ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









Nihad Filipović


ACTUA HOME PAGE








ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (10-DIO)


Piše: Nihad Filipović



10.

Među saradnicima tajnih državnih službi, grubo rečeno i klasificirano, postoje  “entuzijasti”, tipovi spremni zbilja na cinkarenje i dojave uvjereni da to rade u općem interesu, postoje i oni koje je Služba detektirala kao opozicionare, koji su hapšeni, suđeni, zatvarani, pa onda na tragu tog iskustva, u taj posao ulaze nevoljko, pod pritiskom se povijaju i pristaju na saradnju i dalje u biti ostajući pri svojim opozicionim političkim stavovima; neki od takvih, glume, čak i demonstriraju saradnju, ali, na tragu opisanog modela mafijaškog ponašanja vrebaju priliku ne bi li se kako izvukli iz policijsko-mafijaškog prstena u koji su upali i kontrole „vlasnika prstena“. A postoje i samoživi oportunisti kojima je jedino važna njihova koža. Moguće je zamisliti, zapravo se i zna, kako su  neki od najgrlatijih zagovornika demokratske transformacije jugoslavenskog društva hiljadu devetstotina devedesetih godina dvadesetog stoljeća bili agenti Službe! Moguće je u nekom periodu čak zamisliti i podudarnost interesa Službe odnosno politike koju je Služba posluživala i opozicione linije svijesti, političkog razmišljanja i akcije. Gdje je tu, u tom prstenu uvezanih interesa Službe i njenih agenata, informatora i pomagača, precizno Izetbegović, manje je bitno, ali negdje u prednjoj relaciji definitivno jeste. To je spoznaja do koje znatiželjan posmatrač sa strane dolazi nakon praćenja i razmišljanja nad njegovom životnom i političkom putanjom i analiziranja, klasificiranja i uklapanja s tim u vezi do sada objavljenih informacija, istina, namjerno poturenih dezinformacija, poluistina itd., u koherentnu, logički uvezanu sliku. Spekulacije o Izetbegoviću kao saradniku ne prestaju od njegovog ulaska u fokus političkih zbivanja u postupku raspada Jugoslavije i rata u Republici BiH.

Te su se spekulacije pojavile kao direktna posljedica načina na koji je Izetbegović vodio politiku; bilo je to najprije političko neslaganje sa konkretnim, sa stajališta bosanskog domovinskog interesa, kontraverznim političkim potezima, ali kako su se isti umnožavali, tako je narastala upitnost šta se uistinu krije iza Izetbegovićeve retorike ili preciznije šta su motive i ciljevi takve politike. Zapravo, na osnovu svega što znamo, što je na ovaj ili onaj način procurilo u javnost o Izetbegoviću, njegovim aktivnostima i njegovom ponašanju prije rata, može se, sa dosta osnova tvrditi, da Alija Izetbegović jeste bio saradnik Službe. Dubina saradničkog zahvata i kontrole Službe nad Izetbegovićem i dalje ostaje obavijena velom tajne, ali da su Službe u Beogradu i Izetbegović bili u nekoj vrsti partnerskog odnosa, to je, i pored ograničenosti izvora informacija s tim u vezi, sasvim izvjesno. Plus, još jedan je moment tu u igri; uvjerenje do kojega smo došli prateći životnu i političku putanju Alije Izetbegovića, jeste da je on u određenom periodu svog života, vjerujemo najprije da se to desilo 1982. godine, iskliznuo ispod kontrole Službe, jedno vrijeme „sjedio na dvije stolice“, bio dupli saradnik, da bi potom, u skladu sa onim što je u samom centru njegovog političke lojalnosti, a to je (politički)islam, i kako bi on rekao, muslimanski narod, promjenio „gospodara prstena“: od nevoljkog saradnika Službi u Beogradu, drage volje postaje agent jedne strane obavještajne službe...

Za neke sigurnosno interesantne osobe iz vremena komunizma, zna se, može se čak kazati pouzdano se zna, da su bili u saradničkom odnosu sa Službom. Za neke postoje indicije, a za neke čak i dokazi, izjave nekih ljudi koji su to mogli znati ili su čak i radili na poslovima vrbovanja saradnika i njihovom praćenju. Unatoč tome što ključna dosijea iz policijskih tajnih arhiva nisu dostupna javnosti, za Fikreta Abdića se može, sa dosta osnova, tvrditi da je bio vrbovan i u saradničkom odnosu sa Službom. Slično vrijedi i za još neke bh. političke operativce i viđene face nakon demokratskih izbora 1990. godine.

Tako npr. u politici nakon tih izbora, odjednom se nađe čovjek koji blage veze niti interesa za politiku do tada nije imao, bivši kuhar u Domu Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Sarajevu, kasnije šef u istom objektu i “razvodnik” pijanih oficira JNA od Doma do njihovih stanova, a još kasnije švercer, policajac, mutikaša Alija Delimustafić; i to nađe se tip, ni više ni manje, nego na poziciji ministra unutrašnjih poslova. Delimustafić se obogatio još prije rata u švercerskim poslovima sa partnerima poput Muhameda Čengića (kasnije prvi pajac tzv. demokratske bh. tranzicije), Senada Šahinpašića Šaje (piljarska švercerska bh. zvijezda i kasnije financijer Stranke demokratske akcije i još kasnije član Odbora koji je na čelu sa predsjednikom Izetbegovićem odlučivao o trošenju sredstava teških milijardi doniranih RBiH za odbranu zemlje; od kojih je za potrebe Armije BiH otišlo tek nekih 100-tinjak miliona, a sve ostalo je netragom nestalo) i Fikreta Abdića (tada najveće zvijezde socijalističkog poduzetništva i kasnije bh. političkog tutuša broj jedan). Delimustafić je vrbovan za agenta jugoslavenske Kontraobavještajne službe nakon financijske afere, gdje je, budući šef Doma JNA, iskoristio poziciju i maznuo neku lovu.

Tu ga je isljeđivao Aleksandar-Aca Vlasiljević (kasnije, od 1984. g. do maja 1992. g. šef KOS-a) i još od tada, smatra se, traje njihova saradnja. Poslije će i kao policajac biti otpušten iz službe zbog kriminala, pa će opet nastaviti istim poslovima u Zagrebu gdje otvara privatnu trgovačku firmu, bavi se odgovornim poslovima dizanja u zrak automobila tržišnih inspektora (za šta angažira, Ismeta Bajramovića zvanog Ćelo, o kojemu će kasnije bh. i regionalna javnost saznati više, zbog uloge koji je odigrao u opkoljenom Sarajevu i u nekim zbivanjima nakon rata). I onda takav mutikaš i marginalan čovjek, ni po čemu vrijednom zapažen, osim po kriminalu, mafijaškom mentalitetu i beskrupuloznoj spremnosti da služi bilo koga od koga može imati koristi (nevažno pribavljene legalno ili kriminalom), još ako je taj iznad, na poziciji moći i odlučivanja, ako je jači, pretpostavljeni, nadređeni itd., e taj Delimustafić, sigurno zahvaljujući poznanstvu i tzv. poslovnim, a zapravo švercerskim i „lijeva ruka desni džep“ kontaktima i zajedničkim interesima sa nekim od tipova koje smo boldirali u ovome tekstu, (a svaki od njih, i Abdić i Čengić i Šaja i Vlasiljević, pa i Ćelo, neispričana i polu-ispričana je političko-kriminalna, policijska i konspirativna priča za sebe); helem, taj i takav Delimustafić, postaje ministar u prvoj demokratski izabranoj bh. republičkoj vlasti. I naravno nastavlja sa onim što mu je u krvi: sluganstvo, mafijašenje, švercovanje i osobno bogaćenje. A Delimustafić nije jedini.

Koliko je ta saradnička mreža Službe, zahvatala duboko u državno, političko i sigurnosno tkivo Republike BiH moguće se ponajbolje vidi iz onoga što je s tim u vezi javno obznanio Munir Alibabić-Munja. Ovaj i prijeratni i ratni visoko rangirani policijski službenik u svojoj knjizi “Deda, Dedo i Babo Bosnu kosili” (privatno izdanje, Sarajevo 2010. godina), dokumentirano svjedoči o lepezi događaja koji su posredno oblikovali i tok rata i političku konstrukciju BiH nakon rata. Pored te knjige, Alibabić je još ranije objavio knjigu ”Bosna u kandžama KOS-a” (Behar, Sarajevo 1996. godina), a treću knjigu, “Tajni rat za Bosnu između SDBRBiH i KOS-a JNA”, privatno izdanje, objavljuje 2014. godine. O prvoj Alibabićevoj knjizi sam se obavijestio putem internet, gdje se može naći prilično informacija o tom tekstu. Njegova treće knjiga mi je ostala nedostupna, a drugu posjedujem i pročitao sam je. Na osnovu pročitanog i prikupljenih informacija iz izvora kojim vjerujem o njegovoj prvoj knjizi, zaključujem da je i njegova treća knjiga pisana u istom maniru kao i prve dvije, a to me onda navodi na misao kako se te Alibabićeve knjige čine nezaobilaznim štivom za svakog onog koji želi cjelovitije sagledati načine, oblike i metode djelovanje Kosa, kao i za sagledavanje širine i dubine, saradničkog zahvata Službe u Bosni. Nekoliko riječi u vezi sa tim.

Deda, Dedo i Babo Bosnu kosili“ je knjiga širokog zahvata, ne bi se dalo kazati književno i stilski čitko ispisana; pisana je policijski konspirativno, autor se služi pseudonimima ili, policijski kazano kodnim imenima, umjesto imenima osoba o kojima govori, i iako je često obaviještenom čitatelju lako zaključiti o kome je riječ, ipak, neke pseudonime je nemoguće dešifrirati; sem toga,  autor često mijenja pseudonime, pa i to dodatno komplicira praćenje teksta. Tekst je obiman, knjiga se sastoji od 436 stranica teksta, sa mnoštvom zahvaćenih dešavanja, koje nije bilo jednostavno poslagati u koherentnu i uz to čitljivu cjelinu. Na moment čitatelj, gubeći koncentraciju, lako se izgubi u pravoj poplavi pseudonima i bujici zahvaćenih zbivanja, tako da je ovaj tekst vjerovatno najteže čitljivo štivo sa kojim se moja malenkost susrela u svojoj čitateljskoj karijeri. Knjiga je redaktorski i lektorski neuređena, ali to je vjerujemo cijena na koju je autor morao unaprijed računati obzirom na stanje izdavaštva u Bosni gdje faktički nemate kome rukopise ove vrste ponuditi na korekturu, obradu i pripremu za štampu.

Iako Alibabić pokadšto, ne mogavši se oduprijeti napasti, koristi priliku za osobno peckanje nekih ljudi (u čemu ga nije teško razumjeti jer nam se, obzirom na poslove koje je obavljao i ideološki radikalno sučeljena vremena u kojima ih je obavljao, čini logičnim da je i on sam prošao kroz sito i rešeto intriga, ogovaranja i insinuiranja), ipak, takav pristup zamagljuje narativni tok i tako nas udaljava od istine; plus što takav pristup kompromitira njegov nesumnjivi patriotizam. Alibabić međutim, kao dugogodišnji visoko rangirani profesionalni policajac, posjeduje ogromno znanje o nekim široj javnosti potpuno nepoznatim detaljima u karijeri nekih krupnih pa i najkrupnijih političkih ličnosti BiH odnosno Jugoslavije, te se njegovo javno očitanje, ma koliko teško za iščitavanje, javlja kao obavezno štivo za svakog onog koji želi ostvariti produbljen uvid u back ground, dakle u ono što je iza službenih kulisa tadašnjih političkih zbivanja u BiH.


Međutim, ni Alibabić ne ide do kraja. On ne saopćava čitateljima sve što zna i to je evidentno iz načina njegovog izlaganja. Uostalom to se izričito i kaže u recenziji Ismeta Đonlagića, Alibabićevog kolege i višegodišnjeg radnika SDB RBiH na poslovima obrade i analize podataka i informacija. Đonlagić naime u svojoj recenziji Alibabićeve druge knjige, piše: “Kao recenzent sam obradovan činjenicom da autor nije koristio ekskluzivne informacije koje su mu službeno bile poznate, a koje su u vlasništvu nadležnih službi i moguće sa oznakom povjerljivosti”.

Dakle, unatoč bitnom značaju Alibabićevog javnog očitanja u pravilnom percipiranju problema i pitanja kojima se ovdje bavimo, ni on ne ide i ne očituje se do kraja, jedno, jer je skoncentriran na zbivanja u haosu raspada SFRJ i rata u Bosni, pa njegov zahvat ne tretira zbivanja i ličnosti u rasponu od Drugog svjetskog rata naovamo, do recimo hiljadu devetstotina osamdesetih godina, a to je razdoblje, i to naročito period 1945. do 1949.-1950. godine, koje nas u vezi sa traganjem za istinom oko Izetbegovićevog političkog identiteta naročito zanima, jer već smo kazali, to su godine kada Izetbegović, na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), koji je tih godina trajao tri godine, biva uhapšen, 01.03.1946. osuđen na tri godine zatvora, e da bi 01.03. 1949. godine, nakon tri godine, bio otpušten sa izdržavanja kazne; primjećujete, i o tome smo već pisali, ostaje nejasno kako je to Izetbegović mogao biti u isto vrijeme, na odsluženju vojnog roka od tri godine i odsluženju kazne po presudi zbog tzv. neprijateljske političke djelatnosti, jednako tako od tri godine.

Na ovo značajno pitanje za pravilno sagledavanje političkog profila Alije Izetbegovića, precizno neodgovara ni Alibabić, a pitanje je naravno da li to on uopće i zna? To jedno. A drugo, kazasmo, Alibabić se prvenstveno bavi zbivanjima vezanim uz rat u Bosni 1992. do 1995. godine. Pišući te knjige vjerovatno je procjenjivao, da je ono što nam je saopćio, limit do kojega se može ići u vremenu kakvo jeste. Valja imati u vidu da se prva njegova knjiga pojavljuje još za živog i politički moćnog Alije Izetbegovića, a druga je već u poodmaklom postizetbegovićevskom periodu, duboke političke krize u koju se Bosna upetljava i sve dublje tone svih tih godina od kraja rata 1995. naovamo; način pisanja i Alibabićevog prosuđivanja Izetbegovića dakle, prilagođen je vremenu pojavljivanja njegovih knjiga.

S tim u vezi, Alibabić nam daje u kontekstu, a nekada i izričito, na osnovu dokumenta, razumjeti zbivanja, naslutiti istinu, izvlačiti logične zaključke iz izložene građe, ali se pri tome sam rijetko osobno izričito izjašnjava i opredjeljuje. Ipak, on je u drugoj knjizi (2010. godina izdanja), direktniji u odnosu na Izetbegovića,  nego je to bio u svojoj prvoj knjizi (1996. godina izdanja), gdje je pun opreznog razumjevanja za postupke predsjednika koji je okružen Kosovcima i kao nije obaviješten.

U drugoj knjizi on međutim kaže da je Dedo (što je pseudonim koji je on preuzeo od Izetbegovićeve grupe na tzv. Sarajevskom procesu iz 1983. godine i koji i on koristi kada govori o Aliji Izetbegoviću), još u godinama tvrdog i stabilnog jugoslavenskog komunizma, bio „informator“ i u „saradničkom odnosu“ (str. 29) sa  Službom u Beogradu, odnosno da su on i tipovi poput njega sa njihovim Mladomuslimanskim pedigreom i idejama, bili dragocjeni Službi u Beogradu kao „posrednici i informatori“ (str. 29), da je Služba obezbjeđivala novac, radne angažmane u inostranstvu i vize za njihova putovanja i preko nih prikupljala „agenturne informacije“ (str.29). Ono što je te ljude održavalo u kontaktu sa Službom i obratno ono po čemu su ti ljudi bili interesantni Službi, kaže Alibabić, jeste spoj ideja, interesa, novca i politike (str. 29). Dalje, u ratnom periodu, Alibabić izričito kaže da je Izetbegović 1993., sazvao Sabor u “Holiday Inn” hotelu u Sarajevu, sa namjerom da se proglasi, kako on piše, “Islamistan u BiH” (str.182). U vezi zbivanja u Srebrenici 1995. g., poziva se na Ibrana Mustafića, pa citira izvadak iz njegove knjige „Planirani kaos“: “Bilo mi je apsolutno jasno da je Dedo namjerno izašao iz Sarajeva i sazvao sjednicu Glavnog odbora Stranke demokratske Akcije u Zenici, te pozvao na jedno mjesto kompletan vojni vrh samo iz jednog razloga: da niko ništa ne preduzima dok se genocide u Srebrenici ne završi” (str. 216).

Ipak, oči je utisak kako je Alibabić, u odnosu na Izetbegovića, i u svojoj drugoj knjizi  oprezan. Javnost ni nakon ovog njegovog javnog očitanja ne dobiva izričit odgovor na pitanje kako razumjeti Izetbegovićevu politiku u godinama rata 1992.-1995.; da li se ista ima razumjevati u kontekstu agenturnih širih planova i konspirativnih dogovora Službe u Beogradu i njenih ljudi sa Izetbegovićem i njegovim krugom najužih saradnika u Sarajevu ili je na djelu interesna podudarnost u političkim ciljevima. Ovu upitanost definitivno pojačava upletenost stranog obavještajnog faktora i njihov interes i potpora Izetbegoviću, jer je izvjesno da je Izetbegović jedno vrijeme bio dupli saradnik (partner ili agent), da bi onda u potpunosti iskliznuo ispod kontrole Službe u Beogradu. Indicije su, i na to nas policijski oprezno upućuje i Alibabić, da je on i u toku rata radio u dosluhu sa Službom i političkim Beogradom, ali i poslije Alibabićevog javnog očitanja ostaje nejasno u kojoj se mjeri tu radilo o aktivnostima pod „kišobranom Službe“, a u kojoj o interesnoj podudarnosti politika, one u Beogradu koju je posluživala Služba i one koju je provodio Izetbegović u Sarajevu. Sve u svemu, Alibabić se sa svojim iskazom uklapa u kritiku, procjene i mišljenja još nekih  ozbiljnih intelektualca i nekih neposrednih učesnika sudbinskih zbivanja hiljadu devet stotina devedesetih godina, ljudi koji su, na ovaj ili onaj način, imali uvida u postupke, procjene, tok mišljenja i ponašanje Izetbegovića u tom kritičnom period naše novije povijesti.

Nigdje i niko međutim, do danas, nije izričito kazao, i to uspješno argumentirao, ne intelektualno i interpretacijom zbivanja i činjenica (toga je bivalo i biva), nego dokaznim artefaktima, crno na bijelo, dakle: dokument (ako ih uopće ima), izjava svjedoka, naredba, razmjena novca i slično kao dokaz da Izetbegović (tokom i sve vrijeme rata) jeste radio u izričitom dogovoru i koordinaciji sa Službom u Beogradu i da je sve što je politički odrađivao, radio sa interesom Beograda i Srbije u srcu, što bi, drugim riječima kazano značilo, da je srpstvo u centru njegovog političkog identiteta, a ne politički islam i muslimani kao vjernici u islamu. Ne kaže to direktno ni Alibabić mada Izetbegovića i grupu oko njega naziva „zavjerenicima i kriminalcima“ (str.213); zavjera je ovdje, prema Alibabiću, politika podijeljene Bosne, na tragu Izetbegovićevih ideja o odnosu većinskog i manjinskog, kako je on to razvio u „Islamskoj deklaraciji“, a kriminal je, kako sama ta politika tako i besramna pljačka kolosalnih razmjera koju su provodili izetbegovićevci.

Sa druge strane opet, ako iko danas u Bosni i šire u Regionu zna ili bi trebao ili mogao znati gdje je epicentar istine o Izetbegoviću i njegovoj politici u godinama agresije na RBiH, onda su to Alibabić i ljudi iz tog kruga profesionalnih radnika Službe. Alibabić je isljeđivao Izetbegovića i drugove kod hapšenja 1983. g., posjećivao ih je u zatvoru u Foči, što nam kazuje da su oni i u zatvoru bio sigurnosno interesantan bh. Službi. Alibabić je procjenjujemo, bio dio te, kako Izetbegović u razgovoru sa Seadom Trhuljem (citirano u četvrtom nastavku ovoga teksta) kaže, “grupe u komunističkoj policiji koja je imala zadatak da konstantno pokušava da vrbuje ljude”.

Naravno, ako bih se danas našao neko pa direktno upitao Alibabića zašto je i u zatvoru posjećivao Izetbegovića, on bi, sigurni smo, profesionalac kakav jeste, u skladu sa profesionalnom etikom, štiteći informacije sa oznakom stroge povjerljivosti, državne tajne ili kako se to već policijski klasificira, oprezno odgovorio da je to bio uobičajen postupak praćenja toka rehabilitacije političkih osuđenika; ali da se tu zaista radilo i o pokušajima bh. Službe za pridobivanje saradnika iz kruga osuđenika sa Sarajevskog procesa iz 1983. godine, svjedoči njegovo očitanje na str. 55, gdje kaže kako je nakon izdržane kazne kod njega u kancelariju navratio Struja. Tražio je pomoć oko dobivanja pasoša i zaposlenja u inostranstvu pa je na kraju pao dogovor da po zadatku Službe, koja će mu obezbijediti novac za putovanje, otputuje u Zagreb gdje se otvara Islamski centar i da otuda podnese izvještaj Službi. „Po povratku“, piše Alibabić, “Struja podnosi izvještaj, koncizan, jasan, školovan, te inspektor zaključi da je pred Strujom dobra saradnička perspektiva. Složi se i Struja, ali ponavlja da mu je najvažniji posao u struci“.

Interesantno, ali nakon dolaska na vlast Izetbegović se ne sveti Alibabiću, ne progoni ga i ne pravi mu problem u karijeri, što mnogi Izetbegoviću drže kao plus i dokaz široke demokratske kulture i njegove tolerantnosti. Ovo je zapravo naizgled tipično za Izetbegovića; npr., on nije progonio ni Edinu Rešidović, zastupnicu Javne tužbe u poznatom Sarajevskom procesu Izetbegoviću i grupi, iz 1983. g. Činjenica je da ga je štampa i u rata, a i poslije rata, derala kritikom na sva zvona, pa ipak Izetbegović nije bio izravno represivan ni prema medijima, ni tada u toku rata, a ni poslije rata; (upravo na primjeru medija se možda najtransparentnije očituje Izetbegovićev politički modus operandi (lat. način, metod postupanja) i lukava priroda njegovog političkog uma: on istina je ne ide đonom na medije, ali zato bez imalo krzmanja osobno i nimalo transparentno poseže za donacijama Armiji BiH i izdvaja sredstva za kontra-medijsku kampanju). Svoj stav sa prednjim u vezi Izetbegović je najbolje izrazio u jednoj misli iz njegove knjige “Moj bijeg u slobodu”, gdje kaže: “Nemam mržnje, ali imam gorčine”.

U ovakvom Izetbegovićevom stavu prepoznaje se široka kultura i istinska humanistička orijentacija čovjeka koji zna misliti, a uz to je, to izlazi iz ovakvog njegovog postupanja, etičan. Izetbegović razumje da je na djelu bio jedan sistem odnosa i da nije bio ovaj ili ona isljednik, tužilac i sudija bio bi već neki drugi, treći i tako dalje. Svi ti organi države su tu da provode njene zakone, a zakoni su u komunizmu volja vladajuće klase, teoretski radničke klase, a stvarno, znamo da je to volja radničke partijske avangarde, dakle u našem slučaju  Komunističke partije Jugoslavije (kasnije SKJ – Savez komunista Jugoslavije), odnosno njenog vrha koji to kreira i putem tzv. demokratskog centralizma spušta i provodi u društvu, od mjesne zajednice preko općine, tužilaštava i sudova do republičkih i jugoslavenskog parlamenta i obratno. Ljudi se uvjek uklapaju u vladajući sistem odnosa, posebno ako je taj sistem, nosi neke vrijednosti koje su, prihvatljive većini, a za jugoslavenski socijalizam, bez obzira na sve njegove brojne nedostatke (naročito u domenu ljudskih prava, a to onda znači i političkih sloboda), pogrešno bi bilo kazati kako nije bio široko prihvaćen od naroda, u našem slučaju od Bošnjaka i bosanskog naroda, naročito u tom nekom period sveukupnog, privrednog i opće-kulturološkog rasta Bosne i Hercegovine hiljadu devetstotina sedamdesetih i ranih hiljadu devetstotina osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Izetbegović je to čini se izvanredno dobro i iznad svega pravilno razumijevao.

U takvom njegovom pristupu ima nečeg istinski velikog, nečeg što nalikuje na postupak Nelsona Mandele recimo, nakon njegovog izlaska na slobodu poslije višedecenijskog robovanja u kazamatima rasističkog Južnoafričkog režima ili na postupak i način razmišljanja poznatog albanskog disidenta Adema Demaćija koji je u komunističkim zatvorima proveo 27 godina, a da ipak nakon svega ni on, jednako kao Mandela i evo vidimo Izetbegović, nijedan od njih nije osjećao mržnju na one koji su ih progonili... No, sve u svemu i kako god da jeste, vraćajući se Izetbegovićevom isljedniku Alibabiću i njihovom specifičnom odnosu nakon što je Izetbegović postao državni lider, činjenica je da Izetbegović ne progoni Alibabića, nakon što se našao u poziciji vlasti. Ne sveti mu se. Naprotiv, Alibabić ostaje u službi i na različitim policijskim poslovima kojima se čitav svoj profesionalni život bavio. Sa druge strane, ovakvo postupanje Izetbegovića, mada se, vidjeli smo, naizgled i u principu uklapa općenito u njegov način postupanja sa ljudima u stvarima i pitanjima od javnog značaja, može pobuđivati i sumnju skeptičnih, koja se u osnovi svode na ono: ne progoni ga jer suviše zna ili riječ je o nekom prećutnom, ne diram, te ne diraj me talu i tome slično.

Jer, tipično za Izetbegovića i njegovo kameleonsko ponašanje u politici, koliko god afirmativnog kazali za njega, njegov odnos prema političkim protivnicima, medijima i ljudima sa kojima je na ovaj ili onaj način dolazio u interesni konflikt i slično, jednako toliko može se naći i argumenata koje Izetbegoviću ne govore u prilog. Zapravo, mak na konac, Izetbegović je uvjek nalazio načina da ljude koji su se zaista pojavili kao ozbiljna smetnja njemu ili ljudima iz njegovog najbližeg okruženja, uklanja s pozicije, pomjera ih, a moguće čak i odstranjuje iz života. Naime, u njegovom okruženju i pod njegovom kontrolom bili su ljudi spremni i na takva (ne)djela. I doista, nerazriješenih političkih likvidacija u Bosni je bilo.

Kada je o Alibabiću riječ, u krajnjem, i on je mogao biti likvidiran, kao što je kazasmo, i bilo likvidacija nekih ljudi u toku rata i nakon rata; činjenica je pak da Alibabić nije likvidiran. Ipak, i to valja ovdje znati, kada se Alibabić, prema procjeni Izetbegovića, pojavio kao smetnja, njemu (Izetbegoviću), njegovim najbližim saradnicima i politici koju su provodili, isti je uklonjen sa funkcije odnosno poslova koje je obavljao (načelnik Centra službi bezbjednosti Sarajevo). Naizgled, ništa neobično. Manje-više tako rade i postupaju i drugi politički lideri. Ali ono što je Alibabić otkrio, baca sasma drugo svjetlo na cijelu tu priču. Alibabić je naime bio otkrio, među ostalim, prodor stranih tajnih službi u bosanski sistem bezbjednosti, krađu nekih povjerljivih dokumenata i njihovo ustupanje „stranom faktoru“, neke trgovačke i švercerske kanale drogom, u koje su bili uključeni i neki visoki funkcioneri i saradnici Izetbegovića, poimenice Bakir Alispahić i slično; uputio je u tom smislu i opširno pismo Predsjedništvu odnosno predsjedniku Izetbegoviću. Međutim, u cijeloj stvari je presudio Izetbegović, navodnom konstatacijom: “ Bolje je da izgubimo jednog Munju nego pet drugih”. I doista poslije toga ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH, Alispahić (za kojega i Amerikanci negdje još od tog vremena tvrde da je omogućio jačanje iranskog prisustva u policijskim i obavještajnim strukturama BiH), nakon toga smjenjuje Alibabića i sve ostaje kako je i bilo: šverc i trgovina se nastavljaju!

Tako dakle na ovome mjestu, ponovo dolazimo na uvodnu misao i konstataciju iz ovoga nastavka našeg teksta o elementima političkog identiteta Alije Izetbegovića, a naime na zaključak, kako u nekom periodu svog života, nota bene (latin., u značenju zapamtiti dobro, upamtiti), to se izgleda formalno desilo 1982. godine, a transparentno je demonstrirano u ratu 1992.-1995. g., Izetbegović referira (povlači, odstupa, uzmiče) i sa pozicije agenta Službe u Beogradu i politike koju ta Služba opslužuje, čitaj jugoslavenstvo, alias (lat. drugačije rečeno, inače, drugim imenom) velikosrpstvo, i politički se pozicionira uz Iran i iransku obavještajnu službu. U makar lapidarnom (sažetom, jezgrovitom) informativnom pokušaju argumentiranja ove teze, krenimo od Alibabićevog nalaza i Informacije koju je u tom smislu uputio predsjedniku Izetbegoviću.


4203 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (1.DIO)
4206
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (2.DIO)
4210
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (3 DIO)
4214
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (4-DIO)
4217
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (5-DIO)
4222 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (6-DIO)

4228 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (7-DIO)
4236 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (8-DIO)
4240 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (9-DIO)
4245 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (10-DIO)
4251 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (11-DIO)
4255 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (12-DIO)
4261 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (13-DIO)
4264 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (14-DIO)
4270
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (15-DIO)
4275
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (16-DIO)
4277
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (17-DIO)




This Page is Published on April 9, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:09.04.2016. - Last modified:19.07.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE