ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA








Zijad Bećirević



ACTUA HOME PAGE





 



Dilista Međedović je Dubičanka koja nakon rata živi u Bihaću. Tek nedavno je počela da piše o svom zavičajnom gradu Bosanskoj Dubici, obnavljajući svima nama draga i nezaboravna sjećanja, koja su u njoj nastala dok je bila tek nedorasla djevojčica. Ovaj moj prilog je osvrt na njen nadahnut tekst posvećen uspomeni na malu sahadžijsku radnju Asije-Sije Pezić, koja je u srcu gradskog jezgra postojala stotinu godina, a nestala u vihoru srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

 


IZ ENCIKLOPEDIJE DILISTINOG DJETINJSTVA

Zijad lista, što piše Dilista!


 

Krajem marta ili početkom aprila na FB Bosanska Dubička čaršija pročitao sam memoarske zapise naše šarmantne Dubičanke Diliste Međedović sa motom “Dok je ljudi mjeriće se vrijeme“, koji nas na jedan do sada rijetko viđen način vraćaju u našu voljenu i nezaboravnu Bosansku Dubicu, u njeno srce dubičku čaršiju, u „Ajfelov dubički hram“ - Sahadžijsku radnju Ismeta i Asije- Sije Pezić . Ovom njenom tekstu, pisanom sa posebnim nadahnućem, morao sam ponovno da se vratim, ne samo da zadovoljim svoju sujetu, već da sviju nas još jednom svratim u hramove dubičke prošlosti, u to carstvo “Tika-Taka“ sa obiljem šerafića, oprugica, zupčanika, u koje je jednog običnog ljetnog dana šezdesetih godina prošlog vijeka sa svojom ćerkicom Dilistom, koja je kraj nje cupkala, ušla Dubičanka Raza u crnim lakiranim cipelama sa kajišićem da popravi svoju kućnu vekericu. Možda bi taj dan bio zaboravljen i za desetogodišnju Dilistu, da iz jednog od brojnih zidnih satova, koji su svaki na svoj način mjerili i pokazivali vrijeme, nije kao poludjela izletjela ptičica, isklepetala 12 puta “kuku, kuku, kuku“...pa se povukla od kuda je i došla. U toj čaroliji batova koji se kreću i svi proizvode čaroban zvuk, nastala je „dubička legenda“ o Sahadžinci Siji, kojoj je Dilista svojim nadahnutim podsjećanjem pojačala ton i popravila boju.

Ovaj tekst pišem iz razloga što želim još jednim snopom svjetla osvijetliti taj dubički hram za mjerenje vremena i oživjeti Dilistina slikovita sjećanjima na dubičku čaršiju, na ljude i događaje koji su je učinili jedinstvenom i nezaboravnom. Dilistina sjećanja su blagodat. Riznica dragocjenosti, koje je Ona sve do sada čuvala u sebi kao hamajliju, da bi jednom kada ih je pokrenula, iz nje suknula kao vulkanska lava. Vagoni sjećanja su krenuli, do koje će stanice stići, da im se već danas priključimo?

Dilista vjeruje da je životna sreća u tajni i ona zajedno sa nama djetinjom radoznalošću pokušava do nje doprijeti i otkriti je. Njena olovka piše srcem o onom što izvire iz njene duše, sa željom da učini trajnim i ovjekovječi vrijednosti koje su stvarale generacije, kojima pripadaju njena majka Raza i dubička urarka Asija - Sija Pezić. Ali u Dilistinom djetinjem sjećanju, koje obiluje sa obiljem slikovitih detalja, kao na filmskoj traci nižu se segmenti čaršijskog života sa dražesnim likovima, koje ona tako uvjerljivo oživljava, da ih doživljavamo kao svoje znance i susjede. Njena karakteristična zapažanja sastavljena od bezbroj sitnih detalja, naprosto očaravaju i zapanjuju.

Dilista se nadahnuto i inspirativno sa dubokim osjećajima vraća u vrijeme djetinjstva i očima djevojčice promatra svoj porodični dom, divi se svojoj majci dok otvara avlijska vrata, baca sporadičan ali pronicljiv ispitivački pogled u najbliži komšiluk u kojem vidi komšinicu Devletu kako sjedi na prozoru i Mehu plavog kako okrenut leđima mete avliju ...U svom slikovitom opusu ljudi, stvari i događaja, Dilista kao u partiji pokera, koristi džokera da markira svoje izabrane likove i učini ih vječnim. Ona fotografski snima i prati djetinjstvo, zapaža i snima svaki detalj i želi ga sačuvati za sebe i sviju nas, da prepoznamo njegove vrijednosti i ljepote i u njemu uživamo. I kada zaroni u prošlost, sa velikim zanimanjem koje plijeni i nas kada njen tekst čitamo, ključem koji strpljivo čuva u svom srcu otvara saharu uspomena i znatiželjno odabire ljude i događaje.

Svaki njen esej, priča ili crtica je portret, panorama, retrospektiva sa živim slikovitim pejsažima i likovima. Iako su opisani samo sa jednom riječi, ne treba im, ništa dodavati. Zar treba bilo šta dodati u opisu “plavog Mehe koji mete avliju okrenut leđima“, ili opisu „Devlete na kućnom prozoru“. Zar i sada ne osjećate okus Ćetavinih ćevapa koji je malu Dilistu još prije pola vijeka čežnjivo zapahnuo, dok je s majkom prolazila pored Ćetavine ćevabdžinice. Taj miris ćevapa i danas draži i naše nosnice. U svakoj njenoj riječi je naboj vrijedan desetinu riječi. Sve što je mala Dilista sakupila ispod svojih trepavica, nikad neće zaboraviti naša Bosanska Dubica. Iz Dilistine sahare imaće šta čitati ove i buduće generacije, jer što njena olovka jednom napiše, više niko ne može da izbriše.

Ali ovaj Diilistin esej, koji kada mu se pridodaju novi koji se tek kale pod njenim perom formira malu enciklopedijsku cjelinu, nije samo oživljavanje jednog minulog vremena, uslovljenog nostalgičnim raspoloženjima. To je poruka i ovim i budućim generacijama Dubičana, i ne samo Dubičana, da ne dozvolimo da nas život učini beskorisnim. „Otimajte se, borite se, borite se ne očekujući pomoć sa strane” - poručuje nam Dilista. “Svaki dan života je važan, i treba ga živjeti, a ružne stvari potisnuti lijepim i prioritet dati ljubavi“. A ljubav za našu zavičajnu Bosansku Dubicu nikad neće izblijediti, nikad umrijeti.

Pod snažnim dojmom Dilistinih sjećanja, zapahnut mirisom drage prošlosti, makar u mislima prolazim dubičkim mahalama, silazim na dubičko korzo, i dok prolazim pored mjesta gdje su godinama „stari Urmaher“, Ismet i Sija Pezić, mjerili vrijeme i popravljali vekerice , iz grudi mi se otima teški uzdah. Ali samo toliko dugo, dok ne učinim novi korak dalje, idući u susret i priključujući se svima vama koji ćete opet jednog dana, u ljetno predvečerje, sa svojom djecom, unučadi i praunučadi šetati dubičkim korzom do kasnih noćnih sati. A do tog dana vratite i vi svoja sjećanja i sa njima dopunite mozaik Dilistinog šarenog tepiha, prostrtog na dubičkom korzu.

Nema više sahadžijske radnje , ni Ismeta, ni Sije urara, al’ ostaše uspomene u srcima našim i opomena sa naših mezara.

Zijad Bećirević - U prilog vremenu koje dolazi !!!

Burlington, 21. aprila 2017.g.



This Page is Published on April 26, 2017 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 26.04.2017 - Last modified:26.04.2017.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE