ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
aktua_avgust_2016.htm
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA







Hamdo Čamo


ACTUA HOME PAGE





 




Inteligencija između nauke i odgovornosti

Piše: Hamdo Čamo



“Jedan čovjek ne može promijeniti svijet, ali jedan čovjek može prenijeti poruku koja će promijeniti svijet.” (Dejvid Ajk)


Ilustracija

Dugo vremena se smatralo da je pitanje uloge inteligencije u društvu isključivo akademsko pitanje koje potiče od same inteligencije, u svojstvenom krugu naučne misli i javnosti. Međutim, interes javnosti sudbinski upliće svoje prste jer, izuzetna vremena, kakva uvijek jesu, traže izuzetne ljude, mjere i zahtjeve. Time, za društvo tako odgovoran segment - djelovanje, rezultati istraživanja naučne misli vlastite inteligencije - vremenom počinje tražiti svoje mjesto na svjetlu dana, zauzimajući poseban status od opšteg interesa. Djelovanje inteligencije svakog društva od opšteg je interesa, ali ustaljena praksa, ne samo društava u tranziciji pokazuje, da se ona vremenom otuđivala, pretvarajući se u poseban (povlašteni) sloj društva koji egzistira i djeluje mahom udaljen od očiju javnosti. „Daleko od očiju, daleko od srca“, narodna je krilatica. Da li je udaljena time od srca i interesa javnosti?!

Čak i naučne publikacije, (ukoliko nije riječ „o zaštićenom informacijskom sadržaju“), kao da su postale same sebi svrha, često nisu dostupne javnosti koliko bi zapravo trebale da budu, te je i prosječno obrazovanom i zainteresovanom građaninu u pronalaženju istih u pisanoj formi (ako nisu objavljene i dostupne u elektronskoj formi), potrebne preporuke, upornost, velika umješnost i snalažljivost. Kako su naučne publikacije dostupnije naučnim krugovima, koja je manjinski zastupljena u društvima svijeta, a u istoj mjeri ne i stanovništvu, koje čini ipak većinski sloj društava, postavlja se pitanje – nisu li rezultati akademskih proučavanja namijenjeni isključivo akademskim, naučnim krugovima, zarad njih samih - u njihovo ime ili čak u ime same vlasti?!

Čemu rezultati istraživanja koja će poslužiti manjini naučnika, vlasti, ali ne i većinskom dijelu građana, uprkos tome ako ta istraživanja plaćaju i finansiraju - ako nisu u službi centara moći, koncerna i privatnih firmi  - često i sami građani putem izdvajanja od poreza i dadžbina?! Naime, sve su ovo pitanja koja sebi postavlja „prosječno građanstvo“ i ukoliko „naučna misao“ putem javnih servisa, vlastitih kanala i medija nije u stanju da odgovori na ta pitanja, nastaje vakuum ispunjen pitanjima, ‚plaćenim bez odgovora‘, u kojima prosječno obrazovan građanin ostaje uskraćen na odgovore iz sfere i vidokruga vlastitog, opšteg i javnog interesovanja. Dakako, bilo da je riječ o obrazovanju, zdravstvenoj, pravnoj i socijalnoj zaštiti ili da je riječ o odgovorima iz svijeta nauke, kulture ili filozofije.

Kako ovdje nije riječ o inteligenciji „kao mentalnoj karakteristici i osobini“, (lat.
Intellectus), u čijem fokusu leži intelekt[1] , već je uveliko riječ o akademskoj inteligenciji: akademskom, naučnoobrazovnom sloju i potencijalu naučne provenijencije – pokušavaju se dati odgovori, ne samo da li je nešto akademsko pitanje, već i odgovori na empirijska značenja istih. Svakako, dok inteligencija može biti i čisto akademsko pitanje unutar sebe, kao dijela naučnog kruga i misli, daleko značajnije je isticanje uloge i značaja inteligencije, za razliku od prošlosti, da je isto postalo uveliko pitanje od opšteg interesa. Razlog te tvrdnje je zajednički fokus interesa kojim se bave jedni i drugi, u koji spada kritički diskurs stanja i kretanja u društvu, za koja nema izolovanih prava, isključivosti i ekskluziviteta.

Intelektualac u društvu


Poimanje akademske inteligencije u najužoj je vezi sa poimanjem intelektualca i njegove uloge u društvu. Najčešći oblici poimanja intelektualca u društvu jeste poimanje određene osobe koja je stekla usko određena, specijalistička znanja iz oblasti svog interesovanja i djelovanja. Tako u društvu vlada fama o „reprezentantima znanja“, o ekspertima iz pojedinih oblasti koji se počinju pojavljivati u medijima i javnim servisima u svrhu objašnjenja stečenih na naučnim osnovama. Time se stiče opšti utisak ubrzane eksploatacija znanja koja bi  širim masama trebala pomoći u poimanju i shvatanju  vremena, određenog stanja, tematike i problematike.

Na ovom mjestu značajno je ponoviti već prije naglašene stavove koje mnogi zaboravljaju: „uloga ideje je značajna kao cilj i volja društva; mase mogu misliti samo u slikama, vole maštu i legende i samo ih one mogu pokrenuti na akciju“. Za razliku od pojedinaca, mase su uvijek nesvjesne[2] , što je odlika vremena u kojem živimo. Na kraju, dok pojedinac voli uglađenost, obazrivost i pažnju, mase slijepo poštuju silu i autoritet, dok obazrivost i dobrotu shvataju kao isključivi oblik slabosti.

Na žalost, većina javnog mnijenja smatra intelektualce nadnaravnim bićima, superherojima, sveznalcima i mudracima, sposobnih da riješe bilo koju tajnu i zavrzlamu, te su služeći se naukom i naučnom misli u stanju da riješe sve enigme i izlaze iz svake, pa i nemoguće situacije. Najveće razočaranje leži u istini, naučnicima se bilo koje vrste, naprotiv – ne bi smjelo dozvoliti da upravljaju državama i društvima, jer to oni rade sasvim loše. To se u javnosti često može čuti od samih akademika, naučnika, profesora i doktora. Razlog je jednostavan i leži u profilu interesa, a poznato je da intelektualci izbjegavaju i bježe od te vrste aktivnosti, napose političke. Njima više odgovara čisto naučna ili savjetodavna aktivnost, jer im nije nesklona, još manje im je nepoznanica. Sa druge strane, javnost često nije informisana, pa intelektualce smatra sveznalicama, što može biti, ali je slika istih prije bliža cinizmu i oportunizmu. Na kraju, mnogi će biti razočarani kada spoznaju da izvorno značenje pojma intelektualca, predstavlja „čovjeka od nauke“ sa sposobnostima najjednostavnije formulacije svega postojećeg. Intelektualac naime posjeduje sposobnosti što kraćeg objašnjenja za sve ono što okružuje jedno društvo i sve ono što mu se dešava. Riječ je o teoretičarima, ljudima sklonim više stručnim teorijama i nešto manje stručnim praktičarima. Ipak, objedinjavanje teorije i prakse stvar je individualnih, ličnih interesa, a manje opštih potreba, mišljenja, tvrdnji i pretpostavki.

Uloga inteligencije u društvu


Sa jedne strane stoji društvo puno medija i pojedinaca - od kojih je svaki sudija sa ljudskim vrlinama, manama, željama, snovima, očekivanjima, ubjeđenjima, ali i predrasudama; obzirom na razvoj današnje nauke, tehnike i iz nje proizilazeće misli, nije isključeno da nije riječ o neznalicama, početnicima i amaterima, već više, da je riječ o dobro informisanom i u pojedinim temama stručnom kadru kao dijelu određenog društva i javnog mnijenja[3].

Sa druge strane, naučnici se nalaze kao pojedinci izloženi masama u nemogućnosti da se sakriju ili utope u njima. Za razliku od masa, oni pred sudom javnosti stoje i iznese često činjenice koje masa i većina ne želi da čuje, daleko od toga da spozna. Katkad je riječ o rezultatima koji su porazni i za same naučnike, te isti ostaju daleko od očiju javnosti. Zbog takvih slučajeva često dolazi do odlaganja istih kao tajni «od najvećeg interesa», ali «poliranja i fingiranja» rezultata naučnih spoznaja u koje umiješane prste imaju vladajuće strukture, ne uslovno i uvijek, ali često. Naprečac, dolazimo i do ključne spoznaje, da naučna misao, premda u službi  nauke, mora proći verifikaciju. Dok se nauka služi svojom metodologijom, koja ima širinu u svom empirijskom i kulturološkom kontekstu, nestrpljiva javnost kao da nema vremena, traži ishitrene rezultate i rješenja. Kombinacije koje rezultiraju između tih suprotnosti često nisu dobitne kombinacije, za oba tabora. Samo malom broju izuzetno sposobnih i spretnih naučnika, koji znaju da žive na rubu egzistencije, čiji rad je nerijetko sačinjen od pukog poleta, elana i entuzijazma, svojstvenog skoro dječijem istraživačkom duhu naučnog kulturološkog kruga i diskursa okrunjenog rezultatima naučnih istraživanja i misli, često su iskorištavana, pa i zloupotrebljavana. Iz toga su dobro poznate i u historiji često kotirajuće riječi «o nauci u službi dobra i zla, svjetla i tame, magije, javnosti i vlasti, tajnih službi, sociologije, ekonomije, politike ili religije».

Kako nauka i naučna misao ovisi od interakcije (uzajamnog djelovanja), «ambicije ljudi od nauke da utiču na javne poslove i političku arhitekturu svojih društava nisu zanemarive»[4]. Ali, također, slična djelovanja postoje i od strane interesnih grupa, udruženja, ali i institucija i poluga vlasti, kako unutar jednog društva, tako i van njega.

U mnogim naučnim djelima i studijama nailazi se na opise "stručnog, kritičkog diskursa, misaonog suočavanja sa pojavama u vremenu; poboljšanja, širenja znanja i uglova poimanja", u domenu struke i profesionalnog interesovanja, što se smatra dijelom u nizu uloga i zadaća inteligencije. U kontekstu rečenog postoje vidljive podjele na izuzetno stručnu, usko specijaliziranu inteligenciju i opću sa širinom društvenih kriterija koje se  tiču svih u zajednici. Bez obzira da li je riječ o jednima ili drugima svi oni iskazuju notu kako nezavisnosti, tako i pristrasnosti, što je tek ljudima svojstvena subjektivna odlika koju je, kao što je poznato teško, pa i nemoguće neutralisati, ograničiti i isključiti. Tako je nekada teško razlučiti i reći, da li se zbog hirova vremena, nužnosti specijalizacije, podvojenosti, pa i nekompetentnosti uslovljene pomenutim subjektivitetom, pojedinci bave naukom ili se nauka i naučna misao bavi njima. Dok naučna misao vapi za rezultatima, javnost pak sa druge strane, vapi za odgovornošću - kao što praksa pokazuje - često na mjestima bez mandata, na kojima se ne bi smjela ili trebala  tražiti.

Čak i nehotični bijeg inteligencije (kojima su isti skloni) u okvire stručnih voda, sredine u kojoj se osjećaju jedino zaštićeni od uticaja širine odgovornosti, gdje se osjećaju dominantno i sigurno, javnost zna definisati kao prešućivanje, izdaju i bijeg od pružanja intelektualnih usluga, reflektujući u srdžbi sonarni eho masa, koji se po nesreći zna  odraziti poput katastrofe udara lavine za sve one koji joj se u tom momentu nađu na putu. U iznimnim prilikama u kojima javnost pritiska inteligenciju da pronađe objašnjenje, način i izlaz  - za razliku od naučne misli koja pokušava da takvo stanje održi pod kontrolom, gurajući je od ivice ponora – javnost teži koraku koji će je odvesti upravo u ambis. Naime, ako se na vrijeme ne poduzimaju potrebni koraci, nastankom stanja „na rubu ponora“, svima u zajednici ponestaje vremena, tako neophodnog posebno za razvoj nauke i naučne misli. Na kraju treba istaći da postoje vremena u kojima se dešavanja u svijetu znaju odvijati bez volje i upliva jednih i drugih i da rezultati planiranog mogu biti sasvim drugačiji, zahvaljujući uticajima i zbivanjima na koje se ne može djelovati, a često – kao i čovjek – čak i društva moraju imati sreće, kao kod strategije prostornog uređenja u kojima su društva povezana nevidljivom vrpcom pod zvijezdom nebeskom, bilo demografski, ekonomski, politički ili geografski.

Kada je riječ o moralnoj odgovornosti inteligencije, nemoguće je govoriti a da ista bude parcijalno podijeljena, da za jedne vrijedi, a za druge da ne vrijedi. Iako moralnoj odgovornosti podliježu svi članovi zajednice, ostaje gorak osjećaj neravnomjerne težine univerzalne odgovornosti koju na svojim plećima nosi inteligencija svakog društva na putu očuvanja i kapitalizacije nauke i naučne misli.

06.08.2016
 



[1] “Aktivnosti intelekta ( moždanog razmišljanja ) dugujemo cijelu civilizaciju i dijelom kulturu, pod uslovom da se iste moraju koristiti tehničkim sredstvima i alatom. Njemu se pripisuje veliki doprinos razvoju ljudskog znanja i nauke kroz uporna istraživanja, analize i sinteze, kalkulacije, zapažanja i logički slijed zaključivanja. Sva dostignuća iz oblasti olakšanja i poboljšanja života stoga rezultat su razvoja ovog razumijevanja. Nažalost, u vremenu u kojem živimo, polazi se od tačke „pretjeranog razvoja intelekta“, koji u obzir ne uzima dugoročne ili neželjene efekte za čovječanstvo i prirodu. Prekoračenjem određenih ograničenja , to vodi uništenju temelja kulture i skoro uvijek samouništenju. Ovisno od pravca razvoja koji intelekt uzme i slijedi, ovisi sudbina čitavih naroda i na kraju cijelog čovječanstva.“ (Int. Udruženje „Mir kroz kulturu“/„Frieden durch Kultur“/“ Peace through culture“), Evropa iz inter-kulturalne perspektive).

[2] «Psihologija gomile», Gustav le Bon, str.19-20.

[3] Pojam javno mnijenje u sebi sadrži upozorenje da se tiče javnih, a ne privatnih stvari. Javno mnijenje se u najširem smislu bavi s «res publica». Dakle, tom pojmu "javnosti" pripadaju svi građani i udruženja građana koji razmišljaju i razgovaraju o zajednici u kojoj žive te ta razmišljanja formuliraju u kritiku i odbijanje, prijedloge i prihvaćanje, koje javno izražavaju i zastupaju, te i na taj način pokušavaju utjecati na javno mnijenje. Na taj način oni zapravo i formiraju javno mnijenje. Ali, s obzirom na to da u pravilu u pluralističkom društvu uvijek postoje različita mišljenja o istoj stvari, ne možemo govoriti o jednom javnom mnijenju, već o javnim mnijenjima. (Wikipedia).

[4] "Politika: nauka i profesija", prof. dr. Milan Podunavac, Beograd, 2013., str.15.



This Page is Published on Augustus 13, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:.13.08.2016. - Last modified:26.08.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE