprije mislim na ono što je sam rahm. Predsjednik Izetbegović rekao o sebi i svom životu, posebno o nekim manje poznatim momentima i detaljima koji nas u ovome tekstu zanimanju. Alija Izetbegović je 2001. godine publicirao knjigu „Sjećanja: autobiografski zapis“ (TKD „Šahinpašić“, Sarajevo 2001. g.), ali, iako tu knjigu nisam čitao, prema izvorima kojima vjerujem, ni tu nisu osvjetljeni neki manje poznati momenti i detalji njegove političke biografije, posebno iz perioda Drugog svjetskog rata i neposredno iza toga, a koji nas momenti i detalji najprije u ovome tekstu zanimaju. Pitanje je zašto je to tako? Zašto je i sam rahmetli predsjednik izbjegavao podrobnije očitanje o nekim periodima njegovog života i njegove dramatične političke putanje u rasponu od anonimusa do svjetske prepoznatljivosti i uvažavanja?

A onda bi bila potrebna i knjiga u koju bi se temeljito poslagali i analitički isprevrtali argumenti za i protiv, e da bi se tek tada, na temelju takvog dubinskog zahvata prikupljenog i iz analiziranog, mogao izvući kakav-takav i koliko-toliko, validan zaključak. Međutim i tada, upitni bi bili sudovi do kojih bi se dolazilo. Zaključke takvih analiza treba primate sa dozom opreza, ako ništa, a ono iz dva razloga. Prvo, jer je zdrava skepsa, oprez, odmak čak i od ideje i zaključaka uz koje pristaješ, nužna pretpostavka svakog znanja. Znanje opet, pogotovo o kompleksnim fenomenima, u našem slučaju socijalnim i političkim fenomenima i pojavama, a Alija Izetbegović, njegova pojava i politička karijera jesu takav fenomen, osvaja se samo u vremenu, i korak po korak pomacima; a drugo, ovdje nam valja biti oprezan, ako ni zbog čega, budući smo već toliko samouvjereni da smo na putu istine, a ono zbog činjenice da državne službe sigurnosti bivšeg jugoslavenskog regiona još drže u svojim arhivama dokumenta, a mi pretpostavljamo u nekom od tih arhiva kriju se ili bi se mogla kriti i dokumenta koja se tiču, da tako kažemo, predmeta Alija Izetbegović. Jer bez uvida u ta dokumenta, nemoguće je izričito očitanje o nekim pitanjima koje ovdje pokušavamo osvijetliti. Bez uvida u tu građu, neka pitanja, odnosno odgovori na ta pitanja, ostaje na razini spekulacije i intelektualne argumentacije. U takvoj situaciji, svaki doprinos osvjetljavanju pitanja kojim se bavimo u ovome tekstu je kulturološki sevap. Otuda, iz te spoznaje, izvire i ovaj tekst.

Ali najprije, zašto je logično pretpostaviti da postoji tajni policijski dosije Alije Izetbegovića? I zašto je za nas to uopće važno? Jer općenito vrijedi: kada se u nekoj razmjeni mišljenja, u analizi neke pojave, nekog fenomena, neke ličnosti i njenih stavova, nema uvjerljivih ili dovoljno uvjerljivih argument, ili kada nema do kraja osvjetljene faktografske argumentacije, onda se poseže u privatnost, čačkaju se i traže zanimljivi, intrigantni, kompromitirajući... itd., sve prema potrebi, detalji kojima se zapravo ide direktno na ličnost, a tek posredno, preko tih detalja, nastoji se kompromitirati političke stavove, uvjerenja i mišljenja protiv kojih nastojimo izložiti kontra-argumentaciju.

Međutim, slučaj Alije Izetbegovića je posebne vrste. Izetbegović je krupna bh. historijska ličnost koja je presudno uticala na živote miliona ljudi; osobno sam mišljenja da u političkoj historiji, ne samo Bosne i Hercegovine, nego Regiona, sem pokojnog predsjednika Josipa Broza Tita (koji je imao drugačije političke ciljeve, naravno, ali im je, ne samo životna putanja slična – od anonimusa do svjetske reputacije, nego im je zajedničko i pristajanje uz grandiozne ideje i projekte, prvi, kao političar operativac, uz utopijski komunistički svesvjetski projekt – koji se u konačnici sveo na njegovo jugoslavenstvo i jugoslavensku ideju, a drugi, i kao mislilac i idejni tvorac i kao političar u praksi, uz jednako tako utopijski panislamistički projekt – koji se u konačnici sveo na njegovo muslimanstvo u bh. okviru); dakle sem J.B. Tita, naš Region nema političke veličine u toj mjeri prepoznatljive i uvažavane u svijetu, kao što je bio rahmetli predsjednik Izetbegović.

Takva ličnost, posebno obzirom na brojne kontraverze, mutne, nejasne, čak neke pritajene i skrivene detalje od bitne važnosti u njegovoj ekstravagantnoj političkoj evoluciji od mladog panislamistički orijentiranog Izetbegovića do zrelog Izetbegovića, čovjeka i političara navodno građanske provenijencije (porijeklo, izvor, ono iz čega nešto potiče) i orijentacije (interesantno, ali i ovdje je moguća paralela sa J.B. Titom i nekim manje poznatim ili čak potpuno nepoznatim, ali intrigantnim momentima iz njegove političke biografije – mislim na vrijeme boravka u Moskvi 1920-tih godina i navodnu saradnja sa sovjetskom političkom policijom); takva dakle ličnost, nužno podliježe temeljitom analitičkom sagledavanju svega vezanog uz njega i njegovu politiku, pa makar to bili i neki privatni detalji na koje inače, u nekoj drugoj prilici i da je riječ o nekoj drugoj osobi, ne bi obraćali pažnju. Jer, kao što ćemo pokušati argumentirati u daljem tekstu, takvi detalji nas upućuju na neke zaključke do kojih inače, u slučaju Izetbegović, jedino možemo doći logičkim rasuđivanjem. Dokaza naime nema, jer su nedostupni ili su moguće uništeni.

Što se pak tiče mogućeg prigovora posthumne pameti i prevrtanja mejita (mrtav čovjek) i na taj način ulaženja u nečasni gibet, tj. ogovaranje čovjeka iza leđa i u njegovom odsustvo, moram kazati: koliko je do mane i koliko se moja čuje (a ne čuje se plaho, ako imalo, da ne umišljam), Izetbegovića sam kritizirao dok je bio živ. Nikada nisam glasao za njegovu politiku; i mada glas malih ljudi općenito, a u Bosni definitivno, nema rezonancu koju bi u navodno demokratskom ustroju trebao imati, ipak, i to je bio način da kažemo šta mislimo o tim i tim politikama. Pri tome, da se razumijemo, nije problem Izetbegović i njegova pojava na političkoj pozornici BiH, koja je bila historijski neizbježna (možda se mogla, a prije da nije, jer imamo takvo geopolitičko okruženje, ali eto recimo, možda se mogla u BiH prolongirati pojava tzv. narodnih partija, ali jednom u prostorima slobodnog političkog organiziranja, njihova pojava biva historijski neminovna). Problem je međutim izetbegovština. Začuđen čitalac će se ovdje upitati kako sad to, nije problem Izetbegović, ali jeste izetbegovština. Najkraći odgovor ovdje bi bio: na isti način kao što nije, ili ne bi trebao biti, posebno bošnjačkom narodu, problem Josip Broz Tito, ali titoističko nasljeđe, naravno ne u cjelini, ali dobar dio tog nasljeđa, jeste itekakav problem.

Jednom sam imao priliku sresti Izetbegovića, kada je, mislim 1997. godine, dolazio u Englesku i nastupio u Islamskom Centru u Oxfordu, pa su poslije tog njegovog nastupa organizatori priredili, za nas predstavnike bosanske zajednice u Velikoj Britaniji, susret sa predsjednikom. Tada sam upoznao jednog čovjeka pitome pojave, blagih, predivnih plavih očiju, koje su naprosto već u startu osvajale dobronamjernog sugovornike. Tu sam mislim nešto bolje razumio magiju Izetbegovićeve karizmatske ličnosti. Njegova staračka krhka pojava i način na koji je govorio, bez podizanja tona i polako razvijajući misao čini li su ga “našim dedom”; nešto poput roditeljskog autoriteta koji osvaja iskustvom i smirenošću. To me nije međutim spriječilo, da kažem šta mislim o njegovoj politici.

 Prvo sam mu izrazio poštovanje kao našem predsjedniku i čovjeku kojega držim humanistom i dobrim u srcu i duši (tako sam rekao, iako i tada svjestan rastezljivosti pojma dobrota, kada se veže uz ime političara, posebno onih koji reputaciju stječu u turbulentnim vremenima i na grandioznim projektima zaštite, okupljanja, nacionalnog spasa,  konstrukcije nacije itd.), a potom sam kazao da se ne slažem sa njegovom politikom. Interesantno ali tu na tom skupu nas prognanika, iseljenika i izbjeglica iz Bosne sa našim predsjednikom, vladala je atmosfera  snishodljivosti, neke čudne uzdržanosti da se kaže iskreno šta se misli. Mislim da sam bio jedini koji se uopće javio da bi postavio neko pitanje predsjedniku. Nevažno. Ono što je puno važnije međutim, jeste, da su neka od pitanja kojih ćemo se doticati dalje u ovome tekstu, bila javno otvarana i dok je rahm. predsjednik Izetbegović bio živ, ali niko, pa ni predsjednik Izetbegović, nikada na ta pitanja nije čak ni pokušao odgovoriti.

Tako da taj prigovor ulaženja u posao ogovaranja mrtvog čovjeka koji dakle nije u stanju odgovoriti, ne stoji. Prvo, nije mi do ogovaranje, ne volim ogovaranja i bježim od toga koliko je čovjeku što drži do obraza moguće pobjeći od te napasti što ljude prati poput sjenke, pa je tu i kada je nismo svjesni. A drugo, kada se već na ta pitanja nije odgovaralo za života rahmetli predsjednika, nego su prešućivana ili naprosto ignorirana i kao takva su gurana na margine javnog interesa, onda ne treba iznenađivati što se svako malo iznova, ista ponovo pokreću. I pokretaće se sve dok se na njih ne ponudi kakav takav smislen odgovor.

Nego vratimo se ovdje pitanju: zašto je logično pretpostaviti da postoji (ili su postojali?) tajni policijski dosije Alije Izetbegovića?

Direktno rečeno odgovor bi bio: zato što je Izetbegović, i to vrlo rano, još kao dvadesetogodišnjak, bio detektiran kao politički protivnik režima koji se uspostavlja nakon Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini i novoj Jugoslaviji pod rukovodstvom jugoslavenskih i bh. komunista. Poznato je, u svim komunističkim režimima su vođena dosijea o političkim protivnicima, o pojedincima i grupama koji su procjenjivani opasnim po komunistički režim. Ta dosijea su vođena ne samo sa strane Službe državne bezbjednosti, odnosno policije, nego je to radila i vojska. Ti su poslovi obuhvaćali prikupljanje podataka, obradu i informiranje nadležnih. Sve je jasno bilo pod kontrolom komunističke partije, a negdje, u nekim komunističkim državama, i partija je, kao politička organizacija, direktno vodila takva dosijea. Takođe se zna da su osuđenici, najprije to naravno tangira političke osuđenike, vrbovani za saradnju sa režimom i da su u tom smislu ucjenjivani. Ucjene su se mogle kretati u širokom spektru od recimo prijetnje tjelesnim zlostavljanjem, preko nekih nezgodnih spoznaja o privatnom životu vrbovanog, npr. seksualne sklonosti: homoseksualizam, promiskuitet i slično, pa do neposrednog zlostavljanja, tjelesnog mučenja, tjelesne i psihičke torture čak prijetnje smrću.

 A da je i u Jugoslaviji ubijanja političkih protivnika bilo, jeste, bilo je, naročito neposredno iza kraja Drugog svjetskog rata, kada je uslijedio obračun sa nacističkim kolaboracionistima, ali općenito sa svima onima koje je nova komunistička vlast ocijenila kao opasnost i prijetnja njihovom političkom monopolu. Poslije je ubijanje otpalo u odnosu prema tzv. unutarnjem neprijateljima, a ostalo je prema neprijateljskoj emigraciji u krvavom ratu koji je jugoslavenska država vodila protiv ekstremne, u prvom redu ustaške i četničke emigracije... O torturi, prijetnjama i načinu na koji su iznuđivana priznanja političkih zatvorenika sam će Izetbegović kazati, u razgovoru sa Senadom< Trhuljom, objavljenim u Trhuljevoj knjizi “Mladi Muslimani”  (Globus, Zagreb 1992.): “ Iz zapisnika (o saslušanju, op. NF) se stiče lažan utisak da istraga ide glatko. Jer tamo piše da se u saslušanjima prave pauze, po nekoliko dana, pa i po mjesec. To su pauze u kojima se vrši obrada ljudi. Tu je, nažalost, bilo svega i svačega: bilo je mučenja, teške torture, pa kada neko pod mukom prizna, onda se kasnije dovede u kancelariju, isljednik sastavi zapisnik, a ovaj ga samo potpiše”.

U istom razgovoru, na pitanje o odnosu i antagonizmu mladomuslimanskih aktivista i vjerskih službenika, Izetbegović će među ostalim kazati: “Jedna grupa u komunističkoj tajnoj policiji imala je zadatak da konstantno pokušava da vrbuje ljude”.

Prema tome, a što je i logično, i u prirodi policijskih službi odnosno službi državne bezbjednosti općenito, a kamo li ne u vrijeme jednopartijske vlasti u Jugoslaviji posebno, tvrdog staljinističkog perioda te vlasti neposredno iza Drugog svjetskog rata, ta je služba, koja se najprije zvala Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA), zatim je mijenjala imena, da bi 1966. g. radila pod imenom Služba državne bezbjednosti (SDB); ta je služba dakle aktivno radila na vrbovanju saradnika iz reda pohapšenih odnosno otkrivenih političkih protivnika pod prismotrom. U okviru OZN-e djelovao je tzv. Treći odsjek. Iz tog odsjeka izrasta kasniji poznati KOS, odnosno Kontraobavještajna služba Jugoslavenske narodne armije, koja se službeno osniva 13. marta 1946. godine, nakon donošenja novog Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije. KOS kasnije, u martu 1955. godine, mjenja ime u Uprava bezbjednosti Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, ali u našoj i regionalnoj publicistici općenito, ta služba ostaje poznata pod skraćenicom KOS.

Bila je to faktički vojna politička policija, koja je imala zadatak raditi na preventivnoj zaštiti armije od psihološko-propagandnih i terorističkih aktivnosti unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, ali su njegovi agenti bili ne samo vojna lica nego i civili. Saradnička mreža UDB/SDB odnosno Kontraobavještajne službe je bila široka i obuhvatala je veliki broj ljudi. Svi koji su se našli na udaru Službe, pa bili hapšeni, suđeni i zatvarani, bili su podvrgavani operativnoj obradi, a eventualni pristanak na saradnju i saradnja moglo je krenuti već iz zatvora, cinkarenjem ostalih zatvorenika, nastavljalo se kasnije na slobodi uhođenjem na radnom mjestu, u krugu poznanika itd.

Obzirom da je osuđenike jednom na slobodi pratila stigma narodnih neprijatelja, robijaša, ljudi sa kojima je najbolje neimati kontakta, takvim ljudima po puštanju na slobodu, nije bilo nimalo lako: samo su uz velike teškoće nalazili kakve-takve poslove, nisu mogli napredovati u karijeri, bili su praćeni, stalno pod sumnjom itd. Razumljivo je stoga, u takvoj situaciji i sa takvom perspektivom življenja, da je bilo nekih koji su i pristajali na saradnju sa Službom. Nas ovdje specifično zanimaju pripadnici organizacije “Mladi muslimani” i Alija Izetbegović kao pripadnik tog pokreta.

“Mladi muslimani” su kao pokret idejno začet neposredno pred Drugi svjetski rat, a formalno osnovani u martu 1941. godine. Ideja je bila rad sa muslimanskim narodom, njegovo prosvjećivanje i kulturološko i političko uvezivanje i iznad svega rad na propagiranju islama i islamskih vrijednosti što će poslije izrasti u eksplicite politički zahtjev za političko i ekonomsko oslobađanje i ujedinjenje islamskog svijeta i uspostavu islamskog poretka. Tokom Drugog svjetskog rata aktivisti te organizacije su djelovali u okviru “El Hidaje”, organizacije islamske uleme (hodžinski stalež). Bio je to manevar kojim su se nastojali izbjeći podozrivost rigidne vlasti novouspostavljene fašističke tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH), nastale okupacijom i raspadom Kraljevine Jugoslavije, aprila 1941. godine. Taj potez nije naišao na simpatije i prihvatanje sa strane svih pripadnika organizacije “Mladi muslimani”, pa su neki odbili ući pod kišobran “El Hidaje”.

To stoga jer su “Mladi muslimani” imali naglašeno kritičan stav prema kleru kao profesionalnim vjernicima koji žive od vjere i koji su se kao takvu udaljili od istinskog islama, te su dakle iz tog razloga oni najradikalniji pripadnici organizacije odbili ulazak u klerikalnu organizaciju kakva je bila “El Hidaja”, makar to u onim prilikama značilo i stavljanje pod njihovu, kakvu-takvu  zaštiti u neizvjesnim vremenima represije sa kojom je krenuo ustaški režim NDH odmah po uspostavljanju te kvislinške paradržave. Alija Izetbegović je bio jedan od onih pripadnika organizacije koji je bio protiv njenog ulaska pod starateljsku zaštitu “El Hidaje”. Na internet stranici “Muzej Alije Izetbegovića” u vezi s tim, u prilogu pod naslovom “Biografija”, nalazimo ovu kratku misao (preuzetu iz knjige Zehrudina Isakovića „Alija Izetbegović – Biografija, 1925.-2003.“, „Oko“, Sarajevo 2005.): ” Izetbegović je 1944. prvi put došao u sukob sa MM, jer je ova organizacija napravila savez sa „El-Hidajom“, staleškim udruženjem imama. Alija se, kako je često navodio, „nikada do kraja nije slagao sa hodžama, a suština njegovih zamjerki bila je usmjerena na njihovo kruto tumačenje islama, koje je, prema njemu, „za posljedicu imalo blokiranje njegovog unutrašnjeg i vanjskog razvoja“.

Pristup “El Hidaji” se međutim pokazao oportunim i opravdanim. NDH nije dozvoljavala nikakvo posebno omladinsko organiziranje izvan ustaškog pokreta, ali se podvlačenje “Mladih muslimana” pod kišobran “El Hidaje”, kao omladinske sekcije pod nadzorom Glavnog odbora “El Hidaje”, pokazao uspjelim: vlast je dozvolila njihov rad; pro forme su im postavili predsjednika, koji se uglavnom nije miješao u svoj posao, tako da su aktivisti nesmetano mogli nastaviti sa radom. U godinama rata aktivisti organizacije „Mladi muslimani“ su se bavili humanitarnim radom, zbrinjavanjem izbjeglica, islamskom edukacijom omladine i slično. Koliko znamo, nisu se bavili političkim radom, mada bi bilo neistinito i glupo kazati kako su bili bez političkih uvjerenja. Konačno, upravo su godine Drugog svjetskog rata vrijeme kada Emin Granov, jedan od osnivača pokreta, piše eksplicite političku brošuru, “Kako ćemo se boriti”, koja nakon okončanja rata, vidjećemo poslije u tekstu, postaje programski okvir aktivnosti “Mladih muslimana”.

Nakon završetka rata Komunistička partija Jugoslavije je krenula u obračun sa svima onima koji su se po kriterijima te partije smatrali protivnicima novog komunističkog režima. Istovremeno svaki oblik javnog rada podvrgava se kontroli vlasti, a to znači Komunističke partije Jugoslavije, koja je imala politički monopol i koja je različitim metodama, organizacionim formama i kadrovskom kontrolom, sve društvene i kulturološke organizacije podvrgla prismotri odnosno neposrednoj kontroli. Takav pristup kači sve te organizacije, bilo srpske (pravoslavne), bilo hrvatske (katoličke) ili muslimanske. Što se muslimana tiče, ukidaju se “Trezvenost” i “Merhamet”, a od društva za promicanje kulture i prosvjete “Gajret” i “Uzdanica”, formira se 1946. godine, novo udruženje muslimana pod nazivom “Preporod”. Osnivački skup “Preporoda” je zapravo bio planiran i održan u jesen 1945., ali je tu došlo do diverzije prisutnih aktivista “Mladih muslimana”, tako da se u internetskim izvorima kao godinom osnivanja susrećemo sa 1946-om (vjerovatno kao godinom registriranja), a ne 1945-om godinom, kao godinom kada je održan osnivački skup.

Tada je, u jesen te 1945. godine, u Belediji odnosno Vijećnici, (kasnije Univerzitetska i nacionalna biblioteka BiH), u organizaciji Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), održan skup na koji je došao i Alija Izetbegović i dosta mladih ljudi, ranijih aktivista i simpatizera pokreta “Mladi muslimani”. O tome skupu u knjizi Seada Trhulja, “Mladi Muslimani”, nalazimo ovaj zapis: -Prvi i veoma značajan istup “Mladih Muslimana”, značajan prije svega po tome, što je to, koliko se zna, bio prvi otvoreni protest protiv nove vlasti u Jugoslaviji, dogodio se već u jesen 1945. godina na osnivačkoj skupštini društva “Preporod” u sarajevskoj Vijećnici. Mimo scenarija koji je pripremljen pod patronatom nove vlasti, “Mladi Muslimani” su došli u velikom broju i doveli dosta svojih pristalica. Izvršili su pravi puč na toj osnivačkoj skupštini, govorili, vikali, lupali, i izdejstvovali da nekoliko njihovih istaknutih članova uđe u upravu društva. Na izlasku iz Vijećnice Alija Izetbegović je bio uhapšen, ali je sutradan pušten, jer je policija shvatila da treba pohvatati konce cijele organizacije pa onda hapsiti i kažnjavati. Od tog trenutka organizacija je stalno bila pod paskom OZN –e, kasnije UDB-e, da bi se na osnovu prikupljenih podataka, u godinama 1946. do 1949., izvršio surov i nemilosrdan obračun koji je značio kraj organizacije “Mladi Muslimani”.

U postupku sa pohapšenim pripadnicima organizacije „Mladi muslimani“, bila je primjenjena ista istražna i operativna procedura kao što je i općenito bila prema, od komunističkog režima detektiranim, tzv. narodnim neprijateljima. I oni su bili podvrgnuti informativnoj obradi, i na njih je vršen pritisak da otkriju saradnike, da pristanu na saradnju sa UDB-om itd. Drugim riječima kazano: policija je nastojala da ih vrbuje. Naravno, kod svakog uhapšenog, policijski operativci brzo utvrde s kim imaju posla: za neke je jasno, takorekuć u startu, da je sa takvim vrbovanje, ćorav posao. Bilo je ljudi koji nisu odstupali od svojih ideja i nisu pristajali ni na kakav kompromis. Od takvih je UDB-a dizala ruke i kao takvi oni su završavali ili ubijeni (naročito u godinama odmah iza rata kada se komunistički režim instalirao i u metodologiji koristio najcrnjim staljinističkim načinom obračuna sa “narodnim neprijateljima”; kasnije ovo, kao način obračuna sa političkim protivnicima, otpada u odnosu na unutarnje neprijatelje, a ostaje u odnosu na neprijateljsku emigraciju), ili su pak takvi završavali kao osuđenici sa dugogodišnjim kaznama zatvora. Bilo je vjerovatno i onih koji su formalno i lukavo, pristajali na saradnju, samo da bi za sebe povoljniji status izdejstvovali, a čim su pušteni na slobodu, bježali su van, u inostranstvo, spašavajući tako čast i ne ulazeći u izdaju.

Neki su u bijegu i poginuli (Esad Karađozović), a neki se dočepali slobode (Alija Karamehmedović, ing. Avdo Sidran i Husref Bašagić). Emin Granov se uspješno krije deset godina, a kada je izašao, val represije je već odavno bio završen, organizacija je ugušena, pa su ga uhapsili, ali i ubrzo, nakon protoka istražnog roka, pustili. Nije im više bio ni od kakvog značaja. A neki su tokom tih režiranih suđenja, bili osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, deset, petnaest godina i jače, da bi opet, nakon izdržanih kazni, bježali u inostranstvo; npr., tako je postupio Teufik Velagić, Alija Bečić, Hamzalija Hundur.

U prvom naletu represije protiv aktivista “Mladih muslimana” uhapšeni su i Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović koji su, zajedno sa  još desetak osoba  suđeni pred vojnim sudom, jer su svi pohapšeni bili u to vrijeme na odsluženju vojnog roka i zanimljivo, nakon održanog suđenja, svi su prošli sa relativno blagim kaznama, pogotovo u odnosu na ono što će uslijediti u kasnijim talasima represije, zaključno sa konačnim obračunom 1949. godine, kada su četvorica mladih ljudi, pripadnika pokreta ubijeni (Hasan Biber, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović i Omer Stupac), a još trojica su podlegli u istrazi. U tim prvim procesima 1946. godine, najteža kazna je odmjerena Vahidu Kozariću na procesu u Zenici, sedamnaest godina robije. Nedžibu Šaćirbegoviću, Aliji Izetbegoviću i ostalim suđenim sa strane vojnog suda, izrečene su blage kazne: Šaćirbegović je u tom procesu osuđen na četiri (dodali su mu i dezerterstvo iz vojske, jer je bio pobjegao; usput kazano, prema svjedočenju Izetbegovića, bjekstvo nije bilo politički motivirano, nego se bio tek oženio, te se uželio svoje lijepe supruge Azize), a prvooptuženi Izetbegović je osuđen na tri godine zatvora, dok su ostali dobili još manje kazne.

Ovako blage kazne, pogotovo za ono vrijeme teške represije, mogu se dvojako sagledavati. Prvo, sistem još nije odlučio šta će sa mladomuslimanskim pokretom i aktivistima i kako ih tretirati, kao klasične političke uhapšenike (koji su u ono vrijeme svi, od istinskih kvislinga do građanskih opozicionara, tretirani kao narodni neprijatelji), ili tek kao vjerske zanesenjake, koji bi da se bave vjerskim i kulturološkim pitanjima, tek u rubnom dodiru sa politikom; i drugo, moguće je da su neki od pohapšenih ili čak ključni u procesu pred vojnim sudom (jedan ili oba?), Šaćirbegović i Izetbegović, pristali na saradnju, što je za UDB-u bili najvažnije, pa su ostali pohapšeni, koji su po procjeni UDB-e bili sitne ribe i manje značajni, osuđeni tek, što bi se kazalo paušalno, kao neka opomena da u buduće paze šta rade i tome slično.

Činjenica da je nesretni Kozarić na procesu u Zenici pred civilnim sudom, takođe 1946. godine, kažnjen drastično, robijom od sedamnaest godina, relativizira procjenu da vlast još nije bila raščistila kako tretirati “Mlade muslimane” i šta će sa pohapšenim. To se može argumentirano tvrditi za period od kraja Drugog svjetskog rata do otpočinjanja ovih procesa u martu 1946. godine. Jer vidjeli smo, pod paskom komunističkih vlasti u jesen 1945. godine, bilo se krenulo u osnivanje muslimanskog društva “Preporod”, na čiji su osnivački skup u Sarajevu, masovno došli aktivisti pokreta “Mladi muslimani” i njihovi simpatizeri, gdje su otvoreno istupali i govorili šta misle, uspjevši čak neke svoje kandidate progurati o novoosnovanu upravu društva, da bi potom, odmah po završetku skupa, Izetbegović, koji je govorio na skupu i bio jedan od glasnijih, bio uhapšen, ali odmah sutradan i pušten.

Procjena policije odnosno vlasti je čini se bila da je korisnije pustiti ga, pa onda njega i ostale primjećene aktiviste pratiti, pohvatati sve konce organizacije, vrbovati saradnike preko kojih će se to postići i onda zadati konačan udarac i u korijenu sasjeći mladomuslimanski pokret. Otpočinjanje procesa “Mladim muslimanima” marta 1946. godine, označava kraj tog period nedoumice kod vlasti i njihovu odlučnost da se krene u “raščišćavanje terena” i obračun sa nosiocima panislamističkih ideja. Stroge kazne izrečene nekim od učesnika tih procesa takođe ukazuju na to da je to vrijeme kada je vlast raščistila sa dilemom u vezi “Mladih muslimana” i krenula u obračun sa njima.

Smatram klimavom argumentaciju da su vojni sudovi, eto bili blaži u odnosu na civilne sudove, kako Izetbegović vidi i obrazlaže u razgovoru sa Trhuljom relativno blage kazne izrečene njemu i ostalim optuženim suđenim pred vojnim sudom te 1946. godine. U jednopartijskom komunističkom sistemu vlasti i organizacije društva, i civilno i vojno sudstvo je bilo pod kontrolom partije i u istoj funkciji: i jedno i drugo je provodilo i postupalo po istim partijskim direktivama, pa ako je direktiva bila krenuti u obračun i strogo kažnjavati, onda su i jedni i drugi strogo kažnjavali. Stoga je teže zamislivo kako su ovdje jedni, što bi se narodski kazalo, išli drumom, a drugi šumom; jednostavniji i logičniji se čini zaključak kako su i jedni i drugi svirali u istu partijsku diplu.

Drugo je pitanje da li su vlasti sa tim suđenjima ponešto “istrčale pred rudu”, pa krenule u obračun sa mladomuslimanskim aktivistima i prije nego su sve konce organizacije pohvatali. Jer nastavak aktivnosti “Mladih muslimana” traje i nakon suđenja 1946. godine, a paralelno se organiziraju i nova suđenja novouhapšenim aktivistima, sve do konačnog obračuna 1949. godine, kada vlasti, razumjevajući da ranije kazne nisu polučile očekivani efekt, a uzimajući u obzir eskalaciju mladomuslimanskog opozicionog djelovanja (što je dovelo čak do razmatranja mogućnosti ulaska u oružani pobunu), tada, te 49-te godine, vlasti nastupaju krajnje represivno, sa smrtnim i teškim zatvorskim kaznama izrečenim pohapšenim aktivistima. Tako su vlasti konačno zadale završni udarac organizaciji “Mladi muslimani”, nakon čega se organizacija faktički gasi.  Sam Izetbegović, godinama poslije će u razgovoru sa Seadom Trhuljom, koji ovaj prenosi u knjizi “Mladi Muslimani”, s tim u vezi izjaviti:

”Glavnina optužbi protiv njih ticala se stvari koje su se dogodile 1947., ‘48. i ‘49. godine. A ja sam tada bio u zatvoru. Da me nisu zatvorili 1946. ja bih na procesu tri godine kasnije posigurno izgubio glavu. Bio bih prvi ili drugi optuženi. Ja sam praktički već bio izdvojen iz organizacije već 1946. I odgovarao samo za ono što se do tada bilo otkrilo- nekoliko predavanja, nekoliko ilegalnih okupljanja itd. Nakon toga organizacija se nastavila razvijati, čak je došla do stupnja da govori o nekoj pobuni protiv vlast. Jedan odlučan moment u tom svemu bio je plenum organizacije 20. i 21. februara 1949. Na tom plenumu bilo je odlučeno da se direktno ustane u borbu protiv komunističkog sistema, tako da  u u stvari ljudi koji su te godine zatvoreni, odgovarali za čitav taj period rada i razvoja organizacije”.


4203 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (1.DIO)
4206
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (2.DIO)
4210
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (3 DIO)
4214
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (4-DIO)
4217
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (5-DIO)
4222 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (6-DIO)

4228 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (7-DIO)
4236 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (8-DIO)
4240 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (9-DIO)
4245 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (10-DIO)
4251 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (11-DIO)
4255 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (12-DIO)
4261 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (13-DIO)
4264 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (14-DIO)
4270
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (15-DIO)
4275
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (16-DIO)
4277
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (17-DIO)




This Page is Published on February 21, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:21.02.2016. - Last modified:19.07.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE