ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









Nihad Filipović


ACTUA HOME PAGE





 




ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (14-DIO)

Piše: Nihad Filipović


 

14.

I tu smo sada kod tog zbunjujućeg momenta Izetbegovićeve islamističke slike svijeta i bosanskih muslimana u njoj: ko hoće slobodno misliti, ne može imati ništa protiv Izetbegovićeve ideje doislaminiziranja muslimana (već smo ranije ukazali u mojoj je mjeri njegov termin islamiziranje muslimana „nesretno“ odabran), ali koncept tradicionalne multietičke, multikulturalne i multikonfesionalne Bosne i Hercegovine, s tim da je društvo islamsko, čim su muslimani nadpolovična većinu u ukupnom stanovništvu, te da onda u takvom društvu nema mjesta, kako on piše u „Islamskoj Deklaraciji“, „neislamskim institucijama“, pod čime podrazumijeva institucije sistema u kojima ne dominira islamistički element, taj koncept je nespojiv sa modernom sekularnom idejom civilnog društva. Pojednostavljeno kazano civilno društvo je društvo u kojemu građani, neovisno od svog uvjerenja, socijalnog porijekla, rasne ili seksualne orijentacije itd., slobodno učestvuju u kreiranju politike odnosno u procesima društvenog odlučivanja. Sekularizam je pak pojam kojim se označava odvojenost Crkve od države tj. podvajanje religijskog i državnog ili šireg društvenog interesa. Sekularizam ima dva aspekta: pravni i kulturološki; izvorno sekularno se interpretira u pravnom značenju i kao takav taj pojam nije sporan ni za državu (društvo) ni za Crkvu (institucionalizirana religija); oboma je u interesu razdvajanje interesa u pravnoj sferi djelovanja. Koliko modernoj državi odgovara da se institucionalizirana religija ne miješa u državne poslove, jednako Crkvi odnosno institucionaliziranoj religiji odgovara da joj se država ne miješa u užu interesnu sferu njenog djelovanja, a to je rad sa vjernicima i iznad svega, njena organizacija, imovina i posjeda; (ono što Crkvi smeta je sekularistička ideja isključenja Crkve iz odlučivanja u javnim, državnim stvarima).

Mnogo su delikatnija pitanja kulturoloških aspekata sekularizma. Šta je uopće sekularizam u okvirima opće-kulturološkog i kako ga provoditi u civilnom društvu, budući je vjersko upravo u samom centru svake kulture? Sve što radimo, radimo sa nekim uvjerenjem i u tom smislu nevjernici i ne postoje: postoje samo religijski nevjernici koji su ateisti, agnostici, skeptici... itd. Odvojiti vjeru, odnosno jedan segment vjerovanja, od kulture, u tom smislu je nemoguće. Najprije, sa stajališta modernih tendencija u organiziranju države i društva to je u suprotnosti sa idejom civilnog društva (jer znači intervenciju države u sferu privatnosti), a sa druge strane to je ubijanje kulture i vodi direktno u najcrnje forme totalitarizma kako čovječanstvo svjedočilo u dvadesetom stoljeću.

Šta onda znači razdvajanje društvenog od vjerskog i da li je to uopće moguće? Jer neka vrsta vjerovanja je u centru svake ljudske aktivnosti, pa ako ljude teoloških uvjerenja isključujemo iz društvenog procesa, jer je to kao retrogradno, nije racionalno utemeljeno uvjerenje i slično, ako takvim ljudima, ateistički radikalno ne dozvoljavamo da rukovođeni svojim teološkim uvjerenjima učestvuju u procesima društvenog odlučivanja, onda to nema baš nekog dodira sa pojmom slobode i jednakih ljudskih prava. U tom smislu Izetbegovićevo zagovaranje islamske edukacije i moralnog uvjeravanja te pozivanje na veću ulogu muslimana u društvenim poslovima ne bi trebalo biti upitno. Dio je to ukupne slobode na koju svi polažemo jednako pravo.

Upitno kod Izetbegovića je ideja uvođenja boga u politiku i zagovaranje islama kao državne religije; interesantno, ali primjećujete, ovo je linija dodira Izetbegovićeve političke filosofije sa vatikanskom doktrinarnim protivljenjem sekularističkoj ideji (Vatikan rekoh, nije protiv pravnih aspekata sekularističke ideje, koji aspekti znače razdvajanje Crkve i države u užoj interesnoj sferi, nego je i Vatikan protiv ideje o isključenju božanskog (čitaj - Crkve i crkvenog), iz političkog odlučivanja). To je, po mom skromnom agnostičkom uvjerenju, bogohulno. Ljudi Boga doživljavaju na različite načine, pa njegovo uvođenje u politiku, koja je interesna ljudska aktivnost i nužno vodi u sučeljavanja, znači u krajnjem uvođenje Boga u ta sukobljavanja. Ako nas čemu historija humaniteta uči, onda nas uči u kojoj je mjeri takav pristup nezdrav po ukupan društveni interes. Nije slučajno stoga da je moderno humanističko mišljenje odbacilo takav koncept organizacije države i društva.

Upitno jeste, ali opet nije ono stvarno problematično u Izetbegovićevoj političkoj filosofiji njegovo zagovaranje islamskog poretka u zajednicama u kojima muslimani predstavljaju većinsko stanovništvo; lično ne bih želio živjeti u takvom društvu, ali ako većina u nekoj zajednici želi takvu organizaciju društva i želi živjeti taj model života, ma koliko to bio već historijski potrošen formula organizacije društva, onda molim lijepo – u društvu se odnosi uvjek modeliraju prema interesu i željama većine.

Upitno je kod Izetbegovića i prizivanje sile u instaliranju takvog poretka; upotreba sile je politički oportuna samo ako je legitimna, pri čemu legitimitet i nasilje u instaliranju legitimnog političkog zahtjeva, valja razumjevati ne samo kao prosta želja većine u nekoj zajednici (kako to prama našem uvjerenju razumijeva Izetbegović), nego i nemogućnost da se željena nastojanja ostvare kroz institucije sistema (legalitet). Ako je država institucionalno zatvorena za legitimne inicijative svojih građana, onda to jeste razlog da se institucije sistema mijenjanju, a ako je i to blokirano, onda je to legitiman razlog za upotrebu sile u rušenje takvog opresivnog državnog sistema.

Ove dvije pretpostavke moraju biti prisutne u trenutku potezanja sile. U protivnom, ako je recimo prisutno prvo, a nije drugo, država se dakle kroz institucije opire, ali u suštini nije zatvorena za inicijativu građana, onda legitimni zahtjev građana i potezanje za silom u takvim okolnostima jeste nasilje. Kada se Izetbegovićevo razmišljanje u „Islamskoj Deklaraciji“ o trenutku upotrebe sile, razumijeva u kontekstu cijelog tog spisa, neodoljiv je utisak da on misli mehanicistički, izričito u relacijama većinskog i manjinskog odnosa, potpuno zanemarujući mogućnost institucionalnog instaliranja poretka kakvog zagovara. To jedno. Međutim, ima i drugo. Ima jedan uži, stvarno problematičan politički moment Izetbegovićeve ideje islamskog društva i poretka, a koji se moment tiče specifično našeg bh. prostora i šireg regionalnog okruženja.

Taj moment je, prema našoj procjeni, što se tiče nas u Bosni i naših političkih relacija unutra i sa našim okruženjem, najvažniji ako je riječ o procjeni mogućnosti provedbe Izetbegovićeve ideje islamskog poretka. To je naša bosanskohercegovačka i geopolitička stvarnost našeg okruženja, interesi koje imamo historijski naslijeđene i odnosi građeni na tim interesima. Pokušajmo to ukratko objasniti.

Na stranu i Izetbegovićevo shvatanje da većinsko muslimansko društvo nakon uspostavljanja islamske vlasti ima obavezu garantovati manjinska prava nemuslimanskim skupinama. Jasno, demokratski sekularistički model organizacije društva i države je historijski potvrđen model najefikasnije garancije i zaštite građanskih prava u njihovoj ukupnosti, pa tako i manjinskih uvjerenja ljudi. No eto, zanemarimo ovaj pozitivno-historijski afirmiran moment u civilizacijskom hodu humaniteta. Recimo da je Izetbegovićevo mišljenje s tim u vezi blisko izvornom demokratskom principu, gdje većina garantuje i štiti manjinska prava.

Ali, što bi se kazalo, papir trpi sve; teorija je jedno, a naš Region, historijsko nasljeđe i politički realitet, nešto sasma drugo. Uzimajući u obzir tradiciju naših odnosa i zatečeno stanje, Izetbegović je morao znati kako su šanse da takve njegove teorijske postulate, jednom kada se eventualno pođu provoditi u praksi, prihvate Srbi i Hrvati u Bosni, nikakve, i da takav pokušaj ne može proći bez ozbiljnih političkih potresa, koji u krajnjem vode, odnosno mogu odvesti u rat.

Naprosto, čovjeku njegove inteligencije, moralo je biti jasno, a mi mislimo i da jeste, kako Beograd i Zagreb, kao centri nacionalnog srpstva i hrvatstva, a to onda znači i Srbi i Hrvati u Bosni, neće prihvatiti nikakvu, posebno ne nezavisnu, pa tamam da je i istinski demokratska Bosna, u kojoj Muslimani-Bošnjaci, zbog svoje brojnosti, uvjek na slobodnim izborima mogu, podrškom njegovoj ili bilo kojoj i čijoj stranci (pa makar bila i istinski demokratska, a ne totalitarna, kakva je u osnovi ideja na temelju koje dolazi do okupljanja i formiranja Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije), ostvariti parlamentarnu većinu i dominaciju u političkom životu i onda iz te pozicije kreirati islamsko društvo, sa islamskim institucijama vlasti, a garancijom vjerskih sloboda manjinskom, srpskom i hrvatskom bh. pravoslavnom i katoličkom elementu.



Islamska Deklaracija“, francusko izdanje, 2000. g.

Izetbegović koliko god maštovit, ipak nije bio naivan. I njemu je bilo savršeno jasno (ako ništa, a ono zbog teške skorije historije našeg prostora, čemu je dijelom i sam svjedočio u godinama Drugog svjetskog rata), da takvu projekciju Bosne, neće prihvatiti srpski i hrvatski radikalni, a ja bih kazao ni bilo koji nacionalizam, pa sada bio benigni (dobroćudni) građanski, ili karcinogeni radikalni etnonacionalizam, svejedno. Nacionalistička historija Bosne je historija srpskohrvatskih velikodržavnih svađa i otimanja oko Bosne. Najnoviji runda te hegemonističke državne otimačine, grabeži i pomame za prostorom i resursima, počinje 1980-tih i početkom 1990-tih, kada u Jugoslaviji jačaju do tada tinjajući dezintegracioni procesi.

U tim procesima dva najbrojnija jugoslavenska elementa srpski i hrvatski, imaju suprotstavljene linije političke akcije; i kod jednih i kod drugih dominiraju ekstremne nacionalističke velikodržavne politike. Te politike znače ekspanziju u prostoru i kao takve one se sučeljavaju na kritičnim linijama dodira, a one su u Bosni. To su politike koje se relativno lako i brzo dogovore o svemu izuzev o hrvatskosrpskom etničkom razgraničenju i sa tim u vezi o pitanju čija je Bosna. U tim grandioznim velikodržavnim srpskohrvatskim planovima, nema mjesta za nezavisni državnopravni subjektivitet Bosne i viđenje njenog većinskog naroda, a to su Bošnjaci kao samostalnog subjekta. U takvim prilikama očekivati da će tako ekstremno suprotstavljeni radikalni nacionalizmi postići dogovor sa Muslimanima-Bošnjacima o teritorijalnom integritetu i suverenitetu BiH ne samo da je naivno, nego je glupo. A Izetbegović nije bio ni jedno ni drugo; on nije bio ni naivan ni glup. Bio je i lukav i naglašeno inteligentan čovjek (uostalom lukavost je uvjek u ravni inteligencije, što je čovjek inteligentniji to je potencijalno lukaviji). I njemu je sve ovo moralo biti, a i bilo mu je jasno.

Prema tome, iza te deklarativne politike dogovora naroda, skrivala se stvarna namjera etnonacionalističkih politika, a to je razgraničenje naroda i dioba prostora Republike BiH. Izetbegovićeva građanska retorike pri tome, u situaciji kada je odbacio već postojeći građanski ustav Republike BiH, je naprosto demagoško prelijevanje iz šupljeg u prazno, namijenjeno prije svega genocidnom agresijom egzistencijalno ugroženim i duhovno zbunjenim Bošnjacima. Jer, Bošnjaci i njihovo političko raspoloženje spram Izetbegovićeve ideje islamskog društva i poretka, jesu ovdje onaj dodatni moment, po snazi ravan srpskohrvatskom odbijanju bh. suvereniteta pod dominacijom islamističkog elementa, o kojemu je Izetbegović itekako morao voditi računa.

Vjerska uvjerenja u stranu, ali, mada niko to nije „mjerio“, ispitivao i istraživao, poznavajući duhovnu situaciju u Bosni i među bosanskim muslimanima krajem 1980-tih i početkom devedesetih, izvjesno je da bi, bez da tako kažem pripreme terena, a to je edukacija i moralno uvjeravanje na koje poziva Izetbegović u Deklaraciji, i sami Bošnjaci (koji su naravno većinski muslimani, bilo u tek kulturološkom smislu ili u tradicionalnom smislu pripadnosti vjeri islama), izvjesno je dakle, da bi i oni odbacili Izetbegovićevu ideju podijeljene Bosne, u bilo kojoj varijanti, bilo etnički podijeljene, ali navodno cjelovite, ili pak definitivno etnički podijeljene sa pomjeranjem stanovništva i izmjenom državnih granica, čemu, tu treba biti jasan do kraja, u konačnici vodi zagovaranje islamskog društva i islamskog poretka u historijskom okviru u koji su pozicionirani Bosna i narod Bošnjaka.

To bi sigurno dovelo do sukoba i među Bošnjacima. U kojoj je mjeri ta ideja bila nepopularna, među Bošnjacima, jasno se moglo očitati na tzv. Saboru Bošnjaka, 1993. g., kada se po prvi put, javno na jednom političkom skupu Bošnjaka, plasiraju takve ideje i bivaju odbačene od većine prisutnih na tom skupu.

Izetbegović se tu povukao, nije insistirao do kraja na „guranju“, uvjeravanju i pritiscima na prisutne na prihvatanju već pripremljenih rješenja podjele. Neki to tumače Izetbegovićevim razvijenim osjećajem za demokratičnost i većinsko mišljenje, ali će prije biti da je inteligentnom Izetbegoviću bilo jasno kako nazor namećući nepopularno rješenja uz koje ne pristaje većina, u sukobu među Bošnjacima, suviše riskira i može izgubiti i ono što je do tada postigao. Zato se on prividno povlači sa tom idejom na Saboru Bošnjaka, ali će i dalje istrajavati na svojoj zamisli dok je na kraju i ne progura, u formi, navodno nametnutih i političkom situacijom iznuđenih rješenja ugrađenih u dejtonski Mirovni sporazum.

Iz prednjih razloga, građanska retorika koju Izetbegović poteže javnim nastupima i očitanjima, ima se razumijevati kao politički pragmatizam, ili preciznije ima se razumijevati kao taktika, kako je to, vrlo dobro pogođeno, prvi u našem javnom prostoru, definirao politiku Alije Izetbegovića general Sefer Halilović (on doduše koristi termin lukava strategija, ali svejedno, iako je strategija plan koji vodi ka cilju, a taktika metod, poruka je ista). Bez obzira na kitnjastu retoriku i pozivanje na građansku Bosnu i Hercegovinu kao jedinu moguću i realnu, mišljenja smo, ni njemu (Izetbegoviću) nije odgovarala takva Bosna, jer sa Srbima i Hrvatima unutra, i okruženjem kakvo jeste, bosanski muslimani opet nisu svoji, suvereni, na svojoj zemlji i u svojoj vjeri (ključni politički slogan Stranke demokratske akcije). Jer, uz pretpostavku čak i da su Muslimani-Bošnjaci većinski u Bosni, i dalje ostaju Srbi i Hrvati sa svojim nacionalizmima podržanim i podstrekavanim iz okruženja, iz Beograda i Zagreba kao centara nacionalnog srpstva i hrvatstva. Stoga je najracionalnije rješenje za bosanske Muslimane-Bošnjake, postići neki dogovor sa Srbima, Hrvatima i bosanskim okruženjem, gdje će konačno i Muslimani-Bošnjaci znati šta je njihovo, i u tom dijelu onda suvereno uređivati društvo prema svojim mjerilima. A to su mjerila političkog islama.

Evo, otuda, iz ovih misaonih premise dolazi, prema mom uvjerenju, i ideja o podijeljenoj Bosni: jedno, jer je to na tragu ideje oko koje je formiran politički identitet Alije Izetbegovića, a to je politički islam i muslimanstvo (što je ujedno i, kako to Izetbegović vidi, osnova i sadržaj identiteta Muslimana-Bošnjaka); drugo, to je tačka dodira velikosrpskog interesa i osobnog interesa Alije Izetbegovića nakon hapšenja 1946 g., na šta smo ranije u ovome radu pokušali ukazati; a treći moment ovdje su političke promjene do kojih dolazi u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini 1980-tih i početkom 1990-tih, što se razvija do takvog usložnjavanja političke (ne)prilike u Bosni, gdje je biva valjalo spašavati narod. Ako to znači i neku vrstu konačne podjele u smislu izdvajanja dijelova Bosne, ako mora tako biti da bi se spasio narod, onda nerado, neka tako i bude; pri čemu je ovo „nerado“ valja razumjevati kao taktiku, a ono „konačno“ kao strategiju, tj. cilj kojemu se od početka teži.

Izetbegović je inače, prema našem uvidu, imao jako razvijen osjećaj za strategiju i taktiku. Strategija je plan ostvarenja cilja, a taktika je put ka cilju. U njegovom političkom radu ta dva politička elementa, slikovito kazano, prepliću se, ukrštaju, približavaju i udaljavaju i nije lako razlučiti šta je jedno, a šta drugo. Tim prije što Izetbegović u političkoj operativi često govori jedno, a radi drugo. Brojne su izjave Izetbegoviće kojima se može argumentirati njegovo protivljenje podjeli Bosne i njegovo zagovaranje građanske države Bosne i Hercegovine kao jedine moguće, ali je činjenica da je ono što je rađeno u praksi, a što se takođe može argumentirati brojnim primjerima (na to je već ukazano sa strane nekih autora, npr. M. Borogovac, S. Halilović, M. Alibabić, I. Mustafić. M. Čengić), neminovno je vodilo podjeli.

Ali i čisto teorijski, kada se prouči Izetbegovićeva filosofska i politička misao, svaki znatiželjni posmatrač i analitičar mora ostati iznenađen kako tako olako, čak i ljudi koji bi trebali razumjeti o čemu je riječ kada se pomene građansko (civilno) društvo i država, nasjedaju na te floskule o Izetbegovićevom zalaganju za građansku državu Bosnu i Hercegovinu. Nasuprot konceptu božanskog legitimiteta vlasti koji je dugo bio i evropski vladajući princip organizacije društva i države, engleski empiristi XVII i XVIII stoljeća javljaju se sa idejom da vlast nije božanskog porijekla, nego da proizilazi iz pristanka svih građana; država u ime građana na temeljima tzv. društvenog ugovora (što je filosofski koncept o odnosu pojedinca i vlasti i s tim u vezi organizacije vršenja vlasti); takva dakle država obavlja poslove od zajedničkog interesa za njene građane, a sve ostalo je u sferi privatnosti koju je država garantuje građanima i dužna je štititi je.

Izetbegović je međutim, nedvojbeno, zagovornik božanskog porijekla vlasti, s tim što u izvjesnoj mjeri pravi odmak od klasičnog principa - svaka vlast je od Boga i zagovara (naizgled) demokratski princip većine, pa podučava, da vlast jeste od Boga, ali čim su muslimani, dakle specifična skupina građana sa određenim teološkim uvjerenjem, većina, oni imaju obavezu kreirati islamsko društvo; a islamsko društvo je, samo ima kazuje, društvo pod dominacijom jednog vjerskog (religijskog) uvjerenja. Islam je vjera koja pretendira uređivati život pojedinca u totalitetu, kako u njegovoj privatnoj, tako i u njegovoj javnoj sferi. Ako islam postaje državna religija gdje islamski državni poredak preuzima na sebe obavezu intervencije u sferi ljudske privatnosti, kakve to onda veze ima sa izvornim razumijevanjem i zahtjevom civilnog (građanskog) društva koja počiva na ideji odvajanje javnog i privatnog?

U tome je paradoks Izetbegovićeve historijske pojave i njegove politike: obzirom na našu historiju i politički realitet u Bosni i u regionalnom okruženju, njegova pojava i ta narodnjačka politika u jednu ruku je historijska nužnost. Sa historijom naših odnosa, u uvjetima demokratskog političkog otvaranja u multietničkoj Bosni, nemoguće je bilo očekivati kako se zakonito neće javiti narodnjačke (etničke) političke partije ili populistički pokreti, što je precizniji izraz za taj politički fenomen. To u jednu ruku, a u drugu, svako racionalan i politički upućen je morao znati kako te i takve političke partije, obzirom na evidentni manjak bh. domovinske svijesti i specifiku nacionalne svijest bh. Srba i Hrvata (koji većinski istu vezuju uz susjedne državne entitete srpskog odnosno hrvatskog naroda), kako takve stranke stoga, neće voditi autentičnu bosanskohercegovačku politiku zasnovanu na interesu bh. Srba i Hrvata u njihovoj kohabitaciji sa bosanskim Muslimanima-Bošnjacima, nego će voditi politike po nalozima nacionalnih država Srba i Hrvata, tj. Republike Srbije i Republike Hrvatske.

To je vrzni etnički i politički bh. čvor koji je naprosto produkt historije i sa kojim se kao takvim mora računati. Iz tog čvora Bosni nije bilo izlaza bez teških potresa, kako se i desilo u ratu 1990-tih. Tim slijedom Izetbegovića kao produkt posebne narodne svijesti bosanskih muslimane, ne možemo osuđivati; (izbjegavam ispisati, posebne narodne i „nacionalističke“ svijesti bosanskih muslimana, jer smatram da Izetbegović, u klasičnom značenju tog pojma, nije bio nacionalista). Ali njegovo zagovaranje organizacije društva po linijama jednog vjerskog uvjerenja, srpskohrvatskim nacionalistima je bilo poput nabačenog keca u igri pokera: konačno su našli duhovno bliskog partnera na muslimanskoj bošnjačkoj strani, političkog partnera bosanskih muslimana sa kojim se, jel'te, hvala ti bože, može razgovarati i dogovarati; tri keca, etnonacionalistički srpski, i hrvatski te islamsitičko-bošnjački su se složila i igra se mogla privoditi konačnom kraju: definitivnom rješenju složenog etničkog bh. čvora koji je prouzrokovao toliko patnje, stradanja, suza i more prolivene krvi bosanskih ljudi.

I šta je onda, koja je to supstanca Izetbegovićeve politike?

Kada se prodre u Izetbegovićevu političku misao i povuče paralela sa onim šta je on u praksi kao političar radio, naprosto nameće se zaključak da je njegova politika podrazumijevala neki vid etničke nagodbe, sporazuma, dogovora Muslimana-Bošnjaka, Srba i Hrvata o Bosni i Hercegovini. U principu, tome se nema šta prigovoriti. Ali, ako se vodi politika zasnovana na etničkoj podjeli bosanskog naroda (razumjevanog ovdje u političkom smislu tj. narod kao građani Republike BiH), a nema se neki ideološki nadetnički okvir koji će duhovno, u smislu lojalnosti uvezati građanstvo BiH (kao što je pod komunističkom dominacijom bila ideja socijalne pravde i bratstva i jedinstva ili kao što je trebala biti u novoproizvedenim političkim prilikama ideja domovine i bosanske domovinska svijesti), onda, logika tog mišljenja i prakse, vodi u konačnici ka podjeli, ka razdvajanju bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda, kako smo već pokušali argumentirati u ovome radu.

U takvim okolnostima ulazak u pregovore o sudbini zemlje, pri čemu Izetbegović odbacuje građanski Ustav Republike BiH i tako odstupa sa pozitivističkog pravnog puta, (a sve vrijeme se pri tome poziva na građansku i nedjeljivu Bosnu), zapravo se ima razumijevati kao taktika, dok je strateški cilj neka vrsta podjele gdje bi svaka pregovaračka strana (bh. etnička zajednica) bila u konačnici svoja na svom, pa bi mogli na teritoriji pod njihovom kontrolom, uređivati društvo i društvene odnose onako kako žele? Pojednostavljeno i slikovito, da bude sasma jasno kazano, onako kako se to provodilo u praksi, to je politika: ovo je naše i mi smo ovdje suvereni, ovo je vaše i vi ste tu svoji na svome i prema tome suvereni; a svi smo u BiH, živimo u njenim granicama, jer smo tako dogovorili, dijelimo vlast, jer je i to dio dogovora, pa ako je nama pripalo Ministarstvo spoljnih poslova, onda je to naš resor i mi o tome odlučujemo, a ako je vama pripalo to i to ministarstvo, onda je to vaš resor i vi o tome odlučujete; šta je zajedničko dogovaraćemo i to ćemo rješavati zajedno ... itd. i tome sl. Ludilo. Kakav galimatijas (zbrkano, nesuvislo pisanje, govorenje i sl.) ideja i pojmova. Politička paranoja prvog reda.

Decentralizacija vlasti je nešto drugo i to nije upitno, ali ovdje je riječ o najvišoj (državnoj, suverenoj) vlasti koja se etnički cijepa, da tako kažem, na više „najviših vlasti“. Jer, suverenitet je jedan ili i nije suverenitet. U modernoj interpretaciji suverena volja je volja građana (naroda razumijevanog u političkom smislu). U Izetbegovićevoj interpretaciji, suverena je volja naroda razumijevanog u etničkom značenju, a to u bosanskim političkim prilikama vodi ka podjeli zemlje. To je Izetbegović kao pravnik, i to kako kažu jedan od onih koji je izvrsno poznavao duh prava, sigurno znao. Tako da i ovaj moment upućuje na skrivene stvarne namjere politike dogovora naroda, a to je etnička dioba bh. prostora gdje konačno svako ostaje „suveren“ na svom komadu teritorije.

A da li je tu od početka figurirala ideja ovakve Bosne u jugoslavenskom okviru ili ne, to je vrlo moguće iako je teže za precizno kazati, ali je izvjesno da je ovo ta tačka dodira Izetbegovića sa, u najmanju ruku srpskim nacionalizmom (na šta se onda poznatim razvojem zbivanja nadovezuje i hrvatski nacionalizam). Izetbegović kada se našao u zatvoru 1946., upravo na ovoj tački ulazi u saradnju sa velikosrpskim interesom, nakon puštanja na slobodu 1949. g., ima profesionalnu i opozicionu političku putanju na koju smo nastojali ukazati u prethodnim nastavcima ovoga teksta, sve je vrijeme na Udbaškoj vezi, sve tamo do 1982., kada počinje vrludati i koketirati sa Irancima i njihovom tajnom službom, biva u poznatom Sarajevskom procesu suđen i osuđen zajedno sa tzv. grupom muslimanskih intelektualaca, gdje je zapravo opet iskorišten kao oruđe u srpsko-bosanskom komunističkom partijskom i SDB-eovskom obračunavanju i svođenju računa, i gdje je, sveden na mjeru, ponovo kliznuo pod kontrolu srpskog Udbaškog elementa, da bi potom 1988. godine, i on i grupa bili oslobođeni. Svi, ili većina su se u međuvremenu našli na liniji saradnje sa Beogradom i srpskom tajnom policijom, koja je i isposlovala njihovo puštanje na slobodu, a onda, faktički ih uvodi u posao osnivanja Stranke demokratske akcije (prve nacionalne stranke u BiH). Sve potom je bila realizacija sporazuma koji su novopromovirani lideri muslimanskog naroda imali sa srpskom tajnom policijom odnosno tim velikosrpskim udbaškim elementom i akademicima u Beogradu, pod čijom je maglovitom izvan institucionalnom kontrolom de facto bila srpska tajna policija.

Pri tome, nije samo Izetbegović svoje viđenje rješenja historijskog etno čvora u Bosni formirao oko uvjerenja o nekoj vrsti “fer” dogovora, nagodbe i diobe prostora, resursa i ljudi, nego je to bilo stanje svijesti, duhovno osjećanje tog kruga ljudi oko njega, njegovih prijatelja iz Mladomuslimanskih dana, zatim te grupe tzv. muslimanskih intelektualaca sa suđenja u Sarajevskom procesu 1983. g., pa je onda tu u tom kolopletu političkih amatera, hodžinski stalež, tj. islamska ulema, za koju se danas dokazano zna da je totalno bila pod kontrolom Udbe, plus pridobivanje novih zagovornika nakon osnivanja SDA stranke, paralelno sa zaoštravanjem jugoslavenske krize. Ima jedna epizoda koju u knjizi „Lukava strategija“ koju pominje autor, general Sefer Halilović, gdje se on susreće sa, vjerovatno najbližim saradnikom predsjednika Izetbegovića, Omerom Behmenom, u njegovom kabinetu, izlaže mu strategiju odbrane Republike u nadolazećoj agresiji JNA, koja definitvno prerasta u srpsku vojsku i u pripremi je pohoda na Bosnu, a Behmen se to na njega prodera:

Sikter iz moje kancelarije. I vi hoćete ovdje rat“.

Eto to je to, čovjek na čelu organizacionog napora pripremanja odbrane naroda i Republike BiH, jednom od ključnih ljudi najužeg vrha vladajuće Stranke demokratske akcije, izlaže ideje i plan pripreme za odbranu, a ovaj ga izbacuje iz kancelarije pod optužbom da želi rat.

Ostao sam priseban“, piše Halilović, „uljudno se izvinuo i kazao mu da će rata svakako biti, a da je moja obaveza, a i ljudi u Štabu Patriotske lige, da na to upozorimo i da predložimo način odbrane. Oni koji prihvate ili ne prihvate, preuzimaju na sebe odgovornost. Ušutio je, a ja sam onda otišao“.

Meni osobno je u živom sjećanju jedna epizodica kojoj sam svjedočio na veličanstvenom skupu naših bh. prognanika, u Londonu 2000. godine, kada smo dogovarali organiziranje Svjetskog Saveza Dijaspore BiH. Našlo se na tom skupu naših prognanika predstavnika iz cijelog svijeta. Imali smo čak predstavnike iz Sjedinjenih Država Amerike i Australije, toliki je entuzijazam i polet bio među nama tada bio (da bi se uskoro, u sudaru sa oporim bh. političkim i društvenim realitetom, nekim sujetama, tipično našim, “neka komšiji crkne krava” mentalitetom i ignorantskom ravnodušnošću vlasti u Sarajevu, svi naši ambiciozni planovi i ideje sveli na mizerna otaljavanje poslova od, manje-više nevažnog, manifestacionog značaja).

Helem nejse (orijentalizam, u značenju nebitno). U pripremi tog skupa i na skupu, ja sam sa dvojicom kolega radio na konstitutivnim papirima. Biva valjalo je napisati statut i skicirati programske ciljeve, a pitanje oko kojega je varničilo na sve strane je bilo: koliko novoosnovana organizacija treba da ima predsjednika. Iz Sarajeva je došla predstavnica Ministarstva za ljudska prava (mislim da se to tada tako zvalo), Rusmira Tihić i otvoreno nam kazala da moramo imati tri predsjednika, po jednog iz reda svakog od tih famoznih bh. konstitutivnih naroda. To je njoj hudnici (orijentalizam, u značenju jadnica), rečeno tako u Sarajevu da od nas traži.

Mi smo u ogromnoj većini bili protiv tog rješenja: jedan predsjednik ili nećemo ni osnivati Savez. Žena se umalo onesvijestila. U grčevitom plaču kazala nam je kako će zbog nas ostati bez posla.

Tom našem skupu je prisustvovao i Teufik Velagić, Mladomuslimanski osuđenik u procesu 1949. godine, koji nakon izdržane kazne bježi u Austriju i tu ostaje sve do svoje smrti 2013. Nije došao kao predstavnik neke naše organizacije iz Austrije nego je došao koliko sam razumio na svoju inicijativu, kao stari bosanski emigrant i borac za prava Bošnjaka. Skup je veliki i značajan za naše iseljeništvo, pa eto i Velagić se tu pojavio, tako smo razumjeli njegovo prisustvo. Rahmetli Velagić je sjedio i samo slušao. Nije se upuštao u diskusiju, a na pauzi našao sam se uz njega i iz tog malog razgovora ostalo mi je samo u sjećanju da je kazao: “Pa eto, kad većina tako želi, neka bude jedan predsjednik”. Poslije sam ja zaključio da on nije došao na naš sastanak samoinicijativno.

Kao aktivista pokreta “Mladi muslimani” i stari prijatelj Izetbegovića, on je morao biti tu i po toj liniji, da prati taj naš skup, da registrira stanje, raspoloženje, razmišljanja dijaspore; negdje sam na internet naletio na podatak da je on zapravo službeno bio predstavnik Stranke demokratske akcije za Evropu, pa onda i to objašnjava njegovo prisustvo na pripremnom skupu za osnivanje SSDBiH, u Londonu 2000. godine. Kako god bilo, i iz ovoga primjera se vidi do koje je mjere i koliko duboko u zahvatu išla (i još uvjek ide) ta politika podjele po etničkom ključu: dakle jednom udruženju građana, i to lociranom izvan domovine, vlast u domovini, nameće svoje ideje o etničkom ključu kojega se imaju pridržavati i po kojemu treba da budu ustrojeni!

Sa Teufikom Velagićem smo se i ranije u ovome tekstu sreli. Pomenuli smo njegovo izlaganje u Islamskom kulturnom centru u Zagrebu, juni 1994. g. Iz tog njegovog zanimljivog ispovijedanja, osim malo poznatih sličica o tome kako se na bošnjaštvo gledalo među Mladomuslimanima, ima jedna iskrica pred kraj teksta, gdje kaže da se nada kako ćemo sačuvati naš komad Bosne. Kaže Velagić: “I računam da su ova dva kvaliteta, imamo Armiju i imamo čestitost naroda, pouzdanje u sebe i sa imenom Bošnjaci, nadamo se da ćemo taj dio Bosne, koliko god bio, ostaviti, sačuvati za sebe i da ćemo je u tom pogledu imati”.

Pred naukom tek stoji ozbiljno istraživanje o Mladomuslimanskom fenomenu i posebno kako su se njihova gledišta na bh. etničko pitanje prelamala u glavama ključnih ljudi pokreta, a posebno rahm. Izetbegovića (jer smatramo da je to itekako imalo uticaja na ono što Bosna danas, jeste ili nije). Međutim ono što se naslućuje evo i iz ovakvih crtica kakva je ova zanimljiva Velagićeva ispovijest, Halilovićev opis razgovora sa Behmenom, čak i iz marginalije kakav je taj moj kratki razgovor sa rahm. Velagićem, jeste ta njihova iluzionistička svijest i pogrešno poimanje i razumijevanje nacionalnog (ovo se ne odnosi na Velagića koji je rano, još u mladosti, počeo zagovarati ideju bošnjaštva) i državotvornog pitanja. Jer, historijske zemljice Bosne nema na komade. I nema je iz tri dijela, a da je cijela. Ima je samo kao cjelovite građanske republike ili je zaista neće biti!


4203 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (1.DIO)
4206
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (2.DIO)
4210
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (3 DIO)
4214
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (4-DIO)
4217
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (5-DIO)
4222 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (6-DIO)

4228 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (7-DIO)
4236 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (8-DIO)
4240 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (9-DIO)
4245 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (10-DIO)
4251 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (11-DIO)
4255 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (12-DIO)
4261 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (13-DIO)
4264 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (14-DIO)
4270
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (15-DIO)
4275
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (16-DIO)
4277
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (17-DIO)




This Page is Published on May 06, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:06.05.2016. - Last modified:19.07.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE