Prof. Dr. Vahid Sendijarević:
Član Bosanskog kongresa je svaki građanin BiH koji ne prihvata njenu podjelu.

Vahid Sendijarević profesor-istraživač na Institutu za poliuretansku hemiju Univerziteta u Detroitu jedan je od osnivača Bosanskog kongresa. To je neformalna skupina bosanskih intelektualaca koji žive i rade u SAD. Ono po čemu su kao organizacija prepoznatljivi jeste stalna i kontinuirana kritika političkih poteza predsjednika bosanskog Predsjedništva Alije Izetbegovića. Ta kritika koja počesto prelazi granicu političke korektnosti, bila je razlog da se članovi Bosanskog kongresa bočnu u nekim pravovjernim političkim krugovima tretirati kao neprijateljska emigracija. Ekskluzivno za Dane dr. Sendijarević izlaže političku platformu Bosanskog kongresa. Radi se o konzistentnom pravno-političkom štivu čiji je temeljni nedostatak kolizija sa činjenicama. Ali, "tim gore po činjenice", očiti je kredo Bosanskog kongresa


DANI: Gospodine Sendijareviću, kad je formiran Bosanski kongres?

SENDIJAREVIĆ: Bosanski kongres je formiran  tačno  sa datumom naše optužnice protiv Alije Izetbegovića četvrtog maja 1994. godine. Mi nismo klasična politička organizacija. Nas angažman se ispoljava na samo jednom cilju, a to je očuvanje BiH u njenim historijskim granicama, sa Ustavom iz 1992. godine koji je omogućio građanima BiH da se izjasne za cjelovitu i nepodijeljenu BiH.


DANI: Dakle, vi ste vise neformalna skupina. Jeste li kao organizacija registrirani?

SENDIJAREVIĆ: Nismo se registrirali, jer uslov da se partijska organizacija registrira u BiH je da se potpise izjava o priznavanju Dejtonskog sporazuma.


DANI: Mislim na vašu registraciju u SAD...

SENDIJAREVIĆ: Ne Nema potrebe. Niti to zahtijevaju bilo koji zakoni. Ustav SAD kao i Ustav BiH ostavlja mogućnost građanima da se udružuju po bilo kojoj osnovi.


DANI: Ko su prve perjanice Bosanskog kongresa?

SENDIJAREVIĆ: Jedan od osnivača Kongresa je dr. Muhamed Borogovac, docent na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Tuzli, profesor matematike, jedan od osnivača SDA u Tuzli i jedan od osnivača PL-a u Tuzli. Nakon spoznaje o izdaji, a on ju je imao mnogo ranije nego drugi, napustio je Bosnu i došao u Sjedinjene Države. On je, nakon što je postalo jasno da će Izetbegović pregovarati sa Karadžićem i Bobanom, rekao Aliji da se ne može pregovarati o suštinskim stvarima države, a to su ustav i granice. Pogotovo da se to ne očekuje od čovjeka koji se prilikom inauguracije zakleo na čuvanje ustava i granica. Onda mu je Alija rekao, da bi ga uopšte uvažio kao sugovornika, da on mora imati stotinu ljudi koji će dijeliti njegovo mišljenje. Nama u Bosanskom kongresu posebno je drag doprinos Musadika Borogovca, Muhamedovog brata. Vama je poznato da je Musadik bio prvi čovjek Alije Izetbegovića za demografska pitanja. On je obradio podatke iz popisa stanovništva '91. godine, tako da mi danas crno na bijelo znamo gdje se svaki bosanski građanin nalazio, gdje mu je bila kuća, kakav je bio etnički raspored i vlasnička struktura. Bosanci su prebrojani 1991. godine i mi znamo da se teritorija BiH ne može dijeliti etnički, ne samo zbog nacionalne strukture, nego i zbog Ustava BiH, koji je nas vrhovni princip. U Bosanskom kongresu su i Sven Rustempašić, Stjepan Balog i mnogi drugi. Međutim, imajući u vidu nas princip organiziranja, član Bosanskog kongresa je svaki građanin BiH koji ne prihvata njenu podjelu.


DANI: Zašto ste se vi kao američki građani, hiljadama kilometara daleko od Bosne, uključili u "bosanski slučaj"

SENDIJAREVIĆ: Nama, koji smo se u trenutku agresije zatekli vani, u jednom momentu je postalo potpuno jasno da se stvari u BiH odvijaju krivo, ne samo zbog agresije, nego i zbog odnosa najodgovornijeg čovjeka i najodgovornijih ljudi.


DANI: Kad vam je to, kako kažete, postalo jasno?

SENDIJAREVIĆ: Kod prvih pregovora i prihvatanja Karadžića za sugovornika. Pazite, međunarodna zajednica kroz rezolucije UN-a utvrđuje da se radi o agresiji izvana. Prvi čovjek BiH prihvatajući pregovore sa predstavnicima srpskog naroda koji idu na otcjepljenje od BiH i sa hrvatskim predstavnicima koji idu na podjelu BiH pretvara vanjsku agresiju, koja je to u suštini bila, u civilni rat. I time se u potpunosti mijenja formula rata u BiH. Većina bosanskih intelektualaca u inozemstvu bila je uvjerenja da se radi o pukom neznanju. Zato smo pisali predsjedniku Izetbegoviću i tražili da ne pristane na pregovore sa Karadžićem i pokojnim Bobanom, jer time odustaje od istine da je na BiH izvršena agresija. U toj prepisci sa Izetbegovićem dobili smo jedno pismo u kome on otvoreno kaže da se BiH mora podijeliti. To pismo je dobio gospodin Stjepan Balog.


DANI: Kada?

SENDIJAREVIĆ: Izetbegović je od Baloga dobio pismo 30. novembra 1993. godine u kojem ga (Balog) moli da ne dijeli Bosnu. Šestog decembra Izetbegović je odgovorio na to pismo u kome jasno objašnjava da on nema drugog izbora nego podijeliti BiH. Na to pismo sam mu i ja odgovorio. Do tog momenta sam imao vrlo blisku saradnju sa Nedžibom Šaćirbegovićem u uvjerenju da smo na zajedničkom cilju, a to je odbrana Bosne. No, nakon opsežnog razgovora sa Šaćirbegovićem koji je uslijedio nakon što smo dobili Izetbegovićevo pismo, Nedžib je potpuno otvoreno rekao da mi nemamo drugog izlaza do podjele Bosne, s čime se ja apsolutno ne slažem.


DANI: Nedžib je to rekao?

SENDIJAREVIĆ: Da, Nedžib je to rekao. Tada se izlazi otvoreno sa pozicijama, one su raščišćene i jasne. Svega nekoliko dana nakon što smo primili Izetbegovićevo pismo u kojem on vrlo precizno objašnjava da je podjela Bosne jedini mogući projekat i nakon eliminiranja bilo kakve zabune oko tog pisma sa Šaćirbegovićem, meni je postalo jasno da je podjela BiH projekat predsjednika Izetbegovića. Vrijeme je pokazalo ko su ljudi koji u tome učestvuju. Na prvom nivou su Behmen, Šaćirbegović, Alija Izetbegović. Drugi nivo su Ganić, Silajdžić. To su ljudi koji su poznavali projekat i koji su učestvovali u njegovoj izvedbi od početka do kraja. Vrlo često ljudi govore o greškama: kako je neko napravio grešku pa je rekao narodu da rata neće biti, pa kako je neko napravio grešku i rekao da za rat treba dvoje, pa kako je neko napravio grešku i pregovarao sa Karadžićem i Bobanom, a ne sa Miloševićem, predstavnikom agresorske države, i Tuđmanom, predstavnikom jedne druge agresorske države. U principu, ovih pet ljudi nikada nisu napravili grešku, oni su samo vrlo precizno realizirali projekat podjele BiH. Nakon toga nama je bilo potpuno jasno da je narod u blokadi.


DANI: Pretjerujete, gospodine Sendijareviću, i rekao bih da ste Vi na neki način u blokadi, jer ovo Vaše obrazloženje gotovo da daje nadnaravne mogućnosti petorici političara koje ste spomenuli...

SENDIJAREVIĆ: Projekat rata u BiH je predvidio da narod bude potpuno izoliran, da se dovede u situaciju da ga se prisili na podjelu BiH. Nama je bilo jasno da čovjek u samoj Bosni nije mogao imati uvid u sve ono što se zbiva. Njemu se moglo vrlo lako prodati da je podjela Bosne nužna, da neko nekoga tjera na podjelu Bosne. I u tom momentu grupa ljudi koja je u međuvremenu komunicirala, odlučuje da formira jednu organizaciju i da vrlo jasno i jednostavno objasni šta je to što se zbilo u Bosni i koja je uloga prvog čovjeka BiH u ovom ratu. PRINCIPI O KOJIMA SE NE PREGOVARA


DANI: U Vašoj kritici bošnjačkog rukovodstva, a naročito predsjednika Izetbegovića, najvažnije mjesto zauzima Dejtonski sporazum za koji kažete da je smrt Bosne i Hercegovine?

SENDIJAREVIĆ: Realizacija Dejtonskog sporazuma je politički, ekonomski, kulturni i državotvorni kraj BiH i Bošnjaka kao naroda. Trebalo bi odustati od daljnje realizacije Dejtonskog sporazuma. Odredbe tog sporazuma su ostavile prostor i mogućnost da, ako se sporazum u potpunosti ne realizira - može se od njega odustati. Da bi ste shvatili šta Dejtonski sporazum znači, mi moramo poći od toga šta je Ustav BiH garantirao Bošnjacima i bosanskom narodu. Po Ustavu BiH, na osnovu kojeg je izveden referendum za državnu nezavisnost i suverenost, sve odluke donesene sa 50 posto glasova plus jedan glas su pravno valjane. Sve odluke Skupštine BiH, pa tako i odluka o referendumu, bile su ustavotvorne. Sa Dejtonskim sporazumom stvaraju se dvije nove države: jedna na 49 odsto teritorije i druga na 51 odsto teritorije. Na 49 odsto teritorije Bošnjaci nemaju nikakvih prava. Čak ni pravo posjeda. Ako pogledate dokumenta Dejtonskog sporazuma vidjet ćete da im je ostavljeno pravo da se vrate kući bez izvrsne snage. Ostavljeno im je i pravo kompenzacije za imovinu, također, bez izvrsne odluke i bez iznosa kompenzacije. Isti je rječnik korišten kod usvajanja rezolucije o pravu povratka Palestinaca u Izrael. Danas mi vidimo koliko je Palestinaca ostvarilo to pravo. Prema tome, na 49 posto teritorije, Bošnjaci, koji su po formuli 50 posto plus jedan glas mogli ostvariti suverenitet na svakoj stopi BiH, nakon Dejtonskog sporazuma gube sva ustavotvorna prava na 49 posto teritorije. Na preostalih 51 posto Hrvati imaju pravo konsenzusa na svaku ustavotvornu i državotvornu odluku. Prema tome, Bošnjaci su jedini narod u regionu koji potpuno i apsolutno vezuje svoju sudbinu za jedan drugi narod, hrvatski, i za njegovu, hrvatsku državu. Tako mi imamo vjerovatno jedinstvenu situaciju u svijetu da Srbi i Hrvati ostvaruju po dvije države. Bošnjaci se odriču jedine države koju imaju i svoju sudbinu vezuju za sudbinu jednog drugog naroda i sudbinu jedne druge države.


DANI: Rekao bih da je to jedno akademsko gledanje. U Bosni je u međuvremenu bio rat koji je doveo do toga da u zemlji više ništa nije isto, pa je pojava novih političkih ideja sasvim logična posljedica.

SENDIJAREVIĆ: Postoje principi o kojima jedan narod ne može pregovarati bez obzira na situaciju u kojoj se našao. Ne može čovjek pregovarati za koju sumu novca može dati život, jer mu time život prestaje. U onom momentu kada se pregovara o onome što čini život države, a to je njen ustav i njene granice, tog momenta mi pregovaramo kako da sahranimo tu državu.


DANI: Zaboravljate da su granice, pravno-formalno, ostale neupitne.

SENDIJAREVIĆ: Granice nisu neupitne. Mehanizam je vrlo jednostavan. Postojao je samo jedan mehanizam po kojem se BiH mogla podijeliti. Postojao je samo jedan osnovni uslov. Uslov je da se državotvorni narod BiH odluči i izjasni za podjelu BiH. Odnosno da se Bošnjaci otcijepe od svoje vlastite države. Vratimo se malo u predratno vrijeme i u godine rata. Bošnjaci kao većinski narod formiraju nacionalnu stranku i time otvaraju put za nacionalno organiziranje drugih nacionalnosti unutar BiH. To je prvi korak u otcjepljenju Bošnjaka od vlastite države. Mi smo većinski narod. Nama odgovara princip "jedan čovjek - jedan glas". Nama odgovara suverenitet svakog čovjeka na svakom milimetru države. Četrdeset godina ljudi u Južnoafričkoj Republici su se borili za pravo "jedan čovjek - jedan glas". Mi pristajemo na suprotno - da se predstavljamo kao entitet. Prvi korak u podjeli BiH bilo je formiranje muslimanske nacionalne stranke - SDA. To je bila stranka podjele. Recimo to ovako: da bi se dalo Srbima pravo da formiraju svoju državu na teritoriji BiH, preduslov je bio da se Bošnjaci otcijepe od države BiH. Formiranjem Federacije i udruživanjem Bošnjaka sa jednim, isključivo samo sa jednim drugim narodom, stekli su se preduslovi i za formiranje jedne druge države. Prema tome, Bošnjaci su se odcijepili od svoje države formiranjem Federacije. To je bio drugi korak. Dejtonski sporazum je to stanje utvrdio. Sljedeći korak u projektu je ulazak Federacije u konfederaciju sa Hrvatskom.


DANI: Dejtonski sporazum je opovrgnuo tu problematičnu odredbu iz Vašingtonskog sporazuma.

SENDIJAREVIĆ: Tačno, Dayton to ne predviđa, ali predviđa projekat podjele BiH. Dejtonski sporazum je rezultat projekta podjele BiH, ne obrnuto. Sljedeći korak u projektu podjele BiH je konfederacija Federacije sa Hrvatskom. Time se, po principu jednakih prava dviju stvorenih država na teritoriji države BiH, omogućuje RS da uđe u konfederaciju sa Jugoslavijom.


DANI: Da li Vi to tvrdite da aktuelna bošnjačka vlast želi da Bošnjake uvede u Hrvatsku...?

SENDIJAREVIĆ: Bošnjačka vlast realizira projekat podjele BiH kao svoj projekat. Mi vrlo često tražimo motiv. Kad su pred nama činjenice, motiv nije bitan. On je irelevantan, a moram vam navesti primjer zašto je motiv irelevantan. U Americi je prije nekih tri godine majka u auto stavila sina od četiri godine i sina od sedam mjeseci, a zatim je auto gurnula u jezero. Policiji je rekla da ih je kidnapirao crnac, ali su oni ubrzo saznali o čemu se radi. Onda je, kao jedan od dokaza na suđenju, demonstrirano kako tone auto. Auto ne tone u jednoj minuti ili sekundi. Onda su vještaci pokazali kroz koju je agoniju to dvoje djece moralo proći, a majka je na obali i gleda. Ne pokušava da ih spasi. Majčin motiv mogao je biti i ovakav i onakav, ali dvoje djece se pred njenim očima davilo. Niko nije postavio pitanje motiva. Motiv je irelevantan. Kako objasniti djetetu da treba da se čuva majke? Kako objasniti bošnjačkom narodu da se čuva predsjednika kojeg godinama čekamo?


DANI: Jeste li Vi politički protivnik Alije Izetbegovića ili ste baš pravi neprijatelj?

SENDIJAREVIĆ: Ja sam samo onaj koji ima punu svijest o tome da svaka podjela vodi do uništenja BiH i bošnjačkog naroda koji nema drugu državu.


DANI: Nisam siguran. Kroz neke tekstove Bosanskog kongresa koje sam imao prilike citati, rekao bih da vam nije strana ni mržnja prema Aliji Izetbegoviću...

SENDIJAREVIĆ: U određenim momentima emocije je teško obuzdati. Ali, molim vas, nemojmo razgovarati na toj ravni. Već sam rekao, motivi nisu bitni. Ali kad već insistirate na motivima, reći ću vam. Ja sam profesor na američkom univerzitetu. Moja žena je profesor na istom univerzitetu. Ja u ovoj branši gdje radim predstavljam nešto na svjetskom nivou. Ne postoji ozbiljan čovjek u industriji poliuretana u svijetu koji ne zna moje ime. I šta je onda moj motiv? Ako ništa drugo, da parafraziram Maka Dizdara iz njegovih Brotnjica, "vrisnuo sam bar kako treba". Jer projekat je predvidio da je Bošnjak glup, da je on zadnji koji shvata, i s tim se ozbiljno računalo. Zato predsjednik države, koji se zakleo da će braniti ustav i granice države, nama kaže da je za rat potrebno dvoje i da će nas Armija Jugoslavije čuvati, ona ista koja je već bila izvršila pokolj kad je on to rekao.


DANI: Jeste li imali ikakve zvanične razgovore sa predstavnicima vlasti?

SENDIJAREVIĆ: Već sam rekao da sam imao razgovor sa Šaćirbegovićem neposredno nakon što je Balog dobio Izetbegovićev odgovor...


DANI: A ovih dana, dok ste bili u Bosni?

SENDIJAREVIĆ: Da vam objasnim koliko bi ti razgovori uopšte imali smisla. Kada sam razgovarao sa Šaćirbegovićem, on mi je rekao da je podjela neminovnost. Kad sam mu rekao da je to smrt države BiH, on mi je odgovorio da mi moramo podijeliti BiH kako bi spasili narod. Ja sam vidio indijanske rezervate i pitao sam ga: "Kako mislite da u jednom rezervatu koji vi stvarate tom narodu i koji vezujete za jednu drugu državu, taj narod preživi i opstane kao narod." On kaže: "Pa mi ćemo stvoriti ekonomiju, dobit ćemo pare." Ja velim da je to prvi put u historiji čovječanstva da se sudbina naroda gradi na sadaki. Pare nisu sve. Da su pare one koje prave razvoj, Kuvajt bi bio najrazvijenija zemlja na svijetu. Saudijska Arabija, također. Nisu ni sirovine, jer oni imaju i jedno i drugo. Imaju naftu, koja je žila kucavica ove civilizacije. Nisu ni kadrovi, jer da jesu, Rusija bi bila najrazvijenija na svijetu. Ima nešto što se zove geopolitički položaj. Rezervat je najgora moguća kombinacija na kugli zemaljskoj koja može postojati. On je napravljen samo za jedan oblik privrede. Bio sam godinu prije rata u indijanskom rezervatu u Americi i kristalno jasno sam vidio šta znači rezervat. U rezervatu se može igrati folklor, praviti igračke i sl. Za kocku je rezervat idealno mjesto. Las Vegas je primjer šta može narasti u rezervatu. Kocka, kupleraji i pranje novca. Da poentiram: ti razgovori zaista ne bi imali smisla. Da razgovaram sa onima koji su vojno odbranjenu Bosnu prodali za zelenim stolom!?


DANI: Kako je onda uopće moguće sačuvati BiH?

SENDIJAREVIĆ: Moguće ju je sačuvati. U momentu potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ljudi koji su ga potpisali nisu imali ustavno pravo da ga potpisu. Po Ustavu BiH, njima je bio istekao mandat, uključujući i predsjednika države. I Skupštini BiH koja je donijela odluku o Dejtonskom sporazumu također je istekao mandat prije donošenja sporazuma. Mi se, dakle, moramo vratiti na princip države kako bi je sačuvali.


DANI: Šta to znači?

SENDIJAREVIĆ: To znači da mi nemamo nikakve obaveze da realiziramo Dejtonski sporazum. Njega nije potpisao čovjek koji je imao pravo da ga potpise, niti ga je usvojila skupština koja je imala ustavno pravo.


DANI: Vi to ozbiljno?

SENDIJAREVIĆ: Gospodine, ako vama neko ponudi milijardu dolara, a da mu vi zauzvrat date vaš život, koja je to cijena koju ćete vi lično prihvatiti da vam se plati i uzme život? Da ostanemo kod principa: bošnjački narod ima pravo da se odrekne svoje države, ali mora znati da realizacijom Daytona i izborima u septembru on gubi jedinu domovinu koju je imao na kugli zemaljskoj. Krešimir Zubak je prije Daytona boravio u Detroitu. Ja sam bio na skupu gdje je on govorio hrvatskoj emigraciji, i to onoj hrvatskoj emigraciji koja ne može da prihvati da je granica Hrvatske na Neretvi ili u Sarajevu. Pitali su ga šta je sa Republikom Srpskom? On im je rekao da RS ide u Srbiju, da je to krajnji cilj projekta. A o muslimanima im je rekao da se prestanu nadati kako su oni Hrvati, jer su nacionalno osviješćeni kao Bošnjaci. Nažalost, on donosi lošu vijest hrvatskoj emigraciji i kaže: "Ne, vi ne možete reći da su muslimani Hrvati." Ali im poručuje da će Bošnjaci preko Federacije postati dio Hrvatske. Da, Zubak je to javno govorio u Detroitu.


DANI: Pa zašto je Bosanski kongres tokom pregovora u Daytonu poslao na desetine pisama gospodinu Zubaku videći ga kao jedinog čovjeka koji u dejtonskoj baruštini može spasiti Bosnu i Hercegovinu? Zapali ste u kontradikciju.

SENDIJAREVIĆ: Zubaku je Doboj ostao u RS-u. On je bio jedini političar u Daytonu koji je rekao da neće staviti potpis na ponuđeni Sporazum i mi smo se uhvatili za to.


DANI: Pa, jeste li se pogrešno uhvatili?

SENDIJAREVIĆ: Jesmo. Zubak perfektno poznaje projekat. On kaže kako će interes Bošnjaka biti da uđu u konfederaciju sa Hrvatskom jer samo će tako moći opstati ekonomski, pa i fizički. Sve komunikacije će biti preko Hrvatske. Bošnjak ne može više donijeti nijednu ustavotvornu odluku, realizirati nijedan projekat od globalnijeg značaja za Federaciju bez pune saglasnosti hrvatske manjine. Dayton osigurava Hrvatima, bez obzira na njihov broj, pravo veta. Zahvaljujući tome što nismo bili direktni učesnici u događajima, mi smo mogli posmatrati princip i predvidjeti tok stvari. Kako Bošnjaci nemaju suverenitet u Federaciji jedan kroz jedan, već ga dijele jedan kroz dva, od sada pa nadalje Hrvati će svaku eventualnu promjenu Ustava od strane Bošnjaka smatrati nasiljem, državnim udarom, agresijom na hrvatski narod. I Ustav Federacije im daje pravo da tako misle.


DANI: To je trenutni politički i pravni fakat. Bojim se da Vaše razmišljanje ide ka novom ratu.

SENDIJAREVIĆ: Tijelo se mora braniti hirurškim zahvatom. Vojni profesionalci iz svijeta kažu da je HVO do nogu bio potučen. U momentu kada se međunarodna zajednica sprema i priprema da kazni hrvatsku državu kao agresora na BiH, da to ozvaniči jednako teškom rezolucijom kakvom je kažnjen ostatak Jugoslavije, tog momenta Alija Izetbegović u Washingtonu otcjepljuje Bošnjake od RBiH, spasava HVO i hrvatsku politiku u BiH. NEMOGUĆA INTEGRACIJA


DANI: Znate šta, gospodine Sendijareviću, moram Vam priznati da ste u prednosti u odnosu na mene. Vi niste tokom rata bili u Bosni i svoju argumentaciju možete bazirati samo na osnovu svetih principa. Kada ja počnem razmišljati na toj ravni, susretnem se sa osakaćenim ljudima, unesrećenim familijama, vidim "bujicu suza oko sebe za koje ne postoji lijek".

SENDIJAREVIĆ: Ponavljam, pravo svakog naroda je da se odrekne svoje države. Vi meni tvrdite da ostaju granice BiH, što nije istina. Imali smo državu sa Armijom BiH koju je priznavao čitav svijet kao odbrambenu snagu BiH na svakoj stopi njene teritorije. I šta radimo? Mi toj Armiji Dejtonskim sporazumom oduzimamo pravo da brani 49 posto teritorije i tu Armiju pretačemo u novu vojsku, udružujemo je sa agresorskim snagama koje je ta armija potukla. Oduzimamo joj mandat a izvrsnu komandu nad tom armijom dijelimo jedan kroz dva sa oružanom silom nacionalne manjine u BiH. Na taj način bošnjački narod oduzima sebi pravo na sopstvenu oružanu silu. Mi smo jedini narod na teritoriji bivše države BiH koji neće imati svoju nacionalnu vojsku. RS ima svoju nacionalnu vojsku, a Hrvati, pored Vojske Federacije imaju i Hrvatsku vojsku.


DANI: Uopće ne dajete nikakve šanse procesima integracije, kako oružanih komponenti, tako i političkih...

SENDIJAREVIĆ: Jednako će doći do procesa integracije kao što će doći do procesa integracije muslimana iz Valjeva i Turske, muslimana u Osijeku i muslimana u Doboju. Tako će doći do tog procesa integracije. To Alija Izetbegović dobro zna. Alija Izetbegović nije slučajno Srbin, ako već tražite motive. Motiv Alije Izetbegovića će se naći u njegovoj službi za KOS.


DANI: Sad ste već na terenu neargumentacije i maštovite favorizacije teorije zavjere...

SENDIJAREVIĆ: Kad pročitate memoare Sefera Halilovića, kada budete vidjeli kako je Izetbegović postavljao ljude, mnoge stvari će vam biti jasnije. Ja Halilovića smatram patriotom, znam da nije mogao prihvatiti da Šekovići nisu muslimansko mjesto. Najveće muslimansko mjesto u BiH su Šekovići, pa onda Drvar, pa Široki Brijeg. Jer Ustav BiH meni kao Bošnjaku, građaninu BiH, garantirao je moju državnost i u Šekovićima. Moj najveći historijski spomenik, sad govorim o sebi kao religioznom pripadniku islama, je manastir u Papraci. Jer taj spomenik je napravljen na muslimanskom gruntu. Predsjednik države kaže kako Bosna nikada nije bila muslimanska država, a ima ustav koji joj je omogućio da izabere muslimana za predsjednika. Bosna je kroz 12 vijekova bila država svih njenih građana, ali je ona ujedno i jedina nacionalna država Bošnjaka. Niko nije dozvolio predsjedniku da pod geslom kako Srbi i Hrvati neće Bosnu, dijeli našu jedinu zemlju. SUĐENJE SRBIJI


DANI: Kako biste ocijenili američku ulogu u bosanskoj krizi?

SENDIJAREVIĆ: Američki narod je u vlasti predstavljen Kongresom i Senatom. Američki Kongres i Senat su bili bez ostatka uz državu BiH i uz njen Ustav, jer, s obzirom na multietničko biće BiH, nema države na kugli zemaljskoj koja je sličnija SAD od Bosne. Američki Kongres koji predstavlja američki narod donio je odluku o skidanju embarga. Predsjednik SAD je bio protiv. Ali znate da u američkom Kongresu ima nekoliko stepenica u postupku odlučivanja. Kada Kongres i Senat donesu odluku, predsjednik ima pravo staviti veto. Predsjednik ima pravo da stavi veto i ako je ta odluka donesena sa tri četvrtine glasova. Ali Kongres, da bi pobio veto predsjednika, može ponovo izaći na odlučivanje. U tom momentu Izetbegović izlazi na Generalnu skupštinu UN-a i kaže da ne treba skinuti embargo...


DANI: Predsjednik je to obrazložio strahom od upada srpskih jedinica u Srebrenicu i Žepu i klanja civilnog stanovništva...

SENDIJAREVIĆ: Pa zar se u Srebrenici klanje nije desilo! Bošnjački narod je razoružan ušao u rat. Bez zastave, himne, oružja, bez toki-vokija, bez ikakve veze između Bijeljine, Prijedora, Sarajeva, Mostara... I u ratu se bosanski narod naoružava, formira svoju vojsku. Ali je opet razoružan u Srebrenici, Žepi, Goraždu. Sjetite se samo Bihaća. Pa to su fenomenalne stvari - Bihaćani prave prodor. Sjećate li se one jedne ofanzive kad prodiru na sve strane? I ništa se dalje ne dešava 15 dana. Onda počinje srpska ofanziva. Na BBC-u Karadžić govori, i kad ga pitaju: "Predsjednice, zašto ste vi čekali ovoliko vremena da krenete u kontraofanzivu na Bihać?", on kaže da je čekao odgovor muslimanske strane o prestanku borbi na drugim frontovima. Kada je dobio garancije od muslimanske strane da neće biti ofanziva na drugim frontovima, kreće na Bihać. Na Drini se prebrojavaju čete koje idu na Bihać. U ARBIH je vanredno stanje; jedinice miruju, dok srpska vojska juriša na Bihać.


DANI: Šta hoćete time da kažete?

SENDIJAREVIĆ: Hoću time da kažem da je sve učinjeno od strane Izetbegovića i Ganića, sve je učinjeno da Bihać potpiše jednak sporazum kao što su ga potpisali Srebrenica i Žepa. I Alija Izetbegović kaže: "Mi smo gotovi, moramo spasiti narod u Bihaću". No, mi gledamo CNN. Vijesti idu svakih 30 minuta. Mi čujemo kako Izetbegović kaže da je situacija takva da se Bihać ne može odbraniti. Potpišite i predajte oružje. Potpišite isti ugovor koji je potpisan sa Srebrenicom. Na svu sreću, Dudaković kaže: "Nećemo!" Na svu sreću, on je shvatio.


DANI: Kakav je Vaš stav o tužbi koju je BiH podigla protiv Srbije pred međunarodnim sudom pravde u Den Haagu?

SENDIJAREVIĆ: Vrlo je bitno znati šta je značaj te tužbe? Na svim dosadašnjim nivoima razmatranja tužbe mi smo dobili proces, država BiH je dobila proces. Sa današnjim danom (razgovor je voden 23. 7. op. a.) Jugoslavija je obavezna da odgovori na tužbu u prvom stepenu. Sljedeći korak u tom postupku je da mi, po protokolu, izvršimo određenu radnju u postupku. Za Aliju Izetbegovića, za gospodina Aliju Izetbegovića, za izdajnika Aliju Izetbegovića je dovoljno da ne uradi ništa i da tužba bude gotovo adaktirana. Značaj te tužbe je u tome da, konačno, Međunarodni sud kaže da je ostatak Jugoslavije izvršio agresiju na BiH. Da su, po međunarodnim zakonima, odgovorni za genocid i agresiju. Onda bismo mi mogli kazati i dokazati jednog dana, bez obzira što smo prošli kroz Dejtonski sporazum, da sve to više ne vrijedi. Da je to bio rezultat agresije i genocida. Zbog toga je međunarodna zajednica uvela embargo na Srbiju, kažnjavala je. I mi smo to kažnjavanje ublažili kada smo počeli pregovarati sa Karadžićem, a onda i sa Bobanom. Ta tužba je jedna od naših zadnjih šansi da spasimo državu. Jer ovo što sada imamo nije država. Ako ovako ostane, Bošnjaci će vremenom birati predsjednika Hrvatske. A znate li kako CNN govori o sukobu unutar RS? Kao o ustavnoj krizi. Nema ustavne krize u entitetu, ustavna kriza se dešava u državi. RS je država koja sada ima ustavnu krizu. Nije međunarodno priznata, ne može biti međunarodno priznata do izbora u septembru, kad se stavlja zadnja tačka na suštinu, na politiku Dejtonskog sporazuma.


DANI: U kom smislu?

SENDIJAREVIĆ: Poslije septembarskih izbora više ništa neće biti isto. Bošnjaci će ubuduće birati svoje predstavnike za vlast RS koja ima svoj ustav, skupštinu, vojsku, organe lokalne uprave... Time će oni priznati srpsku vojsku, srpsku skupštinu, srpski ustav.


DANI: Da, ali hipotetički rečeno, može se desiti da Bošnjaci pobijede u nekim opštinama u srpskom entitetu.

SENDIJAREVIĆ: Da, i šta će se desiti? Moraće poštovati ustav te države, granice te države. Moraće poštovati skupštinu te države, moraće poštovati policiju te države, itd.


DANI: U pitanju je proces, ne može se država preko noći integrirati...

SENDIJAREVIĆ: E, zbog toga što vi vjerujete da je u pitanju proces...


DANI: Govorim sa stanovišta realiteta...

SENDIJAREVIĆ: Ne, to nije realitet. Realitet je da je to ireverzibilni, nepovratni proces. Postoji nešto što se u prirodi zove entropija.


DANI: Društvo nije priroda.

SENDIJAREVIĆ: Da vam kažem, politika nije igra prevare. Ona je utemeljena i definirana jasno i precizno. Evo vam primjer: Hong Kong je vraćen Kini. Ekonomija Hong Konga, molim vas da zapamtite ovo, je veća od ekonomije Engleske. U ekonomiji Hong Konga SAD imaju uloženo trinaest milijardi dolara. Hiljadu što američkih preduzeća je u Hong Kongu. Ponavljam, ekonomija Hong Konga je veća od engleske ekonomije, ali Velika Britanija vraća Hong Kong Kini. Na CNN-u, Margaret Thatcher, na pitanje novinara zašto Ujedinjeno Kraljevstvo vraća Hong Kong, čija je ekonomija veća od engleske, komunističkom režimu, gospođa Thatcher odgovara da je to zbog međudržavnih ugovora, dakle, zbog međunarodnog zakona. Ukupno su Velika Britanija i Kina potpisali tri ugovora. U pripremanju trećeg ugovora učestvovala je i sama Margaret Thatcher. To je bio ugovor o primopredaji. Dakle, bez obzira što je Hong Kong zlatni rudnik zapadne ekonomije, on je vraćen Kini. Zašto? Zato što politika nije igra prevare, već počiva na vrlo jasnim principima. To što se nama politika predstavlja kao politika prevare, to je upravo zato da nas se prevari. Postupak odricanja od vlastite države nije politika. Ali nama još uvijek kažu da je to politika. Je li politika da predsjednik države kaže: ne, mi nećemo srpske teritorije u Bosni i Hercegovini. Predsjednik države izabran kao predsjednik svih građana BiH, reducira se na predstavnika jednog naroda. On nikada nije rekao: ja predstavljam Srbe. On nikada nije rekao: ja ne mogu razgovarati s tobom, Karadžiću, jer ja predstavljam i srpski narod, jednako kao i bošnjački, kao i Rome, kao i Hrvate. Jedini predstavnik bosanskog naroda u državi BiH je predsjednik izabran na slobodnim izborima. Predsjednik države kome je data obaveza da tu državu učini nezavisnom na osnovu referenduma tog naroda. I on kaže: ne, ja ne predstavljam taj narod. TUŽBA PROTIV DEJTONSKOG SPORAZUMA


DANI: Šta sada radi Bosanski kongres? Imate li kakvih novih inicijativa?

SENDIJAREVIĆ: Pripremljena je tužba protiv Dejtonskog sporazuma Ustavnom sudu države Bosne i Hercegovine. Dejtonski sporazum su potpisali ljudi koji nisu imali mandat. Tužba je dostavljena i predata. Potpisnici su različite organizacije i grupe, objedinjene pod Forumom izbjeglica čiji su članovi i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. Tužba je napisana vrlo jasno i precizno. Molim vas da pročitate i našu optužnicu protiv Alije Izetbegovića, pa će vam sve biti jasnije. Služite se principom, ne time da je narodu dosta rata. Ja mogu prihvatiti da narod kaže: mi sad pristajemo na sve. Ali ja bih onda htio od vas da čujem kako znate da više nema države Bosne i Hercegovine. Jer, Izetbegović kaže: narod je umoran od rata, ja moram pristati na Dejtonski sporazum. Ali vas je neko ostavio u uvjerenju da Dejtonski sporazum nije kraj države Bosne i Hercegovine. Da Dejtonskim sporazumom vi ne gubite vaša ustavna i državna prava. Vi ostajete u uvjerenju da je reverzibilni proces moguć, a ja vam kažem on je onoliko moguć, koliko je moguće i realno da će Beograd jednog dana biti dio pašaluka turske države.  


DANI: Po Vama je, izgleda, sve izgubljeno?

SENDIJAREVIĆ: Nije, ako u međuvremenu patriotske snage BiH učine određene radnje. Ja nemam ništa protiv ako se objavi narodu i kaže: ovo su vam posljedice Dejtonskog sporazuma - vi gubite državotvorna prava, gubite državu. Četrdeset devet posto teritorije neminovno ide u Srbiju, pedeset jedan posto ode u Hrvatsku. Mi ostajemo bez države. Ali,Izetbegović to ne želi da kaže. Bosanski kongres se bori za Ustav iz '92, za odluke referenduma o nezavisnosti i za državu BiH. Bosanski kongres se bori da tu državu odbrani za bošnjački narod i za sve Bosance koji državu BiH doživljavaju kao svoju domovinu. To je istina, to je princip. Narodu se mora omogućiti da izađe na referendum, kao slobodni građani koji imaju krov nad glavom i koji nisu gladni i žedni. Neka na referendumu donese odluku o sudbini države. Ako se narod slaže da izgubi sopstvenu državu, nema problema. Mi smo onda svoju priču završili.