ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









Nihad Filipović


ACTUA HOME PAGE





 




ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (16-DIO)

Piše: Nihad Filipović


 

16.

Privodeći kraju seriju tekstova kojom smo pokušali osvijetliti neke od elemenata političkog portreta predsjednika Alije Izetbegovića, u zadnja dva nastavka nastojaćemo sažeto izložiti ono što je do sada rečeno. Međutim najprije, evo još nekoliko, nadamo se korisnih zapažanja i misli vezanih uz Izetbegovićevu “Islamsku Deklaraciju”. To su misli koje moraju biti izrečene jer nama nije cilj ovdje ostati tek na razini faktografskog sabiranja i prezentiranja oprečnih stavova o Aliji Izetbegoviću, nego nam je želja otuda izvlačiti odgovarajuće zaključke i odaslati odgovarajuću poruku javnosti. Specifično se fokusiramo na njegovu “Islamsku Deklaraciju” zato što je to djelo, sticajem okolnosti, faktički ostalo do danas pošteđeno ozbiljne kritike, sa jedne strane (osim dr Jasne Šamić, koliko je ovome autoru poznato niko o tome u Bošnjaka nije preciznije i opširnije o tome kritički prozborio), a sa druge strane Izetbegovića se ne može razumjeti bez “uronjavanja” u njegovu Deklaraciju i upoznavanja sa njenim političkim porukama. Izetbegović se nikada nije ogradio od nekih kontraverznih poruka iz Deklaracije za koje opet znamo kako i koliko su propagandno bile korištene od strane agresora na Republiku BiH u ratu 1992.-1995. i nakon rata.

On nikada nigdje ni u jednoj prilici nije demantirao, nije odstupio, nije izričito, kazao da su njegovi stavovi iz Deklaracije mladalački idealizam, da je to tako onda mislio, kao mlad čovjek, pritisnut komunističkom opresijom na slobodno mišljenje i ponesen idejom i vjerom u bolje; e ali vidite, danas, kao zreo čovjek sa životnim iskustvom, ne mislim u tim relacijama... itd.

Nikada on takvo šta nije kazao. On je i poslije rata javno istupao i govorio o „Islamskoj Deklaraciji“ i montiranom političkom suđenju iz 1983, g., ali ni tada se nije ogradio od političkih stavova razvijenih u Deklaraciji. Nije to učinio ni nakon dolaska na vlast, a trebao je i morao, ako ikada ono tada u tom smislu istupiti, i to čim je prvi put pomenuta njegova Deklaracija kao projekcija društva koje očekuje Muslimane, Srbe i Hrvate u nezavisnoj Bosni. Izetbegović nije bio likovni umjetnik, pa da prolazi kroz razne periode stvaralačkog izraza, a kritici i nama, konzumentima njegove umjetnosti ostavlja da tumačimo njegov plavi, žuti, impresionistički, dadaistički ili kakav već sve ne kreativni period. Izetbegović je bio politički pisac i čovjek sa pretenzijom filosofskog uopćavanja i promišljanja života, društva i društvenih fenomena.

Ka tome, čovjek sa ambicijom vršenja vlasti tj. profesionalnog uključivanja u društvene i političke tokove. I na to sve još plus, čovjek koji je faktički vršio vlast i in vivo (u živo) provodio svije političke zamisli, direktno tako utičući na živote miliona ljudi. Kao takav on nije imao šta birati: hoću ili neću se očitovati u vezi Deklaracije; on je naprosto morao kao aktivan političar i lider istupiti i javno se precizno izjasniti, i to čim su počele nacionalističke petljavine s tim u vezi. A on to nije uradio.

Jer je odabrao da to ne uradi. Sav njegov trud, od suđenje 1983., što je tada i imalo smisla, jer valjalo se je braniti, ali sve od tada pa nadalje, kod Izetbegovića u vezi njegove Deklaracije se svodilo na mlako odbacivanje optužbi da je to dokument koji govori o Jugoslaviji i položaju jugoslavenskih odnosno bosanskih muslimana. Taj put su onda slijedili brojni apologeti, kokano (bosanski krajiški lokalizam u značenju kao biva odnosno k'o biva ili k’o đoja ili tobože) veliki muslimani i borci za bosansku stvar, sveukupno stvarajući takvu propagandnu maglu u kojoj su istinu ne samo sakrili, nego su uspjeli narod dovesti u smutnju, tako da Bošnjaci u prosjeku politički djeluju poput hudnjaka (jadnika) koji ne znaju, „jal su pošli, jal su došli“.

Prema tome, Izetbegović je imao priliku da našoj javnosti uputi poruku s tim u vezi, da makar nakon genocida i svih patnji i stradanja muslimanskog naroda koje je pratila propaganda oko njegove Deklaracije, izađe javno i kaže: Slušajte, molim vas ljudi, ovo je istina, a ovo nije. To su neka moja mladalačka razmišljanja. U mladosti smo svi idealisti i skloni maštanju o onome što nam je blisko srcu. Ali, drugo je to vrijeme bilo, ali evo, ovo je ono što ja doista s tim u vezi mislim danas... Na taj bi način otklonio ili makar učinio ono što je do njega da se otklone sva podozrenja i sumnjičenja u vezi sa tim njegovim tekstom.

Budući on to nije uradio, jer je svjesno odabrao da to ne uradi, a imao je priliku to uraditi, onda nama ne ostaje ništa nego zaključiti, kako je upravo to, tj. politički islam, ono viđenje svijeta i ona misao koja je u osnovi brklja oko koje se plete i mota njegov politički identitet.

Ovo tim prije jer se on nakon Deklaracije, 1983. na 1984. godinu, doduše još uvjek uveliko za trajanja konfrontacije komunističkog, bezbožničkog Istoka i kapitalističkog, bogohulnog, raskalašenog i materijalnim vrijednostima opsjednutog Zapada, gdje je u biti samo jedan bog, a to je novac, oglašava sa knjigom „Islam između Istoka i Zapada“, kojom nam, prevedeno i razumijevano striktno politički, šalje poruku: „No East, no West, Islam is the best“ (Ni Istok, ni Zapad – Islam je najbolji; nešto stariji čitaoci će se sjetiti, bio je to slogan iranske islamističke revolucije - 1987. na 1989. godinu).

Sa stajališta evropske političke, a usudio bih se kazati i opće humanističke modernosti, Izetbegović je retrogradan mislilac i politički operativac. U knjizi „Islam između Istoka i Zapada“ on pokazuje da je upućen u tradiciju evropskog filosofskog i političkog mišljenja, ali svoj kompilatorski smisao u sagledavanju palete evropskog filosofskog i filosofskopolitičkog mišljenja, ne poentira izvlačenjem, koncentracijom i sopstvenim misaonim doprinosom, onome što je, da tako kažem, posljednja osvojena riječ, misao, ideja, onoga što je evropska moderna. Naprotiv, on iskrivljujući evropsku ideju civilnog društva pokazuje da ili ništa nije razumio, u šta je teško povjerovati, ili naprosto da razumije, ali ne prihvata originalnu misao, već je „pročišćava“ kroz svoju islamističku vizuru.

Tako izvorne ideje evropskog filosofskog mišljenja postavlja naglavice: umjesto da izvodi, on uvodi boga u politiku, demokratiju razumijeva kao prosti odnos veličina, gdje je većinskom elementu dopušteno sve, s tim da manjinskom elementu garantuje njegova prava, koje on razumijeva isključivo kroz religioznu vizuru i gdje prema tome nema prava za sve manjinske skupine (konsekventno i logički izvedeno iz Izetbegovićevog mišljenja, recimo za homoseksualce u njegovoj „demokratskoj“ slici društva nema mjesta); na ulogu, položaj i mjesto žene u društvu gleda krajnje retrogradno, patrijarhalno-paternalistički (zaštitnički), gdje su muškarci tu, jer su tako biološki, čitaj od Boga, determinirani, da štite i staraju se o ženama; izraziti antisekularista, ideju građanskog društva koja je nedjeljiva od njenog sekularnog stožera, on okreće naglavice zagovarajući islamistički poredak u valjda građanskom društvu (!), itd...

 

Jasno, ono što radiš, a ne tek pisana ili izgovorena riječ, najbolje odaju stvarne intencije. Alija Izetbegović međutim nije samo pisao i govorio (doduše, kako mi u Bosni kažemo, pehlivanio); on je itekako i radio na ostvarenju svoje islamističke vizije društva sa muslimanskom većinom. Nije slučajno on od opozicionog političkog pisca, mislioca koji se bavi idejama i čije ambicije završavaju između korica njegovih knjiga, transferiran u aktivnog političara. Mogao je ostati sa svojim mislima i u vjeri, redovno klanjati, ići u džamiju itd., ali očito je, to njemu nije bilo dovoljno. Zato on biva operativno politički aktiviran, naravno uz Udbašku pozadinsku potporu i koordinaciju, kako smo u ovome radu pokušali, koliko-toliko, u granicama informativno raspoloživog, osvijetliti. S tim u vezi još uvjek je više pitanja koja čekaju odgovore, ali se već i na osnovu onoga što se danas biografski zna o Aliji Izetbegoviću i njegovoj životnoj i političkoj putanji, može kazati kako ta činjenica postaje opće mjesto u analitičkom pristupu političaru Aliji Izetbegoviću.

 

 

Islamska Deklaracija” je krajnje kontraverzan i po našem najdubljem uvjerenju, jednako tako po Bošnjake i demokratski razvoj Bosne, krajnje štetan tekst. Kada čovjek koji nešto zna o Bosni i našim prilikama, a pogotovo ako je još uz to Bosanac pa je rođen, rastao i formirao se u bh. duhovnom miljeu nakon Drugog svjetskog rata, kada takav pročita taj tekst, ne može a da se ne upita, ko je doista Alija Izetbegović, Bosanac i Bošnjak ili neko ko je potekao i duhovno se formirao na srednjoazijskom historijskom nasljeđu? Ta panislamistička politička deklaracija, po sadržaju i idejama koje zagovara, jeste, ne samo politički retrogradna, nego i apsolutno neprimjenjiva u BiH, usudio bih se reći, u bilo kojim prilikama, dakle bili Bošnjaci ili ne, apsolutna većina u BiH. Iako je Deklaracija pisana sa pretenzijama poruke zemljama sa muslimanskom većinom, njene refleksije na BiH, tada u jugoslavenskom federalnom državnom okviru, bile su neizbježne, od njene pojave pa dalje, sve do danas i to zna svaki onaj koji hoće slobodno misliti.

Druga je stvar što danas u Bosni, dobar dio tih “intelektualaca na kanafi” sitnih povlastica koje im obezbjeđuje vlast, misli na isti način kako se do juče, za komunizma, većinski u nas mislilo: oportunistički i bez kritičke distance, u skladu sa nekim novim vladajućim vremenom i vrijednostima i odnosima instaliranim u vremenu. I naravno, druga je stvar što je Deklaracija i ono što se u toj knjižici zagovara iskorišteno sa strane agresora na Bosnu i narod Bošnjaka, kao propagandno oružje agresije. Deklaracija je bila izvanredan argument i propagandni adut, koji je Izetbegović, kao na pladnju, ponudio srpskim i hrvatskim hegemonistima.

Za velikosrpske i velikohrvatske nacionaliste bio je to božji propagandni dar, koji su oni koristili uvjek i u svakoj prilici. Brojne su izjave, od Miloševića, Karadžića, Plavšićke, Šešelja, Praljka i ostalih hajduka iz devedesetih koji su se, u opravdavanju zločina za koje su sudski odgovarali, pozivali i pozivaju na Izetbegovića i njegovu “Islamsku Deklaraciju”. Pisac i njegova knjiga nisu naravno krivi za svakojaka tumačenja koja se mogu prišivati autoru i djelu, ali da je Izetbegovićeva Deklaracija krajnje kontraverzno štivo, sa sadržajem koji navodi na takve interpretacije, u to je teško čak i sumnjati, a kamo li dokazivati takvo šta.

Naravno, ništa rečeno u Deklaraciji ne može opravdati genocidni pogrom otpočet na bosanske muslimane. S tim u vezi, Deklaracija je bila samo zgodan izgovor velikosrpskom šovinističko-mitomanskom elementu, kao dominirajućem sadržaju srpske kulture (posebno političke kulture). Trebalo im je, kao što je historijski uvjek uvjek bivalo, naći neko pokriće, najprije za sopstvenu velikosrpsku politiku ekspanzije u prostoru i prisvajanje tuđih teritorija na temelju iskonstruiranih povijesnih, etničkih, kulturnih i dr. prava, a potom i kao pokriće i kakvo-takvo “opravdanje” bestijalnih zločina počinjenih u Bosni ne bi li tako ostali “čisti” pred sopstvenom savješću, pred sopstvenim likom u ogledalu i pred svojom djecom, koja će, a valjda jednom, prije ili kasnije, početi postavljati pitanje: A šta si ti tata radio u ratu?

Zato su se prihvatili Izetbegovićeve Deklaracije k’o pijani plota, podržavali njenog autora, štampali mu djelo, zauzimali se za autora za sudskog procesa protiv njega, podržavali ga u procesima demokratskog političkog otvaranja i direktno mu pomogli u dovođenju na vlast, a onda kada je ustrebalo iz arhiva izvukli nesretnu Deklaraciju, višestruko uvećali opasnost (kakva opasnost?) koju mali miroljubivi dvomilionski bosanski muslimanski narod, kompletno okružen i teritorijalno zatvoren srpskim i hrvatskim nacionalnim morem, predstavlja za desetomilionski ili koliko ih već ima, srpski narod; na toj osovi mobilizirali su svekoliko srpstvo, izvršili agresiju na RBiH, u agresiji počinili zločin genocide; e, a onda im je valjalo prati krvave ruke i prljavu savjest. Gdje ćeš bolje sredstvo “čišćenja” naći, doli zamlaćivanja bošnjačkog i zaluđivanja srpskog naroda, sa utopističkim islamističkim fantazmogorijama prvog u Bošnjaka.

Sa druge strane, ništa ne može opravdati tretman, progone i suđenja kojemu je Alija Izetbegović bio podvrgnut sa strane komunističkog režima Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, zbog svojih ideja i onoga što je pisao. Dakako, riječ može biti opasna. Krajnje opasna. Riječima se može “ubijati” i bez pucanja. Kao što je Adolf Hitler ubijao, a da metak još nije ispaljen bio, kao što i dan danas lijepim riječima ubija Petar Petrović Njegoš sa svojim “Gorskim vijencem”, ubija Matija Bećković se svojom “ćeralogijskom” poetikom itd.

Ali, ako se u nekom društvu krenu autori progoniti zbog toga što misle i kazuju šta misle, ma koliko pogana i otrovna bivala njihova poruka, onda se svako takvo društvo može pozdraviti sa slobodom. U slobodnom i zrelom demokratskom društvu uspostavljaju se mehanizmi društvene kontrole kojima se efikasno, bez sudskog progona autora, održava i štiti sloboda za sve; a naša društva, ni ono koje smo imali i razvijali u Jugoslaviji, niti ona koja regionalno imamo danas, gdje nam se demokratska duhovnost uvozi sa općekulturološki i politički razvijenijeg evropskog Zapada, niti su imala, niti imaju danas, potrebnu kritičnu masu za ovladavanje takve društvene svijesti.

Komunistički progon Alije Izetbegovića zbog “delikta” mišljenja, agresija na Bosnu i narod Bošnjaka, planetarni odjek tragedije bosanskih muslimana i simpatije progresivne svjetske javnosti, sve su ovo momenti, koji su u startu, ušutkali one koji bi se inače ozbiljno i kritički pozabavili Izetbegovićevim mišljenjem i pisanjem i to kako u Bosni tako i među progresivnim i slobodnomislećim intelektualcima općenito. To stanje traje i nakon okončanja rata u Bosni 1995. godine. Unatoč slavi i svjetskoj prepoznatljivosti koju je Izetbegović ostvario (ili možda baš zbog toga, bar što se tiče bošnjačkih autora), i dalje su rijetki nastupi ozbiljnih intelektualaca koji su se kritički pozabavili Izetbegovićem i njegovim mišljenjem, a još rjeđi oni koji su se u tom kritičkom diskursu dohvatili i izanalizirali njegovu “Islamsku Deklaraciju”, djelo bez kojeg upoznavanja se ne može razumjeti Izetbegović.

Tako su Izetbegović i njegovo djelo, sticajem prilika i neprilika, uglavnom ostali pošteđeni ozbiljnog kritičkog sagledavanja. Postoje međutim neka legitimna pitanja kojima se, za naše znanje, sem pomenutog časnog izuzetka doktorice Šamić, niko još u Bosni, pa ni u Regionu, nije temeljito, bez opterećenosti nacionalističkim natruhama pozabavio, a tiču se Alije Izetbegovića, njegove političke filosofije i specifično njegovih političkih poruka koje on odašilje u javnost sa svojom Deklaracijom. Neka od tih pitanja su naznačena u našoj seriji tekstova o elementima političkog portreta Alije Izetbegovića, neke od njegovih teza su i dotaknute u pokušaju kritičkog sagledavanja, posebno situirano u vremenu i prostoru u kojemu su historijski locirani bosanski muslimani, ali Izetbegoviću, njegovom mišljenju i djelu, tek predstoji ozbiljno i sveukupno kritičko sagledavanje.


4203 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (1.DIO)
4206
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (2.DIO)
4210
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (3 DIO)
4214
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (4-DIO)
4217
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (5-DIO)
4222 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (6-DIO)

4228 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (7-DIO)
4236 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (8-DIO)
4240 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (9-DIO)
4245 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (10-DIO)
4251 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (11-DIO)
4255 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (12-DIO)
4261 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (13-DIO)
4264 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (14-DIO)
4270
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (15-DIO)
4275
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (16-DIO)
4277
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (17-DIO)



This Page is Published on May 19, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:19.05.2016. - Last modified:19.07.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE