ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









Nihad Filipović


ACTUA HOME PAGE








ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (9-DIO)

Piše: Nihad Filipović



9.

Kazali smo već kako je ogroman, ključni, i još uvjek neprevaziđen problem svakog zahvata u materiju kojom se mi u ovome radu skromno pokušavamo uhvatiti u koštac, nedostupnost pristupa tajnim policijskim dosijeima bivše (jugoslavenske) Službe državne bezbjednosti odnosno Kontraobavještajne službe. Veliko je pitanje da li će, kada, ako ikada, ta dosije, odnosno ono što je od njih ostalo, biti dostupna javnosti, da li će biti prenesena u javne historijske arhive ili će najosjetljivija građa biti uništena (a dio je pretpostavljamo već uništen) i prije nego eventualno dospije u javnu arhivu. Sigurno je, logično je naprosto tako zaključivati, da je jedan dio tih dosijea, u turbulentnim vremenima kakva smo imali s kraja osamdesetih i tokom hiljadu devetstotina devedesetih pa nadalje, kada se urušava jedan sistem i zajednička jugoslavenska država propada, a državni suverenitet preuzimaju jugoslavenske republike, pa smo onda imali sve te ratove od Slovenije i Hrvatske preko Bosne do Kosova i sva ta politička i socijalna previranja, i sukobe itd., sigurno je dakle da je već iz tog razloga, dio te građe uništen, jer je tako nekim moćnim ljudima odgovaralo, da se to na vrijeme uništi, kako se ne bi kompromitirali neki za Službu značajni ljudi.

Neki spisi su sigurno i prepravljani i tako falsificirani. Moralo je tu biti brisanja, dopisivanja, dodavanja nekih imena koje je trebalo iskompromitirati u nadolazećem vremenu itd. Sve nam je to poznato iz Čehoslovačkog primjera gdje je u vremenu tzv. “Plišane revolucije” i pada komunizam u toj državi,  njihova tajna služba radila punom parom na uništavanju dosijea i njihovom falsificiranju; tako su na spiskove saradnika Službe dodavali imena ljudi koji to nisu bili, a sve kako bi se takvi iskompromitirali.

Desetak dana poslije prevrata, a prije izvršenih promjena u Službi, izdata je direktiva da se obavi ubacivanje agenata Službe u strukture novih vlasti, da se sačuva mreža saradnika, a dosijea značajnih agente Službe unište, kako ne bi bili iskompromitirani kod novih vlasti. Ako je ovako rađeno u Čehoslovačkoj, onda mora da je i drugdje, jer naprosto to je logika ljudi koji su bili u jednom sistemu odnosa u društvu značajni činioci. Taj sistem se sada urušava i na njegovim ruševinama niče opozit tog sistema i odnosa koji je taj sistem podržavao i razvijao.

Osviće Novo vrijeme! Ljudi međutim ostaju i imaju ambicije i interes i u Novom vremenu. I ne samo da ostaju i imaju ambicije i interese u vremenu koja se rađa, nego su i sami aktivni učesnici tog procesa društvene pretvorbe. Zato je sasma logično da će takvi, sve eventualno kompromitantno za njih, one iznad njih od kojih zavisi njihova karijera, i one za koje im se tako naredi, nastojati zaturiti, uništiti, falsificirati itd. No da bi svako od vas poštovani čitaoci koji istrajavate u iščitavanju ovoga nepopularnog štiva, stvorio sopstvenu sliku o čemu se ovdje zapravo radi, o kakvom složenom društvenom fenomenu je riječ i da li se uopće može očekivati da će  ono što je ostalo pod pečatom državne tajne, ikada biti dostupno javnom uvidu, zadržimo se ukratko, makar informativno, na opisu Službe državne bezbjednosti s naglaskom na stanje nakon raspada Jugoslavije.

Služba Državne Bezbjednosti komunističke Jugoslavije (uključujući i njenu vojnu komponentu, tzv. Kontraobavještajnu službu, čuveni KOS), poslije Drugog svjetskog rata osnovana je pod paskom i po modelu sovjetske službe državne sigurnosti, poznate pod skraćenicom NKVD (Narodni komesarijat unutrašnjih poslova). Ta sovjetska služba je bila vjerovatno, u domeni državnog kriminala i prljavih poslova kojim se bavila, najsofisticiranija tajna služba u svijetu, sa tradicijom još od 1917. godine, kada se po nalogu Vladimira Iljiča Lenjina osniva tajna policija za obračun sa političkim protivnicima,  ČEKA (Vanredno povjerenstvo), koja se poslije transformira u NKVD. Pod paskom NKVD dakle, u vrijeme “ljubavi” između sovjetskih i jugoslavenskih komunista, počinje se razvijati jugoslavenska državna služba bezbjednosti, da bi postupno ta služba tako razvila, da je, slobodno se može kazati, izrasla u specifičan i vjerovatno, u smislu operativnosti i efektivnosti, najrazvijeniji jugoslavenski državni brand. Jugoslavenska služba državne bezbjednosti je zapošljavala je mnoštvo profesionalaca, vjerovatno više hiljada ljudi je profesionalno bilo uključeno u rad te službe, razvila je široko razgranatu mrežu saradnika, sve vrijeme aktivno ratujući, unutar i van državnih jugoslavenskih granica, sa političkim protivnicima i ekstremnom antijugoslavenskom emigracijom. Poznato je da je Služba vrbovala mnoge ličnosti javnog života da cinkare (uhode i javljaju Službi) potencijalno politički sumnjive osobe, da je na desetine hiljada ljudi, kako koji, ko sa manje, ko sa više entuzijazma, zaista i sarađivalo sa Službom, te da je Služba vodila dosijea o desetinama hiljada sigurnosno interesantnih ljudi.

Na poznatom Brionskom plenumu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije iz 1966. godine, na kome je izvršen obračun sa moćnim Aleksandrom Rankovićem, tada šefom Uprave državne bezbjednosti (UDB), praktično drugim najmoćnijim čovjekom u jugoslavenskoj državi, odlučeno je da se pristupi promjeni organizacione šeme Službe bezbjednosti i reviziji građe Udbe, nakon  čega je Služba redefinirana i redizajnirana, pa joj je promjenjeno ime u Služba Državne Bezbjednosti (SDB); pored centralne, jugoslavenske SDB formiraju se i republičke i pokrajinske službe, uvodi se kadrovsko pravilo regrutiranja profesionalaca sa isključivo visokom stručnom spremom, ukupan broj predmeta je smanjen i izvršena je njihova preraspodjela po federalno-republičkom ključu odnosno nadležnostima Službe.

Ti nam podaci kazuju da je na dan 01.07.1966. godine,  u arhivima Službe bilo pohranjeno 2.754.923 dosijea što znači da je toliko lica bilo na ovaj ili onaj način umreženo i obuhvaćeno Službom, bilo kao saradnici, bilo kao emigracija, unutarnji neprijatelji i slično. Od tog broja u saveznoj, dakle jugoslavenskoj Službi u Beogradu, bilo je 364.326 dosijea; na BiH je otpadalo 316.445 dosijea, na Srbiju 629.250, na Crnu Goru 40.885, a na Hrvatsku 826.965 dosijea. Tokom revizije u vremenu od 1967. do 1969. godine, od 9.620 dužnih metara građe (ma šta to značilo) uništena su 5,452 dužna metra, uz preostalih negdje oko 600.000 dosijea. Od tih 600.000 dosije, savezna Služba je navodno zadržala negdje 17.917 dosijea, a ostalo je preraspoređeno po republičkim Službama gdje je na BiH otpalo 69.140 dosijea. Srbiji je pripalo 61.750 dosijea, Crnoj Gori 11.673, a Hrvatskoj 102.700 dosijea. Dakle iza ovih podataka vidimo da je revizija građe Službe tih godina značila, sa jedne strane, smanjenje ukupnog broja dosijea, a sa druge strane izvršena je njihova preraspodjela i podjela između jugoslavenske Službe Državne Bezbijednosti i odgovarajućih paralelnih republičkih Službi.

Šta se dalje dešavalo sa tom građom manje je poznato. Nešto od toga je izgleda bilo dostupno javnosti u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Iako je još 2000. godine, utvrđen kao nacrt, Zakon o otvaranju dosijea (srpske tajne policije) još nije donesen. Obzirom na prevlađujuće duhovno stanje i raspoloženje u srpskom društvu nakon raspada Jugoslavije i historijskih promjena hiljadu devetstotina devedesetih koje su zahvatile čitav bivši jugoslavenski region, srpska tajna služba je ipak prenijela izvjesnu građu u Arhiv Srbije (80.000 “ličnih fascikli”, od kojih neke imaju po 10.000 stranica), a nešto je preneseno i u 'Istorijski Arhiv grada Beograda.
Kako Srbija nije država i društvo razvijene pravne tradicije i demokratske svijesti, arhivi su, međutim, internim statutima ograničile dostupnost dokumenata široj javnosti, tako da uvidu tu građu i dalje imaju odabrani, npr. članovi državnih komisija, kada se za to ukaže potreba i rijetki naučnici koji rade na odgovarajućim istraživačkim projektima. Mada, razumljivo, postoji interes javnosti za pristup tim dokumentima (navodno je nadležnim upućeno preko sedam hiljada zahtjeva građana za uvid u dokumenta Službe), ipak, ona su i  dalje široj javnosti dostupna tek selektivno, samo neka dokumenta o pojedincima, a nema ni govora da se ta arhivska građa u cjelosti otvori i učini dostupnom javnoj pažnji i interesu, kako bi nakon svih tih godina bilo u uređenoj pravnoj državi normalno za očekivati. 

Slična je situacija i u ostalim bivšim jugoslavenskim republikama. Slovenija izgleda jeste očistila Službu odmah po sticanju nezavisnosti, ali ni ona, niti  bilo koja od bivših jugoslavenskih republika, osim Makedonije, koja je to pokušala 2013. godine, nije donijela Zakon o lustraciji (lustracija je pojam koji podrazumjeva provjeru i uklanjanje iz javnog političkog i medijskog života kompromitiranih osoba koje su bile aktivno u službi bivših komunističkih totalitarnih režima, npr. kompromitirani visoki partijski i državni funkcioneri, službenici državnih tajnih službi i njihovi doušnici itd.). Ni u BiH takav zakon nije donesen i kakvi su odnosi i neće, a nakon što poumiru kompromitirani, za njim neće biti ni potrebe. Ali trenutno, bez tog zakona, plus zakonske regulative u vezi obaveze otvaranja arhiva, rehabilitaciji političkih osuđenika i restitucije nacionalizirane imovine, nema stvarnih pretpostavki za istinsku demokratizaciju društva.

Naravno, u takvoj društvenoj klimi i odnosima, bilo je, ne treba uopće sumnjati da nije bilo i u bivšim jugoslavenskim republikama nakon osamostaljenja, pojava kakve smo naprijed naznačili na primjeru Čehoslovačke. Ovo tim prije jer te službe u ostalim bivšim jugoslavenskim zemljama, nisu reformirane (osim, kazali smo  Slovenije, gdje je na vrijeme, odmah po sticanju nezavisnosti, izvršeno tiho kadrovsko češljanje i otpuštanje iz Službe kompromitiranih kadrova). Jedan od ključnih činitelja bez kojega se ne može razumjeti komplicirani scenario raspada jugoslavenske federacije u krvavim ratovima hiljadu devetstotina devedesetih bila je upravo Služba i njeni ljudi. I sada, i nakon raspada Jugoslavije, ti isti ljudi nalaza se u vrhu piramida državnih bezbijednosti od Makedonije do Hrvatske. Dakle judi, koji su profesionalno radili za Službu u jugoslavenskom komunističkom sistemu, nastavljaju manje-više na istim poslovima i nakon pada komunizma i disolucije Jugoslavije.

Ako se pažljivo prouči ta slika i istraži koji su to ljudi na ključnim poslovima Službe od Beograda, preko Zagreba do Podgorice i Sarajeva, vidjeće se da su to mahom isti oni kadrovi iz vremena komunizma: došlo je samo do, da to tako šatrovački i u lako razumljivom slengu čaršije kažemo, prešaltavanja njihove političke lojalnosti: lojalnost komunizmu i jugoslavenskoj ideji zamijenjena je nacionalizmom, patriotizmom i domovinskim lojalnošću. Motivi tih ljudi su mogli biti različiti, ali je uvjek u pozadini, nagon preživljavanja; opstati i graditi karijeru i u nadirućem Novom vremenu.

U Hrvatskoj, predsjednik Franjo Tuđman je formirao hrvatsku službu sigurnosti sa Josipom Perkovićem na čelu, u Srbiji, predsjednik Slobodan Milošević je odstranio projugoslavenske kadrove, a ostale koji su izrazili lojalnost njegovoj velikosrpskoj političkoj liniji, na čelu sa Jovicom Stanišićem,  zadržao u službi. U RBiH je kao preludij rata, došlo do podjele SDB po etničkoj liniji, a to je i danas prisutno, jer javna je tajna, policijski kadrovi praktički opslužuju političare iz svog naroda, a unutar službe jedni druge špijuniraju. Praktički sve ono što se prije rata u tom špijunskom smislu odvijalo se na relaciji Beograd-Zagreb-Sarajevo, i dalje se radi samo sada bez onog ideološkog plašta bratstva i jedinstva; i naprosto to se prima kao nekakvo podrazumjevajuće stanje stvari. Prema nekim izvorima smatra se da u ovome trenutku, dok ovo pišem i vi ovo čitate, negdje oko pet hiljada agenata djeluje u BiH radeći bilo za Mostar i Zagreb, bilo za Banja Luku i Beograd, bilo za SAD, Rusiju, Tursku, Iran i druge...

Inače, ovaj segment u političkoj slici i državnoj konstrukciji BiH poslije završetka rata 1995. godine,  najpodložniji je političkom spinovanja i to se i radi punom parom svih ovih godina. Vrte se optužbe o Udbašima i Udbaškoj zavjeri, o izdajnicima i zavjerenicima koji se, malne iz jednog centra, kao nekakvog imaginarnog Centralnog Komiteta UDB, kao sjenke drvenih lutki na kanafi u pozorištu lutaka,  usmjeravaju i koriste u tajnom ratu državnih službi, za podršku službenim politikama. Istina je da sa zaoštravanjem jugoslavenske krize i stvaranjem društvenih pretpostavki za jugoslavensko razdruženje, paralelno sa podjelom u Savezu komunista Jugoslavije, (ovdje mislimo ne na formalnu republičko-pokrajinsku podjelu u ustrojstvu jugoslavenskih komunista, nego na duhovnu podjelu, na svijest i ideju koja prevladava u glavama tih ljudi da je nastupilo povijesno vrijeme za jugoslavensko razdruživanje); paralelno sa tom podjelom u SKJ dakle, dolazi i do podjele  jugoslavenske tajne službe, pa su se naizgled odjednom, (a riječ je o procesu koji je trajao još dok je SKJ bio duhovno jedinstven), kadrovi do tada makar proforme lojalni jugoslavenskoj državnoj ideji, počeli prestrojavati i svoju lojalnost preusmjeravati na lokalne republičke elite i njihove politike, koje se pojavljuju kao vodeće, i to nakon demokratskih izbora, od Slovenije do Makedonije, demokratski legitimirane politike.

Oni kadrovi Službe koji su pri tome istrajavali na svojoj projugoslavenskoj orijentaciji otpadaju, bivaju otpušteni, gube posao, a oni koji su izrazili spremnost služiti novoj politici, ostaju u službi i nastavljaju sa poslovima opsluživanja nove politike. Izuzev Slovenije ovo je formula koja vrijedi i koja je primjenjena u svim bivšim jugoslavenskim republikama. Tako se desilo da su oko svih tih lidera i “očeva nacija” (neki inače i sami bivši agenti jugoslavenske tajne službe, kakav je npr. bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, penzionirani general Jugoslavenske narodne Armije i prema tome bivši Kosovac, a neki, kao npr., bh. predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović, moguće u nekoj vrsti veze sa tajnom službom; doduše Izetbegović je bivši politički osuđenik i otvoreni opozicionar u komunizmu, pa prema tome čovjek za kojega bi se teško moglo očekivati da je na vezi tajne policije, ali je i čovjek intrigantne osuđeničke putanje i postosuđeničke profesionalne i političke karijere koja zaista izaziva upitanost); dakle tako se desilo pa se oko tih demokratski legitimiranih politika i političkih lidera formiraju nove tajne službe popunjene kadrovima bivše, jugoslavenske SDB.

Zašto se išlo tako ostaje za nagađati? Jedna linija mišljenja, bliska pretpostavljenom službenom očitanju (rekoh pretpostavljenom jer tu zvaničnog objašnjenja nema), kaže da je to stoga što su to bili već formirani kadrovi, iskusni organizatori i operativci, vitalne državne službe koja se ne izgrađuje preko noći, nego su potrebne decenije upornog rada na konstrukciji takve kvalitetne službe. A biva ovdje ih novi lideri, nove vlasti i osamostaljene bivše jugoslavenske republike dobivaju kao na pladnju i preko noći: danas ih nemamo, sutra ih imamo. Sa druge strane opet, ostaje slovenački put i pitanje kako i zašto taj put nisu bile u stanju slijediti recimo republike Hrvatska i BiH? Tako se desilo pa je u Hrvatskoj predsjednik Tuđman faktički zadržao u službi sve bivše Udbaše koji su izrazili lojalnost novoj demokratski izabranoj hrvatskoj vlasti. I još više, na liniji ideje o političkom pomirenju Hrvata, a sigurno i vraćajući uslugu emigraciji koja je faktički isfinancirali njegov uspon na vlast, u Službu je uključio neke od ljudi dojučerašnje neprijateljske ustaške emigracije, o čemu će poslije u ovome radu biti riječ.

Sličan put konstituiranja nove službe državne bezbijednosti je bio i u Bosni, s tim što je ovdje, paralelno sa etničkom podjelom u politici došlo i do etničke podjele u policiji i tajnoj državnoj službi. Neki od tih kadrova su se bezrezervno, neki pri tome i totalno nekritički, važno im je bilo samo naći novog poslodavca, posvetili služenju novoj vlasti, a neki su moguće zaista i ubačeni da rade na stvaranju pretpostavki za usmjeravaju tok događaja u poželjnom pravcu.

Specifično o Bosni i Bošnjacima ako je riječ, svi su ti ljudi, koji manje koji više, bili opterećeni snažnim, uvjetno to nazovimo nadnacionalnim projugoslavenskim osjećajima; kroz školovanje i partijsku indoktrinaciju usvojili su i razvili ljubav za Jugoslaviju i jugoslavensku domovinsku identifikaciju. Općenito kod Bošnjaka, da sada ne ulazimo u analizu otkuda, kako i zašto, Jugoslavija i jugoslavenska državna ideja je bila široko i iskreno prihvaćana, tako da profesionalci SDB tu nisu bili neki osobiti izuzetak, nego su prije bili na liniji pretežnog raspoloženja muslimanskog bošnjačkog naroda. Ipak kod jednih, kao i općenito u bošnjačkom narodu, u novostvorenim političkim prilikama, krajem hiljadu devetstotina osamdesetih i početkom devedesetih, kada biva izvjesno da je Jugoslavija definitivno upala u proces disolucije (razdvajanja, razdruživanja, rastavljanja), prevladava osjećaj bosanstva kao temelja njihovog političkog identiteta (pod bosanstvom podrazumjevamo identitetski pojam koji objedinjava svijest o imenu, jeziku i državi kao okviru razvoja nacije); takvi su na vrijeme uočili maticu historijskog toka i stavili se u službu domovine.

Drugi pak kasne u prestrojavanju i preusmjeravanju svoje političke lojalnosti; neki potpuno otpadaju, a neki u čudnim okolnostima bivaju uključeni u Službu i postaju ljudi od povjerenja samog predsjednika Izetbegovića. Od tada pa evo do danas nad tim je ljudima sjenka sumnje da su ubačeni kao agenti sa zadatkom da drže na oku  Izetbegovića, koji se opet sumnjiči ne samo da je i sam bio na vezi Službe u Beogradu, tj. saradnik ili preciznije čovjek koji je još od njegovog prvog hapšenja godine 1946., bio u nekoj, prećutnoj ili izričitoj, ali u svakom slučaju u nekoj vrsti partnerskog odnosa sa Službom; u jednom nastupu na televiziji tzv. Republike Srpske, Božidar Spasić, bivši visokopozicionirani funkcioner SDB Jugoslavije će u vezi Izetbegovića izjaviti: - U potpunosti, sa sigurnošću znam da sve to što se radilo da on (Alija Izetbegović, op. NF) postane to što jeste, da je to bilo u kombinaciji da se on kontroliše; i oko njega smo imali jako dobru saradničku mrežu, znali smo kad-šta ruča.

Napomena: I zaista, moglo se to svojevremeno naći na internet, a sada je izgleda i to očišćeno i ne može se više naći u pretragama, SDB je Izetbegoviću u komšiluk, vrata do vrata, dovela svog agenta, neku ženu (i me joj se čak vrtilo po internet); otuda ide ovo Spasićeva opaska, gdje kaže kako je SDB znala čak kad i šta Izetbegović ruča.

Ovdje je potrebno izraziti nekoliko dodatnih misli kao pokušaj objašnjenja načina na koji je funkcionirala veza između Službe, saradnika i vrbovanih osoba. Za objašnjenje i tog odnosa moguće je najbliža paralela sa odnosima koji funkcioniraju u mafijaškom miljeu gdje mafijaši i njihovi gangovi imaju i poštuju određeni kod ponašanja, ali prate jedni druge, podozrivi su i ako je prilika, spremni prevariti drugu stranu, i tako na prevari profitirati, što u krajnjem može dovesti do konflikta odnosno rata mafijaških bandi.

Tim modelom slikovito kazano SDB Jugoslavije (čitaj velikosrpski nacionalisti unutar Službe), pratili su Aliju Izetbegovića, koji sa njima, a mnoštvo je indicija što na to upućuju, mora da je, još od njegovog hapšenja 1946. godine, odnosno negdje od tih godina hapšenja, suđenja i izdržavanja kazne, mora da je imao neki prećutni ili izričiti sporazum, nešto kao nekakav fair play dogovor Službe i “klijenta”; biva pamet u glavu mladiću, ti nama obećaj da ćeš sa kloniti tih tvojih islamističkih gluposti, i sve će biti u redu. A moglo je to bit i izričitije, nešto kao: Slušaj momak, daj ti nama ponekada se javi sa kojom za nas korisnom informacijom, a mi ćemo ti zauzvrat omogućiti školovanje, posao i karijeru nakon školovanja; omogućićemo ti rješavanje stambenog pitanja itd.

Mlad si, treba tebi živjeti; sutra ćeš se ženiti, je li tako? Imaćeš sutra porodicu, djecu, treba ih hraniti čovječe. Pa zar nije tako? Vidiš mi sada rješavamo te tvoje reakcionare. Imamo ih već u šaci. Ako nam pomogneš da zatvorimo taj predmet i zauvjek riješimo to pitanje, imaćeš sve, miran i slobodan život, karijeru, porodicu. U suprotnom... Ne igraj se glavom čovječe. Mi sve možemo. Mi smo dobili rat protiv onakve Njemačke, a da se ne možemo riješiti šačice vas reakcionara i religioznih fanatika...

U pozadini ovog i ovakvog toka pridobivanja saradnika, danas znamo, posebno nakon svih tih lomova kojima smo svjedočili u procesu razbijanja Jugoslavije, da je ta velikosrpska nacionalistička Udbaška komponenta, koja je sve vrijeme pritajeno, ali postojano djelovala pod ideološkim plaštom jugoslavenskog bratstva i jedinstva, još tada uočila političku infantilnost ideja mladog Izetbegovića i općenito Mladomuslimanskih aktivista.

Mora da je posebno uočena njihovo nerazumijevanje značaja nacionalnog pitanja, njihovo naglašeno muslimanstvo nauštrb bosanstva i bosanske državotvorne ideje, koja se u najboljoj varijanti kod njih eventualno ispoljavala kao autonomaško bosanstvo, bez ključnog elemenata državotvornosti, a to je nacionalistički element koji nužno podrazumjeva razvijenu svijest o državi kao okviru u kojem će se najcjelovitije razvijati i izražavati kolektivni narodni (i nacionalni) identitet. Na tom tragu, kod tih velikosrpskih elemenata Udbe, razvila se svijest o mogućem manipulativnom usmjeravanja Izetbegovića odnosno ljudi njegovog duhovnog profila i ideja.

Kao takvog, i nakon slamanja islamističkog mladomuslimanskog pokreta 1949. g., prema našem uvjerenju, oni su Izetbegovića održavali potencijalno politički živim, poput pokusnog kunića na eksperimentalnom iščekivanju testa koji nužno slijedi kada za to dođe vrijeme. A u međuvremenu, velikosrpski Udbaški element omogućava Izetbegoviću razvijanje mita o političkom disidentstvu pa mu krajem 1960-tih i početkom sedamdesetih u Beogradu omogućavaju štampanje njegovog čuvenog pamfleta “Islamska deklaracija”.

U Srbiji to su godine tzv. liberalizma u pokretu Saveza komunista Srbije (SKS), godine Marka Nikezića (predsjednik Centralnog Komiteta SKS) i Latinke Perović (sekretarica CKSKS), kada u javnom životu, a glavni grad Beograd je jasno centar tog toka u političkim i društvenim zbivanjima Srbije, dolazi do nezapamćene liberalizacije i oslobađanja u prostoru javnog kazivanja. Pojavljuje se mnoštvo do tada nezamislivih publikacija, novina, časopisa, knjiga “sumnjivog” sadržaja; oslobađanje javnog prostora ide čak tako daleko da se, pod nevinim izgovorom obrazovanja omladine, javljaju i do tada nezamislivi časopisi otvoreno pornografskog sadržaja (npr. beogradski ČIK, urednik, pazite sada ovo, Matija Bećković, kasnije proslavljeni pjesnik i srpski politički ekstrem).

Negdje u tom svjetlu liberalizacije i širenja prostora slobode javnog govora, vjerovatno valja sagledavati otkuda to da se Izetbegovićev krajnje politički kontraverzni uradak štampa u Beogradu. Naprosto u Sarajevu i Bosni i Hercegovini toga doba, to je bilo gotovo pa neizvodljiv poduhvat. Međutim, bez obzira na neviđeno otvaranje prostora slobode javnog govora, logika svakog objektivnog posmatrača upućuje na zaključak, kako je, bez neke vrste pokroviteljstva i zaštite, teško bilo moguće i zamisliti da se u ono vrijeme, čaki i u takvom, za one prilike liberalnom Beogradu, pojavi jedan takav otvoreno antikomunistički politički pamflet, referentno doduše prvenstveno kao usmjeren ka svijetu, a ne ka unutarnjim jugoslavenskim političkim prilikama, ali svejedno, politički uradak otvoreno antikomunističkog sadržaja.

U srpskim izvorima (definitivno pod kontrolom srpske tajne policije), u vezi sa ovim pitanjima pojavljuje se tvrdnja da je Izetbegovićev pamflet samizdat. Samizdat je ruski termin nastao u doba staljinizma a tiče se privatnih ilegalnih, dakle tajnih publikacija. Iako je oko projekta i štampanja “Islamske deklaracije” više nepoznatog nego poznatog, ono što znamo upućuje na zaključak da to ipak nije bila tajna publikacija.

 Jer taj uradak štampa poznata izdavačka kuća “Srpska reč”, a to preko takve jedne kuće, ne može proći bez znanja, uključenja i odobrenja više ljudi. Prema tome, automatski otpada tajnovitost kao bitna komponenta samizdata, jer kada ulazite u takav ilegalan projekt onda ne idete u neku renomiranu izdavačku kuću, nego se to radi “podrumaški” i doista ilegalno. To jedno, a drugo, osim što niko do danas nije ozbiljno istražio u kojim  okolnostima je došlo do štampanja tog političkog pamfleta u Beogradu, ostaje upitno i ko su ljudi koji su Izetbegoviću omogućili štampanje, a onda ga, nakon štampanja i promptne zabrane tog djela, zaštitili i omogućili mu da ne snosi nikakve posljedice (političku osudu, policijski i sudski progon).

Sve je dakle, i Izetbegović i njegovo djelo, tiho, bez dizanja buke i medijske kampanje, potisnuto negdje na margine javne pažnje i kao takvo naizgled zaboravljeno; da bi ponovo sve skupa, i Izetbegović i taj njegov pamflet, plus još neki u međuvremenu sa strane Službe markirani ljudi, bilo ponovo aktivirano, i opet inicijalno iz Beograda, vjerovatno sa strane istih onih ljudi koji su, 1970. g. omogućili Izetbegoviću štampanje i zaštitu nakon zabrane odštampanog djela.

Zahvaljujući dr Muhamedu Borogovcu koji se prvi u našoj javnosti pojavio sa nekim logičkim pitanjima sa tim u vezi, neka poznata imena iz srbijanskog javnog života su dovedena u vezu sa tim projektom; koliko znamo, to nikada nije sa njihove strane ni na koji način demantirano, pa je i to moment koji ovdje valja imati u vidu pri precjenjivanju okolnosti, prilika i ljudi koji su omogućili pojavu tog Izetbegovićevog spisa.

U traganju za korijenom političkog identiteta Alije Izetbegovića, vrati ćemo se poslije njegovoj “Islamskoj deklaraciji”. Ali najprije još nekoliko riječi o Službi, njenim ljudima te nekim objavljenim knjigama s tim u vezi.


4203 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (1.DIO)
4206
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (2.DIO)
4210
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (3 DIO)
4214
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (4-DIO)
4217
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (5-DIO)
4222 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (6-DIO)

4228 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (7-DIO)
4236 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (8-DIO)
4240 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (9-DIO)
4245 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (10-DIO)
4251 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (11-DIO)
4255 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (12-DIO)
4261 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (13-DIO)
4264 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (14-DIO)
4270
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (15-DIO)
4275
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (16-DIO)
4277
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (17-DIO)




This Page is Published on April 2, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:02.04.2016. - Last modified:19.07.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE