ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA












ACTUA HOME PAGE





 




KANONIZACIJA - I BOGOVI SU PALI NA TJEME


Piše: Hamdo Čamo




Vatikan, kanonizacija dvojice papa, Foto: Ilustracija/hč

 

U kršćanstvu, koje broji dvije milijarde vjernika, postoji kultura i tradicija da se vjernici ili visoki vjerski službenici - koji su tokom svog vjerskog života slijedili i pokazivali visokomoralna životna i religijska načela - nakon formalne i neformalne procedure proglase svecem ili sveticom. Religije su organizirani sistemi koje stavljaju Boga u središte vjerovanja. Za razliku od kršćanstva, postoje religije koje ne praktikuju kulturu diobe ljubavi i zasluga, osim zasluga i ljubavi prema Bogu.

Zasluge duhovnih vođa (apostola, poslanika) u pojedinim religijama vrednuju se s poštovanjem i na njih se gleda slično, a opet drugačije. Njihove zasluge ma kako ogromne i velike bile, u poređenju sa Bogom ostaju hijerarhijski na drugom nivou u odnosu na božiji nivo. Uprkos zaslugama, poštovanja se iskazuju među religijama na različite načine, ostajući odijeljene od slave koju je Božijom voljom dodijelila ljudska ruka, vođena različitim mjerilima i kriterijima. Koje osobine mora imati neko da bi bio proglašen svecem ili sveticom razlikuje se od slučaja do slučaja, što je za sve koji su zaduženi da se bave odlukama, proceduralno uređen sistem provjera i potvrda. Da bi neko bio proglašen svecem u Katoličkoj crkvi neophodno je „da izazove najmanje dva čuda“. Prvo čudo je "ulaznica" u krug blaženih, dok je drugo čudo neophodno da bi kandidat postao svetac. Nakon podnošenja kandidature, na račun vrlina i djela, kandidat se proučava i slučaj se prosljeđuje do najviših instanci koje se najčešće posthumno potvrđuju i proglašavaju, a tek nakon drugog i konačnog potvrđivanja, dolazi do kanonizacije. Tek tada kandidat postaje svetac ili svetica. Slična katoličkoj kanonizaciji u novije vrijeme je i pravoslavna kanonizacija, koja ima „ljestvicu svetih“ na osnovu njihovih vrlina: svetitelje, svete, sveštenomučenike, velikomučenike, prepodobnomučenike, mučenike, prepodobne i svece.

Svetac je osoba koju zvanična Crkva proglasi svecem „radi predanosti, načina života, posvećenosti Kristu, koja se od davnine štuje kao sveta“. Osobine koje se uzimaju u obzir pri proglašenju sveca jesu ljudske norme u koje spadaju dobrota, moralnost, pravednost, jednakost koja u svakoj osobi vidi čovjeka dostojna poštovanja, božije stvorenje po slici božijoj vrijedno života i življenja.

Međutim, i među svecima ima onih koji dok su bili ljudska bića, time podložni ljudskim vrlinama i manama, nisu imali sve svetačke osobenosti koje se traže od kandidata za proglašenje svecem ili sveticom.

Nekoliko posljednjih prijedloga za proglašenje svetim podijelila su mišljenje kršćanskog svijeta. Naime, javnost je nedavno upoznata sa proglašenjem kandidata svecima, kada je u javnosti burno reagovala kao malo kada u sličnim prilikama. Katolička crkva proglasila je bivšeg kardinala Stepinca svecem, očekuje se i konačno potvrđenje, a Mariju Terezu sveticom. Na drugoj strani, na Kosovu je osvanula freska pravoslavnog patrijarha Pavla sa oreolom. Patrijarh Pavle još nije proglašen za sveca, ali za njega kažu mada je u crkvi bez oreola, u narodu je on svetac. Pitanje je vremena kada će njegovo proglašenje biti konačno i oficijelno.

Šta je to, što je uzbudilo u domaćoj ali i široj javnosti toliku polemiku?

 

 

Kardinal Alojz Stepinac

 

Katolička crkva sjedinjena u modernu Hrvatsku državu i obrazovne procese, u Hrvatskoj i dijelovima Hercegovine, od 1990-tih godina slijedi politiku „izopačene svijesti“ ugašene NDH. Glas Koncila objavljuje djela, intervjue povjesničara koji negiraju stradanja u Jasenovcu, holokaust i krivicu NDH. Hrvatska svakodnevnica su javne zadušnice za Stepinca i Pavelića u Zadru, Zagrebu, Splitu. Proustaški incidenti političara i svećenika, praćeni kulisama muzičke scene zabranjene van granica današnje Hrvatske postala je konstanta. Javnim medijima i kritičarima ne promiče promocija ustaštva koja dostiže vrhunac u javnim tribinama na kojima se otvoreno negira holokaust, progon Židova, Roma i pripadnika drugih nacija i nacionalnosti, podržava rušenje spomenika NOB iz Drugog svjetskog rata, negira postojanje ustaških logora i podržava kultura crnih legija. Kritičari i javni mediji zaključuju da Katolička crkva u svemu što nosi slovo "U" ima "stanovitu slabost". Stepinac je „ocijenjen kao zaštitnik Katoličke hrvatske crkve koja se s njim priklonila vrhu NDH“.

Kanonizacija blaženog Stepinca u isključivoj je nadležnosti Svete Stolice. Proglašenju Stepinca svecem, kojeg je 1998. Katolička crkva proglasila blaženikom, najviše se protivi Srpska Pravoslavna Crkva (SPC). Protivljenje SPC Vatikanu da se Alojzije Stepinac (1898) proglasi svecem leži u osudi da je Stepinac ustaški nadbiskup koji je kao Pavelićev sluga politizirao crkvu, jer je učestvovao u stvaranju ustaške države, u stvaranju logora Jasenovac i što je silom na katoličanstvo preveo 240 000 Srba. Upravo ovih dana održano je prvo zasjedanje Zajedničkoga povjerenstva sastavljenog od hrvatskih i srpskih stručnjaka radi ponovnog i zajedničkoga čitanja života „blaženog Alojzija Stepinca“, u vremenu prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Uprkos svim protivljenjima, vođa delegacije SPC, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, izjavio je da SPC ne može zaustaviti kanonizaciju Stepinca.

 


Majka Tereza

 

Put kanonizacije popločan je trnjem. Kanonizacija kandidatkinje Majke Tereze nije bila ništa drugačija. “Mješavina medijskog kič publiciteta i srednjovjekovnog sujevjerja stvorila je ikonu, napisaće britanski pisac, reditelj i historičar pakistanskog porijekla Tarik Ali (72). „Većina kanonizacija je apsurdna, ali ova je i glupa“ - napisao je Ali u imejlu njemačkoj informativnoj agenciji DPA. „Ovaj papa, koji je inače veoma inteligentan, mora da zna prava djela ove albanske časne sestre“ - rekao je on i ukazao na film “Anđeo pakla” (Hell’s Angel) o Majci Terezi, koji je 1994. snimio s kolegom Kristoferom Hičensom.

Vatikan je 4.09.2016 u svijetu poznatu i čuvenu humanitarku Majku Terezu (Agnesa Gondže Bojadži, 1910-1997) proglasio za sveticu rimokatoličke crkve te je proglašena kao Sveta Tereza od Kalkute. Ono što je za vjernike širom svijeta predstavljalo čistu formalnost, na drugoj strani, još tokom njenog rada u Indiji, njoj se prebacivao nesavjestan rad sa siromašnima. Njeni kritičari, koji dolaze iz drugih država i religija, tako i od Hindusa, navode da je dobročiniteljka Majka Tereza svojim stavovima i ponašanjem zapravo doprinosila povećanju broja bolesnih i siromašnih ljudi koje je, koristeći njihovo stanje, prevodila na katoličanstvo. Najveća prebacivanja idu na teret miliona i miliona donacija za koja se ne zna gdje nestaju, a trebala bi biti iskorištena za gradnju bolnica, škola, prihvatilišta, za renoviranje ustanova za brigu o bolesnima i siromašnima kojima u preko 100 zemalja svijeta upravljaju „Misionarke milosrđa“, koje su se i same našle u centru kritike. Sumnja se da iza svega stoji Vatikanska banka. Mnoge njihove aktivnosti nisu dostupne javnosti iako sve više pritužbi na rad, higijenu, uvjete i neprofesionalnost dolazi od strane dobrovoljaca koji se bave poslovima pomoći i koji uviđaju da se bolesnima ne brinu pravi doktori niti medicinske sestre već neobučene časne sestre i volonteri, često u nehigijenskim uvjetima. Već prije je primjećeno da se „Misionarke milosrđa“ bave nametanjem vjere bolesnicima, a o dogmatskim pogledima Majke Tereze po pitanju abortusa, kontracepcije i razvoda, liberalniji krugovi, naučnici i aktivisti za ljudska prava saznaće 1979. godine, kada je Majka Tereza dobila Nobelovu nagradu za mir, izjavivši potom da je „abortus najveći razarač mira“. Sva prebacivanja odlučno su negirana. Nakon priznavanja dva čuda povezana sa izlječenjem bolesnih, od kojih je ozdravljenje Monike Besre upitno, Vatikan je Majku Terezu proglasio sveticom.

 

 

Patrijarh Pavle


Freska, rad akademskog slikara Slavka Potpare

 

Ukupna slika “Svetog oca Pavla”, njegovog života i djela je pozitivna, uzorna i besprijekorna, stav je SPC, time i većine pravoslavnih vjernika. Smatra se formalnim da Sabor formira komisiju za proučavanje djela, karaktera, života i rada osobe koja je predložena za kanonizaciju, a na osnovu tog mišljenja Sabor donosi konačnu odluku. Što se većine tiče, svi su za proglašenje patrijarha za sveca, jer vjernici, kličući mu, ne uzvikuju uzalud: “Sveti otac Pavle”, pišu mediji bliski SPC. Ono na što se čeka leži u objašnjenju „da njegov kult dovoljno zaživi u narodu“. Malo je poznato da je srpski patrijarh Pavle, građanskog imena Gojko Stojčević, rođen u Hrvatskoj u selu Kućanci kod Donjeg Miholjca (1914-2009). On nije držao do svoje kanonizacije pa je o proglašenju za sveca vladike Nikolaja Velimirovića čak pitao “hoće li Nikolaj biti veći svetitelj ako ga proglasimo za sveca?”.

Šta se to zamjera srpskom patrijarhu čije su moralne vrijednosti i djela, ako je slušati Srpsku Pravoslavnu Crkvu i ine vjernike, nadasve pozitivna, uzorna i besprijekorna?

U nemilosti javnosti našli su se vladika i patrijarh Pavle, kao i njegovi prethodnici, ali i savremenici, zbog krvavih ratnih dešavanja na Balkanu tokom 90-setih godina, nadasve političkog djelovanja Srpske Pravoslavne Crkve, otvorene klerikalizacije Srbije i njenog spajanja vjere i države. Pavle je 1990. izabran za patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Posljednjih godina, političko djelovanje SPC u javnosti izaziva brojne kontroverze zbog širenja klerikalizma, nacionalizma, šovinizma i monarhije, otvorenog protivljenja SPC evropskim integracijama i pravima žena. Sumnja se da je za takvo stanje kriva ekstremno desna ideologija svetosavskog nacionalizma koja se javlja početkom 30-tih godina prošlog stoljeća, a njeg glavni ideolog je upravo za sveca predlagani Nikolaj Velimirović (1880-1956). Osim toga, smatra se da je više od tri četvrtine sveštenstva SPC podržavalo četnički pokret Draže Mihailovića koji stoje iza masovnih zločina tokom svih godina tokom Drugog svjetskog rata. Iako je istima presuđeno i svaki rad zabranjen, Srbija danas doživljava procvat četništva kojeg slijedi historijski revizionizam i rehabilitacija Draže Mihailovića. Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve 19. 5 2003. kanonizira Nikolaja Velimirovića za sveca, što je krunisanje njegove rehabilitacije i sakralizacije.

Raspad bivše Jugoslavije prate ratovi i agresije u kojima nacionalizam cvjeta. Isti tokom borbi traži utjehu, pomoć i zaštitu Crkve koju redovno i dobiva. U početku rata patrijarh Pavle se izjašnjavao protiv nacionalizma, ali nije mogao zaustaviti episkope niti njegovom poznatom izjavom: „Budimo ljudi, iako smo Srbi“. Glasnogovornici nacionalizma unutar SPC 1990-ih godina, kritičari navode sljedeća četiri episkopa: Amfilohija Radovića, Artemija Radosavljevića, Atanasija Jevtića i Irineja Bulovića. Oni su javno tražili spajanje svih srpskih krajeva u "Ujedinjene srpske zemlje", a kritičarima nije promaklo da svi oni nisu uopće marili da li njihovi vjernici čine ili ne čine zločine, već su se brinuli za pomazanja i ohrabrivanja vojnika prije odlaska u boj.

Tokom agresije u Bosni i Hercegovini zvorničko-tuzlanski episkop Vasilije Kačavenda u Bijeljini drži ratnohuškačke govore i javno podržava politiku Radovana Karadžića. Ovaj episkop SPC je također poznat, kao i Atanasije Jeftić po blagosiljanju mladića za odlazak u rat. Militantni stav SPC i RS, čiji odnosi rukovodstva su bili veoma bliski, vjeronauk se uvodi u škole, episkopi su prisutni zasjedanjima Parlamenta, savjetovani su prilikom svih važnijih odluka, što je potvrdio i sam Radovan Karadžić. Kada je Dejtonski sporazum došao na red Slobodan Milošević je tražio od patrijarha Pavla da odobri ovlasti koje su mu Srbi BiH dali da pregovara, patrijarh Pavle je potpisao, ali je Sinod kratko nakon toga proglasio potpis nevažećim. Iduće godine, 1996. Episkop Amfilohije Radović uređuje zbornik „Jagnje Božije i zvijer iz bezdana“ u kojem se obrazlaže pravoslavna filozofija rata i opravdanje agresije u Bosni i Hercegovini. 1997. Patrijarh Pavle potpisuje deklaraciju Haškom tribunalu za obustavljanje suđenja protiv Radovana Karadžića. Malo potom Arhijerejski sabor, predstavnici Crkve traže da se u Srbiji pravoslavlje proglasi državnom religijom, a da se Srbije odredi kao pravoslavna država.

Patrijarh Pavle izložen je kritikama u Bosni i Hercegovini kao i u Hrvatskoj zbog u javnosti poznatih izjava početkom rata, kada je on i Crkva kojom predsjeda javno podržala promjenu granica. Patrijarh Pavle će u svom poznatom pismu 1991. godine tokom rata u Hrvatskoj izjaviti: "Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj". Potom slijedi i pismo srpskog patrijarha Pavla britanskom lordu Carringtonu napisano krajem 1991. Peter Carington je vršio dužnost predsjednika Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Srpski patrijarh Pavle ovim pismom uvjerava Carringtona i međunarodnu zajednicu da svi Srbi imaju pravo okupiti se pod zajednički krov sa Srbijom. Kratko potom Sveti Arhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve donosi u prvom mjesecu 1992. godine odluku da ne priznaje granice između jugoslavenskih republika. Tokom rata u Bosni i Hercegovini Pavle je prijateljevao s Karadžićem, Arkanom, Mladićem, koji će nakon rata biti proglašeni zločincima za kojim će i FBI pokrenuti potragu da ih dovede pred lice pravde u Den Haag. Suđenja Karadžiću i Mladiću nisu završena i traju još uvijek.

Kritike i kontroverze postaju veće kako se bližio uočljiviji kraj rata, kada su sve vojne srbijanske snage u povlačenju potisnute iz Hrvatske, dijelom u Srbiju, a dijelom u Republiku Srpsku. Velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve, koji su bili prisutni na skoro svim ratnim zasjedanjima Skupštine Republike Srpske, ratnu kampanju na terenu pojačavali su svojom političkom i vjerskom aktivnošću. Mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mrda izjavljuje da Srbi pod vodstvom Karadžića i Mladića "slijede trnovit put Isusa Krista". Krajem maja 1993. godine, mitropolit Nikolaj izjavljuje da general Ratko Mladić prihvaća sve njegove prijedloge, a predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, početkom 1994. ocjenjuje odnose između Crkve i države izvanrednim. Amfilohije je sa Cetinja 1994. godine izdaje oštro priopćenje kojim kritikuje Srbe što su "već brigu na veselje udarili", i što kao turisti idu "po primorju i banjama" koje odjekuju od "lahkoumlja i bezumnih zabava". Za razliku od ovih i ovakvih Srba, kaže Amfilohije, "narod i Skupština Republike Srpske danas čuva i obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog". On je rat u BiH nazvao svetim, pravoslavnim, pravednim i bogolikim: „U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva.” Ono što će svijet čuti na suđenju srpskih zločina, genocida, urbicida i kulturocida, gradovima i ljudima u mnogobrojnim zloglasnim logorima smrti, bestijalnijim i zloglasnijim od pojedinih nacističkih logora koje svijet poznaje iz vremena Drugog svjetskog rata, teško da može nositi naziv pravde ljudskosti. Ono što će uslijediti u Republici Srpskoj, ali i Srbiji najbolje ukazuju naslovi medija (RSE, 28.11.2009) svjetskog formata tipa: „Crkva kao centralni komitet“. U jednoj od rasprava pod istim naslovom, SPC se javno kritikuje za klerikalizaciju koja ruši temelje sekularne države (Srbije), „jer se zapravo sada pita o svim bitnim stvarima i u unutrašnjoj i u spoljnoj politici“, zbog toga što je „SPC inkorporirana u manje-više sve državne organe“.

Završna riječ. U istoj emisiji RSE Ljubiša Rajić kaže sljedeće: "Čak je i patrijarh Pavle blagosiljao Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Arkana. Možemo se sporiti oko ratnih zločina Karadžića i Mladića, ali se niko ne može sporiti oko toga da je Arkan bio najobičniji kriminalac za kojim je bila raspisana potjernica u nizu evropskih zemalja. To je za mene ključni problem."

17.10.2016



This Page is Published on October 17, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:17.10.2016. - Last modified:18.10.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE