ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA












ACTUA HOME PAGE





 




POPIS BOGUMILSKIH VLADARA (V)

Piše: Prof. Hamdo Čamo


 


Procesi kristijanizacije


Mada većina bosanskih muslimana vodi porijeklo od pripadnika sve tri vjeroispovijesti koje su zatečene u bivšem Bosanskom kraljevstvu, činjenica je, međutim, da su samo s v i pripadnici Crkve bosanske prešli na islam.[1]

Pokatoličavanje pripadnika Crkve bosanske nije došlo samo od sebe, već uredbom  Katoličke Crkve koja je neumorno slala svoje misionare od kojih su u svom mudrom djelovanju imale najviše uspjeha pripadnici franjevačkog reda, poznatiji kao franjevci.

Muslimansko stanovništvo, formirano tokom XVI i u XVII stoljeću, koga je bilo u izraženom broju u crnogorskim primorskim gradovima, bilo je primorano na povlačenje ispred mletačke ofanzive, a poznato je da je “veći dio Boke Kotorske bio pod Turskom”. Godine 1654. (15. maja) bio je u Perastu potučen Mehmed aga Rizvanbegović, a 1684. Mlečani su zauzeli Risan. Barski nadbiskup Andrija Zmajević tada je hrabrio Peraštane sa minareta tamošnje džamije koju je potom pretvorio u crkvu. Tri godine zatim (1687.) pao je i Novi (Herceg Novi).

Pomeni muslimanskih porodica u drugim sada crnogorskim gradovima u XVII stoljeću, česti su. U Podgorici se 1618. godine pominju: Muhamed-aga, Sulejman čauš, Muhamed (drugi), Selim ćehaja, Mustafa ćehaja.

Hasan-beg Perhatović prodao je 3. februara 1605. zemlju na Cetinju. Vladika Ruvim kupio je 28. juna 1629. dio mlina od Ali-bega Hajdarvojvodića za 40 groša. Sveštenici manastira Bercinje otkupili su desetak od muslimana iz Žabljaka. Kao stanovnici Žabljaka pominju se 1697. Mustafa-aga, Ćelebija, Mustafa-aga Dedović, Mustafa Hasan-baša.

Etnološki istraživanja Crne Gore Jovana Erdeljanovića dala su dragocjene podatke o svojevremenom prisustvu islamiziranih, i to na onim prostorima Stare Crne Gore gdje se mislilo i smatralo da ih nikada nije bilo (Rovinski smatra da u Cucama nikada nije bilo “Poturčenjaka”). Ne samo na osnovu brojne toponimije i predanja, on je zapisao da je u XVII stoljeću bilo muslimanskog stanovništva u Cucama, Ozrinicima, Pješevicima, Zagaracu. “Koliko se pamti – piše Erdeljanović – veći dio zemlje, osobito one u “Polju” Turci su prodavali Pješevcima, ali im je mnogo i oteto”. U Progonovićima su živjeli Adrovići; u Stanisavljevicima (Staniseljima?) Asanovići – islamizirani Popovići. ‘mnogo poturčenjaka” bilo je u selima Lješanske nahije (Selište, Goljemadi, Begova Glavica, Pod Stranom), ali su početkom XVIII stoljeća iseljeni i njihovi potomci su: Mehmedagići, Omerćehajići, Vranići (Vranić Oda-beg) i drugi.

Padom Herceg Novoga mnogobrojno stanovništvo je odvođeno i kako bijelo roblje prodavano na pijacama roblja. U prošlosti najznačajnija pajaca robova, na našoj obali Jadrana, bila je na ušću Neretve.  U Italiji, gdje je ropstvo cvjetalo u XV i XVI vijeku, bile su poznate pijace robova po mjestima na ušću Neretve, u Dubrovniku, Đenovi i Veneciji. Ipak, najvećim dijelom stanovništvo Hercegovine je pokatoličavano što dokazuje postojanje mnogih porodica istog porijekla.

Pa, i kasnije, uprkos tome što se aneksija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije u javnosti pominjala kao krađa „tuđih teritorija“, aneksija je predstavljala okupaciju Bosne i Hercegovine tokom koje je zahvaljujući politici Austro-Ugarske vršena  katolizacija Bošnjaka i njihovih prostora, kao što će tokom Jugoslavije SHS, a potom i Kraljevine Jugoslavije biti vršena planska pravoslavizacija.

Pomenimo gradić Bugojno koji je "kao privremena krajnja tačka željeznice koja vodi od Lašve prema dalmatinskoj granici. On broji jedva 1000 stanovnika, među kojima oko 400 katolika, a ipak posjeduje najveću katoličku crkvu u Bosni”. Renner iznosi zanimljiv podatak na koji način je došlo do ideje i sredstava da se u Bosni u to vrijeme, baš u Bugojnu, gradi najveća katolička crkva. On u vezi s tim kaže: “Kada je godine 1879. održavan banket povodom srebrne obljetnice vjenčanja cara Franza Josefa, dao je jedan franjevac ideju da se u Bugojnu gradi crkva i plan je naišao na odobravanje. Novac je do sada namaknut skupljanjem u Austro-Ugarskoj ...”[2]

Koliku važnost i značaj je Bosna i Hercegovina imala za Katoličku crkvu pokazuje podatak da je Vatikan nakon 2000 godina kršćanstva Bosnu i Hercegovinu darovao kardinalom i na poziv biskupa Biskupske konferencije BiH upriličio dolazak pape Franje u Sarajevo juna 2015. godine za državne počasti i toplu dobrodošlicu građana. To je ujedno bila treća posjeta poglavara Katoličke crkve Bosni i Hercegovini. Prethodno, papa Ivan Pavao II u dva navrata je boravio u Bosni i Hercegovini.



Slučaj Šitović Hasana

Fra Lovro Šitović je rođen u Ljubuškom godine 1682., a umro je u Šibeniku 28. februara 1729. Bio je književnik inače porijeklom iz muslimanske obitelji rodnog imena Hasan. Postoje rasprave je li njegovo prezime Sitović ili Šitović. Otac mu je u vrijeme austrijsko-turskog rata (1690.) bio zarobljen u Dalmaciji, pak je njega kano dječaka ostavio za jamstvo, dok ne prikupi novac za otkup od harambaše Šimina Talajića Delije u Vrgorcu. Dječak je to vrijeme proveo kod franjevaca. Nakon što ga je otac vratio u rodnu kuću, uskoro je pobjegao nazad franjevcima. Kršten je u 17. godini i svoje ranije ime Hasan zamijenio imenom Stjepan, a kasnije je uzeo redovničko ime Lovro. Visoko obrazovanje vršio je u Italiji. Kao nastavnik je djelovao u Makarskoj, Šibeniku i Splitu. Objavio je djelo u stihovima ,,Pisna od pakla'' (1727.), koje je, kako sam kaže, složio u »hrvatski jezik i pivanje«. Tvorac je i jedne latinsko-hrvatske slovnice (1713.).

Šitović je prvi franjevački pisac koji je cijelo jedno djelo napisao u stihovima. Njegova ,,Pisna od pakla'' vjerskog je sadržaja, a pisana je u duhu narodnog pjesništva.

Navod iz prve slovnice hrvatskoga jezika u BiH, koju je godine 1713. objavio fra Lovro Šitović Ljubušak, član crkvenog područja (provincije) „Bosne Srebrne“. On svome prigliubglenome sctioczu“ na starome hrvatskom jeziku, u prvoslovu kaže:

Oi Dragi, i mili Štioče, nemoise čudit ovomu momu, ako i malahnu trudu; jer kad razumiše razlog, i uzorak, rad Kogasam ovo dilo sastavio, tichese isti izpovidit, dassam dobro učinio. Jurie tebi očito, da mnozi Narodi, to iest, Franczezi, Špagnoli, Italianczi, Nimczi, Ungari lascgane nauče Grammatiku, nego mi Harvati. Jer? ierbo oni štampaiu Grammatike u suoie vulastite iezike istomačene, i tako nie gnimi muka naučit Regule Gramatičke, Kako nami, ierbo mi neimamo Gramatikah u naš iezik istomačenih. I Premda iessu Kojigodi Naučitegli Grammatike, istomačili Declinatione imenah, i Conjugatione Verabah harvatski; ništa nemagne nissu (što ja mogu znat dassam vidio) suih Regulah zadosta izrekli, ni obratili. Ja Dakle buduchi vidio mnoghi truud Mladicah, Bosne Argentine; toliko Secularah Koij uče, i misle bit Redouniczi S. Patriarche Odeza Francesca, Koliko i Diacah Professah; a malahan gnihou plod, naiprisamse ganuo gliubauju Maike Provincie (Koioibih rad služit u nauku) pak rečenih mladichah, tersam ovo dilašcze napravio na gnihouu službu i Korist; iedabi Boog dao, i Diva Maria Pomochniza pridobra recene Provincie, da mladichi učine dostoine plode Krisposti, i nauka u Urime suoie. I Bogti bio vazda na promoch; a ia na sclusbu.“

Evo kako Fra Lovro Šitović kaže za svoju pjesmu ,,Pisma od pakla'' štampanu u Mlecima: »Vazda želim, da budem pivana Kršćanskom dragomu narodu, Ki po svitu jošte živi gredu... Razumi se, onizima pukom, Ki govore h r v a t s k i m jezikom.“

******

Rukopisi srednjovjekovne bosanske književnosti

Hvalov zbornik

Hvalov zbornik” je reprezentativno djelo srednjovjekovne bosanske književnosti. Pisano je za bosanskog velmožu Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1404.godine. Priredio ga je krstjanin Hval u doba ‘dida Radomira’, poglavara Crkve bosanske. “Hvalov zbornik” predstavlja najkompletniji rukopis srednjovjekovne bosanske književnosti. Ima najveći obim, najljepše iluminacije i najbolje je očuvan. Zbornik se sastoji od 359 bogato ukrašenih listova pergamenta. Pisan je u jednom stupcu. Malog je formata 11×17 cm. Obiluje mnoštvom inicijala, iluminacija, minijatura i zastavica. “Zbornik” sadrži biblijske tekstove, tj. čitav “Novi zavjet” (četiri evanđelja, Apokalipsa, Djela apostolska i Poslanice), dijelove “Starog zavjeta” (Psaltir, biblijske pjesme, Dekalog), te četiri nebiblijska apokrifna teksta. “Zbornik” je pisan starom bosanskom ćirilicom, bosančicom.

Hvalov zbornik” danas se nalazi u Italiji u Bolonji. Otvoreno je pitanje na koji način i u koje je vrijeme “Hvalov zbornik” iz Bosne prenesen u Italiju. Po jednima prenijele su ga izbjeglice iz Bosne pred naletom Osmanlija, a po drugima to su učinili predstavnici inkvizicije. Početkom 18. vijeka “Hvalov zbornik” pripadao je italijanskom latinisti Đakomu Fačolatiju (Giacomo Facciolati 1682-1769). On ga je poklonio papi Benediktu XIV. Papa Bendekit XIV ga je predao Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji gdje se i danas nalazi.

Hvalov zbornik” objavljen je u fototipskom izdanju sa transkriptom 1986.[3]

Hvalov zbornik je Hrvaoje sam naručio, pisan he domaćom bosanskom ćirilicom, vjerovatno u njegovoj rezidenciji u Omišu a pisar Hval se slično potpisuje kao krstjanin u kolofonu. Time je otvoreno pokazao da je pripadnik Crkve bosanske te upisuje da je vrijeme pisanja u diba "dida Radomira" tadašnjeg poglavara Crkve bosanske, 1404. godine iz čega proizilazi da je i Hrvoje bio prikriveni "krstjanin" Crkve bosanske.
 

******

Mletački ili Venecijanski zbornik

Pisan za feudalca Hrvoja Vukčića Hrvatinića poluustavnom bosančicom
Hrvoje Vukčić Hrvatinić, (Kotor, danas Kotor Varoš, BiH, oko 1350. – 1416.), veliki vojvoda bosanski, knez Donjih kraja, hrvatski ban (podkralj), župan vrbaske županije i herceg splitski.

Mletački ili Venecijanski zbornik nastao je na prelazu između 14. i 15. vijeka, a po karakteru i sastavu te inicijalima najsličniji je Hvalovom zborniku, koji je nastao 1404. godine. I on je pisan za feudalca Hrvoja Vukčića Hrvatinića, pisan je poluustavnom bosančicom, a ima i manji broj papirnih listova. Spada u one rijetke bosanske kodekse koji su sačuvani gotovo kompletni, ima 300 listova na pergamentu koji su bogato iluminirani, ali su nedostaje kolofon, dok na listu 289 suvisli tekst se prekida.

Prvo spominjanje rukopisa potiče iz 1719. godine, dok ga 1794. godine J. Dobrovski opisuje po prvi put. Da li je i ovaj rukopis dospio zahvaljujući nekom od inkvizitora u Italiju, nema traga. Zna se samo da se danas čuva u Biblioteci Sv. Marka u Veneciji, u zbirci MSS Orientali, pod signaturom Orient 227, Collocazine 168. Postoji pisani trag da je kodeks postao dijelom Biblioteke posredstvom kolekcionara i bibliofila Gianbattiste Recanatija (Venezia 1687-1734.) koji ga je oporučno ostavio zajedno sa 215 drugih rukopisa Biblioteci 1734. godine. Na osnovu bilješke na margini lista 257r utvrđeno je kako je prije G. Recanatija kodeks bio u biblioteci samostana Sant’ Antonio di Castello u Veneciji sve do izbijanja požara 1687. g.[4]

Osim navedenih djela, tragom pisane bosanske baštine tu su još Batalovo, Čajničko, Sofijsko, Vrutočko, Divoševo, Miroslavljevo i Nikoljsko evanđelje, Grškovićev i Mihanovićev odlomak, Radosavljev zbornik i mnoga druga djela bosanskih rukopisa.[5]
 

******

 

Pijace bogumilskoga roblja

Već 1291. godine historijski izvori bilježe prisutnost dva franjevca u srednjovjekovnoj Bosni. Druga polovina XIII st. karakteristična je po zajedničkoj djelatnosti dominikanaca i franjevaca. Katolička crkva u toku XIII st. dio svoje aktivnosti prenosi na prosjačke redove koji to prihvataju pošto nisu još uvijek dovoljno jaki da preuzmu borbu protiv heretika.

Žestok sukob izbio je oko toga ko ima pravo ubirati crkvenu desetinu: bosanski biskup ili franjevci? Uzaludno je bilo uvjeravanje redovnika da se bosanski biskup, kao i sam kaptol, već godinama nalaze u Đakovu i da samo formalno nose tu titulu. Dodjela prava bosanskome biskupu da prikuplja crkvenu desetinu otežala je ionako težak položaj franjevaca i isključivo ih ograničio na misionarsku djelatnost. Promjene su se desile iza boravka u Bosni generala franjevačkog reda fra Gerarda Odonisa. Rezultat toga bilo je osnivanje Bosanske franjevačke vikarije (1339-1344) a pretpostavlja se da je on doveo franjevce iz Italije.


Uticaj franjevaca osjećao se u dijelovima bosanskoga društva. Polahko se zamjenjuje misionarska djelatnost dugoročnim i čvrstim planovima koji rezultiraju pripreme za gradnju prvih samostana. Prvi samostan sagrađen je u Milama[6] kod Visokog. Arheološkim pretragama utvrđeno je da se radi o samostanu, što je važnija činjenica, posebno zbog toga što nijedan franjevački samostan u srednjovjekovnoj Bosni XIV st. nije imao papinsko odobrenje.

Do konca XIV st. rastao je uticaj bosanskih franjevaca, posebno zbog toga što su se nastanili u predgrađa gradskih naselja. Time su zaustavili nadiranje bosanskih bogumila prema gradovima u razvoju i to je bila franjevačka prednost od kapitalnog značenja. Pozicije redovnika bile su mjerilo djelovanja Katoličke crkve, koja se lagahnim koracima vraćala u srednjovjekovnu Bosnu. Prema mišljenjima, prezentiranim u historijskim izvorima i literaturi, uticaj franjevaca opadao je sve do četrdesetih godina XU st. Uticaj redovnika ponovno započinje sa procesom jačanja centralne vlasti i konačnog pokušaja Katoličke crkve da se stabilizira u srednjovjekovnoj Bosni.

Ovim kraćim identificiranjem smjerova katoličke djelatnosti, posebno dominikanaca i franjevaca, želi se ukazati na bitnu činjenicu da je spoljni oklop oko bosanskih bogumila stalno bio spreman za kaciju, te da je djelovao i svim raspoloživim sredstvima i mogućnostima. Okolnosti u kojima su živejli bosanski bogumili su nešto specifično što je odbijalo svaku akciju protiv njih.

Pripadnost bogumilstvu značilo je u trgovini robljem mogućnost zarade, što djelimično rasvjetljavaju dubrovačke vijesti. Tako je 1390. godine u Dubrovniku bilo prodato pet robova porijeklom od "bosanskih patarena", a tri godine kasnije sud je oslobodio tri žene kupljene kao "patarenke". Nešto kasnije u Dubrovniku je prodano pet "patarena" iz Usore i dvije "patarenke" iz Lašve.[7]

Godine 1291. papa Nikola IV. izdao je nalog provincijalu provincije Sclavoniae da pošalje u Bosnu dvojicu franjevaca, vještih jeziku tamošnjeg stanovništva, da bi trajno radili na iskorjenjivanju krivovjerja. Ova se godina uzima kao početak djelovanja bosanskih franjevaca.

Franjevci Bosanske vikarije imali su za prvotni cilj - uz iskorjenjivanje krivovjera - obraćanje bosanskih krstjana na katoličku vjeru.


Procesi islamizacije

Iako je islamizacija u Bosni uhvatila duboke korijene i obuhvatila uglavnom krstjansko stanovništvo, odnosno pripadnike Crkve bosanske ili bogumile, kako navode pojedini historičari, stara vjera nije iščezla, ni brzo, a ni potpuno, dugo vremena po dolasku Osmanlija. Ima puno podataka koji govore da je opstala tokom cijele osmanlijske vladavine, pa čak do pred sami kraj pretprošlog vijeka. Tih tragova je do unazad nekoliko stotina godina bilo mnogo više, pa čak i potpuno sačuvanih seoskih zajednica koje su slijedile tu zaboravljenu vjeru. 

Engleski diplomata Ricaut, u svom izvještaju iz 1670. navodi podatak da se bosanski bogumili ni do tog vremena nisu potpuno pretopili u muslimane. Mada ispovijedaju islam oni čitaju Novi zavjet. (Histori de l’état présent de l’Empire Ottoman, Amsterdam 1670.)

U Bakulinom šematizmu hercegovačke biskupije iz 1867. stoji da je u Dubočanima (kotor Konjic), porodica Helež bila posljednji sljedbenik bogumilske vjere u tom kraju.[8]

Fra Jelanić, navodi podatak u "De Patarenis Bosnae", da je još iza austrijske okupacije u gornjoj Neretvi bilo šesnaest bogumilskih porodica. Poznati bosanski franjevac, fra Grga Martić, zabilježio je da je lično poznavao neke muslimanske porodice koje su potajno ispovijedale bogumilsku vjeru. Obred je vršio domaćin.

Takvih je po fra Grgi Martiću u njegovo doba bilo u selu Drežnica kod Jablanice i u okolini Kreševa.

Mehmed-beg Ljubušak zabilježio je: "Oko Rame i Neretve ima i danas Muhamedovskih seljaka, koji su sačuvali neke molitve iz bogumilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima naizust izmole."

Islamizirani bogumili su zbog svoje ranije vjere još od vremena Osmanlija dobili niz pogrdnih naziva kao što je naprimjer "balija" što u prijevodu znači neznalica, jer ne slijede ispravno islamske propise.[9]


«Bosna i Hercegovina, slike sa putovanja i studije Johana von Azbota – Rogatica i Romanija planina»

Rogatica sa svojom okolinom pravi je muzej starina i antikviteta:

„Va ime otca i sina i sv. duha. Ovdje leži vojvoda Matoš sa svojim sinom Stjepkom, svome gospodinu Vlatku Vladjeviću, kod nogu koji mu posluži živu i mrtva pobilježi Božijom pomoću i kneza Pavla milošću. Ai pokopavajte se ovdi na plamenu tome i na pravi vojvodah Miotoš koliko očete. Od moje ruke na zemlji čija je ona, od mene niko ne bio mrtav ni kriv ubit.“ (Ova dva, za čitanje teško razumljiva natpisa, nepotpuno su prevedena od Hernesa. (Vjerovatnoda je riječ o dr. Mavri Hernesu op. HČ).
(Akademija filoz.hist.znan.Gl.XCIX.Bd.II.H.857.)



Dva sata udaljeno od grada u pravcu istoka čovjek susreće na Višegradskoj cesti još jednom ime Miotoš. Ovdje leži Grubača vojvode Miotoša poštena i u to…“

Pored, na malom kamenom spomeniku – žena sa podignutim rukama, stojeći na polumjesecu. Na gornjoj ivici jednog drugog kamena, pojavljuje se opet ravni mač. Značajan dio, u velikom broju ovdje postojećih spomenika, izrađen je od mramoru sličnog vapnenca koji se ne pojavljuje nigdje u okolini. (Hernes sam spominje isto nakon prevoda kapetana, barona Lefelholca. Dio nadgrobnog kamenja sa grobova upotrijebljen je prilikom izrade puta).

Neki od do sada nepoznati h natpisa kod Rogatice odnose se na familiju Obrenović.


Va ime otca i sina i sv. Duha. Ovdi leži dobri vojvoda od dobroga doma Obrenovića sin. U to doba nebijah se omrazio zlu ni dobru i kogod me poznavaše svako me žaljaše. Htjedoh biti dobar junak, ali mi smrt to prekrati. Otidoh od otca veoma pečalna i podjoh inoj družini običnim mojim novim putem. Rano odoh na onaj svijet.“



Veoma interesantan i po mom mišljenju do sada nepoznat, jeste nadgrobni kamen koji stoji u blizini Rogatice, kod mjesta Brankovići. Kao i Vladjevine (Vladjević) ime ovog mjesta potječe također od vladajuće porodice, što se uopšte često pojavljuje u ovoj zemlji. Nadgrobni kamen je čudan i po tome, što predstavlja prelazno vrijeme iz srednjovjekovnih u doba pojave muslimanskih groblja. Njegovi ukrasi, njegovi natpisi, njegova staroćilirilična slova i aplikacije još uvijek su staronacionalna. Forma je već muslimanskih nadgrobnih stubnih nišana, ali bez turbana. U oči upada sličnost samostojećih nadgrobnih stubova bogumila u Kaknju kod Doboja, gdje je jasno da oni potječu već iz vremena početka prelaska na islam, a ne iz istog vremena odakle potječu drugi – kao oni, koji su ih do sada opisali i za koje se drugačije mislilo. Grob je vjerovatno prvog muslimana Brankovića:

„…i pogibe na bitkama despotovim, a ovaj biljeg Mahmuta Brankovića na svojoj baštini na Petrovu-polju ne bi osobena ruka, kaja ga snese i napisa.“

Jedan sasvim sličan kamen stoji u susjednom mjestu Oprašići sa sljedećim natpisom:

A, ovo je biljeg poštenog viteza Radivoja Ovodaića. Dok sam bio, pošteno sam i glasovito živio, a legoh na tudjoj zemlji i biljeg mi je taj na baštini.“

Na Višegradskoj cesti čovjek skoro u neprekidnom slijedu nailazi na srednjovjekovne grupe grobnih mjesta, koja se od postojećih kamenih brda , sve do 1400 metara visoke Sjemeć planine smjenjuju sa prethistorijskim. Odavde vodi jedan sporedni put do Vratara, smještenog nedaleko od Slapova na Žepi. Tuce turskih kuća nemarno stoji visoko iznad Slapova oslanjajući se na strmu stijenu, sa vrhom na kojem se nalaze ruine dvorca, oko kojeg se nalaze nadgrobni spomenici forme kocke bez ijednog natpisa, bez da ih pokriva bilo kakav simbol. Na najvišoj tački čovjek može vidjeti dvije kamene fotelje forme trona, formirane iz žive kamene stijene.

Sa njemačkog preveo: Prof. Hamdo Čamo,

Copyright ©  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole.



BIBLIOGRAFIJA:



- Prezbiter Kozma, Besjeda na jeres, (972.)


- Biblija bosansko-humskih krstjana; Glose Srećkovićeva bosanskog evanđelja s katarsko-dualističkim prizvukom (14./15. st.);

- Fragmenti krstjanskog obrednika iz Radoslavova zbornika,"Početie svieta" ili bosanska legenda o postanku svijeta i čovjeka (14. st.);

- Batalovo evanđelje (1393.);

- Nikoljsko, Mletačko i Kopitarevo evanđelje 14. st.;

- Hvalov rukopis (1404.);

- Oporuka gostaRadina Butkovića (1466.);

- Natpisi stećaka krstjana Crkve bosanske;

- L. Thallozzy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mitelalter, 1914, s.23.

- L. Thalloczy, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII, Sarajevo 1906., p. 405.

-
B. Petranović, Bogumili, crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867., p. 172; A. Solovjev, Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, god. V, Sarajevo 1953., p. 91-98.

-
Emil Lucka, Torquemada i inkvizicija u Španiji, str.9-19;

- Bogumili, Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955. I svezak;

- Bogumili, Povijest i naučavanje bosanskih krstjana, str. 13-15.

- Šefik Bešlagić, Stećci i umjetnost, Sarajevo 1978.

- Salih Jalimam, Historija bosanskih Bogumila, Tuzla 1999, str. 7.

- Dr. Enver Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Bogumilstvo – vjera naših predaka, Sarajevo 1995.

- T. Smičiklas, Codex diplomaticus, sv.II (1904.),p.333-334;

- Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svj. rata, Grupa autora, 1998., str.52.

- Ševko Kadrić, odlomak iz knjige "Bošnjaštvo na vjetrometini", BiH Kulturno-Informativni Centar, 1997.

- Bosna i Hercegovina od najstarijeg vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Bosanski Kulturni Centar, Sarajevo 1998.,str. 15.

- Eekbert loc. cit. p. 60 2: „Secuiidum vero est . . quoiiiam indubitanter secta corni», de quibus agimus, origìiiein accepit a Maniehaco haeresiarcha . . ."

- Franjo Rački, Bogomili i Patareni, str.89

- Ivo Pilar, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i njihovu podrijetlu i značenju, str.5-6.

-
Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata I, Zagreb, 1899, 190.

- Srećko M. Džaja- Dubravko Lovrenović, Prilog svjetla riječi, "Srednjovjekovna Crkva bosanska";

- Đorđe Ćapin, Mit o bogumilima ;

- Franjo Šanjek, "Dominikanci i Hrvati. Osam stoljeća zajedništva (13.–21. stoljeće)", Kršćanska sadašnjost i Dominikanska naklada Istina, Zagreb, ožujak/mart 2008; i "Crkva bosansko-humskih krstjana u povijesnoj znanosti“ 134 godine nakon studije Franje Račkog;

- Fra Jakov Markijski, “Raspre između rimokatolika i bosanskog patarena” i “Dijaloga protiv manihejaca u Bosni”;

- Kählig E., Über die Bogumilengräber in Bosnien und Herzegowina, Deutschen Rundschau für Geografie und Statistik XVII, 6-7, Graz 1895, 1-24.

- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.

- Salih Jalimam, Historija bosanskih Bogumila, Tuzla 1999.

- Vaso Glušac, Istina o Bogomilima, Beograd 1945.

- Ibrahim Pašić, Predslavenski korjeni Bošnjaka, knjiga II, Sarajevo 2009.

- Skarić Vladislav-Glasnik Zemaljskog muzeja XXXII, sv. 3 i 4, Sarajevo 1920, str.245 i 272.

- Sulejman Aličković, Bogumili Sandžaka, Tutin 2008.

- Hercegovina 13 i 14, časopis za kulturno i historijsko naslijeđe, Mostar 2001.

-
Mletački zbornik (početak 15.st.), f, 45: inicijal Z (jev.po Marku); BH. slavistički kongres I: Zbornik radova (Knjiga 1) str. 97.


Referencije

[1] Hercegovina 13 i 14, časopis za kulturno i historijsko naslijeđe, Mostar 2001, str. 63.

[2] Hercegovina 13 i 14, časopis za kulturno i historijsko naslijeđe, Mostar 2001, str. 156.

[3] Herta Kuna, autor teksta, objavljen na portalu sigma.ba.

[4] Mletački zbornik (početak 15.st.), f, 45: inicijal Z (jev. po Marku); BH. slavistički kongres I: Zbornik radova (Knjiga 1) str. 97.

[5] Vaska Sotirov-Đukić, Tragom pisane baštine BiH;

[6] Mile kod Arnautovića, mjesto krunidbe bosanskog kralja Tvrtka I; pogledati Ibrahim Pašić, Predslavenski korjeni Bošnjaka, knjiga II, Sarajevo 2009, str. 62.

[7] Salih Jalimam, Historija bosanskih Bogumila, Tuzla 1999, str. 17.

[8] Prema navodima Petra Bakule, sedamdesetih godina XIX vijeka posljednji pripadnici Crkve bosanske prešli su na islam: Heleži (kasnije Elezovići) u selu Dubočani i Novalići (novi u islamu) u selu Džepi, a prema Refiku Hadžimehanoviću, profesor (muderis) konjičke medrese Omer ef. Humo preveo je na islam neke porodice pripadnika Crkve bosanske u selu Glavatičevo (sve u hercegovačkoj Neretvi, danas općina Konjic): Bakula, P.: Schematismus topographicohistoricus custodiae provincialis et vicariatus Apostolici in Hercegovina proanno domini 1867, Spalato, 1867. Hadžimehanović, R.: Medrese u Konjicu (odštampani rukopis), Tuzla, 1976.(Zavještanje u GHB).

[9] Dr. Enver Imamović: Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995.




This Page is Published on October 25, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:25.10.2016. - Last modified:25.10.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE