aktua_avgust_2016.htm

ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









Piše: Anis H. Bajrektarević


ACTUA HOME PAGE





 



Pakao, to su oni Drugi Evropa nakon Brexita, NATO samita u Varšavi, i turske geopolitičke vrtoglavice

Piše: Anis H. Bajrektarević



Nedavno objavljena studija MMF (Međunarodni Monetarni Fond) ‘Razlozi i posljedice nejednakosti’ donosi (još jednom, šestu godinu uzastopice, i treći put za isto jednogodišnje fiskalno razdoblje) uznemirujuću sliku za svakoga unutar G-7, posebno onima u SAD-u i EU. Post-Brexit šok tek treba da se osjeti.

U jednom drugom EXITu, Sartrov Garcin čuveno veli: ‘Pakao, pa to su oni drugi!’ Biznis optuživanja (denunciranja drugog i drukčijeg) ostaje unosan. I dok iz Londona iznimno važna udruga Oxfam koja prati distribuciju bogatstva i bijede, sile i nemoći na našem planetu, potvrđuje gornji navod MMF-a, u Varšavi sajam taštine. Nato samit očajnički traga za neprijateljima.


Eskalacija je najbolji način da se sačuva načeto jedinstvo – nalaže to dobroznani diktat konfrontacione nostalgije. (Da nitko ne bi imao dvojbe, potrudio se i visoki Poljski dužnosnik izjavivši da je ‘multikulturalizam kriv za sve’. Kao Ministar unutarnjih Poslova on zna dobro da mu je zemlja ‘sigurna’: Poljska je etnički ubjedljivo najhomogeniziranija država Evrope.) Da li će, od strane SA Da, vrlo strastveno promovirani TT IP (Transatlantski Ugovor o Slobodnoj trgovini) spasiti stvari? Hoće li ovo uporno inzistiranje na Paktu, gurnuti stvar preko ruba probuđenog nacionalizma, i označiti kraj unionističke Evrope?

Da li će produženje i produbljenje sukoba sa Rusijom zapravo označiti konflikt Atlantsko-Centralne Evrope oko Rusije, internalizaciju mega-geopolitičke i geo-ekonomske dileme – ko sa kime pravi trajnu nagodbu, unutar i izvan post- Brexit Unije? Rekalibrira se Politika i prema Siriji. Ali se bliskoistočno susjedstvo Evrope nezaustavljivo i dalje fragmentira. Jugoistočno krilo posustaje pred ogromnim teretima. Tursku je već zahvatila ogromna geopolitička vrtoglavica.

Napose, da li će više Ukrajinskog (i raznorodnog istočnoevropskog zlog) međuslavenskog udesa otvoriti put drukčijoj pan-kontinentalnoj velikoj nagodbi, ili stezanjem kajiša-smorene Francuske ili über-djelatne Njemačke sa Rusijom, dakle smaku i sumraku EU? Za čiju dobit i dobrobit je Istočnoj Evropi zabranjeno bavljenje slavenstvom, identitetom, socijalnom kohezijom (koja je opasno erodirana kroz promoviranu primitivnu pljačku eufemistički zvanu ‘privatizacija’), sekularizmom i antifašizmom?

Zašto se sada svi čudimo kako ‘odjednom’ svuda okolo Centralne Evrope koju predvodi Njemačka i njena über-majka, neo-Nacizam buja, dok je Rusija jedina koja insistira na (pan-) slavizmu i sama predvodi snage antifašizma?

 

*****
 

Prije no što se pozabavimo ovim pitanjima, treba provjeriti što je (značenje i opseg) ove Evrope? Gdje, kako – i iznimno važno – kada je naša Evropa? Da li je Evropska Unija postwestfalski konglomerat i jedini logičan postmetternichov- ski koncert različitih Evropa, posljednji svjetski kosmopolit koji uživa svoj postmoderni odmor od historije? Može li biti izgubljena Atlantida ili mitska Arkadija – hegelijanski svijet nakon okončanja historije?

Da li takav OZ predstavlja neki lokalno odomaćeni spoj Marks-Engelsove velike utopije i Kenedijevog sanjanog svijeta “gdje su slabi sigurni, a jaki pravedni“?

Ili je to možda, kako Kupchan veli “postmoderni imperij“ – nešto što iznuđuje svoj dobrostojeći status notornim izvozom svojih transformativnih moći: dogme o slobodnoj trgovini i floskulama o ljudskim pravima –modificiranim nastavkom kolonijalne prakse evropskih konkvistadora koji ognjem i mačem širiše trgovinu, kršćanstvo i ‚civilizaciju‘ preko okeana.

Možda neka vrst novog Bizanta u usponu, ili je to više, kako kaže Richard Young, nereformirani i rigidni Rim na zalasku? Konačno je li ovo post-Hobbesianski (ali ne još uvijek Kantovski) svijet, u kom je ‘posljedni čovjek’ protjerao ‘Nadčovjeka’? A moglo bi biti i onako kako implicira jedan stari grafit u Pragu: EU=SU²? Ili je Unizacija Evrope zapravo restauracija univerzalističkog svijeta rimskog papinstva, neka vrst ponovne uspostave Rimokatoličkog Kalifata? Da li je ovakva Unija Leonardov predvodnik za 21. stoljeće, ili možda prije Kaganova ‘Venera’ – neproziran i oblačan svijet, topliji ali podjednako dalek i nepredvidiv baš kao i Mars?
 

Da li je Evropska Unija postwestfalski konglomerat i jedini logičan postmetternichovski koncert različitih Evropa, posljednji svjetski kosmopolit koji uživa svoj postmoderni odmor od historije? Može li biti izgubljena Atlantida ili mitska Arkadija –hegelijanski svijet nakon okončanja historije? Da li takav OZ predstavlja neki lokalno odomaćeni spoj Marks- Engelsove velike utopije i Kenedijevog sanjanog svijeta “gdje su slabi sigurni, a jaki pravedni“?

Da li je to predimenzionirana Švicarska (vođena kakofonijom brojnih jezika i ušuškana u sopstvenom ekonomskom egoizmu, samo na sebe skoncentrisanih ljudi) sa kantonima (zemljama članicama, Savjetom EU), još uvijek kud i kamo moćnijim od centralne vlade (EU parlament, bruxelleska komisija, ECJ – Evropski sud pravde), dok sami Švicarci – u geografskom srcu te Unije – tvrdoglav o prkose bilo kakvom članstvu. Da li je stvarno važno ono što Niall Ferguson primjećuje: “EU nedostaje zajednički jezik, jedinstveni poštanski sistem, zajednički nogometni tim (iako ga ni Britanija nema, prim. aut.), čak i standardizirana utičnica za struju!”?

Kissinger sam je navodno tražio telefonski broj Evrope. Baron Ridley portretirao je Uniju kao Četvrti reich, kojom ne samo da Njemačka dominira, već je institucionalno germanizirana. Jedan drugi konzervativni Britanac, Larry Siedentop u svojoj knjizi Demokratija u Evropi, navodi da je Francuska ustvari ta koja vodi ‘EU šou’ na tipični francuski način – nemarna birokratija koja sprečava bilo kakvu evoluciju Evropskog ujedinjenja u američki stil sjedinjenih država.

Tako je Siedentopova EU više neko Treće bonapartističko carstvo, nego mogući Četvrti njemački reich. Kontinentalija ili Okeanija (Heartland or Rimland)? Konačno, je li Unija, kako je Bržežinski tvrdio, više vrlina nastala iz potrebe da se nakon dugih kolonijalnih prenaprezanja i međusobnog uništavanja (između protagonista malog geografskog odstojanja) spasi nacionalna država, nego što je to bio zahtjev da se istinski gradi zajednica Evrope?

Uprkos različitim imenima i kategorizacijama, historijskim analogijama i opisima u svakodnevnoj upotrebi, većina znanstvenika bi se složila oko same geopolitičke definicije EU. Ona se u literaturi pretežno definira kao kolosalno pomirenje (sporazumno približavanje) Francuske i Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, koje kulminira Jelizejskim ugovorom iz 1961. godine.

Interpretacija ovog instrumenta je utoliko prije jednostavna: Bilateralni mirovni ugovor kroz postignutu nagodbu kojom je Njemačka prihvatila vodeću ulogu Francuske u političkim poslovima EU/Evrope, dok je Francuska zauzvrat prihvatila vodeću ulogu Njemačke u gospodarskim pitanjima EU/Evrope. A sve ovo prećutno potvrđeno od strane perfektnog balansera – Britanije, koja se nakon Drugog svjetskog rata nastojala vratiti svojoj krasnoj izolaciji, i tako nastaviti svoju Brexit distancu od Kontinenta, što je historijska konstanta britanskog razumijevanja, njene uloge i mjesta u svijetu. Tako će se akademski svijet svojim najvećim dijelom složiti da francuskonjemački savez zapravo predstavlja geopolitičku osovinu, kičmu Unije.

Ipak, jedino što danas može očuvati ravnotežu Unije, jeste manevar u kome će Atlantsko-Centralna Evropa vješto kalibrirati i održati ekvidistancu kako od probuđene Rusije tako i od sveprisutne Amerike. Da ponovimo, svaka alternativa sadašnjoj Uniji je velika nagodba ili Francuske ili Njemačke sa Rusijom. A to je povratak na Evropu XVIII, XIX i ranog XX stoljeća – dakle, direktna sučeljavanja oko centralnih sektora našeg kontinenta, trajni sukobi, ratovi i razaranja.

I Rusija i SAD su nebrojeno puta jasno pokazali moć da vješto i istrajno sprovode svoje vanjskopolitičke zadaće, kao i strast i viziju u artikuliranju istog. Unatoč svakom mogućem Grexit-u ili Brexitu, vrijeme je da i Brisel počne da živi svoju sopstvenu ideju, i demonstrira vjerodostojnost. Biologija i geopolitika podvrgavaju se jednom istom zakonu: prilagodi se ili umri.  



This Page is Published on Augustus 17, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:.17.08.2016. - Last modified:26.08.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE