ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA












ACTUA HOME PAGE








"UMRO JE IZDAJNIK" – TAKO ĆE NAPISATI NEKI DOBRI BOŠNJANI KADA BUDE UMRO MUHAMED FILIPOVIĆ

Piše: Dr. Vahid Sendijarević



Direktni povod ovom tekstu je intervju Muhameda Filipovića datog Lidiji Kujundžić kojeg prenosi web-starnica bosnjastvo.com sa datumom upisa 9-tog oktobra 2005-te godine. Ovim intervjuem Muhamed Filipović je svjedok vlastite izdaje i izdaje Alije Izetbegovića. Sada više niko ne može reći da izdajnici nisu znali sta su radili i za koga su radili.

Da bismo shvatili suštinu intervjua Muhameda Filipovića moramo prvo razumjeti značenje riječi izdaja. Izdaja u najopštijem smislu je kada neko sluzi neprijatelju umjesto svom narodu (državi) kojem se zakleo na vjernost (lojalnost).

Emir Kusturica se javno izjašnjavao kao Srbin i javno radio za Veliku Srbiju, i bez obzira koliko to teško padalo Bošnjacima, Kusturica je samo otpadnik svog naroda, ali ne i izdajnik. Samo da se podsjetimo “Poturica gori od Turčina, Posrbica gori od Srbina”.

Slučaj Muhameda Filipovića je slučaj klasičnog izdajnika. On živi sa oreolom velikog Bošnjačkog akademika, filozofa, naučnika, diplomate. On je “jedna od najistaknutijih ličnosti u novoj historiji Bosne” kako ga svojim čitaocima predstavlja Lidija Kujundžić u uvodu intervjua. I on sav taj svoj prestiž u Bošnjačkom narodu koristi bezrezervno za isti cilj za koji se bori i Kusturica, za Veliku Srpsku državu na Balkanu, i zato je Muhamed Filipović izdajnik.

Nije potrebno puno političkog sluha da se shvati iz njegovog intervjua da je on nesretan zbog raspada Jugoslavije i Daytonske podjele Bosne i Hercegovine, jer on se borio za više, za cijelu Bosnu i Hercegovinu kao dio Velike Srbije. Kada u svom intervjuu prigovara Miloševiću što je pristao na Daytonski ugovor, on mu prigovara što je odustao od 50% teritorije Bosne i Hercegovine.

To je osnova i njegovog političkog razlaza sa Alijom Izetbegovićem, koji je iz praktičnih razloga odustao od koncepta cijela Bosna i Hercegovina u Velikoj Srbiji i prihvatio Karadžićev koncept podjele Bosne i Hercegovine, jer Bosnu i Hercegovinu nije mogao zadržati političkim sredstvima u Jugoslaviji (čitaj Velikoj Srbiji), ali ju je mogao podijeliti kao rezultat neviđenog zločina genocida.

Koliko god su patrioti Bosne i Hercegovine nesretni zbog postojanja Republike Srpske, toliko je nesretan i Muhamed Filipović - ali zbog drugih razloga, zbog izvjesne istine da će zločinačka tvorevina Republika Srpska biti ukinuta zajedno sa Daytonskim ustavom i izvjesne budućnosti jedinstvene nezavisne dražve Bosne i Hercegovine. Za Muhameda Filipovića Bosna i Hercegovina je izgubljena za Veliku Srbiju i zato je on nesretan.

Muhamed Filipović plače za Velikom Srbijom. On kaže Lidiji Kujundžić: “Smatrao sam da je Jugoslavija jedan nedorečen, vrlo problematičan projekat, ali ipak projekat koji ima budućnost, kao i da mi Bosanci imamo veliki interes da ostanemo u Jugoslaviji”.

Ovaj intervju Muhameda Filipovića potsjeća na testament i oproštajno pismo u kojem se kaje i kori zbog propuštenih šansi koje je imao za očuvanje jedine države do koje mu je stalo, Velike Srbije. Neka nas ne prevari to što on u svom intervjuu kaže da “ja nisam nikada mogao biti nikakav nacionalista.” Ako je bio diplomata i ambasador jedne nacije (države) onda je po definiciji bio pod zakletvom da će čuvati ustav i granice te nacije.

Njegova je poruka srpskom čitaocu da on zapravo nikada nije imao na srcu Bosnu i Hercegovinu kao državu, koju je predstavljao kao diplomata pod zakletvom, u pregovorima u njenim najsudbonosnijim danima i kao “jedna od najistaknutijih ličnosti u novoj historiji Bosne”. I tu je on otvoreni izdajnik. On ne samo da pregovara sa Miloševićem, on savjetuje Miloševića. On zabrinuto pita Miloševića “da li kontroliše jugoslavensku vojsku, Pravoslavnu crkvu i Karadžića.” On se brine da će Milošević biti marginaliziran. On zna da Đinđić “griješi i legitimira tendenciju međunarodne politike da arbitrira oko Kosova” i on to uzima za dokaz da je Đinđić glup čovjek. Dakle, Muhamed Filipović se brine nad sudbinom Srbije, a nikada ne reče građanima Republike Bosne i Hercegovine kristalno jasno, bez “filozofije” i bez “politike”, da je pristanak na pregovore sa agresorom o granicama i ustavu Republike Bosne i Hercegovine bio zločin veleizdaje. Ne samo to, on je aktivan u iznalaženju rješenja po kojima bi Bosna i Hercegovina bila dio velike Srbije, pa ma kako se Velika Srbija zvala, "federalna država", “nesimetrična konfederacija”, ili “sporazum Srba i Muslimana”.

Šta Muhamed Filipović misli i kako doživljava građane Bosne i Hercegovine jasno se vidi na samom početku intrvjua, gdje Lidiji Kujundžić kaže “Nemojte se raspitivati gdje je Akademija, ljudi ne znaju. Bolje pitajte za kasarnu koja se nalazi prekoputa nas.” Bosanci i Hercegovci po Muhamedu ne znaju za Akademiju, a ja mu kažem znaju, i to onu filmsku što dodjeljuje Oskara, a ta akademija u kojoj ima mjesto za izdajnika nije za poštivanje. Bosanci i Hercegovci znaju šta je za poštivanje. Kada se njegova izjava pažljivo pročita (...”prekoputa nas”) on kaže da imaju neki ljudi u Sarajevu i oni. Ko su to oni, akademici ili izdajnici?

On počinje svoj intervju sa otvorenim izlivom srpskog nacionalnog osjećaja. “Imao sam dvanaest godina, ........, kada sam se zgrozio nad činjenicom da ljudi najedanput počinju ubijati jedni druge samo zato što su druge vjere. Apsolutno mi je bilo čudno što su naše komšinice, inače mirne domaćice, najedanput postale ostrašćeni šovinisti koji su vikali: “Srbe na vrbe!”

Muhamede Filipoviću, Šefika rođena Filipović, udata Sendijarević je imala 16 godina kada je počeo rat i pokolj nad Muslimanima u Glamoču, pa me moli da te potsjetim da četnici baciše u jamu živa Zaima Filipovića sa konjem u Odžaku kod Glamoča odmah na početku rata. Ljudi ne bi mogli sebi dozvoliti niti da pas crkne bačen u jamu, ali četnici mogu, jer četnici nisu ljudi, četnici su zločinci. U isto vrijeme četnici ubiše i Beću Zlatarevića, zeta Zaima Filipovića. Pobiše četnici toliko muslimana u Glamoču da su mrtva tijela slagali kao cjepanice. Muslimani , uključujući i Filipoviće, su glavu spasavali u izbjeglištvu i po sumama. Kada bi i bilo istina, a nije, kaže Šefika, da su tvoje i njene komšinice vikale: “Srbe na vrbe”, zar se taj “zločin” može porediti sa zločinom pokolja kojeg počiniše četnici u tvom i njenom Glamoču i cijeloj Bosni i Hercegovini!

Muhamed Filipović nema samo problema sa “dugoročnom memorijom” on ima problema i sa “kratkoročnom memorijom” ili je njegova memorija selektivna, srpska. On je već zaboravio da su četnici u 1992-oj godini u logoru Manjača imali specijalni “smještaj” i program mučenja za Omera Filipovića iz Ključa. Držali su ga izdvojenog na otvorenom kao u “telećnjaku” i tukli ga i mučili ga otvoreno, za primjer, svjedoče preživjeli logoraši. Četnici su jahali Omera kao što se jaše konj i vodili ga na uzici kao što se vodi pas. Muhamede, Tebi bi bilo lako provjeriti izjave logoraša, nazovi Omerovog brata, a svog rođaka i imenjaka Muhameda Filipovića i pitaj ga o četnicima i Manjači i svom rođaku Omeru.

Nas zaista više ne čudi da Muhamed Filipović sa velikim poštivanjem i saosjećajem govori o zločincima koji su obezbjedili sve potrebne političke i vojne instrumente za genocid nad državljanima Bosne i Hercegovine. Muhamed Filipović na Miloševića gleda kao na žrtvu politike, a ne kao zločinca. “Bio je pažljiv čovjek i šarmantan sagovornik” kaže Muhamed Filipović. Muhamed Filipović nam otkriva da nikakvih provjera niti prepreka nije bilo prilikom njegovih posjeta Miloševiću. “ Bukvalno sam se samo uspeo uz stepenice gdje me je zaista ljubazno dočekao.” A mi kažemo, naravno, uvijek su vrata otvorena svom čovjeku, a Muhamed Filipović je bio na zajedničkom projektu sa Miloševićem, na projektu “Velike Srbije.”

I za Plavšićku, optuženog zločinca za genocid u Bosni i Hercegovini, Muhamed Filipović kaže: “Biljana Plavšić nije seljak, ona je građanin, intelektualac”. Sada i to znamo, da je po Muhamedu Filipoviću seljak manje vrijedno ljudsko biće od građanina i intelektualca. To ga najbolje oslikava kao intelektualca i akademika i naučnika. Vjerovatno zato u njegovom intervjuu i nema spomena 8,000 seljaka poklanih u Srebrenici, petnaest hiljada u Prijedoru i Ljubiji, dvije stotine hiljda u Bosni i Hercegovini od zločinačke četničke horde i jugoslavenske vojske . On ima pijetitet prema zločincu, ali ne i prema žrtvi, i zato je Muhamed Filipović izdajnik i ništa više. I neka nam niko ne kaže kako nismo za njegova života rekli što se ima reći. Pa kad bude umro, neki dobri Bošnjak će napisati da je umro izdajnik Muhamed Filipović.



This Page is Published on March 16, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:16.03.2016. - Last modified:11.05.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE