ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









Nihad Filipović


ACTUA HOME PAGE








ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA
(5-DIO)


Piše: Nihad Filipović



5-DIO

Izetbegović je zbog svog političkog rada hapšen u dva navrata, prvi put neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1946. godine, i drugi put 1983. godine. U oba slučaja bio je suđen i osuđivan, prvi put na tri godine, a drugi put na četrnaest godina robije. I konačno, u oba slučaja, bio je puštan iz zatvora prije isteka izrečenih kazni, odnosno, u prvom slučaju, obzirom da je uhapšen i osuđen za vrijeme služenja trogodišnjeg vojnog roka, prije isteka ukupnog trajanja tada izrečene mu kazne od tri godine i trajanja vojnog roka, koje je također bilo tih godina tri godine. Posebno je maglovito ono što se dešavalo nakon njegovog prvog hapšenja 1946. godine i puštanja na slobodu 1949. U nastavku slijedi pokušaj nešto podrobnijeg osvjetljavanja perioda Izetbegovićevog života u godinama Drugog svjetskog rata i neposredno nakon rata. Taj period Izetbegovićevog života obavijen je misterijom.

U četvrtom nastavku ovoga serijala već smo uočili neke paralele u političkoj putanji i historijskom formatu J. B. Tita i Alije Izetbegovića. Ta paralela nigdje nije bliža do u onome što prati ove dvije historijske ličnosti kada ih sudbina i tok političkih zbivanja dovodi u dodir sa političkom policijom, prvog sa staljinističkom sovjetskom policijom, a drugog, sa jugoslavenskom političkom policijom istog tog J. B. Tita. Za njegovog života, o Titu je napisano i objavljeno, procjenjuje se, negdje oko 200 knjiga, ali se u tim knjigama, uključujući i takvo kapitalno djelo kakvo je „Prilozi za biografija J. B. Tita“, od Vladimira Dedijera, iz 1953. g., ne zahvata dublje u vrijeme Titovog boravka u sovjetskoj Rusiji 1920-tih i tridesetih i kako je to Tito uspio preživjeti staljinističke čistke tih godina (to se zaobilazi se ili se samo usput spomene).

Bilo je glasina da je potkazivao drugove i tako se spasio, ali za to nema dokaza. Tu su onda moguća dva stava; prvo, Tito je bio isuviše inteligentan da bih se upustio u takvo što, jer u konačnici, „ko se mača laća od mače i gine“; uvjek se naime nađe neki da lažno potkaže potkazivača i krug se tu zatvara. Zato je Tito nastojao gledati svoja posla, paziti šta govori i općenito, biti na „službenoj liniji“ političkog mišljenja. A opet, bilo je i drugih koji su se tako ponašali pa su ipak bili lažno potkazivani i na kraju završavali ubijeni ili na dugogodišnjim robijama u Sibiru. Tito nije. On je preživio staljinističke čistke. Pa tu onda ostaje pitanje- kako preživi? To je pitanje još i dodatno pojačana činjenicom da se tajni policijski arhivi ne otvaraju za javnost, pa onda nema ni ozbiljnijeg istraživačkog pristupa s tim u vezi...

Slično svojevremenom „službenom“ zatajivanju jednog kritičnog perioda Titovog života, i „službeni“ postizetbegovićevski proizvođači povijesti, pristupajući fenomenu Alije Izetbegovića emocionalno, zakidajući tako racionalno, zaobilaze ili jedva da se dotiču perioda Izetbegovićevog života tokom, i naročito nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada ga sudbina dovodi u kontakt sa jugoslavenskom službom državne sigurnosti.

I jednako kao u Titovom slučaju, postoje spekulacije o saradnji Izetbegovića sa jugoslavenskom tajnom policijom, ali nema dokaza u tom pravcu. I kao u Titovom slučaju, i ovdje su moguće dvije linije mišljenja: prvo, Izetbegović nam se čini isuviše inteligentan da bi upao u takvu zamku političke i moralne diskvalifikacije, a onda opet ostaje ova druga linije mišljenja, tj. ostaje sumnja; jer vrijeme je dramatično, oko njega hapse se neki ljudi i padaju neke glave u režiranim političkim suđenjima, a Izetbegović, usprkos činjenici da nakon izlaska iz zatvora 1949., traži kontakt sa ilegalnom organizacijom „Mladi muslimani“ i stupa u kontakt sa nekim njenim ljudima, koji bivaju nakon toga uhapšeni i likvidirani, sve to preživljava i iz cijele afere izlazi kao da u njoj nije ni bio. I plus, što dodatno pojačava sumnju, nakon svih tih godina, tajni policijski arhivi i neka kritična dosijea, ne otvaraju za javnost, pa onda nema ozbiljnijeg, i posebno lišenog emocija, istraživačkog pristupa s tim u vezi.

U našem kakvom-takvom pokušaju osvjetljenja pomenutog perioda Izetbegovićevog života služili smo se isključivo internetom i tim putem dostupnim informacijama s tim u vezi. Pored činjenice da još niko nije ostvario uvid u tajni dosije jugoslavenske političke policije u vezi sa „predmetom“ Alija Izetbegović, to je u startu ograničavajući moment u pristupu predmetu našeg interesa, ali svejedno, i tako se može doći do interesantnih spoznaja. Najprije zadržimo se na jednoj manje poznatoj epizodi iz Izetbegovićevog života, koja se desila nakon izbijanja rata i uspostave tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Taj, bh. široj javnosti praktički nepoznat događaj iz Izetbegovićeve mladosti, prilično jasno govori o njegovoj političkoj poziciji u to vrijeme.

Dakle, prema svjedočenju, njegovog prijatelja i saradnika još iz tih mladalačkih dana, dr Nedžiba Šaćirbegovića (koje se svjedočenje svojevremeno moglo naći na internetu preneseno iz novine “Sabah”, USA, a koje je u međuvremenu misteriozno povučeno i uz najbolju volju i traganje ne može se, ili barem ja ga ne mogu više naći na internet), on je sa prijateljem Izetbegovićem, negdje tokom okupacije i uspostave tzv. NDH (Šaćirbegović koliko me sjećanje služi nije naveo godinu, tako da to može biti u svako vrijeme nakon aprilske okupacije 1941. g.), jednom prilikom, u Sarajevu, otišao u kino gledati neki film.

Kako je bio običaj tog doba pred film su puštani propagandni žurnali putem kojih se javnost obavještavala o aktuelnim društvenim i političkim zbivanjima i stavovima vlasti u vezi sa istim. Šaćirbegović priča kako su u tom žurnalu veličani nacizam i ustaški pokret i politika, uspjesi nacističke Njemačke u Rusiji u borbama protiv Crvene Armije itd., e da bi onda u jednom trenutku njih dvojica, on i Izetbegović, počeli glasno negodovati i uzvikivati: to su laži, nije istina i slično. Došlo je do komešanja među prisutnom publikom, gdje u neko doba, njih se dvojica dižu, i shvaćajući u kakvu nepriliku mogu uletiti, bježe iz kina. Alija se poslije iz Sarajeva, sklanja u rodni Bosanski Šamac, navodno bježeći od mobilizacije. Nije najjasnije koje godine Izetbegović traži utočište u rodnom Bosanskom Šamcu, ali ako je to recimo 1941. g., onda je upitno kako je njega koji je tada, imao šesnaest godina, mogla zakačiti mobilizacija, jer je novačenje (regrutacija) u vojsku tzv. NDH, vrijedilo za dvadesetjednogodišnjake, ne za šesnaestogodišnjake; a ako se sklanja u Bosanski Šamac negdje 1943. godine, nakon mature, kako takođe nalazimo u nekim izvorima (npr. Zehrudin Isaković “Biografija Alije Izetbegovića 1925.-2003.”), pa cijelu 1944. g. provodi u Bosanskom Šamcu, onda je i tada premlad za novačenje, jer mu je tek sedamnaest odnosno u august 1943. g., punio je osamnaestu godinu života.

Bilo kako bilo, ono međutim po čemu je opisana epizodica u sarajevskom kinu nama čini značajnom, jeste taj glasno manifestirani Izetbegovićev antifašizam, koji svjedoči Šaćirbegović i kojim se on, Šaćirbegović, na jednoj strani javno hvali, kazali bih s pravom, a na drugoj strani Izetbegović u razgovoru sa Trhuljem o “Mladim muslimanima” i njegovoj tadašnjoj poziciji i razmišljanjima, taj detalj zaobilazi i ne smatra potrebnim čak ni uzgredno spomenuti.

Pitamo se stoga, da li je Izetbegovićevo sklanjanje u Bosanski Šamac, bilo u kakvoj vezi sa pomenutim antifašističkim incidentom u kinu?

Jer logično, sa jedne strane, ako je ovaj incident došao do ušiju ustaške vlasti, a to se moglo očekivati, logično je kažem da je familija nastojala, kako-tako, zaštititi Aliju, pa su ga poslali u Bosanski Šamac, da se skloni malo sa očiju sarajevskih ustaških vlasti, a sa druge strane, koliko se da uočiti iz poslagane argumentacije vezane za novačenje u domobransku vojsku tzv. NDH, ukoliko je doista tačno da se novačenje u domobrane vršilo u dvadesetprvoj godini života novaka (regruta), Izetbegovića to nije moglo kačiti čak ni 1945. godine kada navršava, i to tek u augustu, dakle nakon završetka rata, dvadesetu godinu života, a kamo li 1941. ili 1943. godine, kada se on povlači u B. Šamac (izuzev ako nisu na djelu vanredne, nama nepoznate mjere mobiliziranja, obzirom da se tzv. NDH faktički nalazila u stanju građanskog rata, pa joj je svako muško uho izraslo do visine puške bilo potrebno).

To je dakle ono zbog čega nam se čini, možda je prejako kazati upitnim, ali svakako intrigantnim, pa i nedovoljno uvjerljivim, pozivanje na novačenje kao razlog Izetbegovićevog bijega iz Sarajeva u Bosanski Šamac. A ako je opet razlog njegovog povlačenja u B. Šamac bio taj događaj iz sarajevskog kina, koji mora da je imao odjeka u ondašnjoj nevelikoj sarajevskoj čaršiji, onda ostaje nejasno, zašto se to nigdje ne pominje, zašto se o tome šuti? Šta tu ima toliko stidno i nepodobno, te bi trebalo ostati nepoznato široj javnosti? A moguće je da je stvarni razlog kombinacija i jednog i drugog: i bijeg od novačenja i opisani događaj iz sarajevskog kina. Ali opet onda navire pitanje: zašto se to prešućuje, pa čak ima se utisak i prikriva od javnosti, a sa doziranom informacijom izlazi samo onda kada su okolnosti takve da se ipak nešto mora i s tim u vezi kazati.

Tako npr., čini se istinitim da je Izetbegović, negdje od novembra 1944. godine, pa do kraja rata, 09., odnosno u Jugoslaviji 15. maja 1945., bio pripadnik partizanskih narodno-oslobodilačkih jedinica. Kakvi sada partizanski oslobodilački odredi i Izetbegović u njima, zapitaće se znatiželjni čitalac? I ja sam se zapitao kada sam naišao na taj podatak, a to samo dodatno kazuje koliko se ovi Izetbegovićevi biografski momenti “guraju pod tepih”, pa za njih zbilja saznajemo tek onda kada su okolnosti takve da se ipak o tome nešto mora kazati. Tako ni za ovo javnost ne bi saznala da se sin Alije Izetbegovića, Bakir Izetbegović, nije o tome izričito očitovao 2012. g., nakon nekih provokativnih izjava Milorada Dodika u štampi da je Alija Izetbegović bio za vrijeme Drugog svjetskog rata pripadnik fašističkih formacija i učestvovao u progonu Srba.

Bakir Izetbegović reagira na tu izjavu Dodika i izlazi u javnost sa saopćenjem u kojemu između ostalog izjavljuje: “Alija Izetbegović je u Drugom svetskom ratu, kao mladić od 19 godina, regrutovan u partizansku vojsku i služio je u njoj šest meseci, odnosno do kraja rata. To je bila jedina vojska koju je Alija Izetbegović u tom ratu služio, te su navodi Milorada Dodika s tim u vezi potpune neistine" ( “Oslobođenje”, Sarajevo, 09.04.2012.).

Prednja izjava Bakira Izetbegovića je neprecizna: nije najjasnije na koji način su komunisti, pod čijim vođstvom su ratovali jugoslavenski antifašisti organizirani u partizanske odrede, mogli u novembru 1944. godine, organizirati provođenje regrutacije. Regrutaciju provodi organizirana država, a jugoslavenski komunisti tada, bez obzira na Avnojevske i Zavnobihovske proklamacije (AVNOJ, skr. od Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Jugoslavije, ZAVNOBiH, skr. od Zakonodavno Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine) i ideološke interpretacije povijesti, još uvjek nemaju države.

Moguće su provodili kampanju priključenja partizanskim jedinicama i oslobodilačkom pokretu, ali to nije regrutacija. Prema tome, preciznije bi bilo kazati, da se Alija Izetbegović kao devetnaestododišnjak svojevoljno priključio oslobodilačkom pokretu i partizanskim jedinicama, nego da je bio regrutovan kako kaže Bakir Izetbegović, jer regrutacija podrazumjeva i element prisile: tj. bio neko voljan ili ne, po sili zaklona regrutira se i šalje u vojsku.

U kojoj mjeri je prisutna pomutnja i neznanje o ovome period u životu predsjednika Alije Izetbegovića, svjedoči činjenica da ni Muzej Alije Izetbegovića, institucija specijalno osnovana da njeguje sjećanje na rahmetli predsjednika, ne raspolaže nikakvim artefaktima s tim u vezi. Adnan Žiško, direktor muzeja, 08.07.2015. istupa u javnost sa izjavom koju nalazimo na internet portalu faktor.ba, gdje kaže da je Alija Izetbegović sa partizanima oslobađao Gradačac: “Ovo je, navodno, sam predsjednik Izetbegović rekao ratnom načelniku Gradačca kad je bio u posjeti tom bosanskom gradiću. Sad se, evo trudimo da nađemo i pisani trag o tome”, objašnjava Žiško.

Na internet stranici “Muzej Alije Izetbegovića”, nalazimo Izetbegovićev kratki, navodno informativni životopis (radi se o prenesenim pasusima iz pomenute biografske knjige Zehrudina Isakovića o Aliji Izetbegoviću); tu u tom životopisu, vezano za ovaj period Izetbegovićevog života, piše i ovo: “Zanimljivo je da se negdje u petnaestoj godini (u Engleskoj verziji ovoga teksta piše “negdje u četrnaestoj godini”, op. NF), pod utjecajem ateističke i komunističke literature, Izetbegović počeo kolebati u vjeri. Pred početak drugog svjetskog rata Jugoslavija je imala jaku komunističku propagandu, što je jednim dijelom bila reakcija na fašizam, koji se upravo nalazio u svom zlatnom, dakle, najcrnjem periodu... Izetbegović je pohađao Prvu mušku gimnaziju, gdje su tadašnji komunisti bili posebno aktivni. Sama škola bila je na glasu kao „komunistička“, jer se za izvjestan broj profesora po kuloarima tvrdilo da pripadaju ovom pokretu. Tako su neke brošure dopale i do njegovih ruku, što nije ostalo bez posljedica: gimnazijalac se počeo „dvoumiti“ između problema „socijalna pravda–nepravda“, sa jedne, i vjere u Boga, sa druge strane”.

I na oficijelnoj internet stranici obnovljene organizacije “Mladi muslimani”, nailazimo na interesantnu misao u vezi Izetbegovićevog političkog vrludanja između islama i socijalnih ideja pravde i jednakosti koje zagovara komunistička ideologija. Tu nalazimo članak sekretara organizacije, Anes Džunuzovića, pod naslovom “Kratak historijat organizacije”. To je tekst pročitan na tribini “Alija Izetbegović i Mladi Muslimani”, održanoj u Konjicu, 2014. godine, u organizaciji Univerziteta “Nedžmetin Erbakan”; dakle u tom tekstu nalazimo interesantnu misao koja indirektno potvrđuje Šaćirbegovićev iskaz o njihovom (Izetbegovićevom i njegovom) antifašizmu u vrijeme Drugog svjetskog rata, a saglasna je sa naprijed citiranim izvatkom iz Izetbegovićevog životopisa datog na internet stranici “Muzej Alije Izetbegovića”; citat: “Međutim, njegov filozofski duh mu nije davao mira, pa je jedno vrijeme, pred Drugi svjetski rat, kada su jačale ideje komunizma i fašizma, sebe pronašao u idejama pravde koju je propagirao komunizam. Međutim, Alija je ubrzo shvatio da je to također jedna mračna ideja, koja se samo lažno predstavlja kao svijetla strana, ali je jednako ''tamna'' kao i ideja fašizma, pa se vratio Islamu. Time je zapravo učvrstio svoje vjerovanje koje je nosio do smrti”.

U stranu Džunuzovićevo stilski nakaradno počinjanje dvije rečenice u nizu, jedna iza druge, istim prefiksom “međutim”, ali pitanja koja se ovdje javljaju jesu: odakle Zehrudinu Isakoviću” i odakle Džunuzoviću ta informacija da se mladi Izetbegović “pod uticajem ateističke i komunističke literature počeo kolebati u vjeri”, te da je “sebe pronašao u idejama pravde koju je propagirao komunizam”? I šta to uopće znači? Da li to znači da je Izetbegović neko vrijeme koketirao sa idejom komunizma, duhovno prihvatio komunizam ili šta već!? Jer “pronaći se u idejama pravde koju je propagirao komunizam”, može značiti duhovnu bliskost, a može i više od toga, na neki način približavanje nosiocima i zagovaračima ideje pravde koju je propagirao komunistički pokret. Kako razumjeti ono Džunuzovićevo, da se Izetbegović ubrzo “vratio islamu”? Vraćamo se kada negdje odemo, nije li tako? Da li se to ovdje sugerira kako je Izetbegović idejno bio skrenuo ka komunizmu, udaljio se dakle od islama, pa se, shvativši da je to “također jedna mračna ideja”, vratio islamu. I šta znači i kako razumjeti konstataciju da je ta epizoda u njegovom životu “učvrstila vjerovanje koje je nosio do smrti”? Šta se ovim hoće kazati: da Izetbegovićevo vjerovanje nije bilo čvrsto, da je on lutao u vjeri, da se u to vrijeme dvoumio, bio pokoleban u vjeri ili da se tek duhovno preispitivao!?

Koliko god ova pitanja bila zbunjujuća, valja razumjeti da je u vremenu jačanja komunističke ideje i turbulentnim vremenima Drugog svjetskog rata, bilo ljudi koji su ostajali u vjeri, ali su u socijalnom smislu bili bliski idejama pravde i jednakosti koje je komunizam zagovarao (u narodnooslobodilačkoj borbi bilo je mnoštvo vjernika, čak i hodža i popova). Izetbegović je, to demonstrira čitav njegov život, bio postojan, čvrst i odan islamskom vjerovanju, a njegovo inkliniranje1 socijalnim idejama pravde i jednakosti koje komunistička ideologija i pokret uvode u fokus javne pažnje u Kraljevini Jugoslaviji pred Drugi svjetski rat i tokom rata, ne mora nužno značiti, njegovo kolebanje u islamu.

Moglo je to biti, a izgleda i jeste, naprosto duhovno traganje jednog mladog čovjeka u turbulentnom vremenu društvenog haosa koji sa sobom donosi izbijanje rata; u takvim (ne)prilikama ljudi se, čak i oni bez ikakva interesa za društvo i društvene i političke fenomene, htjeli ne htjeli, jer okrutne okolnosti u kojima su se našli ih na to sile, moralno preispituju, nastoje naći naći neki duhovni oslonac koji će im pomoći u orjentaciji u vremenu posvemašnjeg nereda, kada svi orijentiri i sve vrijednosti padaju. Tako posmatrano, u kontekstu vremena i zbivanja u vremenu dakle, ni Izetbegovićevo tadašnje duhovno preispitivanje, ne bi trebalo biti ni čudno ni sporno, a ponajmanje bi, nimalo zapravo, njegov antifašizam i inklinacija idejama socijalne pravde, trebalo biti nešto stidno, nešto što u biografskom smislu nema relevantnu težinu, pa i ne zaslužuje posebno pominjanje.

Ono po čemu su nama citirani biografski izvadci o Izetbegoviću interesantni, jeste ta posredna potvrda iskaza Nedžiba Šaćirbegovića o onoj njegovoj i Izetbegovićevoj demonstraciji antifašističkog sentimenta u sarajevskom kinu negdje ratnih hiljadu devetstotina četrdesetih godina. Jer to je još jedna zaturena sličica iz Izetbegovićevog života koja nam omogućava bliži uvid u stanje njegove svijesti, i kao takva, uklapa se u duhovni mozaik mladog Izetbegovića. Interesantno, ali u adorirajućem2 biografskom pristupu Izetbegoviću, njegov antifašizam je nešto što se moguće pomene tek ovlaš, bez ulaženja i podrobnijeg propitivanja (opisani događaj iz kina kao i Izetbegovićevo učešću u antifašističkom oslobodilačkom pokretu se totalno prešućuje), jer se vjerovatno, bez obzira na pozitivan sadržaj ideje antifašizma, procjenjuje kako se to, taj njegov antifašizam, pretpostavljamo zbog komunističkih implikacija koje se otuda mogu izvlačiti (iako nije najjasnije zašto bi antifašizam bio ekskluzivno komunistički legat), kako se to dakle ne uklapa u ono što bi trebalo biti “naša” istina o Aliji Izetbegoviću.

Međutim, Izetbegovićev antifašizam, njegovo duhovno traganje i preispitivanje, ili kako se u naprijed citiranom izvatku kaže dvoumljenje “između problema „socijalna pravda–nepravda“, sa jedne, i vjere u Boga, sa druge strane”, njegovo, prema našem razumjevanju, svojevoljno priključenje partizanskom antifašističkim oslobodilačkim jedinicama krajem 1944. godine, to sve skupa se nama čini značajnim, naročito u kontekstu zbivanja u kojima zatičemo mladog Izetbegovića, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata.



Objašnjenje:
(1) inkliniranje - nagovještavanje (od eng. riječi: inkling - nagovještaj)
(2) adorirajućem - obožavajućem (od eng. riječi: adoration - obožavanje)



4203 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (1.DIO)
4206
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (2.DIO)
4210
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (3 DIO)
4214
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (4-DIO)
4217
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (5-DIO)
4222 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (6-DIO)

4228 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (7-DIO)
4236 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (8-DIO)
4240 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (9-DIO)
4245 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (10-DIO)
4251 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (11-DIO)
4255 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (12-DIO)
4261 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (13-DIO)
4264 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (14-DIO)
4270
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (15-DIO)
4275
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (16-DIO)
4277
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (17-DIO)




This Page is Published on February 29, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEKST ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:29.02.2016. - Last modified:19.07.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE