ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA












ACTUA HOME PAGE





 




TAKVA JE MOJA BOSNA

Nur Sadia



Kad insan jednom bježati mora, kad postane izbjeglica, to se tako usadi u kostima, taj strah kojeg osjetiš da poslije toga osjetiš i najmanji impuls, znak da ponovno moraš odnekle bježati. U svom kratkom životu bijah već dvaput izbjeglica. Prvi put moradoh pobjeći iz očeve, rodne kuće, pa iako još dijete koje ne shvaća baš sve –posljedice nas prate niz godina daljnjih i, na neki način, određuju i naš kasniji život. Ili poimanje života i sigurnosti kojeg imamo u njemu. Zapravo nesigurnosti koja nas stalno kroz život prati. Kad si dijete, tad ne tražiš materijalno bogatstvo (bar je u mom djetinjom dobu tako bilo, danas je i to drugačije postalo), svejedno ti je da li je tvoja kuća trospratnica ili neka sitna kolibica. Sve dok u toj kući imaš onu toplinu i osjećaj familijarne atmosfere, ljubavi i sigurnog utočišta kojeg pružaju roditelji i okolina. Svako dijete na svijetu ovom samo to želi, roditelje koji će nas voljeti i tu sigurnost i pouzdanje nam podariti. To su oni najvažniji prioriteti u životu djeteta i ono najvrijednije da bi moglo izrasti u potpunog i samopouzdanog čovjeka. Tek kasnije dolaze druge stvari i želje, koje su zapravo samo to, želje, bez njih se može ako se mora. Kad imaš dom i ljubav u tom domu osnažiš se kao ona žila pod stablom pa rasteš s dubokim i sve širim korijenjem. I kako se sve čvršće te žile u zemlji u kojoj rasteš šire, tako i ti širiš svoj horizont i svjesnost da pripadaš negdje. Da imaš zavičaj i dom siguran.

Odrasla sam na zemlji, sa zemljom srastala i sa njom radila . Moj pogled je spoznao prvo tu zemlju pa tek onda podigoh glavu da spoznam nebo i oblake. Jer ko nije čvrsto na zemlji, taj neće nikad ni znati nebeskim svodom hodati i sanjati. Volim ljude porediti sa voćkama, sa stablom koje raste u bašti. Jer kad zasadimo neko stablo u našoj bašti, mi mu dajemo mjesto koje je jedinstveno, dajemo mu svoju pažnju i mogućnost da izraste u nešto lijepo, zdravo i korisno toj okolini i društvu. Naravno, ako se i dobro brinemo za to stablo koje zasadimo. Tako je i svako ljudsko biće, jedno stablo kojeg je neko zasadio. Dok si još ono sitno stablo, posebno paziti se treba da ne uvehneš, jer još su žile labave i ranjive, pa ako se tu ne ostvari maksimalna pažnja, to stablo ne izrasta na pravi način. Postoji opasnost da zakržlja. Dok sam bila to sitno stablo, tek zasađeno, sudbina odredi da se te žile pokidaju a još vremena nisu ni imale da se zakopaju duboko u tamnu zemlju. Izvukoše se žile i stablo u nemogućnosti u toj zemlji i dalje rasti.

To je bio prvi bijeg, prva neizvjesnost i strah proživljeni. Kad te neko silom izvuče iz zemlje, raskopa ti žile i zemlju koja te umeđila oko tebe rastvori. I presadi te u jednu drugu zemlju u kojoj tek nove žile stvarati trebaš. I ne znaš, kako bi i znao, pa tek si sitna voćka –hoće li te ta zemlja prihvatiti i u sebe duboko primiti. Voljela sam gledati kada djed kalemi voćke, to je za mene bio poseban doživljaj. On je toj voćki davao tako velik značaj, skoro kao neka ceremonija davanja života nekoj zakržljaloj biljci, koju on tako, na neki njegov poseban način, ponovno u život uvede. I ja postadoh njegov kalem. One ranjene dječije žile on je ponovno okrijepio i od mojih zakržljalih listova uspio kalem jednostavan stvoriti koji se, pod njegovom pažnjom i rukama časnim, uspio duboko u zemlju zariti i postati jedno sa tom zemljom u koju me presadiše. Ljudi stari kažu kad djetetu nešto uzmeš iz ruku, trebaš mu nešto drugo, u zamjenu za to, dati. Kad dijete izgubi toplinu svog roditeljskog doma i ljubavi, traži tu ljubav i toplinu na drugom mjestu. Taj kalem ljubavi i tu zamjenu ja dobih u vidu mog djeda. On mi je podario ljubav i on je bio sevaplija da pronađem put vjere.

On je bio prvi učitelj koji me uputio na taj svijetli put . Put Islama. Na blag način i mudrosti pun, kao kroz igru on me privukao da ga imitiram, da mu ugrijem njegov ibrik s vodom za abdest. To je postala ceremonija svakodnevna kojoj smo se oboje radovali. Ta sitna pažnja kojom sam mu mogla pokazati svoju ljubav i poštovanje je bio prvi lijek za oskrnavljeno mlado stablo koje još nije znalo kojoj zemlji pokloniti svoje žile treba. Pa onda moji prvi pokušaji da stanem kraj njega i zamišljam kako se i ja saginjem, pokrete pravim i Bogu se molim. A njemu oči zasvijetle a jezik me njegov blagosilja, jer kaže, Bogu je najdraža i najvrijednija dječija iskrena molitva, pa čak i kad istinski moliti ne zna riječima, Bog sluša dječije srce koje je još neiskvareno i čisto. Dječije se molitve najbrže primaju. Kad je vidio da imam želju naučiti, poslao me je kod mog drugog učitelja, u mekteb.

Imadoh sreće da je i taj učitelj bio kao prvo insan širokog i tolerantnog srca pa tek onda po zvanju hodža koji podučava djecu islamu. Mala prostorija sa par školskih klupa, stara peć u ćošku i stol za kojim je sjedio hodža –ta soba je u idućem periodu postajala toplina i još jedan lijek za dušu dječiju . Hodža Jakub, nek ga dragi Allah nagradi i dženet mu podari, je bio blag s nama, strogost poznavao nije, bio je sušta suprotnost onim učiteljima u školi koji su da bi nas nečemu naučili, uzimali i prut u ruke i njime se služili. A može li se na silu nešto naučiti?Sigurno da može ali ono što je silom ugrađeno, neće ostati u duši. Hodža je znao šta je dječija duša i kako s njom postupati, znao je naći način kako nas nečemu naučiti a da nije silom, već iz istinskog uvjerenja i ljubavi. Ubrzo sam postala stalni polaznik mekteba, svake subote i nedjelje ja sam koračala, po svakom vremenu, do mekteba i učila. Zimi smo svi donosili drva za peć, pa nam nije bilo hladno jer peć je grijala tijelo a ljepota onog naučenog toplinu u duši širila. Hodža je cijenio mog djeda, pa svaki put kad krenem kući, on izvadi jednu cigaru iz svoje kutije, pušio je Laru, i kaže: “Deder, ponesi jednu djedu!“I tako svaki put. Kad sam već savladala prve sure i počela praktično učenje i klanjati, djed je bio ponosan a ja sretna zbog njega. Kad smo djeca, tad nesvjesno pokušavamo sretnim učiniti one koji nas vole. Kao da im se na taj način odužujemo ili zahvaljujemo za tu njihovu ljubav.

Kad god sam pokušavala opisati svoju Bosnu –ja moradoh sjetiti se djeda starog. On je za mene Bosna. On je Bosna, ona praiskonska čista i ponosna žila koja se vjerno probija kroz toplu zemlju. Provedoh dugo vremena u školama, onim sa školskim klupama ali i onim životnim ali ni od koga ne naučih više ko od njega. Danas sve činimo ne bi li smo jednog dana postigli tu mudrost, ispunjenost i smiraj duše na dunjaluku ovom. Moj djed je uvijek imao tu mudrost pomiješanu sa dobroćudnim karakterom i otvorenim srcem. Naša je mahala bila mala, raštrkane starinske kuće po brdima i vrletima bosanskim . Naše su brige bile one svakodnevne borbe seljaka za preživjeti, dan ispunjen radom i znojem a noć počesto vesela sijela uz još poneki posao. Najdraža sjećanja su mi one noći ljetnje kada poberemo žito i sve prenesemo u veliku šupu iznad štale. Svjetla tu nije bilo, fenjeri su gorjeli u ćoškovima a komšije se sastale i s nama ljušte žito. Ruke su vrijedno radile, stariji su prepričavali svoja iskustva i doživljaje iz prošlih dana, omladina se zabavljala i došaptavala u svojim ćoškovima. Kako su samo lijepe bile te noći ljetnje, koliko ljubavi, poštovanja i blizine one ljudske u njoj osjetih, u sebe duboko pohranih i ponesoh u svijet. Ko da sam imala neki išaret da će mi sva ta košara ljubavi i topline od insana jednog dana zatrebati u tuđini.

U to vrijeme tadašnje još je bilo i stida pred starijima. Stida i poštovanja prema njihovim godinama. Pazili smo kako se oblačimo;Nije tada curicama padalo na pamet da pred svojim djedovima i nanama hodaju u kratkim hlačama ili minićima!To je bila sramota . I kada nam se savjetuje da ne izlazimo svakakvi pred starije, nama nije ni padalo na um da previše preispitujemo te odluke ili da se, Ne daj Bože, svađamo oko toga. Kao da nam je minić bio vrijedniji od pogleda našeg djeda, onog pogleda koji nas je milovao i čuvao. Nena je imala seharu i u nju stavljala neke svoje stvari; Sve ono što je za nju imalo neke vrijednosti. Moja se nena mnogo razlikovala od djeda. On je bio krupan čovjek ali tih i blaga srca i jezika, ona je bila sitna ali velika na jeziku i pravi ters nekada. On se brinuo oko rada na zemlji i stoki a ona je išla po pijacama, bila je pravi trgovac. Nakupovali su vremenom mnogo zemlje, šume i raznovrsne stoke. Imali su dovoljno da bi se nešto moglo i prodati i skromno živjeti ali njima je čak bilo i žao prodati ili zaklati neko živinče. A zemlja se nije prodavala, nju je trebalo sačuvati za dalja pokoljenja.

Tako su puno zemlje teškim radom stekli a nisu mogli ni sanjati da će nas zvijeri sa naše djedovine otjerati, da će sva ta njihova zemlja, zemlja bosanskog tla pusta i neobrađena ostati mnogo godina. Gledah od početka djetinjstva svog u djeda, u njegove ruke koje su uvijek bile pune žuljeva a tako puno nježnosti osjetih svaki put kada mi je njegova ruka prolazila kroz kosu. Neškolovan a ko da je svu mudrost svijeta u svoje vene upio, život mu je počesto pokazivao grubu stranu a on se nikad naučio nije biti grub. On je Bosna tanana i blaga, tankoćutna i smiona; On je dašak sjećanja na akšame i ezane, na ibrike i njegove ruke s kojih se slijeva voda, njegov govor s Bogom kojeg nikad ostavljao nije. On je ona Bosna koja se u trenutku zavoli, koja ti u žile i kapilare sve uđe i tu ostaje za sva vremena. On je onaj insan dobroćudni koji je svjestan podsmjeha i zavisti okoline a svoj osmjeh onaj iskreni izgubiti neće. On je ona francuska kapa koju je uvijek nosio a preko nje šal ko turban, pa mi izgleda ko neki odsutni aga kada sjedi u svom budžaku s lulom u ustima a na koljenu mu drijema mačka. Njegove ruke pune časti i odanosti, on nije ostavljao na cjedilu. On je za mene postao sinonim Bosne-onakve kakva je vazda bila i kakva bi i sad trebala da bude. Ne možeš ti, insane, opisati lahko Bosnu;Ona se osjeti u duši, tu se ugnjezdi i ne da se više izvaditi odatle. Ponekad prhne ko ptica pa u tebi stvara vatromet radosti i ljepote, ponekad je srna preplašena koja drhti od straha pred lovcima grubim. Ponekad suzu mora da pusti a ponekad se iz suza i plača rađa snaga nova. Takva je moja Bosna. Takvu ju sanjam i volim. U toj Bosni spava moj djed, pravi sin Bosanski, vitez časti, vjere i velikodušnosti. Takvu Bosnu želim svojoj djeci pokazati, u njoj želim i ja jednog dana spavati.

(Nur Sadia-Kalem muslimanski)



This Page is Published on September 10 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:.10.09.2016. - Last modified:10.09.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE