ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA








Damir Pilić



ACTUA HOME PAGE





 




PODSJEĆANJE – Dr. Roko Markovina:
Hrvati su Muslimane izdali u ratu 1993.





01/12/2016 - Zastupnik u Skupštini BiH od 1990. do 1996. godine, govori o isprici bivšeg predsjednika Hrvatske Ive Josipovića zbog Hrvatske politike u Bosni



Sedmog siječnja 1992., Gradimir Gojer i ja otišli smo iz Mostara u Grude na sastanak s pokojnim Matom Bobanom, i Boban mi tad kaže: “Mi moramo do vode!” – što je značilo do Neretve… Na to sam mu rekao da je to nemoguće dok je ijedan Musliman živ…


:: Tko je u pravu u pogledu hrvatske politike prema Bosni u 90-ima: predsjednik Josipović ili premijerka Kosor?


Kosor je u pravu – za prvi rat. A Mostar je zapravo uništen u drugom ratu – i tu Muslimani s pravom osjećaju da su izdani i da im je zabijen nož u leđa.

Sve što je Kosor rekla, rekla je istinu – Hrvatska je vodila obrambeni rat, a tzv. JNA i četnici bili su agresori.

Ali to se sve odnosi na prvi rat 1992. godine, koji je bio rat između četnika i “ostatka svijeta” – a Hrvati i Muslimani branili su se zajedno.


Andrićeva
istina

:: Želite reći da su u pravu i Kosor i Josipović?


Kosoričina istina nije kriva, ali to je samo pola mise – pola istine.

A Josipovićevo žaljenje za užasima koji su se događali, obuhvaća drugu polovicu istine.

I ne može se, ako je riječ o isprici u Ahmićima, spominjati velikosrpska agresija na BiH i Hrvatsku jer ta se agresija odnosi na prvi rat. Ahmići su bili u drugom ratu.

:: Kosor očito ne razlikuje kad je premijerka, a kad je predsjednica HDZ. Je li onda Kosor u pravu djelomično, a Josipović potpuno?


Ivo Andrić je jasno napisao, još prije 100 godina, da “svakih 50 godina na ovim prostorima pametni ušute, budale progovore, a fukara se obogati”.

Josipović je progovorio i imao je o čemu govoriti. Samo što ni on, ni itko do sada, nije rekao kako su se fukare obogatile.

:: Kako ocjenjujete njegov posjet Ahmićima?




Giles Penfound – Ahmići 16. apr 1993



Taj znak pijeteta našeg predsjednika prema žrtvama znak je iznimnoga ljudskog poštovanja, što su prepoznali i reis-ul-ulema Mustafa Cerić i kardinal Vinko Puljić, koji su se, u društvu predsjednika Josipovića, prvi put nakon 18 godina zajedno pojavili na jednom mjestu, što je golema stvar za Bosnu i Hercegovinu.


Ivo Josipović


:: Da se vratimo malo na početak 90-ih. Kako je uvođenje demokracije izgledalo u Bosni?


Nacionalne vođe sva tri naroda obećavali su tada “brda i doline” i narodi su im povjerovali. Ja procjenjujem da je u tom trenutku oko 80 posto Hrvata iz BiH stalo uz HDZ, oko 30 posto Muslimana uz SDA i oko 90 posto Srba uz SDS.

:: Mislite da su Muslimani, u odnosu na druga dva naroda, bili značajno manje zainteresirani za svoju nacionalnu stranku?


Smatram da ih je na početku svega 30 posto bilo uz SDA, i to Muslimani sa sela, malo je Muslimana građana išlo pod Alijine skute. Do nacionalne homogenizacije gradskih Muslimana došlo je tek u tom drugom ratu. Njih je homogenizirala Šuškova politika u HZ-HB-u, njihova je homogenizacija došla kao zadnja i stoga je ona i danas, nekako, najčvršća.


Mogli smo zajedno


:: Kad ste prvi put uočili što se sprema za Bosnu?

Sedmog januara/siječnja 1992. godine.

Gradimir Gojer i ja otišli smo iz Mostara u Grude na sastanak s pokojnim Matom Bobanom.



Šušak s Bobanom i Tutom na otvorenju stadiona Dragovoljca



Tri smo sata raspravljali o razmišljanjima da će neizbježno doći do rata, ali da je pametno sačekati barem da prođe zima. U tom razgovoru prvi put nazirem mogućnost podjele na istočnu i zapadnu Hercegovinu – s Neretvom kao granicom.

:: Između koga?


Između Hrvata i Srba.

Pokojni Boban mi tad kaže: “Mi moramo do vode!” – što znači do Neretve.

Na to sam mu rekao da je to nemoguće dok je ijedan Musliman živ – jer su Cernica i Donja Mahala vjekovno muslimanske četvrti.

:: Što je dalje bilo?


U aprilu/travnju 1992. godine, u Sarajevu i Bosni počinje rat u kojem se Hrvati i Muslimani zajedno bore protiv četnika. Taj je prvi rat riješen u dva mjeseca, a Mostar je, po mojoj procjeni, u tom ratu bio uništen nekih 30 posto.


Ostalih 70 posto uništeno je u drugom ratu – dogodine – ali to je samo u materijalnom smislu – prava šteta je nastala u međususjedskim odnosima, djeca se otad uče krivo, druga strana je otad svima “druga strana”.

A zašto ja mogu ići na tu “drugu stranu”? Pa zato što nemam nikakva duga prema toj strani.

Dok ne dođe do obostrane isprike i iskrena priznanja, neće biti sreće.

:: Kako je to izgledalo tada, uoči drugog rata?


Sve je bilo normalno do 19. aprila/travnja 1993. godine, kad su se počele naslućivati tenzije između HVO i Armije BiH.

Konačno, 9. maja/svibnja, u pet ujutro u Mostaru počinje drugi rat.



Rat u Mostaru 1993


:: Taj u kojem se, kako kažete, Muslimani s pravom osjećaju izdani od Hrvata?

Da. Muslimani su se u prvom ratu naoružavali preko Splita.

Njihove izbjeglice bile su udomljene u Dalmaciji, ranjenici su se liječili u splitskim bolnicama…

Kad smo im to uskratili – oni su ostali bez ičega.

Šesnaestog travnja počinjen je pokolj u Ahmićima.

:: Je li se u Mostaru tada znalo što se dogodilo u Ahmićima?


Znalo se odmah za Ahmiće, ali se nisu znali razmjeri – nitko nije rekao da je pobijeno cijelo selo.

Ako to nije bila državna politika, onda treba reći da je to bilo “jedno stado koje se otelo kontroli” – i treba svejedno tražiti oprost. Ako je to sve uradio pokojni Šušak sa svojim istomišljenicima, onda je pokojni Tuđman bio loš predsjednik.

A ako su to uradila obojica, onda su obojica za to odgovorna.

Dayton jamči nestanak Bosne




Dodik – Čović



:: Oni su tvrdili da je Bosna neodrživa jer različiti narodi ne mogu živjeti zajedno?


Laž je kad se govori da nismo mogli skupa. Zašto su istodobno stradali Vukovar i Mostar, gradovi s najvećim postotkom miješanih brakova u bivšoj Jugoslaviji?

Zato jer su to bili gradovi iz udžbenika, školski primjeri kako različiti narodi ne samo da mogu živjeti zajedno, nego u tom zajedništvu mogu živjeti vrlo kvalitetno.

:: Vi ste jedan od samo šest zastupnika u Skupštini BiH koji su 1995. glasovali protiv Daytonskog sporazuma. Zašto?


Tada je protiv Daytona glasovalo samo pet Posavljaka iz HDZ i ja.

Postupio sam tako zato što Dayton nije pravedan. Zato jer je to bilo amnestiranje agresora koji su Daytonom dobili 49 posto Bosne, umjesto da ih se kazni za agresiju. Da su nas pustili još 15 dana, četnici bi bili protjerani do Crnog mora jer smo mi bili u velikom napredovanju, i tek bi onda bila mirna Bosna.

:: Dakle, bili ste protiv postojanja Republike Srpske?


Naravno! Bio sam protiv Daytona i zato što je nepravedno da tri konstitutivna naroda imaju samo dva entiteta, što znači da je hrvatski narod, kao najmanji konstitutivni narod u BiH, u nepovoljnijem položaju u odnosu na druga dva naroda.

Rekao sam već tada da je Dayton početak nestanka Bosne. I danas mislim da je tako.


:: Tko je kriv što se hrvatski narod u BiH prepolovio?


Politika HDZ BiH! Bilo da je djelovala u sklopu opće politike Republike Hrvatske, ili samostalno.

Možda je takva politika bila izazvana strahom od osnivanja muslimanske države – ali činjenica je da se velika većina Hrvata iz Sarajeva, još na početku prvog rata, preselila u Mostar i Hrvatsku.

Svi haaški uznici imaju stanove i nekretnine u Hrvatskoj a i velika većina onih koji su pokrenuli taj neostvarivi projekt – jer Bosna se ne može podijeliti bez ostatka – sada žive, a neki i rade u Hrvatskoj.



Udruženi zločinački poduhvat


Fukare su uzele 19.600 DEM koristeći se imenom moga oca

:: Kažete da je Josipović zaobišao “fukaru koja se obogatila”?

Ne samo on! Nije to spomenuo nitko do sada, a davale su se neke potvrde, kao novčana nadoknada za sudjelovanje u ratu – koje su dobivali i stariji ljudi, poput mog pokojnog oca koji je dobio potvrdu na 19.600 DEM – a koji se nije maknuo iz podruma i stana za svo vrijeme rata.

:: Pa je li vaš otac dobio te novce?

Ma kakvi! Nitko od tih ljudi nije dobio te novce, jer na njih nisu imali ni pravo, budući da nisu ni sudjelovali u ratu. Ali netko je te novce, koji su dolazili iz Hrvatske, vjerojatno uzeo.

Jer kako drukčije tumačiti veliki broj danas bogatih ljudi, koji su prije rata jedva “vezivali kraj s krajem”?

Vjerujem da bi i porezni obveznici u Hrvatskoj, koji su sve to financirali, voljeli znati gdje su ti novci završili.



Franjo Tuđman



Iz ratnog dnevnika dr. Roka Markovine


DAN KADA JE POČEO RAT U MOSTARU


09. maja/svibnja 1993.


Počelo je negdje oko 5 sati i 11 minuta, u zoru. Žestoka pucnjava i granate, čini se oko Sjevernog logora, koji se danas zove vojarna “Tihomir Mišić”. Trese se moja osmokatnica kao da je od papira… Gruhalo je sve do 8 sati bez prestanka. Svi na svakoga. Uključio sam Radio-postaju Mostar (a postoji i Radio-stanica Mostar; Postaja je na zapadnom dijelu, a Stanica na istočnom dijelu Grada, a sve je udaljeno onih 30-ak metara duljine improviziranog Titovog mosta).



Jadran Topić



Ćela Topić, koji se u ulozi desnoga krila Veleža snalazio puno bolje nego u ulozi zapovjednika Grada, obraća se “dragim svojim sugrađanima” putem Radio-postaje. Jamči Muslimanima da ih nitko neće dirati i da predaju oružje HVO i prihvate njihovo zapovjedništvo. Traži da oni koji se žele predati, nose “bijele krpe”.


Opet žestoko granatiranje.


Beirut – totalicus.


Trojica bojovnika HVO s hrvatskom trobojkom na lijevoj ruci pretražuju stanove. Vodi ih jedan moj radnik iz Sokola. Zvone mi na vrata. Otvaram. Pitamo se za zdravlje. Komšija Ranko, preko puta, umire od straha. Rekao sam ovima koji su zvonili, s trobojnicom, da budu mirni i da im ja jamčim da ih iz ovog ulaza ne čeka nikakva opasnost. Marica iz prizemlja skuhala im je kavu. Odlaze.


HINA javlja o napadu muslimanskih snaga i Zukinih ljudi na Mostar i da je HVO preuzeo obranu grada. Puštaju se na Postaji čudne poticajne pjesme, od “Jure i Bobana” pa dalje. Program vode Zlata Brbor i Veselko Čerkez. UŽAS!


Armiji BiH dan je ultimatum da se do 10.30 imaju povući iz kina Partizan, Šantićeve škole i Elektroprivrede u Cernici – zgrada u kojima su obitavali, te da će ih se, u protivnom, gađati topništvom iz svih raspoloživih snaga. Muk je.


U 10.30 započinje teško topništvo HVO djelovati po gradu.



video: Gojko Šušak Udbaš – Dijana Čuljak drugi put svjedok zločina




youtube video: Gojko Šušak Udbaš – Dijana Čuljak drugi put svjedok zločina


Uploaded on May 11, 2008.



To su neke od teza koje donosi ovaj prilog iz Latinice (ovo je drugi dio)- obratite pažnju na izvještaj Dijane Čuljak s Heliodrom
a


Izgleda da ultimatum nije urodio plodom. Gruhanje se nastavlja. Opet snajperi, pa topništvo. Tamo, čini se kraj Neretve, sve se ruši. Ana silazi od Makse i veli da komšija Vide s osmog kata plače jer je mali Lukić, ne znajući o čemu se radi, poslao onu trojicu koja su obilazila i tražila “balije” kod Tule na VIII kat, koji se upravo vratio s “prve crte” – da ga uhapse, ali ga je stari Vide spasio. Tko zna do kada…


Izgleda da gori “Revija” i sve one zgrade oko kina Partizan u Šantićevoj. Izgleda da gori i nešto oko “Kluza” i “Vranice”. S “Panorame” na Žovnici gruhaju topovi i tenkovi… Tuče se Zalik i Pasjak. I tamo gori. Ponoć je. Granate, vatra, plameni jezici. Iz grada prema periferiji, ruševine, krv, pustoš i smrt…


Ni Muslimani nisu janjad. Možda su stvarno i napali vojarnu “Tihomir Mišić”, ali mi koji smo se probudili jutros u 5.11, znamo odakle je što, i kad, i koliko sa “zapada” ovoga grada dolazilo.


Pripremio: Damir Pilić / Objavljeno: 24. apr / tra 2010.godine



Damir Pilić

Damir Pilić rođen je 1969. godine u Šibeniku. Potiče iz familije koja se prije više vjekova doselila iz Bosne na područje Dalmatinske zagore. Početkom 70-ih godina uža familija Damira Pilića doseljava se u Split. Već tokom studija psihologije u Zagrebu Damir Pilić počeo je sarađivati sa dnevnim listom Slobodna Dalmacija, čime je započela njegova novinarska karijera. Nakon privatizacije Slobodne Dalmacije priključuje se novinarima koji osnivaju Feral Tribune, u kojem radi do 1997.
Pratio je i kritički pisao o društveno-političkoj situaciji tokom i nakon rata te je dobro upućen u kršenja ljudskih prava koja su se događala na području Hrvatske od njezina osamostaljivanja.
Danas živi u Splitu i radi kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji.




This Page is Published on December 03, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 03.12.2016. - Last modified:04.12.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE