ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA








Zijad Bećirević


ACTUA HOME PAGE





 



ČUVAJ SE DANAJACA I KAD DAROVE DONOSE

Zijad Bećirević





Milorad Dodik, kao mirotvorac

 


Srebrenički apsurdi do bola i očaja

Do kojih granica idu apsurdi u odnosima okupacionih srpskih vlasti Rs prema Bošnjacima, koji su nakon srpske agresije i genocida u svojim gradovima i selima širom Podrinja postali nacionalna manjina, uvjerljivo pokazuje najnovije “dobročinstvo“ predsjednika Rs Milorada Dodika srebreničkim majkama. Nakon 20 godina negiranja srebreničkog genocida, maltretiranja srebreničkih majki i srebreničkih povratnika, predsjednik Rs Milorad Dodik se “odobrovoljio“ da u zgradi opštine Srebrenica, kao da mu je to djedovina i ćaćevina, jednu kancelariju dadne na korištenje Udruženju „Pokret enklave Srebrenica i Žepa“. Da im iznajmi jednu sobu u njihovoj vlastitoj kući. I po čemu je to sada postao posao Predsjednika Rs, a ne briga i obaveza lokalnih vlasti Srebrenice? Neviđeni apsurdi!


Zgrada srebreničke opštine nije Dodikova ćaćevina

Zgrada Srebreničke opštine nije baština Rs, nije djedovina i očevina Milorada Dodika, da je svojata i daje onom koga želi kupiti i pridobiti. Zgrada srebreničke opštine je samo dio komunalne i dio privredne strukture zemlje Bosne, koju smo svi zajedno stvarali, a koju su nam srpski okupatori oteli i prisvojili, kao sve prirodne resurse, sva naša zemljišta, naše ulice kojima su nadjenuli svoja imena, naše poslovne objekte i kuće, koje su nam desetinu godina rabili i nezakonito uživali, dok ih međunarodna zajednica nije prisilila da se tog dijela ratnog plijena odreknu. A tu privrednu i komunalnu strukturu, te fabrike u kojima smo unosili i unijeli sebe u svaku novu mašinu, svaki novi radni stroj i svako novo radno mjesto, u ta obdaništa, škole i bolnice, te društvene domove, asfaltne puteve do naših kuća, te telefonske i elektro vodove, tu mrežu kanala, te drvorede i zelene zasade, te klupe u parkovima i kraj uređenih obala naših rijeka. Za sve to prolivali smo svoj znoj, plaćali poreze, doprinose i samodoprinose. Može li zdrav razum ovog civilizacijskog doba i na koji način pojmiti i shvatiti da zlikovac i pljačkaš dođe s tenkom u tvoj grad, u tvoju ulicu, uđe sa puškom i zoljom u tvoje dvorište, kundakom udari na vrata tvoje kuće i u tebi i oko tebe ubije i protjera sve što ti je davalo snagu da živiš i stvaraš i sve to proglasi svojim, svojom babovinom i djedovinom?!


Munira Subašić nije nasjela novoj podvali



Majke Srebrenice na zadnjim linijama odbrane / Munira Subašić


Predsjednica Udruženja Pokret „Majke enklave Srebrenica i Žepa“ g. Munira Subašić nije nasjela novoj podvali genocidnih vlasti Rs. Odbila je pomoć, od kako kaže „negatora genocida Dodika, koji vrijeđa Srebreničane“... i „postaje mirotvorac kad mu trebaju poeni“. Ali ne samo tada, već kada mu je zbog nečeg trta ili kada ostvari neki veliki naum, koji vodi ostvarenju strateških ciljeva Rs, kao što su upravo bili nezakoniti referendum i 9. Januar kao Dan genocidne Rs. Majka Munira nije zatečena i zavarana Dodikovom ponudom, kao nedavno Ćamil Duraković obećanom Vučićevom donacijom, koja i sada poziva na oprez i potsjeća na onu narodnu“Čuvaj se (Ćamile) Danajaca i kad darove donose!“

Ambiciozni Ćamil, u težnji da Srebrenicu brže okrene budućnosti, da joj vrati raniji sjaj, naivno je povjerovao u namjere Vučića i Nikolića. Zaboravio Duraković s kim ima posla, zaboravio na onu „ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju”. U nemogućnosti da izdejstvuje ratnu štetu makar za Srebrenicu i Srebreničane, ako ne već za BiH i Podrinje, prihvatio je ono što su okupatori u tom trenutku bili spremni dati. U svojoj velikoj težnji tada nije ni mogao slutiti da će obećane pare, ako ikad dođu u BiH, biti date u ruke planski pripremanom novom načelniku Grujičiću, ali ne da se pomogne Srebrenici i Srebreničanima, već za programe koje će Podrinje čvršće vezati sa Srbijom, kako bi Drina kao granica i definitivno pala i u neko pogodno vrijeme bila ukinuta.

Majkama Srebrenice, kojima su uzeli sve i pobili sve, osim njihovih golih života, nakon 20 godina nude da budu podstanari u njihovoj vlastitoj kući. Ovo me nakratko vraća u prošlost, u prve godine postojanja bivše Jugoslavije, kada su od muslimana koji su živjeli prvenstveno u gradovima oduzimati poslovni objekti i “višak“ stambenog prostora i u njih iz sela naseljavani Srbi. Mojoj porodici tada je oduzeto prizemlje kuće, koja je bila u centru grada, i u njega smještena druga porodica, a moja familija u kojoj smo bili nas šestoro, ja i majka, te moja sestra sa troje djece, spavali smo i boravili u maloj kuhinji i jednoj sobi na spratu. Uz to, od kirije koju su nam plaćali stanari prizemlja, a koja je punih 15 godina bila u visini 1 kg govedine, morali smo uplaćivati 30% u opštinski lokalni investicioni fond. A to je bio samo jedan vid uzurpacije i otimačine, ali dovoljno podsticaja srpskom okupatoru za kasnije nove slične poduhvate.


Ćamil je srušen prije izbora

Pokušaji da se sruši načelnik Srebrenice Ćamil Duraković nisu od ovih izbora. Traju oni mnogo duže, od njegova povećanog angažovanja na programu povrataka i zaštiti Bošnjaka. Pripremani su još onda kada su “Danajci“ Srebreničanima spremali darove da krenu u pohode i počeli pripremati koaliciju za njegovo rušenje. Ćamil je pao a Srebrenica gurnuta dublje u agoniju, možda već onda kada je Ćamil prihvatio pare od Vučića za razvojne programe Srebrenice, a prvi korak ka rušenju Srebrenice kao bastiona bošnjačke odbrane u BiH bio je Vučićev pohod na Potočare. Nije to bio korak da se oda počast mrtvima, koje su on i njegovi pobili, već osvajački korak kakav i sirovi Dodik još uvijek u opancima sada pokušava napraviti prema ženama i majkama Srebrenice. Jer nakon pada Ćamila, kao teško premostiva prepreka, ostale su samo majke koje brane i čuvaju pragove i zgarišta rasturenih bošnjačkih domova, koja su na Drini još ostala. Srpskom agresijom i genocidom skršen je bio fizički otpor širom Podrinja, ali je trebalo ubiti i moralnu snagu, a snaga morala je bila i ostala u srcima srebreničkih majki, i taj se moralni duh nikad ne može srušiti niti slomiti. To je pokazala majka Munira Subašić i sada i onog 4. oktobra 2013. godine u UN, kada su je uz ironičan podsmjeh Vuka Jeremića i eho koračnice “Marš na Drini“ istjerali sa zasjedanja UN, jer je tokom govora srpskog predsjednika Nikolića pokazala majicu na kojoj je pisalo „Republika srpska, genocidna!“. Tada su UN ponovno, nakon sramnog saučesništva u srebreničkom genocidu 95, navođene dirigentskom palicom Vuka Jeremića, ponovno udarile na Srebrenicu i njenim majkama nanijele novu tešku neutješnu bol.


EU govori glasom srpske diplomatije

Dok glas Bošnjaka preko bh diplomatije, nakon Silajdžića, nije valjano izašao niti se čuo dalje od bh bosanske avlije, dotle srpska diplomatija strateški smišljeno, agilno i agresivno prodire svugdje u svijet, i to u njegove ključne tačke, preko srpskog lobija Amerike u UN, a preko Vučića u EU, tako da se skoro svi evropski zvaničnici i poluzvaničnici već godinama oglašavaju glasom Srba i govore samo ono što Srbija želi reći i čuti.

A kada je riječ o Dodiku i vlastima Rs, sve je moguće očekivati. Sve što negira osnovna prava Bošnjaka u Rs. U ovom trenutku indikativna je još jedna vijest vezana za Srebrenicu. Vlada Rs prihvatila je saudijsku donaciju od 1 milion eura za povratnike u Srebrenicu. Čudno da ta donacija dolazi baš sad i to preko Dodika, umjesto da ide legalnim kanalima, kao što je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica. U isto vrijeme Apelaciono vijeće suda BiH u rekordno kratkom roku odbija žalbu Ćamila Durakovića za poništenje izbora u Srebrenici, a za krivične predmete protiv Dodika i njemu sličnih bh pravosuđe nije u stanju za 10 godina podići ni optužnicu.

 



Lars Gunnar Wigemark

 

Ono što posebno vrijeđa i dovodi do ogorčenja je stalno licemjerno koketiranje činovnika i činovničića EU sa okupatorima. Prije samo dva dana Šef misije EU u BiH g. Lars Gunnar Wigemark je imao obraza, uprkos stalnog pritiska EU na Bošnjake, da kaže da se “EU neće miješati u unutarnje stvari BiH“, iako su u njoj sve podredili okupatoru i njegovom uslovljavanju. I da bi apsurd bio još veći, Wigemark već na sva usta hvali novog načelnika Srebrenice Mladena Grujičića, koji je po njemu (prije nego je i sjeo na mjesto načelnika) shvatio svoju ulogu predsjednika svih stanovnika Srebrenice. Očito, EU i njene predstavnike ne smeta način na koji se Grujičić domogao načelničke pozicije, niti žele išta znati o njegovoj ratnoj prošlosti. Možda su mogli i morali sa više odgovornosti čuti i poslušati glas srebreničkih majki, izgovoren riječima njihove predsjednice Munire Subašić „on neće biti moj načelnik, niti načelnik mojih nišana“. A imao je Wigemark mogućnost utvrditi ko je taj novi načelnik Srebrenice, i je li on čovjek budućnosti, kako on govori, ili čovjek prošlosti...Da li on zna da je Grujičić negator genocida, koji je javno obznanio da nikad neće priznati genocid u Srebrenici. Umjesto da se založio da se namješteni i krivotvoreni izbori u Srebrenici ponište i obnove, za što je bilo previše ozbiljnih razloga, šef misije je požurio Šešeljevog istomišljenika predstaviti i promovisati kao budućnost Srebrenice. Može li takav biti otac svim Srebreničanima? Možda je u pravu ako misli na budućnost okupirane Srebrenice u kojoj će živjeti samo Srbi, a ne slobodne Srebrenice iz koje su protjerani oni koji su je stvorili, sa sve manje nade za prognane da se u nju vrate.

Mislim da je krajnje vrijeme da se bošnjački političari moraju već jednom dozvati pameti i stupati u pregovore i razgovore samo onda kada se razgovara na ravnopravnoj osnovi, kada su polazišta poštena i dobronamjerna i kada su pregovarači časni predstavnici svog naroda, a ne njegovi izrodi. Ne podlijegati nikakvim pritiscima, bez obzira sa koje strane dolazili. Prije svakih razgovora mora se znati gdje je ko bio jučer, gdje je danas i gdje želi biti sutra. Platili smo već isuviše visoku cijenu zbog davanja ustupaka i iznuđenog prihvata različitih zahtjeva, koji nas dovode u sve teži položaj. Bošnjaci u BiH izgubili su mnogo, a u Rs izgubili skoro sve. Ne trebaju nam darovi od jučerašnjih agresora, niti smijemo vjerovati njihovim slatkorječivim obećanjima. Imamo pravo na obeštećenje i ratnu odštetu i za nju se moramo boriti.

Podrinje i Srebrenica, kao većina bh gradova oštećenih i razorenih u agresiji, ne trebaju milostinju, “Danajske“ darove, već ratnu odštetu koja im pripada kao obeštećenje.

U Burlingtonu, Oktobra 30, 2016., Zijad Bećirević



This Page is Published on October 31, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:31.10.2016. - Last modified:31.10.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE