ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









Namik Alimajstorović


ACTUA HOME PAGE








Bosnia UK Network proglasio volonterku godine


PRIZNANJE  U  RUKAMA  UČITELJICE  AZRE  BAŠIĆ


Namik Alimajstorović


Sabit Jakupović i Azra Bašić

 

Tad, kada sam počinjala rad u bh. dopunskim školama, mislila sam da je to “moja” sveta misija u kojoj moram našu djecu naučiti osnovama bosanskog jezika i njegovanju tradicije i kulture njihove domovine. Jer bez jezika nema ni identiteta. Taj elan i nakon 22 godine me i dalje drži i sad osjećam da trebam i mogu sprovoditi tu moju “svetu” misiju, dati toj našoj djeci, svojoj Bosni i Hercegovini, svom narodu nešto od sebe.

Volonter godine za 2015. u Velikoj Britaniji je učiteljica Azra Bašić iz Birminghama, pedagog, koja je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu u rodnoj Ljubiji na put izvela mnoge generacije djece iz tog dijela Bosne i Hercegovine, a svoju plemenitu pedagošku misiju nastavila je vrijedno raditi na volonterskoj osnovi u Engleskoj.

Priznanje “Volonter godine” učiteljici Azri Bašić na nedavno održanoj Godišnjoj skupštini Bosnia UK Networka uručio je predsjednik organizacije Sabit Jakupović koji je tom prilikom rekao da je sve ono što je od dolaska u Englesku radila učiteljica Azra bilo u znaku pedagogije i podizanja svijesti kod najmlađih Bosanaca i Hercegovaca.

Osim toga, vrijedno je radila na njegovanju tradicije i kulture Bosne i Hercegovine te njegovanju sevdalinke kao autohtonog muzičkog kulturnog fenomena koji je povezan sa Bosnom i Hercegovinom. Zbog tog svog dvojakog pedagoškog rada, mnogi je u šali zovu “Sevdah učiteljica” a njen put od Ljubije, gdje je uz svoj profesionalni rad uvijek imala vremena za volontiranje i razne aktivnosti, do Engleske nimalo nije bio lagan, a o tome učiteljica Azra Bašić kaže
:

“Rođena sam u selu Čarakovu, nedaleko od Prijedora, 1.11.1947. Odrasla sam u radničkoj porodici Beglerbegović koja je imala osmero djece. Rasla sam uz rijeku Sanu gdje smo se kupali, plivali a već od svoje osme godine vozila sam bicikl, igrala šah u krugu porodice i imala lijepo i sretno djetinjstvo.

Osnovnu školu sam završila u Prijedoru, a potom se upisala u učiteljsku školu “Radmilo Stefanović” u Prijedoru, 1962. g, a u maju mjesecu 1966. g. završila. Iste godine u septembru počela sam raditi kao učiteljica u područnoj školi, u selu Miska Glava, dvadeset kilometara od Prijedora.

Uz rad sam studirala Višu pedagošku akademiju za razrednu nastavu u Beogradu. Nakon deset godina rada u selu dobila sam mjesto učitelja u centralnoj školi u Donjoj Ljubiji. Udala sam se 1969. g., osnovala porodicu i živjela sretan život sa mužem i naše dvoje djece. U Ljubiji smo sebi napravili kuću i svaki moment našeg života nastojali smo da živimo što bolje i sretnije.

Dok sam pohađala osnovnu, a potom i srednju školu, uvijek sam nešto radila kao volonter, a to sam nastavila i kad sam počela raditi u školi sa djecom. U osnovnoj školi sam bila član folklorne sekcije i pjevala sam u školskom horu. Sevdalinke sam pjevala uz školski orkestar i tako učestvovala u brojnim programima i svečanostima u školi, u gradu i pozorištu. Pored toga, bila sam i član izviđačke sekcije u kojoj smo imali dodatne časove obuke, išli smo na logorovanje na Pašinac, na Mrakovicu, učestvovali smo u pošumljavanju goleti, na uređenju okoline škole i dr.

Sve ove aktivnosti sam nastavila raditi i kad sam išla u srednju školu. Tad sam se uključila i u rad kulturno-umjetničkog društva “Mladen Stojanović” u Prijedoru.

Odlazili smo u posjete u Dom slijepih na Pašinac, družili se s tim ljudima, držali im programe, razgovarali s njima i učili njihova slova, čitali pomoću prsta – tog lijepog iskustva se i sada često sjetim. Radila sam u seoskoj područnoj školi u kojoj nije bilo ni vode ni struje, do autobusa je bilo oko pola sata pješačenja - nikakvih uslova za život, ali nije se moglo birati. Radeći na selu nastojali smo se uključiti u sve aktivnosti, materijalno a i fizički, na dovođenju struje u selo, na dovođenju vode u školu, pošumljavanju goleti, na uređenju prostora oko škole.

Nakon deset godina rada u područnoj školi dobila sam radno mjesto u centralnoj školi u Donjoj Ljubiji. To je za mene bio preporod, jer više nismo morali putovati. Uslovi života su bili mnogo bolji. Djeca su već pošla u školu, imali smo više prijatelja, život je bio interesantniji i bogatiji. I ovdje smo se uključili u radne akcije na izgradnji nove zgrade za osnovnu školu, radili smo na uređenju i namještenju škole.”

 Lijepe stvari u životu Azre Bašić i njene porodice, nažalost, prekinula je agresija na Bosnu i Hercegovinu, a o tim teškim vremenima za nju i njenu porodicu priča: “Baš kad smo osjetili malo ljepši život, počeli putovati, ići na godišnje odmore i živjeti ugodnije, počeo je taj prokleti, prljavi, krvavi rat. Prvo su srpski vojnici počeli pretresati kuće, pod izgovorom da traže oružje. Ubijali su, silovali, pljačkali, protjerivali. Onda su pokupili muškarce sposobne za borbu i odveli ih u logore. I mog supruga Bahriju su odveli, prvo u Keraterm, a potom u Omarsku i onda u Manjaču. Mene su ponovno bacili u područnu školu u Ćurkovac. Tamo sam morala dva sata pješice putovati do škole, a isto toliko i nazad.

Za pet mjeseci rada nisam dobila nijednu platu, muž je već četiri mjeseca izbačen sa posla pod optužbom da je radio na organizovanju oružanog otpora. Sin je tad već od marta mjeseca bio na služenju vojnog roka u JNA, a kćerka je bila u Zagrebu na studijima. Moram reći da je to za mene bila noćna mora, za sve nas: nas četvero na četiri strane. Ali eto, sve se izdržalo i preživjelo, hvala dragom bogu; šta sve čovjek može izdržati? Kad je suprug Bahrija izišao iz logora, nije smio doći kući jer bi ga ubili. On je bio živi svjedok svih zločina koji su se događali u logorima. Uz pomoć UNHCR-a bili smo prebačeni u Zagreb. Tu smo se sastali sa kćerkom i u Zagrebu živjeli osam mjeseci. Tad je negdje i sin izašao (pobjegao) iz JNA. Nakon nekog vremena uspio je otići u Njemačku, ali smo se sreli tek 1999. g.”


Nakon niza životnih dilema šta dalje, jer rat u BiH ne prestaje, Azra i njen suprug Bahrija odlučuju se za odlazak na Ostrvo: “Razmišljali smo da se vratimo u Zenicu i tamo uključimo u rad bosanske škole za izbjeglice. Druga alternative bila je da idemo u Savudriju i tamo radimo u školi za izbjeglice iz BiH. Međutim, sudbina nas je dovela u Veliku Britaniju. U Huddersfield smo stigli 23.9.1993. Odmah smo se uključili u rad na osnivanju bh. Asocijacije u Dewsburyju. Ubrzo smo organizovali i počeli rad u bh. dopunskoj školi.

U augustu 1995. doselili smo u Birmingham i već u septembru počeli raditi u bosanskohercegovačkoj dopunskoj školi. U to doba tu su već radili učitelj Velid Brandić te rahmetli učiteljice Kadira Bešić i Rabija Lerić, svi skupa trudili smo se i radili što smo bolje mogli bez ikakve nadoknade.  To je bio pravi istinski  volonterski rad. Nakon toga počela sam raditi i u dopunskoj školi Coventry i Derby, a nedugo nakon toga, igrom slučaja, ostala sam jedina učiteljica u tim školama.”


Pedagoški rad sa djecom u dijaspori iziskuje mnogo napora i još više strpljenja, jer često roditelji i djeca zahtijevaju mnogo više od onog što objektivno volonteri i bh. organizacije koje vode dopunske škole mogu obezbijediti. O tome učiteljica Azra kaže: “Nije bilo lahko sve ove godine raditi u specifičnim uslovima, bez ikakve pomoći od strane države Bosne i Hercegovine, bez adekvatnih  udžbenika, bez nastavnih pomagala, u uslovima kada imate različite uzraste u učionici. Jednostavno, raditi s djecom je privilegija ali i velika odgovornost.

Tad, kada sam počinjala rad u bh. dopunskim školama, mislila sam da je to “moja” sveta misija u kojoj moram našu djecu naučiti osnovama bosanskog jezika i njegovanju tradicije i kulture njihove domovine. Jer bez jezika nema ni identiteta. Taj elan i nakon 22 godine me i dalje drži i sad osjećam da trebam i mogu sprovoditi tu moju “svetu” misiju, dati toj našoj djeci, svojoj Bosni i Hercegovini, svom narodu nešto od sebe. Zato još i dalje radim i sretna sam i radit ću sve dok budem mogla. Kažu “Djeca su naša budućnost”, a ja bih rekla: “Djeca su naša sadašnjost sa kojima mi gradimo budućnost”.

Djeca su zaista naša budućnost i zato ulažimo u njihovo obrazovanje više nego u materijalno bogatstvo. Čitav svoj život provela sam radeći sa djecom, radeći za djecu i njihovo dobro, da bi znali ko su i odakle su, da ne izgube svoj identitet. To me čini ponosnom. Još bih bila ponosnija kad bi sva djeca dolazila u bosansku dopunsku školu, da dobro govore bosanski jezik i čuvaju svoju kulturu. Možda nisam mogla dati sve od sebe jer me je u tome sprečavalo moje dobro narušeno zdravlje, ali kad pogledam - iza mene su 22 godine rada u bh. dopunskim školama u Velikoj Britaniji – ja sam više nego zadovoljna.”

Tekst i foto: Namik Alimajstorović
BHDINFODESK -BIRMINGHAM




This Page is Published on April 24, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:24.04.2016. - Last modified:11.05.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE