ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA












ACTUA HOME PAGE





 




ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (17-DIO)


Piše: Nihad Filipović



17.

U pokušaju sažimanja do sada rečenog, izdvajamo neke ključne momente na koje smo nastojali ukazati u našem traganju za političkim identitetom Alije Izetbegovića.

Najprije, argumentirano je pokazano i dokazano da Alija Izetbegović nije bio najpopularniji političar u trenutku uspinjanja na vlast 1990. g. Izborni rezultati su pokazali da je najveću popularnost kod bošnjačkog naroda (broj dobivenih glasova sa nacionalnih lista) tada imao Fikret Abdić, a mjereno brojem osvojenih glasova ukupnog biračkog tijela, dakle najviše osvojenih glasova građana, to je bio nacionalno deklarirani Jugoslaven, Ejup Ganić. Ukazano je i na bizarne okolnosti u kojima se Izetbegović instalira kao prvi demokratski izabrani predsjedavajući Predsjedništva Republike BiH. Činjenica jeste da je Izetbegović demokratski izabran u Predsjedništvo tada u nazivu još uvjek Socijalističke Republike BiH, ali mu je mandat prvog predsjedavajućeg, pod nikada do kraja razjašnjenim okolnostima, ustupio Fikret Abdić.

Procijenili smo da Izetbegović iz rata izlazi popularan u bošnjačkom muslimanskim narodu, ali je opet činjenica da na prvim poslijeratnim izborima 1996. godine, osvaja znatno manju podršku birača (čemu je doduše doprinjelo i određeno umanjenje broja birača zbog stradanja naroda u ratu; vidjeti detaljnije u drugom nastavku ovoga teksta). Jednako tako, utvrđeno je i dokazano da je izborna kampanja Alija Izetbegović i njegova Stranka demokratske akcije te 1996. godine, obilno finansirana sa strane Irana; (vidjeti detaljnije u jedanaestom nastavku ovoga teksta). Dakle unatoč legalističkom haosu i nesnalaženju u kojemu se Bosna nalazila odmah nakon rata, ovo je više nego očita demonstracija, teško je kazati ilegalnog ponašanja Alije Izetbegovića, jer 1996. g. nije vjerovatno da je BiH uopće imala zakonski uređeno ovo pitanje naslijeđeno od bivšeg komunističkog sistema, ali u svakom slučaju, to nije bilo transparentno, nastojalo se sakriti, pa i to nešto govori; (inače, strano financiranje domaćih izbornih kampanja u većini zemalja svijeta je izričito, tj. zakonom zabranjeno. Na taj način otvara se prostor za uplitanje stranog faktora u domaće političke prilike, jer ko daje novac očekuje i odgovarajuću protuuslugu. Iz tog razloga strano financiranje izbornih kampanja se u većini zemalja svijeta zabranjuje, a i gdje je dozvoljeno, podvrgnuto je striktnim restrikcijama. Ovo pitanje je u poslijeratnoj BiH tek 2012. godine zakonski uređeno Zakonom o financiranju političkih stranaka. Prema tom zakonu u BiH nije dozvoljeno strano investiranje izbornih kampanja).

Napravljen je i nešto opširniji osvrt na aktivnost organizacije „Mladi Muslimani“, mjesto, ulogu i značaj ideoloških programskih smjernica te organizacije na formiranje političkog profila mladog Alije Izetbegovića. Pokušali smo argumentirati tezu da su ideološke Mladomuslimanske smjernice ona okosnica u političkoj filosofiji Alije Izetbegovića koje se on drži, koju trajno usvaja kao svoje viđenje i koje razvija u svojim filosofsko-političkim spisima i kasnije u praksi, kao aktivan političar.

NAPOMENA: Ova naša teza je suprotna od izgleda u BiH dominirajućeg razumijevanja Izetbegovićevog mišljenja. Npr. dr Enes Karić, čovjek koji je ukoričio ozbiljnu analizu Izetbegovićeve knjige „Islam između Istoka i Zapada“, Izetbegovića uopće ne poima (poimati, u značenju shvatati, razumijevati) Mladim Muslimanom. On u intervju magazinu Dani od 19.04.2002. godine, kaže: „Kada je islamsko mišljenje po srijedi mislim da Alija Izetbegović nije Mladi Musliman. Baš zato što u mnogim svojim tekstovima i knjigama mnogo misli, a malo moralizira, Izetbegović ne pripada Mladim Muslimanima. Da se razumijemo ja ovim ne tvrdim da Izetbegović nikada nije bio Mladi Musliman ili da svojim uspomenama iz mladosti njima ne pripada. Ali, ako ocjenjujemo mišljenje kao mišljenje... većina Izetbegovićevih teorijskih tekstova pripada, prije svega, jednom liberalnom islamu, rekao bih jednom otvorenom islamu. Čak bih kazao da većina Izetbegovićevih tekstova pripada jednom sjajnom žanru koji je nastao u dvadesetom stoljeću, a nazvali su ga „islamskom teologijom“ i „filozofijom oslobođenja“.

Mišljenja smo kako se u tu „većini Izetbegovićevih teorijskih tekstova“, kako god posmatramo, obrni-okreni, ali svakako, teško može svrstati njegova „Islamska Deklaracija“, djelo o kojemu je on nerado govorio nakon završetka rata 1995. godine (zapravo je izgleda izbjegavao razgovor na tu temu), djelo koje je u svom političkom radu nastojao potiho, ali odlučno promovirati, oprezno pripremajući „teren“ za uvjek novi iskorak u pravcu razvijanja temeljne Mladomuslimanske teze, i ujedno ključne teze njegove Deklaracije, a to je teza o potrebi „islamizacije muslimana“, na koji način se stvaraju pretpostavke za uspostavljanje „islamskog poretka“, jednom kada su muslimani apsolutna većina na nekom teritoriju. Smatram da je u našem radu, koliko god skroman po zahvatu, ipak pokazano kako Karićeva teza ne stoji i da je istina zapravo na sasma drugom polu: Alija Izetbegoviće je i duhovno, dakle misaono, ali i praktično, po onome što je radio, bio i ostao Mladi Musliman.

Takođe smo ukazali na ideološko-propagandnu pozadinu tvrdnji o fašističkom karakteru pokreta „Mladi Muslimani“ i neodrživost tvrdnji o Aliji Izetbegoviću kao simpatizeru fašizma, pripadniku „Handžar divizije“ i sličnih gluposti iz arsenala srpske radikalno-nacionalističke propagande (detaljnije o ovome u šestom nastavku ovoga teksta). S tim u vezi, na temelju raspoloživih saznanja utvrđeno je da je Alija Izetbegović zapravo neko vrijeme bio blizak socijalnim idejama pravde komunističkog jugoslavenskog pokreta i da je aktivno učestvovao u partizanskim oslobodilačkim jedinicama u vremenu od novembra 1944. g., do kraja rata, maj 1945. godine; (vidjeti detaljnije u petom nastavku ovoga teksta).

Analizom teksta njegovog ključnog političkog teksta, a to je njegova knjižica „Islamska Deklaracija“ i informativnim osvrtom na teze iz njegove knjige „Islam između Istoka i Zapada“, argumentirali smo tezu da su u osnovi političke lojalnosti Alije Izetbegovića, islam i muslimani. Pokazali smo kako i zašto njegovu političku lojalnost treba tražiti u duhovnom koktelu panislamizma, političkog islama, odbojnosti prema ideji sekularizma, odbojnosti prema modernom konceptu nacije, i jednom, kada je postao aktivan političar, u težnji ka stvaranju uslova u Bosni koji će omogućiti “nesmetano provođenje islama u islamskom društvu, u javnom i privatnom životu”; jer tek tada, misli, piše, govori i aktivno djeluje u tom pravcu Alija Izetbegović, ”možemo nesmetano uspostaviti islamski duhovni i socijalni sistem”, dakle islamski poredak i vlast.

Povukli smo paralelu sa iranskom islamskom revolucijom i onim što se zbiva, kao srednjoročna ili dugoročna projekcija svejedno, u Bosni nakon dolaska Alije Izetbegovića na vlast. Utvrđeno je da je u Bosni na djelu tihi proces tzv. „islamizacije muslimana“ anticipiran (predviđen) u „Islamskoj Deklaraciji“ Alije Izetbegovića. S tim u vezi ukazali smo kako je, uz pozivanje na slobodu vjerskog očitanja, došlo do prodor i jačanje šijitskog mezheba i radikalnog islama među bosanskim muslimanima. Evidentirana je pojava paralelnih džemata puritanskih selefija i ukazano na ozbiljne opasnosti i izazove koji s tim u vezi stoje pred muslimanima Bosne, bosanskim društvom i Islamskom Zajednicom BiH.

Ustvrdili smo i pokazali zašto je Izetbegovićeva (pan)islamistička koncepcija utopija, a njegova vizija muslimanske zemljice Bosne sa konačno “islamiziranim muslimanima”, sa islamom kao unutarnjom mjerom svih društvenih stvari i modelom organizacije društva te panislamizmom kao spoljnom politikom takvog društva, krvavi historijski pobačaj; za mali narod bosanskih muslimana tragedija biblijskih proporcija, najveća kataklizma koja se sručila na muslimane Bosne ikada.

Prema našem razumijevanju, njegova politika zbunjujuću kooperativnost sa agresorima na sopstveni narod, zemlju Bosnu i njene ljude, odnosno pristajanje na sva rješenja koja Bosni, Bošnjacima i Bosancima jamče makar i dio njihovog historijskog prostora, može se i mora se razumijevati u gornjim relacijama tj. okvirima šire slike onoga što jeste njegov politički identitet i gdje leži njegova politička lojalnost, sa jedne strane, a sa druge strane, u uvezanosti njegovog osobnog interesa sa velikosrpskim političkim interesom. S tim pak u vezi, utvrđeno je, i u okvirima raspoloživih dokaznih sredstava pokazano, da je Alija Izetbegović bio u interesnoj sprezi sa jugoslavenskom političkom policijom odnosno Kontraobavještajnom službom, da je bio sa njima u partnerskom odnosu, tamo negdje još od 1946. godine, ili negdje nakon prvog hapšenja i suđenja kao pripadniku pokreta „Mladi Muslimani“, a svakako 1949. g., kada biva oslobođen navodne trogodišnje kazne zatvora, koju odslužuje paralelno sa služenjem trogodišnjeg vojnog roka, da bi potom, odmah po njegovom puštanju na slobodu, uslijedila definitivna čistka i likvidacija pokreta „Mladi Muslimani“; (vidjeti sedmi nastavak ovoga teksta).

Pokazano je kako su njegove utopijsko-religiozno-političke maštarije, lišene nacionalnog sadržaja, išle na ruku velikosrpskim nacionalistima u njihovim planovima u vezi Bosne. A ti planovi usmjereni ka Bosni, traju kao historijsko naslijeđe: od vremena nacionalizacije bosanskog naroda u devetnaestom stoljeću, traju ta nastojanja i te težnje i onda kada se, manje-više javno ne eksponiraju, pa su pritajena, prividno potisnuta kao svijest, jer im vrijeme i odnosi u vremenu nisu naklonjeni, kao npr. što je bilo u vremenu trajanja komunističke Jugoslavije. O trajanju tih nastojanja u stanovitom smislu govori i, naprijed u ovome tekstu (dvanaesti dio serijala) citirana izjava jugoslavenskog bezbjednjaka Božidara Spasića, koja ih osvjetljava iz vizure tajnih srpsko-hrvatskih policijskih službi i njihovog uzajamnog špijuniranja u vezi Bosne: Jugoslavija je snažna, država se održava na tada još itekako vitalnoj ideologiji komunizma-socijalizma, cementiranoj idejom bratstva i jedinstva, a ipak traje ta konkurentska nacionalistička srpsko-hrvatska svijest i pretenzije na Bosnu, kao latentno stanje pritajenih ambicija, podozrivosti, i sumnje. Pokušali smo pokazati kako su ti ljudi, ti Udbaški, najprije velikosrpski elementi u okvirima jugoslavenske političke policije, u Izetbegoviću, idejama koje je zagovarao i ljudima oko njega, njihovoj izrazitoj političkoj neobaviještenosti i iritantnom neznanju (ovdje mislim na ljude oko Izetbegovića, a ne na Izetbegovića koji je itekako bio obaviješten i znao šta radi), kako su dakle ti ljudi, vrlo rano, faktički odmah iza Drugog svjetskog rata, u Izetbegoviću i ljudima oko njega prepoznali, najprije moguće saradnike, preko kojih će jugoslavenska politička policija ulaziti u obračune sa religioznim reakcionarima, islamističkom opozicijom, islamskim fundamentalistima ili kako su ih već sve vidjeli i doživljavali, a potom kao moguće partnere, sa kojima će biti puno lakše ulaziti u razgovore o političkoj sudbini Bosne, jednom, kada za to dođe vrijeme, kada Jugoslavija upadne u tranziciju, raspad, razlaz, disoluciju itd., u šta već krene historijski tok; puno lakše nego što bi to bilo moguće sa tvrdim bosanskim patriotima, ljudima koji su imali jasnu nacionalnu svijest i državotvornu predstavu o tome šta jeste, a šta nije Bosna i Hercegovina. Takve ljude je na svaki način valjalo uklanjati s puta, marginalizirati ih, demonizirati, kompromitirati lažima, perpetuiranim (uvrnutim) istinama i izmišljotinama oslobađajući i otvarajući tako prostor za prodor u politički život BiH Alije Izetbegovića i njegovih ljudi, koji su u međuvremenu, „sofisticiranim“ metodama političke policije (hapšenjima, raznim pritiscima, sitnijim i krupnijim povlasticama... itd.), uvezani sa velikosrpskim interesom; otud brojne bh. afere i slučajevi u osvit dramatičnih zbivanja početkom 1990-tih: Džemal Bijedić i misteriozna, nikada rasvijetljena avionska nesreća, farsični Dževad Galijašević i afera „Mjesna zajednica Moševac“, Jole Musa i afera „Aluminijski kombinat Mostar“, Hamdija Pozderac i afera „Agrokomerc“, Branko Mikulić i afera Neum, iznenadna i nikada razjašnjena smrt u vikendici na Jahorini prof. dr Fuada Muhića... itd.

Pokušali smo argumentirati tezu da je njegovo razumijevanje Bosne i njegova politika u vezi teritorijalno cjelovitosti Bosne bila: kolika je tolika je, naša je; cjelovita ako je moguće, u svojim historijskim granicama, a ako ne ide, ako je to neostvarivo, onda onaj dio koji možemo efikasno kontrolirati i provoditi islamizaciju i ideje iz “Islamske deklaracije”. Takvu njegovu politiku doveli smo u vezu sa njegovim partnerskim odnosom koji je imao sa velikosrpskim projektom sa jedne strane i njegovom panislamističkom utopijom, sa druge strane. Jer na jednoj strani, nalazeći u i svoj lični interes u tome (valjalo je spašavati glavu), nakon hapšenja 1946. g. on je vrbovan, ucjenjen, stavljen pod kontrolu, doveden u saradnički ili partnerski odnos, kako god hoćete, a na drugoj strani je ta njegova (pan)islamistička ideja, koja se, kada je o bosanskim muslimanima riječ, prema našem uvjerenju, najprije kod Izetbegovića javlja kao ideja muslimanske autonomije vjerovatno u okviru Jugoslavije (to je to mjesto dodira sa velikosrpskim projektom), a potom vremenom, razvojem i mijenjanjem političke situacije, to prerasta u ideju samostalne Bosne (to je ono Izetbegovićevo, parafraziram - možda i mi više nećemo takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić, izrečeno u Skupštini SRBiH povodom donošenja Odluke o raspisivanju referenduma o nezavisnosti BiH); jer koliko god mala Bosna bila za njen većinski narod, razumijevano u panislamističkim okvirima, to postaje manje više bez značaja, budući se utapa u globalnu ideju i panislamističko ljudsko i teritorijalno more. Federacija islamskih naroda je moguće daleki i još uvjek nedosanjani san, ali hej, ono što je moguće danas i ovdje jeste „islamizacija muslimana“, pa tako i bosanskih. Prilika za to je upravo historijska, jer bosanski muslimani su se našli u takvom povijesnom toku gdje konačno imaju priliku postati gospodari svoje sudbine, svoji na svome, “na svojoj zemlji, u svojoj vjeri”, sa svojom vojskom i svojom islamskom vlašću; (otud radikalna islamizacija Armije BiH tokom 1994. g., koja zaslužuje poseban osvrt jer sa njom dolazi do mijenjanja karaktera, kako Armije BiH tako i rata koji se od bosanske vojske i domovinskog odbrambenog rata, pretvaraju u muslimansku vojsku i rat etničkih falangi na liniji podjele Bosne).

Prilika je na ovome mjestu da se i to kaže: apologeti Izetbegovićeve politike, ljudi koji su pristajali uz tu politiku, doprinosili i ko manje ko više doprinjeli njenoj artikulaciji kroz Stranku demokratske akcije, a vremenom su, iz ko zna kojih razloga i u kakvim prilikama i neprilikama, potisnuti na marginu stranke i islamističkog pokreta koji je ta stranka epitomizirala (sažetak, zbir karakteristika neke pojave) i epitomizira i danas, takvi ljudi, suočeni sa flagrantnom (očitom) dvodecenijskom nesposobnošću vlasti, danas se u izvjesnoj mjeri distanciraju od projekta, a neki to i iznose u javnost; naravno uvijeno kazujući, ali ipak kazujući. Tako Nedžad Latić, koji doduše nije bio značajnija figura u užem Izetbegovićevom krugu saradnika, ali jeste bio tu, uz njih i taj pokret, zajedno sa svojom bratom Džemaludinom, koji je opet bio značajnija ličnost pokreta i Izetbegovićev saradnik, ali se takođe vremenom našao na margini, faktički od stranke i pokreta gurnut u stranu, Nedžad dakle Latić, osoba koja je publicistički podupirala Izetbegovićev islamistički projekt, u povodu izdanja svoje knjige „Sarajevski armagedon“, izjavljuje: “Da, moja je teza da je SDA nastala kao emocionalni pokret. Isticanjem te teze više želim reći kako to nije bio intelektualni pokret i da stoga nije imao svoj politički program niti viziju. Njegova intelektualna ishodišta možda jesu bila djela Alije Izetbegovića “Islam između Istoka i Zapada“ i “Islamska deklaracija”, ali svojim sadržajem i porukama sasvim malo ili skoro nimalo se nisu ticala bosanskih muslimana. Nije to bio pusti trik kad se Izetbegović na sudu branio izjavivši da se “Islamska deklaracija” uopće ne odnosi na Bosnu. Ako bismo cijenili taj pokret po njegovom ideologu Aliji Izetbegoviću i pripisali mu osobne vizije iz tih djela kao političku vodilju, samo jednu deceniju poslije njegove smrti njegove vizije islamskog svijeta potpuno su deplasirane, pa čak dobrim dijelom i demantirane”.

Tako Nedžad Latić, glumeći Crvenkapicu, pere savjest umanjujući svoj doprinos prodoru, bosanskim muslimanima tako stranog islamskog radikalizma (koji međutim nije bez šanse da se primi i u vremenu ojača i u Bosni; upravo je Nedžad Latić, prema sopstvenom priznanju koje je iznio u jednoj dijaloškoj emisiji Face televizije Senada Hadžifejzovića od 21.05.2016., bio čovjek zadužen od Izetbegovića za dovođenje i vezu sa mudžahedinima). Latić naravno nije kriv za pojavu i prodor radikalnih selefija, ali da je i sam islamista (u političkom značenju tog pojma kako ga jedino i vrtimo u ovome tekstu), čovjek koji se nekritički oduševljavao „našim dedom evlijom“, koji lagahnim pokretom ruke može da smiri masu ispred sebe (vidjeti njegovu knjigu „Boja povijesti“, „Bosančica-print“ Sarajevo, 2003., str. 10-11), u kojemu eto i naši muslimani dobiše svog Homeinija, čovjek za kojega su Kosovci uvjek oni na drugoj strani ideološkog političkog ringa, a nikada oni koji su sa KOS-om i Kosovcima dokazano šurovali na beogradskim muslimansko-srpskim a la Jalta sijelima i slično; to je, dakle taj njegov islamizam, nedvojbeno istina, o kojoj uostalom i on sam svjedoči svojim publicističkim javljanjima. Zato on ponavljajući usvojeni stereotip, pjeva taj bajkoviti refren o “Islamskoj deklaraciji” i njenom „malom“ ili „skoro nikakvom“ sadržaju vezanom uz Bosnu i sudbinu bosanskih muslimana.

Međutim, što se nas tiče, ono što je Bošnjacima danas i ovdje potrebno, nije inteligencija što posipa lug na klizavi, ledoviti put kojega su svih ovih godina zalijevali vodom i tako činili još klizavijim, nego je potrebno osvajanje kritične mase među anemičnom bošnjačkom inteligencijom, koja će konačno biti u stanju precizno se očitovati o nespojivosti ideja političkog islama sa demokratskim evropskim idealom države . Bošnjačka inteligencija se ima osloboditi podaničkog mentaliteta robovanja sitnom ćaru (turc. korist, dobit) na uzdi vlasti i jasnije, odlučnije i preciznije očitovati na tragu evropskog modernog progresivnog političkog mišljenja, a to je demokratska, sekularna i građanska država ili će u protivnom i oni i bošnjački narod ostati do daljnjeg u stanju duhovne konfuznosti i zbrčkanih pojmova gdje je u isti mah moguće govoriti i o građanskom društvu i sekularnoj državi i zalagati se za etnički podjeljenu državu i uvođenju religijske poduke u državne obrazovne institucije. Belgijski model etnički podijeljene domovine koji je na djelu u BiH vodi samo jednom, a to je konačna podjela (uostalom kao i u Belgiji, razlika je smo u tradiciji i naslijeđenim odnosima koji diktiraju dinamiku i specifiku toka).



Cijena slobode, kopija glasačkog listića o nezavisnosti BiH:
Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima“ (Jean Jacques Rousseau)

Izetbegović je u mnogom smislu razumio Bošnjake, naročito kada je riječ o njihovom odnosu prema vjeri, kazao bih ne samo prema islamu nego općenito prema vjeri i vjerujućim. Bošnjaci su takav narod - i kada su sekularni, ne diraj im džamije i ne diraj u vjersko: u crkve, u tradiciju, običaje. Izetbegović je to vrlo dobro razumio jer je i sam bio dio te osjećajnosti. Međutim,naglašavajući islam kao stožer oko kojega je formiran narod Bošnjaka (što je moguće politički korektno, ali historijski neodgovara istini u svoj njenoj kompleksnosti na ovome pitanju), Izetbegović je demonstrirao nerazumijevanje ideje bosanstva, specifično - odanosti Bošnjaka prema rodnoj grudi. Izetbegović narod Bošnjaka ne vidi domovinskom optikom; mislim da je i to uspješno pokazano u našem radu. On ih vidi kroz Mladomuslimansku mladalačku vizuru: narod je izgubljen i dezorijentiran jer se udaljio od islama, ali jednom, kada se taj narod iznova ili dodatno islamizira, što je u njegovoj demokratskoj vizuri, kakvim je vidio i razumijevao sebe i svoja politička nastojanja, provodivo samo onda, kada muslimani postanu apsolutno većinski na prostoru na kome žive, tada se stvaraju pretpostavke za istinski preporod tog naroda. Stvoriti takve pretpostavke je bio njegov prioritet. Osvajanje vlasti samo početni korak na putu „ostvarenja islama na svim poljima, u osobnom životu pojedinca, u porodici i društvu, kroz obnovu islamske vjerske misli i stvaranje islamske zajednice od Maroka do Indonezije“. Koliko god ovo izgledalo fantastično pretenciozno, nevjerovatno i daleko, Izetbegović to izričito kaže u Deklaraciji, taj cilj se nalazi u domenu mogućeg. „Naprotiv“, piše Izetbegović u Deklaraciji, „svaki neislamski program može prividno izgledati blizak i na domaku cilja, ali je on za islamski svijet čista utopija, jer leži u domenu nemogućeg“.

Pri tome Izetbegović koliko god uporan, sa jedne strane posmatrano, ipak nije bio isključiv, nije bio rigidno-arogantan i s pozicije moći nije naturao rješenje koje je zagovaro. Koristio je naravno poziciju moći na kojoj se nalazio, ali ne može se kazati da je naturao rješenja koja je zagovarao. Bio je dosljedan u provođenju svojih političkih ideja, pri čemu se trudio se da se njegovo viđenje prihvati, a ne da se nametne. To je potpuno u skladu sa njegovom porukom iz Deklaracije: „Naš put ne počinje osvajanjem vlasti nego osvajanjem ljudi“. Njega su predanost islamu i zatvor naučili trpeljivosti, a nedostatak slobode da kaže i govori što misli, naučio ga je cijeniti pravo drugih na sopstveno mišljenje. Koliko god paradoksalno zvučalo, obzirom na nespojivost onoga što je osnova njegove političke filosofije, a to je politički islam, sa demokratskim, što znači sekularnim i građanskim ustrojem društva (jer da se razumijemo, građanskog društva nema bez demokratije, a demokratije nema bez sekularizma), Izetbegović je sebe izgleda doživljavao političarem demokratske inklinacije (sklonosti)!

Međutim, i opet tipično za paradoks vezan uz Izetbegovića i njegovu pojavu u našem političkom i javnom životu, bez obzira na takvu predstava o samom sebi, to nije smetala Izetbegoviću da u provođenju svojih političkih zamisli, s druge strane posmatrano, na svaki način uklanja sa puta one koji su mu se mogli pojaviti kao ozbiljna smetnja u provođenju njegove politike. On je bio odlučan, dosljedan i uporan u guranju svoji zamisli, a pod jedan, bila je to ideja dogovora naroda i na toj osnovi neka vrsta diobe bh. prostora. Tu je bio beskompromisan. Od momenta dolaska na vlast on je dogovarao etničku podjelu, vlasti, prostora, s tim u vezi „humanog preseljenja naroda“ itd., a kadrovska politika mu je, gdje se promoviraju poslušni i odani, na uštrb (u značenju, na štetu) sposobnih, slobodnomislećih ljudi, bila podređena tom cilju (čuven je njegov govor u Zenici krajem 1994. g., kada se u tipičnom izetbegovićevskom maniru, sofistički mudrujući, u govoru natrpanom dvosmislenošću izgovorenog, obraća članovima SDA stranke i poziva ih da paze stranku i u izboru između sposobnih, ali nelojalnih i nesposobnih, ali lojalnih, biraju ove potonje; nije potrebna naročita pamet da bi se sagledale krajnje konsekvence po društvo kojim takva partija ima vladati).

Odani i poslušni na štetu sposobnih i slobodnomislećih je okosnica ili centralno mjesto oko kojega se vrti Izetbegovićeva kadrovska politika. Njemu je prebacivano da je, agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koristio kao zgodan izgovor za čišćenje iz kruga svojih najbližih saradnika svih onih koji se nisu uklapali, koji su se opirali, suprotstavljali njegovim idejama i nakanama, da se okružio sluganskim oportunistima, da je na ključna mjesta vojske i obavještajnih službi dovodio politički kompromitirane kadrove, ljude sumnjivog ličnog integriteta i tome slično. Tu ima debelih elemenata istine. Konačno, da je to tako, svjedoči i pomenuti Izetbegovićev govor u Zenici aktivistima SDA iz 1994. godine, kada on tim partijskim ešalonima aktivista, prenosi upravo takvu poruku.

Ali, čim je jednom, valjda i najtupljim postalo jasno, u kojem kataklizmičkom pravcu klizi domovina, onda je u kadrovskoj politici valjalo samo insistirati na patriotizmu, a sposobne, one koji znaju, valjalo je tražiti, promovirati i forsirati na ključnim mjestima, a ne podređivati ih nesposobnim, ali lojalnim. Pa je tako i u širem političkom ozračju, umjesto nastavljanja koaliranja sa strankama i ljudima koje su otvoreno krenule protuustavnim putem (kao što je odlučio raditi i kao što je radio Izetbegović), valjalo se oslanjati na pouzdane kadrove starog sistema, provjerene bosanske patriote, ljude bivšeg sistema koji su gradili i izgradili takvu Bosnu i Hercegovinu, sa onim društvenim okvirom i pozicijom koja je i njemu, Izetbegoviću i njegovoj stranci omogućio osvajanje vlasti.

Obzirom da je Bosna napadnuta, Izetbegovićev prvi zadatak je bio ne stvaranje neke nove države, nego odbrana onoga što se ima kao državno naslijeđe iz perioda Socijalističke Republike BiH.

Izetbegovićeva je dakle imao odstupnicu od pogubne politike dogovora naroda, ako ikada, a ono kada je ova karcinogeno eskalirala pozicioniranjem izvan pravnog sistema BiH. Nije tačno da je nije imao i da je morao pregovarati sa demokratski legitimiranim (biva na slobodnim izborima 1990. g. izglasanim) politikama tzv. narodnih stranaka. Jednom kada je i konačno, crno na bijelo, postalo jasno da su Srpska demokratska stranka BiH (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ), krenule sa politikom podjele Bosne, a posebno nakon što su te stranke stupile izvan republičkog pravnog sistema, Izetbegović je morao tražiti načina da se politički jasno distancira u odnosu na te politike i ljude koji su je provodili. Način da to odradi je bio put ustavnopravnog pozitivizma, tj. insistiranje na poštivanju odredbi Ustava BiH, vraćanju tih stranaka u Skupštinu SRBiH i korištenje ustavnih puteva za rješavanje spornih pitanja. Ovo iz ove pozicije kazano izgleda kao naknadna pamet, ali ne može se reći kako nije bilo ljudi koji su i tada javno skretali pažnju o čemu je tu riječ. U paleti neustavnih poteza Srpske demokratske stranke BiH (SDS), „taktičko“ istupanje njihovih poslanika iz Skupštine SRBiH, u oktobru 1991. godine i formiranje separatne tzv. Skupštine Srpskog naroda u BiH je bio prvi takav potez. Već slijedećeg mjeseca, nakon održanog referenduma (takođe neustavnog) srpskog naroda u BiH, 09. i 10. novembar 1991. godine, ta Skupština samoproglašava autonomiju (neustavnu) sa tzv. Srpskim autonomnim oblastima u BiH; da bi vrhunac uslijedio 09. januara 1992. samoproglašavanjem Srpske Republike BiH, kada Izetbegović propušta posljednju, povijesnu šansu distanciranja od takve politike i ljudi koji je u BiH provode. Jer, čim je SDS istupio iz Skupštine SRBiH, istupili su iz republičkog pravnog sistema. Tako je ta stranka, pravno pozitivistički ili drugačije kazano legalistički, sama sebe pozicionirala izvan republičkog pravnog sistema.

Hrvatska demokratska zajednica (HDZBiH) je još i prije, 12.11.1991., otvorila proces nasilnog administrativnog prekrajanja BiH proglašavanjem Hrvatske Zajednice Posavina, a zatim, 18.11.1991., uz izgovor da je BiH napustila neutralnu poziciju dozvoljavajući da se sa njene teritorije napada Republika Hrvatska, na koji je način “napadnuta i ugrožena opstojnost hrvatske države i hrvatskog naroda”, samoproglašavaju tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna.

Kao što je poznato, Odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti BiH od 25. januara 1992. godine, bila je radikalnim srpskim nacionalistima u BiH razlog za definitivno istupanje iz republičkog parlamenta, a Slobodanu Miloševiću i velikosrpskoj centrali u Beogradu, povod za otpočinjanje agresije na BiH. Referendum je raspisan na poziv Arbitražne komisije koju je formiralo Vijeće ministara Evropske Zajednice radi mirnog rješavanja jugoslavenske krize i rješenja spornih pravnih pitanja s tim u vezi. Njen autoritet prihvatila je i BiH, pa je, čisto politički posmatrano, Odluka o raspisivanju referenduma bila ispravna - jer šta raditi kada je oko pitanja nezavisnosti republika podijeljena, do li pozvati građane da se slobodno očituju u tom smislu; (usput rečeno, za primjetiti je administrativni amaterizam onih koji na glasačkom listiću u formulaciji referendumskog pitanja, dozvoljavaju ispisivanje službenog imena Bosne i Hercegovine bez prefiksa Republika – tada još uvijek socijalistička - gotovo kao neka podsvjesna ili pak svjesna (?) anticipacija onoga što će uslijediti za par godina).

Međutim, Odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti BiH bila je iznad svega ustavna i to se uspješno može pravno argumentirati. Ako se ta istina do srpskog naroda nije mogla probiti onda, u onim uvjetima, mogla je poslije rata. Izetbegović je makar tada morao politički insistirati na tom momentu. Jer to je okolnost koja je, s pravne tačke posmatrano, najjači argument u prilog RBiH. On to nije činio jer je, prema našem mišljenju, i za njega to pitanje bilo riješeno: dejtonski oportunistički politički ustroj nije nametnut etnonacionalističkim bh. srpsko-hrvatskim politikama i islamističkoj politici Alije Izetbegovića. Može se kazati da je to iznuđeno, ali ne i nametnuto rješenje tim politikama. Jer, ono je bilo, u zatečenom stanju odnosa krajem 1995. g., kompromisno rješenje na liniji krajnjih ciljeva tih politika.

Naravno, vraćajući se kadrovskoj politici Alije Izetbegovića, ništa, pa ni ovo ili ono kadrovsko rješenje, ne bi zaustavilo agresiju na Bosnu. Kako god da se ponašao Izetbegović, Republika bi na ovaj ili onaj način, ali po našem uvjerenju svakako, bila napadnuta i uvučena u rat. Jer, sa januarom 1992. g., politička kriza odnosa je bila već odavno prešla tačku sa koje nije bilo povratka. Ali da je, pa makar i tada, sa zakašnjenjem, krenuo putem pravnog pozitivizma, Izetbegović bi sebe, svoju politiku, Armiju BiH i Republiku BiH u odbrambenom ratu strožije pozicionirao, legitimirao bi se kao istinski istinski demokrata i zagovornik principa legaliteta (bez kojega je svaka priča o demokratiji prelijevanje iz šupljeg u prazno), a da pri tom bosanski muslimani kao najveća, zapravo ciljana žrtva rata, uopće ne bi izgubili podršku islamskog svijeta.

Na kraju krajeva, koliko je bh. pravno pozitivistički argument jak, svjedoči činjenica da i dan danas, dvadeset i tri godina od donošenja Odluke o raspisivanju referenduma o nezavisnosti BiH, velikosrpski nacionalisti u Banja Luci, na svako pominjanje te odluke reagiraju kao vrelom vodom zaliveni, ne žele uopće na tu temu razgovarati. Za njih je to zatvoreno pitanje, uzaludno vraćanje točka historije koje ne doprinosi stabilizaciji prilika u BiH. Njihovo naglašeno nervozno i drčno reagiranje sa tim u vezi je takvo jer se otvaranjem i razložnom, argumentiranom debatom zrelih političara, potpomognutih pravnom strukom i naukom, u smirenoj analitičkoj atmosferi, bez nacionalističke dernjave i ispraznog mlataranja krupnim riječima, lako dolazi i sagledava cjelovita istina na ovome pitanju. A istina je da su srpski nacionalistički političari, budući su već smatrali kako su tom odlukom povrijeđena neka prava srpskog naroda u BiH, imali mogućnost koristiti legalistički, pravni put, insistiranjem na poštivanju istog onog ustava, koji je njima 1990. g., mirnim, građanskim, civiliziranim putem, na demokratskim izborima, omogućio dolazak na vlast; pa onda na tom osnovu tražiti preispitivanje Oluke o raspisivanju referenduma o nezavisnosti, podneskom Savjetu za pitanje ostvarivanje ravnopravnosti naroda. Taj Savjet je ustanovljen Amandmanom iz 1990. g., na Ustav Republike BiH iz 1974. g. Tzv. Srpska demokratska stranka (SDS) međutim ne koristi predviđeni pravni put zaštite prava naroda, nego se odlučuje na izlazak iz pravnog sistema Republike i oslanjanje na oružanu silu. Na taj način SDS se transferira u terorističku organizaciju, a međutim za predsjednika Izetbegovića i dalje ostaju legalni i legitimni partneri sa kojima se, eto, razgovarati mora(!)

Prema našem razumijevanju Izetbegovića je ovakvom politikom demonstrirao ono što je, kako zapaža prof. Otmar Nikola Haber, u studiji koju je radio za radio stanicu Deusche Welle (Dojče Vele), historijska karakteristika politike bosanskih muslimana, koji su tradicionalno bili politički jezičak na vagi odnosa između Srba i Hrvata, pa su, kako piše profesor, a citira Aziz Hadžihasanović u knjizi „Krleža, Bosna i rat“ (Rabic, Sarajevo 2001., str.), postali „umjetnici političkog preživljavanja“ (str.378). Profesor nalazi kako to ima i svoju dobru stranu, a to je taj pomenuti osjećaj za političku ravnotežu, ali i svoju negativnu stranu, a to je „oportunizam najnižeg stupnja“. Mišljenja smo da je Izetbegović, ulaženjem u pregovore o podjeli BiH, demonstrirao samo oportunističko dno te tradicionalne bošnjačke politike balansiranja između Srba i Hrvata i počinio akt državne izdaje.

Tako je, odustajanjem od ustava, napuštanjem polja prava i ulaskom na brisani politički prostor pregovaranja sa bh. srpskim i hrvatskim secesionistima, instruiranim, kadrovski, materijalno-financijski i vojno podržavanih iz Beograda i Zagreba, Izetbegović pristao na redefiniranje složenih bh. etnopolitičkih odnosa, i to u krajnje nepovoljnim historijskim okolnostima, kada se zveckalo oružjem i republici otvoreno prijetilo ratom. Umjesto da u takvim okolnostima insistira na principima ustavnosti, legaliteta i pravno-historijskog kontinuiteta Republike BiH, Izetbegović je okrenuo leđa pravu, upustivši se tako u politička cjenkanja bez oslonca na najjači argument Republike BiH, na pravo.

Vrhunac tokova antiustavnog ponašanja je bilo otpočinjanje otvorene islamizacije Armije BiH tokom 1944. godine. Razumljivo, na čelu tog projekta je bio predsjednik Alija Izetbegović. Proces je otpočet kada je on procijenio da su se stekli uvjeti za takvo što: nakon dvije godine rata, biblijskog stradanja i patnje naroda, a bezbeli (svakako, naravno) i edukacije i moralne pouke naroda (u skladu sa njegovim porukama iz „Islamske deklaracije“), procijenjeno je da je vrijeme povoljno za takav radikalan potez kojim je upućena jasna poruka srpskoj i hrvatskoj komponenti ne samo u Armiji BiH nego i u Bosni općenito. Taj antibosanski posao je, prema svjedočenju generala Sefera Halilovića, odrađeno preko grupe Izetbegoviću „lojalnih“ oficira, primjera radi: Fikreta Muslimovića, Bakira Alispahića, Envera Mujezinovića, Irfana i Zijada Ljevakovića, Jusufa Jašarevića, Šaćira Arnautovića, Seada Rekića...

Rezultat takvog toka je izdaja ustava, pretvaranje bosanskog pitanja u muslimansko pitanje, bosanske borbe u muslimansku borbu i sljedstveno tome, izlazak Srba i Hrvata iz Armije BiH, pretvaranje bosanske Armije u muslimansku vojsku i sve skupa u konačnici, likvidacija Republike Bosne i Hercegovine.

Već je primjećeno, a ovdje ćemo ponoviti i time završiti naš pokušaj skiciranja elemenata političkog portreta Alije Izetbegovića: predsjednik Alija Izetbegović, neće samo u povijesti ostati upamćen kao prvi demokratski izabrani predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike BiH (uvjetno rečeno demokratski, jer vidjeli smo u kakvim okolnostima dolazi na tu funkciju), nego ostaje upamćen i kao posljednji predsjednik Republike BiH; (atribut socijalistička je amandmanski brisan iz naziva Republike BiH tokom rata). Do daljnjeg.


4203 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (1.DIO)
4206
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (2.DIO)
4210
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (3 DIO)
4214
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (4-DIO)
4217
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (5-DIO)
4222 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (6-DIO)

4228 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (7-DIO)
4236 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (8-DIO)
4240 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (9-DIO)
4245 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (10-DIO)
4251 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (11-DIO)
4255 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (12-DIO)
4261 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (13-DIO)
4264 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (14-DIO)
4270
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (15-DIO)
4275
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (16-DIO)
4277
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (17-DIO)

Kraj

This Page is Published on May 26, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:26.05.2016. - Last modified:19.07.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE