ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA







Prof. Hamdo Čamo


ACTUA HOME PAGE





 



POPIS BOGUMILSKIH VLADARA (III)

Piše: Prof. Hamdo Čamo




Dalmatinski patareni

Prve pomene jeretika u Dalmaciji nalaze se u Hronici Tome Arhiđakona, koji kaže da su Zadrani prezirali katoličko učenje i da su se dali „poprskati jeretičkom kugom“. Toma bilježi da je Zadar rado primao jeretike, koje su njegovi ugledni građani ugošćavali i pomagali. Sačuvana su imena dvojice dalmatinskih „jeretika“, braće Aristodije i Mateja, sinova Grka Zorovavela, koji se u Zadar doselio iz Apulije. Oni su od svoje mladosti bili Zadarski građani, a spominju se kao "odlični slikari i vrlo vješti u zlatarskoj umjetnosti" a takođe se kaže da su bili "vješti latinskoj i slavenskoj knjizi". Čini se da Aristodije i Matej krajem 12. vijeka i pored zabrane djeluju u Zadru, gdje su još uvijek u mnogim crkvama vršene službe na staroslavenskom jeziku. Nakon smrti zadarskog nadbiskupa Petra (poslije 1193.), nadbiskupska stolica ostala je prazna sve do 1198., nakon čega je mimo kanonskih propisa od strane zadarskih laika izabran pređašnji hvarski biskup Nikola, rodom Zadranin, koji je preuzeo zadarsku nadbiskupiju bez dozvole pape. Iste godine, Zadranin Maldenar i Toljen Kačić, napali su pravo posjedovanja imanja zadarskog samostana u Suhovarama pri čemu su sudskom sporu prisustvovali pomenuti Matej i zadarski nadbiskup Nikola. Nikola je kao jeretik i otpadnik anatemisan i smijenjen 1201. godine, čime je Zadar sve do 1204. godine ostao bez nadbiskupa.

Papinski je Rim nastojao da te heretike, a naročito njihova središta, uništi bez mnogo teoloških rasprava. Pape su osjetile da je taj pokret usmjeren protiv njih i njihove nove politike, koja je od druge polovine XI st. težila za prisvajanjem svjetskog gospodstva u feudalističkim formama. Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073-85), a njegovi su je nasljednici nastavili. U ostvarivanju te politike pape pokreću križarske ratove. Osim Prvoga križarskog rata (1096-99) koji je u zauzeću Jeruzalema imao barem neki uspjeh svi su daljnji završavali ne samo neuspješno već često upravo katastrofalno za kršćanske vojske.

Nakon Istočne šizme 1054. godine i podjele Crkve na dva dijela (raskol na zapadnu katoličku i istočnu pravoslavnu crkvu) otpočela je borba za prostorne uticaje u čijem središtu se bez svoje volje našla i srednjovjekovna Bosna. O čemu u svom djelu izvještava i dr. Vaso Glušac: „na Balkanu, poslije VIII vijeka, nije bilo nikakve jeresi, pa ni bogumilske, pokazuje i historija borbe koja se vodila između Istočne i Zapadne crkve i dovela do crkvenog rascjepa 1054. godine“.[1] Sa jedne strane najžešći protivnik heretičke Crkve i njenih pripadnika bio je srpski župan Stevan Nemanja[2] koji se nije libio upotrebe vojske te "jedne popali, druge različitim kaznama kazni, treće progna iz države svoje, a domove njihove i sve imanje sakupiv razda prokaženim i ubogim; učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, što ne ispovijeda Krista, sina božjeg, a knjige njegove nečastive spali i izgna ga".

U evanđelju (biografiji) Savinom, od Bogumila Teofila, piše: „Paljevinama sela gdje žive (kako on kaže), braća naša, ali na njihovu nesreću ne po vjeri. Na samom začetku Raške države činio je bogumilima torturu i progon“. [3]

Katolička Crkva nije bila ništa manje naklona bogumilskom učenju.

Progon se nastavlja i sa Zapada, tako da papa Bonifacije VIII (1294-1303) naređuje franjevcima da istrijebi “…kugu jeretičku, opačinu koja je narasla u krajevima Raške, Dalmacije, Hrvatske, Istre, Bosne i u provinciji Sklavaniji.[4]

Progoni u vlastitim redovima od strane inkvizicije najbolji su primjer okrutnosti Crkve kroz koje se može zamisliti šta se tek događalo sa bogumilima i njihovom imovinom. U spisima se kao žrtva inkvizicije pominje Markuntin Dominis - Gospodnetić (Rab, 1560 - Rim, 1624), senjski biskup a potom i splitski nadbiskup koji se istakao radovima na poljima fizike i teologije. Premda je pripadao isusovačkom redu i predavao matematiku, filozofiju, logiku i retoriku od Padove do Rima, zbog sukoba sa katoličkom crkvom bio je prisiljen da emigrira u Englesku (1616-1622). Povratkom u Rim 1622. umire u zatvoru inkvizicije. Tijelo su mu izvadili iz groba i spalili na lomači na trgu Campo dei fiori u Rimu 21.XII 1624. godine. Još 1578. godine Francesko Pena piše da "cilj inkvizicijskih postupaka i smrtnih osuda nije spašavanje duša optuženih, već zastrašivanje ostalih", čime bi se osude u odsustvu napravile lutke osuđenika i uz njegovo ime i razlog osude bi se ustupale svjetovnom sudu, da je sve tako izgledalo kao da  je  "odsutni u stvarnosti još uvijek prisutan".

U križarske ratove bilo je uvučeno i Bizantsko Carstvo, jer su križarske vojske prelazile pustošeći i plijeneći preko njegovog teritorija. A zauzvrat bizantski car Manuel Komnen poduzeo je protuofenzivu na Zapad (1162-80), od koje je naročito trpjela Ugarska, pa onda naše zemlje. No, neprijateljstvo između kršćanskog Istoka i Zapada dostiglo je vrhunac kad su križari 1204. osvojili Carigrad i osnovali tu Latinsko Carstvo. Zbog tih je neuspjeha savremenike, koji su mislili u religioznim kategorijama zahvatilo duboko razočaranje: mjesto brze i lake pobjede nad nevjernicima, koju su im obećavale pape, slijedio je poraz za porazom; mjesto sloge kršćanskog svijeta, došlo je do razdora među kršćanskim narodima; mjesto obećana bogata plijena i obilja zemalja na Istoku na evropski su se svijet sručile nevolje, i on je i dalje ostao u neimaštini.[5]

Provodeći reformu u duhu univerzalne Crkve, papa Inocent III. (1198-1216) nastojao je zajednici bosanskih krstjana dati zapadnjački profil i njezin život urediti prema statutima postojećih redovničkih zajednica na način kako je to uradio s humilijatima i siromašnim katolicima. Tada provedena istraga Rimske kurije u Bosni ostavila je po strani bosansku biskupiju, koja će tek dva desetljeća kasnije postati njezinom glavnom preokupacijom. Nakon spomenutoga skupa u aprilu 1203. smatrao je papinski legat Ivan de Casamaris potrebnim u pismu Inocentu III. naglasiti da se prostrana bosanska biskupija trenutno nalazi bez biskupa, te je sugerirao da se za novoga biskupa imenuje jedan Latin, a bosanski teritorij, radi lakše uprave, podijeli na tri ili četiri dijeceze.[6]

Papa Inoćentije III pokreće četvrti krstaški rat za "oslobođenje svete zemlje" u kome strada Zadar. Godine 1202. evropsko plemstvo cjelokupnom vojnom silom stižu u Veneciju, odakle je trebalo da se mletačkim brodovima prebace u Palestinu. Pošto, navodno, nisu imali da plate Mlecima prevoz, na poziv mletačkog dužda, udaraju na Zadar. Nesumnjivo je Zadar 1202. teško stradao i zbog veze s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama istakli krstove, da uvjere krstaše da nisu bogumili, koji odbacuju krst. Srećko M. Džaja - Dubravko Lovrenović, "Srednjovjekovna Crkva bosanska" Toma Arhiđakon smatra pad Zadra božjom kaznom »jer su se žitelji njegovi odvratili od rimske crkve i prionuli uz jeretike«[7].  Iako je Zadar razoren i osvojen od krstaša i pripojen Mletačkoj republici, u gradu se i dalje bilježi postojanje jeretika. 1234. godine je zadarski nadbiskup Ivan u prisustvu brojnih sveštenika pročitao optužbe protiv biskupa Treguana koji je izopšten kao falsifikator papske bule i zaštitnik jeretika (lat: fautor hereticorum).[8]

Zabilježeno je da su franjevce, koji su u Zadar došli sa ciljem pokrštavanja heretika, 1308. godine fizički napali tamošnji sveštenici i učenici.

U Splitu dolazi do najjačeg protiv crkvenog pokreta u Dalmaciji, uzrokovanog ekonomskim povlasticama koje je uživao kler. Bogumili su se protivili crkvenom posjedu i zahtjevu da se crkvi plaća desetina.

U Splitu 1162. godine dolazi do velikog spora građana sa crkvom, kada gradsko vijeće donosi odluku da se crkvi ne smiju ni darivati ni prodavati nekretnine, da bi spriječilo gomilanje crkvenog posjeda. Crkveni poglavari se obraćaju papi Aleksandru III, koji je zaprijetio da se odluka ukine, inače će glavari Splita biti izopšteni iz crkve a grad udaren interdiktom.

Novi splitski nadbiskup Bernard, rodom iz Peruđe, ubrzo po preuzimanju dužnosti 1196. godine počeo je organizovati akcije protiv patarena, među kojima bijahu i Matej i Aristodije. Uskoro su ovi hrišćani koje je crkva osudila kao heretike, prognani iz grada uz velike pogrde, njihova imanja zaplijenjena, a knjige spaljene. Mnogi prognanici su tada, početkom 1200. godine, našli utočište pod okriljem crkve bosanske i bana Kulina. Papa Inoćentije III povodom toga piše ugarskom kralju Emeriku 11. oktobra 1200:

"Doznali smo da je plemeniti muž bosanski ban Kulin, kad je nedavno naš brat splitski nadbiskup znatan broj heretika istjerao iz Splita i Trogira, dao njima ne samo sigurno skrovište nego i očitu zaštitu, a njihovoj nevaljaštini dao svoju zemlju i samoga sebe te im ukazao pažnju kao katolicima, čak i više nego katolicima nazivajući ih hrišćanima". (Papa Inoćentije III u pismu kralju Emeriku).[9]


Dalmatinsko bogumilstvo, o kojem tako malo znamo, bilo je svakako odjek i ogranak bosanskoga. Tu, na istočnoj obali Jadrana, u gradovima koji su bili izloženi udarcima sa zapada i u kojima su bogata vlastela čvrsto držala vlast dijeleći je u pravilu s bogatim i utjecajnim klerom, nije - čini se - bilo dovoljno uvjeta da ovaj heretički pokret uhvati dublji i trajniji korijen. Teološka struktura bogumilstva, na temelju koje je moguće doći do raznih kulturno-političkih zaključaka o tom pokretu, sadržana je u jednom vrlo zanimljivom kasnijem spisu što ga je 1461. godine sastavio kardinal Juan Torquemada, stric zloglasnog španjolskog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade i najugledniji tadašnji katolički bogoslov uopće. Te godine dovedena su u okovima u Rim tri bosanska vlastelina ("tri prvaka hereze moćna na kraljevu dvoru"), i to: Đuro Kačinić, Stojšan Tvrtković i Radmil Voćinić. Ti su ljudi bili uporni bogumili, ali su natjerani da se pred papom svečano odreknu svojih "manihejskih zabluda". Saslušao ih je sam Torquemada pa je na temelju toga sastavio abjuraciju s popisom "pedeset zabluda manihejskih u Bosni".


Korijeni inkvizicije

Prvi procesi protiv hereze vođeni su još u 6. stoljeću u Bizantskom Carstvu. Država je štitila vlastite interese u kojima se krivovjerje smatralo napadom na državnu vlast i državnom izdajom koja je remetila opći mir.

Novi pravci heretičkog učenja počeli su se širiti u 13. stoljeću i razlikovali su se od zvaničnog učenja Crkve, a kako su uzeli maha širom Evrope papa Grgur IX je u želji da oduzme pravo ispitivanja heretika lokalnim vlastodršcima već imao pripremljen plan. Radi opasnosti za državne, ali i crkvene vlasti, 8.02.1232. papa Grgur IX. je osnovao inkviziciju sa jasnim pravilnikom i postupcima prema budućim ispitanicima. Poslove inkvizicije  (inkvizitor znači „istražitelj“) povjerio je redu Dominikanaca. Priče koje su se širile o humanim zatvorima Rimske inkvizicije, uvjetima i pravima zatvorenika koje mogu sanjati i današnji zatvorenici, smatra se najvećom propagandom Crkve svoga vremena. Otprilike stotinu godina kasnije osniva se i Španska inkvizicija nakon progona muslimana, prije kojih se dogodio progon Židova, krajem 13. I početkom 14. Stoljeća od strane Francuske i Engleske, što je prešućivano i čuvano kao najveća tajna do novijih vremena. Osnivanje inkvizicije u Španije imalo je za cilj stvaranje novog identiteta koji je nedostajao Ibarskom poluotoka. Otvaranjem Vatikanskih arhiva inkvizicija je dobila novo svjetlo. Papa Ivan Pavao II. 1998. tražio je oprost „za sve greške“ Crkve.

U petom vijeku, dakle na početku raspadanja rimske imperije, prodrla su u Španiju germanska plemena Alani, Vandali i Suevi, koja su, potisnuta od Huna, bježala prema zapadu. Naročiti su preplavila plodnu i bogatu Andaluziju i Luzitaniju na jugu poluostrva. 441 godine potisnuli su ih Zapadni Goti, koji su se pojavili kao saveznici Rimljana, da bi zatim 558 godine oteli od svojih saveznika i posljednji komadić španskog teritorija. Gotski kralj Recared I prešao je u hrišćansku vjeru, prisiljavajući narod da slijedi njegov primjer. Iz Gota i Rimljana, stopljenih u Romane, proizašao je onaj romanski narod koji je kasnije postao najčvršći oslonac katolicizma Srednjeg vijeka. Time je rastao sve više i uticaj katoličkog sveštenstva koje je do tada bilo gonjeno. U savezu sa plemstvom borio se ojačani kler protiv naslijeđa prijestola. Za kler bi nasljeđe krune značilo ograničavanje njegovog uticaja, tim prije što je pri kraljevskim izborima mogao da utiče na sam izbor, a u vezi sa tim i na ograničavanje kraljevske vlasti.

Crkva se sve više bogatila, a sveštenstvom su preovladala svjetovna raspoloženja, usljed čega se u krilu samog klera pojavila reakcija u vidu mnogobrojnih struja, koje su, u želji da suzbiju ove nove pojave u redovima klera, tumačile na svoj način učenja hrišćanstva i iz njih izvodile religiozne zapovijesti. S druge strane je u gradovima, opterećenim nametima, počeo da provijava slobodoumniji duh, koji je zaprijetio crkvi. Pritješnjena tako sa dvije strane zvanična crkva tražila je inkviziciju.

Ferdinand Katolički zaveo je inkviziciju prvo za Kastiliju, a nekoliko godina kasnije za Aragoniju i Kataloniju. Kao prvi veliki inkvizitor postavljen je od kralja Tomas de Torquemada 1484.

Španija je usljed svog historijskog razvoja bila upućena na papu i vezana za katoličku monarhiju. Kao ekonomski jako razvijena nacionalna država Španija je u papi vidjela najpogodniju polugu za svoje imperijalističke prohtjeve. Ideologija katolicizma bila je oficijelna ideologija španske velesile srednjeg vijeka. Katolicizam kao ideologija feudalizma ipak je bio nesposoban za kapitalistički vijek.

Raspravljajući o spaljivanju jeretika (januara 1895) u časopisu "Analecta eccelesiastica, Revue Romaine" piše: "S punim pravom su se crkveni i građanski zakoni borili protiv ovakvih jeretika (sikofanata), da vuci u jagnjećoj koži ne bi okužili i opustošili stado. Dođu li vuci u jagnjećoj koži da rastrgnu jaganjce, neka budu odagnani ognjem i mačem. O vi blagoslovljeni plameni lomače!..O presvijetla i prečasna uspomena na Thomasa Torquemadu! Ovaj vrhovni inkvizitor dao je spaliti dvije hiljade jeretika, i t.d.

Nekoliko njih zalažući se za inkviziciju i smaknuće jeretika, među njima A.M. Lepicier profesor sa papinom "Collegium de propaganda fide" u Rimu, u svom djelu "De stabilitate et progressu dogmatis", Romae 1910, izdatom sa dozvolom crkve, iznosu mišljenje da crkva kao najsavršenija zajednica ovoga svijeta ima isto pravo kao i svaka država da izriče sve kazne, pa i smrtnu. "Sie enim cur Ecclesia simile ius denegabitur relate ad hominem, tam gravis criminis reum, quale est crimen infidelitatis". U prijevodu: "Ako društvo sebi uzima pravo da smakne nekog ubicu čak i onda ako se ovaj pokaje, zašto bi se uskraćivalo crkvi isto pravo kad je u pitanju čovjek koji je kriv za tako težak zločin kao što je jeres?"[10]

Jeres je grijeh za koji čovjek zaslužuje da bude izopšten ne samo iz crkve, nego i iz svijeta svojom smrću. Ako jeretik ostane pri svojoj zabludi, neka crkva prestane sa pokušajima da ga spase i neka se brine za spas ostalog čovječanstva, na taj način što će presudom ekskomunikacije dotičnoga isključiti iz svoje sredine. Ostale neka propusti svjetovnom sudiji, da ovaj jeretika smrću ukloni s ovog svijeta." - To je još dan-današnji važeći zakon katoličke crkve.[11]

Na grbu inkvizicije piše:"Exurge domine et judica causam tuam", Psalm 73. / Slobodni prijevod : Pritisnite (to?) od Gospoda i pravo (je?) Vaša osnova, Psalm 73.

 




[1] Vaso Glušac, Istina o Bogumilima, Beograd 1945, str.6.

[2] Nemanja održava Sabor u Deževi (1282) na kome donosi odluku o čišćenju Raške države od mrske jeresi, odnosno bogumila. On je bio rigorozan prema njima, mnoge je pobio, a didovima, to jest učiteljima, jezik sjekao i mnoge u tamnicu slao. (Jaroslav Šidak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975. Str. 40, 42, 51, 216, 276, 365.

[3] Sulejman Aličković, Bogumili Sandžaka, Tutin 2008, str. 10.

[4] Digard, Faucon and Thomas, Les registres de Boniface VIII.- Paris, 1884, sqq.); und VILLANI, Hist. Fiorentine, in Muratori SS. Rer. Ital., XIII, 348; DENIFLE, Das Denkschrift der Colonna gegen Bonifaz VIII., u. der Kardinäle gegen die Colonna, in Archiv für Litt. u. Kircheng. des M. A. (1892), V, 493.

[5] Bogumili, Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534.

[6] Srećko M. Džaja- Dubravko Lovrenović, "Srednjovjekovna Crkva bosanska"

[7] Bogumili, Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534.

[8] Klaić, Povijest Hrvata I, Zagreb, 1899, 190.

[9] Bogumili, Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534.

[10] Emil Lucka, Torquemada i inkvizicija u Španiji, str.9-19.

[11] Ibidem, str.35.



This Page is Published on October 25, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:25.10.2016. - Last modified:25.10.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE