ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA







Hamdo Čamo



ACTUA HOME PAGE





 




POSTDEJTONSKA BOSNA I HERCEGOVINA - U KORIST ŠTETE DRŽAVE I NARODA

Piše: Hamdo Čamo



U Bosni i Hercegovini je počinjen genocid. Postoji jasna presuda internacionalnog suda. Krivci agresije detektovani, po presudi odgovorni ali nepoznati, kao takvi nikad kažnjeni, dapače, nagrađeni. Sve potsjeća na fantomske bolove kojima je uzrok nepoznat. U fokusu su ostali pogubni rezultati genocida u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini i oni nemaju rok trajanja. Oni su ogledalo internacionalne politike i ogledalo internacionalne istine i pravde. Na internacionalnoj sceni u cjelini, šarena laža vladavine prava, beskonačna traka medijske distribucije laži o pravima za sve i svakoga koja krije skrivanu temeljnu istinu da je pravo na strani jačih.

 

 


Društveno-političko i ustavno-pravno uređenje
[1] „za primjer“

Ustav Bosne i Hercegovine[2] stupio je na snagu 14. decembra 1995. godine „kao dio internacionalnopravnog sporazuma“, tačnije kao Aneks 4.[3] Obzirom na mjesto gdje je postignut, (vojna baza u Dejtonu, država Oregon, SAD), sa pravnog i političkog aspekta može se reći da je Dejtonski sporazum, kako god zvučao „mirovno“ i od diplomatskog kora hvaljen kao „dobar“, ovaj ustav predstavlja nametnuti (oktroisani) ali i nadasve „loš“ ustav, prvenstveno posmatran sa strane svoje „funkcionalnosti“, o čijoj nefunkcionalnosti se u zadnje vrijeme čuje sve više kritika, čak i od strane svojih inicijatora i stvaralaca. Ostaje velika nepoznanica (pravna i politička)  kako je taj nefunkcionalni ustav smijenio i stavio van snage funkcionirajući ustav Republike Bosne i Hercegovine, prije svega, jer kao ustavnopravni akt jedne države koji postavlja okvire jedne zajednice nije izglasan, donešen niti potvrđen od zajednice koje se tiče.

Da se u mnogome ne poštuju principi demokratije i vaninstitucionalno donose odredbe koje se tiču naroda, pokazaće neustavna Odluka o nametanju Zakona o zastavi BiH pod uticajem tadašnjeg „Visokog predstavnika“ Karlosa Vestendorpa kada je 4. februara 1998.godine donesen novi zakon (prihvaćen 2001. od strane Parlamenta BiH) o proglašenju zastave Bosne i Hercegovine, kojim je zamjenjena prethodno korištena tokom proglašenja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, a postavljena zastava  koja nema nikakvo kulturno-historijsko utemeljenje u BiH.

Ostaje velika nepoznanica kako su države koje sebe smatraju perjanicom demokratije dozvolile da se pored tako naglašene visoke demokratske svijesti, internacionalnih institucija i prava na nivou državno-političkog i ustavno-pravnog uređenja jedne internacionalno priznate države tako nešto uopšte dogodi i dozvoli.

Pokusni kunići balkanizirane Evrope“, „Inkubator etničkih sukoba“, neki su od često upotrebljavanih fraza i izraza za Bosnu i Hercegovinu zadnjih godina, upakovanu i napuštenu da u luđačkoj košulji Dejtonskog sporazuma luta nepreglednim labirintima hodnika po katakombama internacionalnog prava.
To dokazuje i upravo (9.03.2017.) odbijeni zahtjev za reviziju presude[4] po tužbi BiH protiv Srbije od strane internacionalnog suda iz Den Haga zarobljenika i sluge političkih interesa, svojih osnivača iznad svega.

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, u genezi njenog državno-političkog bića često je naglašavan njen historijski kontinuitet, kontinuitet historijske individualnosti Bosne i Hercegovine koji se „temelji na kontinuitetu njenog teritorijalnog integriteta“.[5]

Vrijedi naglasiti „temelje kontinuiteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine“ jer će upravo oni biti cilj svih kasnijih napada, posebno od Berlinskog kongresa na ovamo.

Precizan broj država u svijetu nije postojan i po posljednjim podacima ima ih 196. Popisani broj država uključuje 193 države članice Ujedinjenih naroda[6], kao i Tajvan i Vatikan. Svaka država ima svoje društveno-političko uređenje ili poredak, tj. oblik vladavine.[7] U današnjem svijetu države se obično dijele po slijedećim političkim uređenjima: 1) Republika s predsjedničkim sistemom, 2) Republika s kongresnim sistemom, 3) Republika s polupredsjedničkim sistemom, 4) Parlamentarna republika, 5) Parlamentarna monarhija, 6) Ustavna monarhija, 7) Apsolutna monarhija, 8) Jednopartijska država, 10) Vojna diktatura i t.d.

Prvih pet obično se ubrajaju u demokratska, a posljednjih pet u nedemokratska politička uređenja. 



Odgovornost vladara i njihov uticaj na opšti razvoj društva

Bosna i Hercegovina, već osmo stoljeće kao država u kontinuitetu, doživjela je mnoge od navedenih oblika vladavine, od apsolutne vladavine sultana i monarha, jednopartijske države, do parlamentarne republike. Sve oblike vladavine veže jedna važna karakteristika a ona se ogleda u odgovornosti vlasti u provođenju iste. Prije svega ona proističe iz odgovornosti prema službi obavljanja vlasti, cilju i interesu, a onda i odgovornosti vlasti ili vladara naspram podanika, građana, naroda. Pet stotina godina vladavine sultana i provođenja volje preko domaćih podanika, potom carske apsolutističke vladavine, sigurno da je ostavilo traga koji se odražava od socijalnog, političkog pa sve do kulturološkog. Svaka promjena vlasti ostavljala je svoje pečate.

Ono što je jedinstveno svim oblicima vladavine jeste njeno provođenje, a ovo opet zavisi od odgovornosti i dosljednosti provođenja zakona u čijem fokusu stoje vladari,  službe i organi putem kojih se provode pravno uređeni zakoni. Nakon završetka Prvog
svjetskog rata i propasti četiri carstva, Bosna i Hercegovina se 1918. godine našla u asocijaciji država Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se političkom igrom netom pretvara u apsolutističku monarhiju, Kraljevinu Jugoslaviju.

„Po odredbama sadržanim u članovima 25. do 29. Oktroiranog Ustava od 3. septembra 1931. godine kralj u predratnoj Jugoslaviji bio vrhovni faktor svih funkcija vlasti, jer su se sve ove djelatnosti države sticale najzad, u krajnjoj liniji u njegovoj ruci. Nasuprot ovoj vrhovnoj vlasti, on je bio potpuno neodgovoran, pa tu neodgovornost utvrđuje i spomenuti Ustav od 3. septembra 1931. godine. Tako je po st. 2 čl. 34 istog Ustava za kraljeve akte imala odgovarati vlada, odnosno onaj ministar koji je "prema potpisao kraljev akt". Međutim, po čl. 77 istog Ustava vlada je odgovarala - kralju ("ministarski savjet stoji neposredno pod kraljem"). Tu odgovornost svih organa vlasti kralju kao najvišem faktoru vlasti normira i čl. 2 Zakona o kraljevskoj vlasti od 6. januara 1929. god., koji nisu ni kasnije izmjene i dopune promijenile. "Kralj je - kaže se ovdje - nosilac sve vlasti u državi". Kako je monarh bio najviši organ vlasti, nosilac te vlasti, a u uz to potpuno neodgovoran, to se s pravom sistem vlasti u Kraljevini Jugoslaviji može označiti kao autokratski.

Po čl. 4 Ustava od 3. septembra 1931. godine važilo je za građansko pravilo, da "svi uživaju jednaku zaštitu vlasti", ali je ta vlast bila izvan domašaja i uticaja građana. Po odjeljku IV predratnog Oktroiranog Ustava od 3. sept. 1931. godine, sve funkcije vlasti bile su potpuno izvan mogućnosti uticaja birača, koji su u stanovitim prilikama jedino mogli glasati za organa vlasti, ali ne i odlučivati o njegovom kasnijem radu. Organa vlasti nije mogao kontrolirati ni opozvati građanin, čak ni onda kada ga je birao (kao npr. za "Narodno predstavništvo").

Novo jugoslavensko sudstvo nastalo je i sve jače razvijalo još u tečaju prošlog oslobodilačkog rata, i to pod uvjetima borbe za nacionalno i socijalno oslobođenje naroda. Taj razvitak uslijedio je kao posljedica temeljitih promjena, koje su u tom periodu nastale društvenom i državnom životu naroda Jugoslavije, a naročito je uticala promjena u "komandnim pozicijama vlasti". Ta se promjena vidjela već na prvim koracima izgradnje vlasti i na području pravosuđa. I ovdje se morala odraziti činjenica da je mjesto svemoćnog i ni kome odgovornog monarha kao vrhovnog organa vlasti, odvojenog od naroda, tečajem oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije suveren postao sam narod.

I kod pravosuđa - jedne od grana djelatnosti državne vlasti - morala se jasno dakle očitovati ova promjena, koja je prožela čitavu organizaciju političke ili državne vlasti, sve njezino djelovanje.“[8]


Odluke iz Dejtona i njene posljedice

Bosna i Hercegovina spada u države sa komplikovanim statusom, ali i političkim uređenjem. Razlog leži u uređenju nakon agresije, Dejtonskog sporazuma kojim je zaustavljen rat, te uvođenja oktroisanog ustava u obliku aneksa i prinudne uprave.

Bosna i Hercegovina ima obilježja republike, ali to ona nije, čak ni u nazivu. Mada je primljena u UN kao 177. Članica kao republika. U aneksu Dejtonskog sporazuma, tj. nametnutom ustavu, postoje odlike kojim se naglašava vladavina demokratije, u stvarnosti  ona to nije i daleko je udaljena od vladavina naroda. Za razliku od većine zemalja svijeta sa odlikama republičkog parlamentarnog uređenja definiranim predsjedničkim sistemom uprave, na čelu države se rotacijom (bez većinske volje naroda) svakih 8 mjeseci mijenja jedan od tri predstavnika ustavom utvrđena konstitutivna naroda. To znači također, da se političko uređenje Bosne i Hercegovine  nije mnogo (ili ništa) promijenilo u odnosu na uređenje 1910. godine i da je danas  kao onda politička uprava uređena i „konstruirana na konfesionalno-nacionalnim osnovama“, koje , a to potvrđuju historijski fakti, afirmišu etnonacionalizam, vjerski klerikalizam, napose „separatizam koji su u suprotnosti sa demokratijom“ (M. Filipović, 2017) i „demokratskim principima razvoja modernog društva“[9].

Uspostavom Dejtonskog sporazuma, kao modela najvišeg zakonskog rješenja upravne vlasti, kojeg istini za volju kao internacionalno-pravni paradoks i uređenje ne bi željela imati u vlastitoj zemlji niti jedna zemlja zagovornica ovog sporazuma, ustoličena je na rijetko viđenom, definitivno neuspješno i diskriminirajućem ustavnom rješenju i podlozi na kojoj je razvoj demokratskih procesa unutar države nemoguć, često suprotan i štetan unutardržavnim interesima, da li  na vanjskopolitičkom planu posmatranih procesa eurointegracija, te procesa koji su kao takvi „generator etničkih sukoba, ekonomskog osiromašenja i kontinuiranih političkih blokada“ (P. Kojović, NS,2017).


Više vladara, manje države

Na drugoj strani posmatrana vaninstitucionalna, nelegalna uspostava teritorijalnih jedinica - silom volje internacionalnih subjekata - državotvorno tijelo internacionalno priznate države Republike Bosne i Hercegovine sukcesivno je razbijano uporednom uspostavom i legalizovanjem paradržava tzv. Republike Srpske, na drugoj tzv. Federacije Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući interesima i djelovanju UN, kao osnova internacionalnih pravnih parametara, uspostavljeni su zakonski okviri u kojima su omogućene sve vrste političkih blokada i suprotnosti vladavine interesa unutar tako podijeljene države i društva, javnosti prezentirane kao njima i svijetu neophodne. Više teritorijalnih jedinica zahtijeva više nivoa tako i predstavnika vlasti, što predstavlja više birokratije koju neko mora plaćati i održavati, dok se ista u uslovima kolapsa ekonomske i društvene privatizacije nalazi na budžetu, koji se k tome redovnim zaduživanjem finansira kreditima od strane IMF.

Istina,  aneks 7 Dejtonskog sporazuma čl. 1. tačka 2.  zakonski osigurava postojanje „demokratske države“, uz istovremeno omogućavanje politička djelovanja i procese koja poput hrđe nagrizaju unutrašnje tijelo države, te unutar tako uređenih zakonskih okvira omogućavaju paralizu djelovanja državnih institucija vlasti. Administrativnom podjelom Bosne i Hercegovine (kojoj je ukinut naziv Republike) omogućeno je postojanje više teritorijalnih jedinica (entiteti, distrikti, kantoni, opštine), što domino efektom znači automatski više državnika, a više državnika znači manje države. Time je zatvoren krug kji vodi cilju. Cilj je ne/funkcionisanje države bez rata kojim se ne bi ugrožavali interesi stranih zemalja, pri čemu je kolateralna šteta konkretna država kao i interesi građana države o kojoj je riječ i koja tek kao takva zadovoljava formu.


Razvlašćena država: Vlasti F BIH i vlasti RS

Omogućavanje zakonskih okvira koji osiguravaju postojanje „demokratske države“, uz istovremeno omogućavanje zakonskih okvira urušavanja institucija i struktura države, horor-scenario je za svaku državu. Također, nije moguće da odgovorni unutar internacionalne zajednice nisu znali i svjesno tako uredili. Čak i najvećem političkom laiku nije teško shvatiti da stvaranje paralelnih struktura (policija, oružane snage, sudstvo tužilaštvo i t.d. kao i internacionalno nedorečene pravne sudske odluke) svojim odlukama i političkim konstelacijama pogođenom društvu i državi nanose dugoročnu štetu. Dejtonskim sporazumom kojeg internacionalna zajednica slavi kao svoj najveći uspjeh, mjereno diplomatskim dometima, internacionalna zajednica je zaustavila izvor problema (kontrole, vojne pomoći, dejstava, problem izbjeglica), koji njih ometaju u postizanju vlastitih ciljeva, na žalost, svojom nedosljednom politikom internacionalna zajednica je nanijela nepopravljivu štetu državi RBiH i njenom nacionalnom biću. Polazeći od spoznaje da je država i narod „jedno te isto“, Dejtonskim sporazumom poremećeni su funkcionirajući (građanski) okviri, a nametnuti su takvi u kojima je omogućeno vaninstitucionalno djelovanje, tj. donošenje odluka mimo institucija društva.

Svi koji se pitaju, da li je Dejtonski sporazum dobar, da li je funkcionalan, odgovor je jasan. Dejtonski sporazum nije dobar, još manje je funkcionalan, dapače on je katastrofalan. Okvire koje je internacionalna zajednica postavila njime oduzeta su osnovna ljudska prava, kao što je pravo na demokratski izabranu vlast,   tako da država R BiH i njeni građani  nemaju kapacitet donošenja vlastitih demokratskih odluka, te je uz postojanje visokog predstavnika (OSCE) ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju samim tim također nemoguć.

Internacionalna zajednica je u procesu „omogućavanja Dejtonskog sporazuma“ onemogućila normalno funkcionisanje Republike Bosne i Hercegovine na takav način, da je prekršen niz internacionalnih konvencija, (pravo na samoodbranu, pravo na pomoć i zaštitu, povreda Bečke konvencije, ius kongens norme) čime se izlazilo u susret vlastitim, ali i apetitima zemalja agresora, uveliko se izlazilo apetitima etnonacionalista, čime se svjesno išlo na štetu R BiH tako da se počelo govoriti o mogućem raspadu države (što nije prvi put u njenoj historiji), što je uveliko narušilo pravno-politički ali i internacionalni status, (suverenitet, nezavisnost, teritorijalni integritet), kao statusa i prava građana BiH.

Dejtonskim sporazumom (14. 12. 1995.), koji nikada nije verifikovan od strane Parlamenta/Skupštine R BiH, u Bosni  Hercegovini je čak i po internacionalnom pravu nelegalno uspostavljen složeni oblik federalne države sa elementima konfederacije, uz podjelu na dva entiteta „sa vrlo visokim ovlastima“. Čak i 20 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma narod BiH se nikada nije javnim referendumom izjasnio da li prihvata ili ne prihvata u nizu godina sve nastale ustavne promjene. To je tek dokaz da se za sva prelomna događanja koja se tiču države i naroda, narod tokom i nakon Dejtonskog sporazuma nikada ni za što nije pitao i da je uz izbore koji se često nazivaju demokratskim, tek predstava za javnost. Državom vlada Predsjedništvo sa tri člana koji „rotiraju po etničkom ključu“ svakih osam mjeseci, čime je uspostavljen jedan „vid demokratske vladavine“ - tetrarhije.


Tetrarhija[10], šta je to?

Tetrarhija je vladavina četvorice. Tetrarh (grč. Τετραρχ) je grčka riječ koja označava jednog od četiri carska vladara unutar tetrarhije, odnosno četvorovlašća.


Historijski osvrt

Dioklecijan[11] (Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Augustus; 22. decembar 244. - 3. decembar 311.) je bio rimski car od 284. do 305. godine. Rođen je u porodici nižeg društvenog statusa u rimskoj provinciji Dalmaciji. Tokom vladavine cara Kara bio je komandant konjice. Nakon smrti cara Kara i njegovog sina Numerijana tokom kampanje u Perziji, Dioklecijan je proglašen carem. Pošto je ovu titulu imao i mlađi sin preminulog cara Karin, Dioklecijan ga je porazio u bici kod Margusa.


Dioklecijanova vladavina je stabilizovala carstvo i označila kraj Krize trećeg stoljeća.

Kako bi imao potpunu kontrolu nad Rimskim carstvom, Dioklecijan je 1. marta 293. godine imenovao Galerija i Konstancija za Cezare. Tokom perioda tetrarhije, svaki car je vladao trećinom carstva. Nakon toga je osigurao granice carstva i uništio svaku prijetnju svojoj moći.

Dioklecijan je razdvojio i proširio civilnu i vojnu službu i reorganizirao provincijsku podjelu carstva uspostavljajući najveću birokratsku vladu u historiji Rimskog carstva. Birokratski i vojni rast, stalni ratovi i građevinski projekti su povećali rashode carstva, što je zahtijevalo sveobuhvatnu poresku reformu.

Dioklecijanov tetrarhijski sistem je propao nakon njegove abdikacije nakon navoda Maksencija i Konstantina, sinova Maksimijana i Kostancija. Dioklecijanovi progoni (303. - 311.) su bili posljednji veliki i najkrvaviji zvanični progoni hrišćana; hrišćanstvo je 324. godine postalo glavna religija carstva tokom vladavine prvog hrišćanskog cara Konstantina. Dioklecijan je abdicirao 1. maja 305. godine čime je postao prvi car Rimskog carstva koji je dobrovoljno abdicirao. Ostatak života je proveo u svojoj palači na Dalmatinskoj obali.


Za vladavine Dioklecijana u državi je provedena tetrarhija:

- Dioklecijan je neposredno upravljao azijskim dijelom države, Trakijom i Egiptom
- Galerije Balkanskim poluotokom i Podunavljem,
- Maksimijan Italijom, Recijom, Hispanijom i Afrikom
- Konstancije Galijom i Britanijom.
- Zakone, koji su vrijedili za čitavo carstvo, izdavala su zajednički sva 4 vladara.


Početak kraja

Država čije strukture vlasti u konačnici nemaju jedinstvene stavove, a njen zvanični predstavnik (izabran po dužnosti, rotacijom, ne i voljom naroda) predstavlja samo jedan od tri naroda, te nije i ne može biti vladar koji izražava volju u ime svih i u pravom smislu ne odražava stvarnog suverena i vladara.

Historijski posmatrano usponi država često su u vezi sa usponima i padom moći drugih država. Tokom historije takvu sudbinu doživljavale su moćne zemlje i najveća carstva, među njima i malo bosansko kraljevstvo koje se nakon svoga pada nikada više nije oporavilo. Na njenim temeljima stasala je Bosna koju su zbog njene istinske samostalnosti, vojne jačine i postojanosti u prošlosti urušavale susjedne države, ali i mnoge druge države Evrope koje su na Bosnu gledale s čežnjom, što iz jala i zavisti, što iz želje za dominacijom prostora gledano uže, šire i općenito na Balkanu ili što su to dozvoljavale prilike, na kraju ali i zbog njenih prirodnih resursa.

Pad Bosne pod vlast Osmanlija sredinom XV stoljeća nije bio posebno neobičan, ako se u obzir uzme da su mnoge zemlje tadašnje Evrope i same padale u nemilost i pod vlast najjače vojne sile tog vremena postajući vazalnim državama izvrgnutih volji apsolutne vlasti vladara sa Bosfora, zahvaljujući kojih će nastajati sve buduće koalicije Evrope. Sve zemlje koje nisu prihvatale namete milom, prihvatale su ih silom i na taj način su bile prisiljene plaćati danak svoje slabosti i potčinjenosti. Harač i druge pristojbe, zbog korištenja prostora i plovnih puteva pod vlašću sultana, morale su plaćati zemlje sa širih prostora današnje Mađarske, Austrije, Venecije, Rumunije, Bugarske, Slovenije, Hrvatske, Bosne, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Albanije…

Podjelom Bosne na Bosnu i Hercegovinu, ciljano se išlo na njeno slabljenje, prije svega na slabljenje njenih temelja, prvenstveno njene suverenosti. Bilo koji budući suveren u tom slučaju bi gubio suverenost nad rasparčanim dijelovima zemlje u kojoj je sada umjesto jednog vladara zemlja redovno dobivala u dvije teritorijalne cjeline dva predstavnika vlasti. Razbijanje bosanske nacije svim budućim vlastima i vladama, posebno onim nakon Berlinskog kongresa, bio je najviši cilj i prioritet. Prioritet nad prioritetima koji je redovno podržavan od koalicionih vlada i partnera širom Evrope, što će postati uobičajenom matricom nekih odnosa i ponašanja u budućnosti.

Poslije ukidanja dotadašnjeg uobičajenog naziva Bosne, išlo se dalje u razgradnji države, na čijem samom vrhu prioriteta stoji razgradnja nacionalne svijesti koja je polako počela plaćati danak vođenju politike koja je radila na razgradnji nacionalnog bića. Svijest o bosanskoj naciji koji je ostao zdrav čak i nakon 500 godina vladavine Osmanlija, mudrom politikom Austro-Ugarske (Kalay) Monarhije cijepanjem bosanskog nacionalnog bića počelo je ostavljati tragove koji danas više nego ikad pokazuju ploda takve politike kojoj su kumovale i susjedne države svojom aktivnom (zvaničnom i nezvaničnom) politikom, ponajviše politikom (katoličke i ortodoksne) Crkve. Vrećama novca plaćani su svjesni uticaji na tradiciju i promjenu bosanskog nacionalnog bića smjelo ukalkulisanih i stopljenih u obrazovne programe.

Nacionalno svjesni Bosanci tokom stoljeća, pod budnim okom Osmanlijske okupacije postajali su Bošnjaci učahureni u okrilju islamske, ortodoksne i katoličke vjeroispovijesti, da bi bili  prekundureni u (katolike) Hrvate i (ortodokse) Srbe, uključujući u posljednju grupu dijelove vlaškog stanovništva koji su se u sračunatom ataku susjednih zemalja i metamorfozom nacionalne svijesti naroda Bosne postupno poistovjetili sa ortodoksnim narodom Istočnog dijela Balkana.

1) Evlija spominje Srbe i srpski jezik i pod tim imenima uglavnom označava pravoslavni živalj u današnjoj Srbiji. Zanimljivo da nijednom nije spomenuo Srbe na prostoru današnje Hrvatske, dok ih u Bosni spominje samo kao raju u Srebrenici. (Vidi primjer: Beograd, 84; Srebrenica, 99; Kruševac, 308; selo Kojnica kod Srem. Mitrovice, 350; selo Gojna Gora kod Gornjeg Milanovca 379)

2) Evlija piše o latinskom jeziku i Latinima. No, Evlija pod Latinima podrazumijeva katoličkog življa u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Ugarskoj i dr. Dotični katolički živalj skoro uvijek naziva Latinima, a njihov jezik latinskim jezikom. (Vidi primjer: Sarajevo, 118; Nadin kod Zadra, 160; Prijepolje, 391; Dubrovnik, 420; Herceg-Novi, 433)

3) Evlija spominje hrvatski jezik i Hrvate. Međutim, budući da obično katolički živalj Hrvatske i Srbije naziva Latinima, a njihovih jezik latinskim, nemamo mnogo izvještaja u Sejahtnami o Hrvatima, a poglavito o hrvatskom jeziku. Zanimljivo je da u granicama današnje Bosne nikako ne spominje Hrvate. Jedino spominje da stanovnici Sarajeva, pored bosanskog, turskog i još tri druga jezika, govore i hrvatskim jezikom. (Vidi primjer: Bosanski ejalet, 116; Drniš kod Knina, 189-190)

4) Evlija spominje kako u Beogradu nema franačke mahale. U osmanskom društvu Franak je bilo ime za zapadnoevropske narode. Skoro u potpunosti odgovara terminu Latin. Mislim da se ovdje prvenstveno odnosi na Njemce. (Vidi Beograd, 84)

5 Evlija piše o Poturima i poturskom jeziku. Poturima je nazivano lokalno slavensko stanovništvo koje je primilo islam. Oni mogu biti Srbi, Bošnjaci, Makedonci, Bugari, Hrvati. (Vidi primjer: Jagodina, 68; Beograd, 91; Požega u Srbiji, 377; Bač, 526)

6. Evlija pod Vlasima i vlaškim jezikom misli na Rumune i rumunski jezik, kako su se Rumuni i njihov jezik nazivali do XIX, odnosno XX stoljeća. (Vidi primjer: Vel. Bečkerek, 534; Kladovo, 545). Evlija Čelebija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.

 


Prozor na katedrali Srca Isusova, Sarajevo
"KATOLICI BOŠNJACI GRADA SARAJEVA 1885"

 

Nacionalnom politikom vladajućih struktura Austro-Ugarske Monarhije, krajem XIX i tokom XX stoljeća narod Bosne i Hercegovine perforira, generiše u novijoj  historiji izrasta u narode poznatije pod nazivom Muslimani, (danas Bošnjaci) i onaj dio bh. naroda (ortodoksi i katolici) koji se pod uticajem jake propagande susjedne Srbije i Hrvatske počinju identifikovati kao Srbi i Hrvati.

Razbijanje nacionalnog bića Bosne i Hercegovine novijeg doba postignuto je zahvaljujući uplivu centralizacije moći evropskih zemalja i internacionalne zajednice koje na putu ostvarenja vlastitih interesa, koristi i ciljeva sve to prikazuju idejom proevropskog, naprednog i demokratskog. Česta upotreba rječnika u kojem se govori o uspostavljanju Dejtonskog sporazuma (i oktroisanog ustava uporedo sa njim) kao uspjeha internacionalnih subjekata koji su zaustavili rat i dalje prolijevanje krvi, u sebi zapravo skrivaju tamnu stranu istine da je istim uspostavljena podjelu nekoć i od njih internacionalno priznate države Republike Bosne i Hercegovine i to medijski, institucionalno i etnički.

Taj uspjeh zaustavljanja rata okrunjen je nagradom rezultata genocida, pravno i teritorijalno. Pravno, mlakim osudama agresije i dvosmislenim presudama odgovornih za genocid. Teritorijalno, teritorijalnom nagradom – cijepanjem teritorijalnog integriteta i suvereniteta - uspostavljanjem tzv. Republike Srpske. Takva politika ostavila je traga u novijem dobu poznatom i danas. Bosna koja je u srednjoevropskoj Evropi bila centrom i uzorom kraljevske vladavine, izuzetne ljepote kulture, mode, zlatnog novca, ekonomskog napretka i vojne moći danas je zahvaljujući politici internacionalne zajednice duhovno, pravno, teritorijalno i nacionalno podijeljena.

Zbog takve politike, koja se još od vremena pojave Osmanlija na Balkanu smatra kukavičkom, ne samo prema Bosni, Bosna i Hercegovina danas se još uvijek ne smatra dijelom Evrope i Evropske unije koja je, ako je suditi po najnovijim događanjima i najavama, u ovoj fazi uzela ono što je nju interesovalo, nastavljajući jačati ili slabiti pozicije drugih prema želji i vlastitim potrebama. Selektivnom  politikom, politikom koja se ne zasniva na iskrenom povjerenju  ne postiže se ono na čemu se grade temelji Evrope, dobrosusjedskih odnosa, kao i odnosa međusobnog partnerstva.

Ono što čemu su sile Evrope i Balkana težile, a bilo je okrenuto protiv interesa Bosne i Hercegovine, koja je kao i većina njih bila zavisna i dojučerašnji vazal kao i druge zemlje u okruženju, postigle su cilj zajedničkom neprincipijelnom aktivnom politikom. Vrhunac licemjernosti je potraga u javnosti za glavnim krivcem stanja u državi, kako po pitanju javne i opće sigurnosti, napose stanja u OS BiH, tako i po pitanju vanjskopolitičkih, unutardržavnih i međureligijskih odnosa.

Atom stranačke, ali i nacionalne jedinstvenosti uspješno je raščlanjeno, čak i tamo gdje ta raščlanjenost nije postojala (statistički, etnički, teritorijalno), uspješno zavadivši međusobne dijelove tako, da je njihova vjekovna međusobna ovisnost i često iskazivana ljubav, uklesana u kamenim stećcima, prerasla u međusobnu mržnju. Takav proces se odvijao većinom između zemalja bivše Jugoslavije čiju ravnotežu i nekoć međusobnu jačinu i privlačnost neprincipijelna stranačka, a potom i nacionalna politika pretvorila je u svoju suprotnost.


Je li postdejtonska Bosna i Hercegovina suverena država?

Kako je iz već napisanog, ali i onog neizrečenog ali podrazumljivog jasno da o nezavisnosti Bosne i Hercegovine nema govora, već se ista pominje više kao atribut vlastitih zasluga iza kojih stoji prazna riječ koja ne prati i stvarnu nezavisnost, pokušajmo dati objašnjenje o stanju njene suverenosti.

Suveren je drugi naziv za vladara.  Suverenost označava punu ili potpunu vlast suverena, vladara.

Suverenitet[12] je pravni pojam koji označava pravo na neograničeno vršenje vlasti. Suverenitet (fra. souverain od lat. superanus) je potpuna vlast vladara, države ili naroda na vlastitu teritoriju[1] (suverenost u odnosu prema političkoj zajednici unutar države, odnosno unutarnji suverenitet), te nezavisnost takve vlasti u odnosu na bilo kakvu izvanjsku, tuđu vlast.[2] [3] (vanjski suverenitet).

Vlast i vladavina bila je oduvijek tema mnogih djela u koja se kao značajnije ubraja djelo „Vladalac“ koje je još  početkom rane renesanse tokom 16 st. napisao Nikola Makijaveli nudeći u pisanom obliku savjete koji, na razini između realnog i idealnog, još danas mame na osvjetljavanje teme sa ravni „makijavelističkih pogleda“. Pojam suverenost prvi pominje Jean Bodin u 16. st u djelu „Šest knjiga o republici“.

Posmatrajući razne oblike vladavina i vlasti, između njih na današnjem stupnju društvenog razvoja odudaraju donosi među vladavinama i zadiranju njihovih prava kojima se bavi općenito internacionalno pravo „koje se temelji na postojanju internacionalnih organizacija koje apsolutiziraju vlast i zadiru u unutarnje poslove“ drugih država.

Kako suverenitet podrazumjeva suverenost vladavine vladara koja je povezana sa teritorijalnim integritetom tj. neupitnosti vladavine nad određenom teritorijom, čitaocu će biti dovoljno jasno ukoliko se pomene pitanje Sutorine i Kruševice. Na način kako se to pitanje rješavalo i koje još pravno nije do kraja riješeno, jasno je kuda vode mogući odgovori. Posmatrajući teritoriju Sutorine i Kruševice koje su ulazile u sastav Bosne i Hercegovine u kontinuitetu od Berlinskog kongresa slučaj je međudržavni, politički i internacionalno pravni presedan.

Konkretan odgovor na pitanje „Je li Bosna i Hercegovina danas suverena država?“ glasi: Nije! Bosna i Hercegovina danas zahvaljujući konstelacijama političkih odnosa i vremena nije suverena država. Obrazloženje „zašto je tako kako jeste“ prevazilazi prostorne okvire, te je svrsishodnije zadržati se na dijelu objašnjenja oblika vladavine koji su zbog višestruke kompleksnosti  globalnih političkih kretanja, kompleksnosti podjele vlasti i diobe moći vladavine jednim teritorijalnim prostorom sami uzrokom općeg stanja u društvu, mogućeg sukoba pa i mogućeg vlastitog nestanka.


Jednopartijska država nije dobra kao njeno vlasništvo

Bosna i Hercegovina nakon raspada bivše SFR Jugoslavije pravna je nasljednica imovine i sredstava, ali i internacionalnih obaveza u svijetu. Nakon održanog referenduma i priznanja nezavisnosti, Bosna i Hercegovina je po unutrašnjopolitičkom uređenju postala višestranačka država. Odmah nakon proglašenja višestranačkih rezultata bilo je jasno da su se otvorili međustranački apetiti koji su državu odveli u propast koja će se tokom agresije i rata za resurse završiti genocidom. Odmah po potpisivanju dejtonskog mira i tajnovitog nestanka potpisane povelje, veliki broj stranaka se bacio na čejrečenje ratom neopljačkanog,  preostalog društvenog vlasništva.

Neke od njih su iz rata izašle kao mega bogate stranke koje je čekao veliki broj nekretnina koje su magijom preko noći postale stranačkim nasljeđem, a ulice i trgovi su parcelisani tako da je javnost znala kome šta pripada, kojoj stranci i kojem političaru pripada koja strana ulice. Preko toga je društvo uz većinski prećutnu saglasnost javnosti i javnih medija prelazilo, da bi doguralo do ovoga u čemu se kao privatizovano danas nalazi. Koliko je ko od političkih udruženja, vjerskih institucija i zajednica prisvojio (u narodu-jamio), teško je danas ocijeniti, ali će u svakom slučaju biti jasnije onda kada budu proradile institucije odgovorne za provođenje istrage i dokazivanje imovine, dakako, oslobođene tereta nepotizma, mita i korupcije.

Za razliku od onoga što je desetljećima stvaralo društvo i toliko mrski jednopartijski sistem, koji su imali takve domete rada i status da su porodice redovno odlazile na odmore i ljetovanja organizovana u vlastitom aranžmanu ili aranžmanu sindikata i radnih kolektiva. Takav sistem novo stranačkom sistemu nije dovoljno valjan. Ukidanjem sistema 3x8 (osam sati rada, osam sati odmora, osam sati kulture), danas je - uz božiju pomoć – sistem dobar, elitnim i stranačkim pojedincima, kada je zemlja u jedva dva desetljeća doslovno pokradena.

Status bivših radnika postao je misaonom imenicom i osim neizmjerno velikog broja vjerskih ustanova i institucija država skoro da nema većih tvornica i fabrika - u procesu « privatizacije » kada se čeka vrijeme «uređenja statusa» onoga što je preostalo. U međuvremenu Bosnu i Hercegovinu, pogođenu novim sistemom „uređenja i otuđenja“, masovno napuštaju porodice i pojedinci koji zbog stranačkog nepotizma i stranačke nepripadnosti nemaju šanse na zaposlenje u vlastitoj domovini.

Jednopartijski sistem za novi sistem, sistem stranačkih nacionalista i etnostranačkih vođa, nije bio dobar jer je bio totalitaran, zato današnje višestranačje slave kao inovativni sistem unutrašnjopolitičkog uređenja pretvorenog u višestranački totalitarni sistem na čijem čelu se nalazi stranački vladar (predsjednik stranke), koji kao takav – ne bi smio – ali obavlja funkciju i jeste još član Predsjedništva države. Može se samo zamisliti da je svijet i Evropa (koji su uredovali ovakvom uređenju) uređena da svaki predsjednik stranke (od kojih su neke nasljednog tipa) bude predsjednik na nivou države i apsolutni stranački vladar.

Ono što je trebalo da bude temelj političke stabilnosti, nosilac društvenih reformi i promjena, postalo je tlo zasijano nepreglednim stranačkim subjektima, postala je netransparentna birokratska masa koja umjesto zacrtanih društvenih reformi i ulaganja, ulaže u sebe kao troškove u nizu kreditnih zaduženja za vlastito održavanje.

Sistem „uređenja“ dostigao je vrhunac političke i ekonomske nestabilnosti, u okruženju ocijenjen sa visokim nivoom nepotizma, mita i korupcije, javne i opće neodgovornosti kako prema državi tako i prema građanima.

Stanje u kojem se društvo nalazi moguće je pogledati u državnim, statističkim i stranačkim godišnjim izvještajima, izvještajima institucija, ministarstava, izvještajima domaćih i stranih agencija ili izvještajima AI kada su u pitanju podaci o kršenju ljudskih prava. Većinom, riječ je o izvještajima koji su dostupni javnosti.


Referendum kao glavni i odgovorni krivac rata 1992-1995

Zahvaljujući rezultatima agresije, genocida, dejtonskog sporazuma, nekažnjavanja odgovornih za počinjene zločine, nedefinisanog krivca za agresiju, nenaplaćene štete nanesene agresijom, ekonomskim manipulacijama susjednih zemalja, krađom i otuđivanjem,  BiH je dovedena do stanja ključanja, pojedini pominju i njen raspad.

Vrhunac odbrane od strane involvirane u agresiju, za što postoji jasna presuda suda u Den Hagu, čine napadi i optužbe da je glavni i odgovorni krivac za rat u Bosni i Hercegovini tokom solucije bivše Jugoslavije, referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Izlaznost na referendumu, koji je održan 29. februara i 1. marta 1992.,  bila je 63.6%. Mada je SDS otvoreno pozvao bh. Srbe na bojkot referenduma spriječi njegovo održavanje, pretežno u općinama u kojima su Srbi bili u većini, 99.7% bilo je za nezavisnost i tek neznatnih 0.3% bilo je protiv. Vođa bosanskih Srba otvoreno u Skupštini BiH počinje prijetiti o „mogućem nestanku Muslimana“, što indikativno upućuje da se očito jedna strana pripremala za rat, sa referendumom ili bez njega.

Pitanje na referendumskom listiću je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“

Mjesec dana nakon referenduma o nezavisnosti uslijedila je otvorena velikosrpska agresija na BiH.


Monolog, Dijalog, Trijalog

Dijalog je pojam za razgovor koji vode dva lika u drami. Kada je riječ o dijalogu ne igra ulogu da se razgovor vodi između dva ili više likova u međusobnoj komunikaciji.  Interesantno je da je dijalog često vezan za dramu, kao dramaturški alat, dio scenskog razgovora  u predstavi, dijalog koji pripada nivou glavnog teksta.

Dramskim dijalogom možemo poistovijetiti današnji nivo političkog (čitaj politikantskog), kako u medijima, tako i u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine. Nije jasno kako već treće desetljeće glavni likovi političke scene Bosne i Hercegovine, koja se može slobodno nazvati dramatičnom, uspijevaju opstati istim oruđem koje svijet prepoznaje kao etničkom i nacionalističkom mržnjom. U nedostatku dijaloga domaća i strana javnost navikla je slušanje monologa koji se adresiraju putem medija pod maskom dijaloga. Tek kada se iscrpe međusobnim monolozima, političari u javnost izlaze sa komentarima tipa „bez dijaloga i koncenzusa nema budućnost“, što se više artikulira kao poziv u pomoć, taktički potez u iznalaženju vremena kao prostora za pronalaženje opravdanja, izlaza ili kratkoročnih političkih rješenja u okvirima uspostavljenog i uveliko neurotičnog društvenog stanja, uređenja i sistema.

Unutar sočnih monologa koji prelaze granice Republike Bosne i Hercegovine, pronalaze se novi izrazi i opravdanja za separatizam u vlastitim redovima, ali i na samom državnom vrhu, gdje se Predsjednici Predsjedništva ponašaju i ophode više u interesu stranih zemalja nego u interesu zemlje i građana kojima su položili zakletvu. Osobe koje negiraju, dapače, zagovaraju diobu Bosne i Hercegovine, monolog je s crvenom linijom koji nanose štetu njima i državi.

Svaki razgovor do kojeg drugi učesnici ne drže koliko do lanjskog snijega, sam po sebi je dramatičan. Dramatičnost se ogleda u tome kada dijalog prerasta u monolog i nije slučajnost da se u dramaturgiji, u proučavanju drame, isti pominje kao takav.

Ne slučajno, ovdje i na ovom mjestu pomenućemo trijalog. Trijalog je odrednica dijaloga unutar tri monoteističke religije, židovsko-kršćansko-islamski dijalog, komutativni dijalog koji se vodi radi razmjene iskustava i rješavanja pitanja od zajedničkog interesa između religija. U sredinama u kojima je religija opterećenje upražnjavaju se institucionalni susreti u sklopu međureligijskih vijeća koja su tek ogledalo i odraz sveukupne društvene zbilje i ovozemaljske stvarnosti.


Umjesto zaključka

Bosna i Hercegovina u zamci okrilja F-principa

Kao što postoji vrsta biljaka koji upražnjavaju prirodne trikove da se okoriste ne pomičući se s mjesta, postoji cijeli spisak država i društava koji čekaju da se okoriste tuđim radom, donacijama, novcem, kreditima.  Među njima Balkan je poznat po tome.

Međutim, kada je riječ o opasnostima, većina država se oslanja na zemlje sa kojima su razvile partnerske odnose, pri čemu je svakoj imperativ imati velike vojno, politički i ekonomski jače partnere. Tako male zemlje, poput malih riba koje žive u simbiozi sa morskim anemonama radi zaštite od grabljivaca, teže simbiozi sa jakim državama ili vojnim savezima. Kada nisu u stanju pronaći zaštitu u jakim savezništvima i kada iste nisu u stanju riješiti problem zaštite, male zemlje i društva koja iz političkih razloga nisu sklona u brzom sklapanju savezništava počnu prvo sa odlaganjem, a onda i odugovlačenjem poduzimanja neophodnim mjera u kojima je opća sigurnost prva žrtva.

Nedostatak novčanih sredstava odražava se na nabavu neophodne opreme u okviru zaštitino-profilaktičkih, vojnih, medicinskih mjera, mjera za zaštitu od poplava i požara. Takav oblik ponašanja u svijetu poznat je kao Floriani-princip (ustaljen u Evropi, u Austriji nazvan po svetom Florijanu, koji na sačuvanim crtežima iz 1887. godine sa kantom vode u ruci gasi požar koji je zahvatio kuću), označavajući potrebu i hitan poziv « drugima da primjete stanje hitne potrebe i nemoći». U nemogućnosti promjene stanja i opće nezaštićenosti, „kada počne da gori“, društvu u opasnosti, u ovom slučaju od požara, ostaje jedino molitva često izrečena riječima pune ironije: „Sveti Florijane, spasi moju kuću, a zapali neku drugu!“ Ovako izrečena molitva ima dosta sličnosti sa onom udomaćenom:“Neka komšiji crkne krava, da nam svima bude prazna štala!“

Neko je u nauci već primjetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom iščezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopolitičke ciljeve preživjeli i ostali u povijesti. Društvo ili narod bez ideja nema historije...Drugim riječima, ova bi historija, s obzirom na vrijeme u kojem se piše, htjela biti, kako to svojevremeno reče engleski filozof Edmund Burke, "savez između mrtvih, živih i onih još nerođenih".[13]

Zürich, 12.03.2016.

 



Referencije:

[1] http://www.mvp.gov.ba/dobro_dosli_u_bih/drzavno_uredjenje/?id=8689
[2] http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_HERCEGOVINE_bos.pdf
[3] http://www.ohr.int/?page_id=68220
[4] http://www.institut-genocid.unsa.ba/pdf/Presuda%20MKSY-a_BiH-Srbija.pdf
[5] Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Prof. dr. Omer Ibrahimagić, str. 5.
[6] https://sh.wikipedia.org/wiki/Države_članice_Ujedinjenih_naroda
[7] https://sh.wikipedia.org/wiki/Oblik_vladavine
[8] Aleksandar Solovjev, Istorisko-pravni zbornik, Izgradnja novog jugoslavenskog sudstva u tečaju oslobodilačkog rata, Prilog skupljanju građe za historiju narodne vlasti u Jugoslaviji, općenite napomene, Dr. Ferdo Čulinović, Sarajevo 1949.
[9] Pravni položaj i unutrašnjo -politički razvitak BiH od 1878-1914, Dr. Mustafa Imamović, str. 5.
[10] https://hr.wikipedia.org/wiki/Tetrarhija
[11] https://bs.wikipedia.org/wiki/Dioklecijan
[12] https://hr.wikipedia.org/wiki/Suverenitet
[13] Historija Bošnjaka, Mustafa Imamović, Sarajevo 1997.


This Page is Published on March 12, 2017 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 12.03.2017 - Last modified:03.04.2017.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE