PROFUNDO TOP
Information Science & Technology

INFORMATIVNA NAUKA I TEHNOLOGIJA
 
HELP
DOMOTIKA Thesaurus

Bosnian Language

Bosanski jezik
ISPRAVNO PISANJE

BOSANSKI U DIJASPORI

BOSANSKA LEKSIKA LANGUAGE CODES PROVJERA PRAVOPISA

Na startnu stranicu  

Bosanski jezik  ORBUS

Gospodin Mr. Džemaludin Šestić je u njegovoj kolumni objavljenoj u Preporodu 24.06.2008 pod naslovom “Što se to danas događa s našim bosanskim jezikom” skrenuo pažnju na neke činjenice promašaja, kao i nepravilnosti u bosanskom jeziku, što u potpunosti prenosimo.

Što se to danas događa s našim bosanskim jezikom

Mr. Džemaludin Šestić


Pa ako je ćevapčić ćevap, onda bi se radnja u kojoj se prave, peku i prodaju ćevapčići zvala ćevapnica...
Mislim da neću pretjerati ako kažem da niko dosada nije rekao ni napisao ljepše misli o ljepoti bosanskog jezika nego što je napisala prije 65 godina srbijanska književnica Isidora Sekulić.

Žao mi je što sada ne mogu citirati više takvih njezinih misli, jer pri pisanju ovog članka nisam imao pri ruci njezina djela, ali jednu takvu njezinu misao znam napamet pa ću makar nju navesti, a ona glasi: “Bosanski jezik i književnost to je jedna ogromna livada koja se guši od rasta, cveća i mirisa. Livada ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, u zemlju otresa seme.”

Eto, tako je mislila, govorila i pisala o bosanskom jeziku Isidora Sekulić prije 65 godina kad taj i takav jezik u Bosni i Hercegovini nije još imao ni svog zvaničnog imena. A kad je taj jezik prije 12 godina dobio i svoje zvanično ime, brzo se pojavio Pravopis bosanskoga jezika, pa nekoliko gramatika bosanskog jezika, pa Rječnik bosanskoga jezika i svi smo se u Bosni i Hercegovini tome puno obradovali, nadajući se da će se sad bosanski jezik početi još više usavršavati, bogatiti, a posebno čuvati.

Ali, avaj, nije bilo tako! Njegovih čuvara nigdje nije bilo, a ni sada ih nema. U tome nisu ništa pomogle ni njegove gramatike, ni njegov Pravopis, ni njegov Rječnik, pa ni njegove katedre na fakultetima i višim školama. Pa ne samo što se ništa nije usavršilo, ni obogatilo, nego se nije ni sačuvalo ono što je bilo dobro. Sve je krenulo kako ne treba, i na radiju, i na televiziji, i u novinama i u našem svakodnevnom govoru, a ništa se ne poduzima da se stanje što prije popravi i poboljša.

A što je to krenulo kako ne treba? Evo što, bar u nekoliko najvažnijih primjera. Krenimo najprije od prevelikog i nepotrebnog preuzimanja tuđih riječi koje nisu nikada postojale u bosanskom jeziku i bez kojih bi bosanski jezik bio čistiji, ljepši i razumljiviji.

Die wahre Heimat ist eigentlich dio Sprache.
Wilhelm Humboldt
(= Prava domovina je zapravo jezik.)

Otkad postoje Bosna i Hercegovina i bosanski jezik, hrana se uvijek jela, a piće se pilo. Danas je to našim novinarima i spikerima, pa i nekim drugim, nerazumljivo ili zastarjelo, te se i jedno i drugo konzumira.

U bosanskom jeziku uvijek je ono što se odnosi na grad bilo gradsko, a što se odnosi na selo, bilo je seosko. Danas je i to mnogima postalo nerazumljivo i zastarjelo pa se umjesto gradsko govori i piše urbano, a umjesto seosko kaže se ruralno. Ako se tako nastavi, ne treba se čuditi da će se u bosanskom jeziku jednog dana grad zvati urbs, a selo rus, oboje prema latinskom urbs, urbis i rus, ruris.

Uz ove ružne primjere u današnjem bosanskom jeziku ide i riječ devastiran (a, -o), pa zar je to bolje, ljepše i razumljivije od pravih bosanskih riječi: porušen (-a, -o), poharan (-a, -o), oštećen (-a, -o). Takva se riječ prije 20 godina nije mogla čuti ni u srpskom, ni u hrvatskom jeziku, a kamoli u bosanskom jeziku.

I latinska riječ koncenzus koja znači: saglasnost, sporazum, pristanak sve više nalazi mjesta i u novinama, i na radiju i na televiziji. Koliko je ona jasna i razumljiva, vidio sam iz dijaloga dvojice građana kad jedan kaže: “O tome će se morati postići ili sporazum, ili koncenzus.”

Postepeno nestaju i lijepe riječi bosanskoga jezika njive i oranice pa se pretvaraju u agrarne površine, a nestaju i česme i bunarevi pa umjesto njih čujemo i čitamo da su to vodoopskrbni objekti. Ni kuće i zgrade nisu više mnogima drage pa su to stambeni objekti, a crkve i džamije su počesto sakralni objekti. Za veliko čudo ni snijeg nam više ne pada već se registruje kao i auto, pa u izvještajima o vremenu vrlo često čujemo da je “U Bosni bilo vrlo hladno, a u Sarajevu je registrovan i snijeg.”

U današnjem i u usmenom i u pismenom govoru mnogo je veći broj riječi koje su se uvukle u bosanski jezik iz ruskog i crkvenoslavenskog jezika. Navodim samo nekoliko primjera: čas (mjesto sat), ubijeđen (umjesto uvjeren), obezbijediti (umjesto osigurati), obezbijeđen (umjesto osiguran), vaspitanje (umjesto odgoj), pasulj (umjesto grah), vazduh (umjesto zrak), inostranstvo (umjesto inozemstvo) i još dr. Tu bi išle i riječi: opšti (umjesto opći), opština (umjesto općina), uopšte (umjesto uopće) i sveštenik (umjesto svećenik) u kojima je glasovna skupina - št iz crkvenoslavenskog, a ne iz bosanskog jezika.

U ovu kategoriju nepotrebnih riječi u bosanskom jeziku mogu ići i riječi: jagnje (umjesto janje), jagnjetina (umjesto janjetina) i koleginica (umjesto kolegica). Riječi janje i janjetina nisu nikada u bosanskom jeziku imale glas -g; a nemaju ga ni danas. To potvrđuju i bosanski toponimi: Janja, Janjari, Janjići i dr., kao i žensko vlastito ime Janja i prezimena Janjić i Janjetović. A koleginica nije kolega ženskog spola već kolegina žena, jer formant -in najprije određuje ženski rod, kao npr. Hasanaginica (=Hasanagina žena), Salkinica (=Salkina žena), Stevinica (=Stevina žena) i sl.

Ali nije jedino zlo što se u današnjem jeziku naše štampe, našeg radija i naše televizije, pa i u našem svakodnevnom razgovornom jeziku nalazi dosta nepotrebnih riječi iz drugih jezika koje ne spadaju u pravi bosanski jezik. Možda je veće zlo što današnji jezik u Bosni i Hercegovini sam sebe kvari, kvari svoje vlastite riječi i izraze, kvari svoju vlastitu gramatičku strukturu i tako uništava svoju doskorašnju ljepotu. O tome bi se moglo opširnije pisati, i treba o tome pisati, ali za ovu priliku ja ću navesti samo nekoliko najvažnijih primjera.

U cijelom svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini, uvijek su se djevojke i žene udavale, a muškarci ženili. Međutim, danas u bosanskom jeziku, bolje rečeno u jeziku bosanske štampe, bosanskog radija i bosanske televizije, pa sve češće i u svakodnevnom govoru, djevojke se žene (?!), pa čitam u “Dnevnom avazu” 3.1.2008. god. na naslovnoj stranici: “Tarik oženio Lejlu”. ili čujemo ovakve primjere: “On se s njom zabavljao tri godine i opet je nije htio oženiti”, ili: “Iako je oženio bogatu djevojku, nije nikad bio s njom sretan u braku.” Ovakvih i sličnih primjera nije nikad bilo u bosanskom jeziku otkako bosanski jezik postoji, a danas ih, nažalost, ima sve više.

Ali nije samo ovo jedina besmislica i jedino ruglo u današnjem bosanskom jeziku.

Evo još primjera:
U cijelome svijetu i kod svakoga naroda djeca su mlada, a u jeziku današnje Bosne i Hercegovine djeca su stara (?!), pa svakodnevno u našim novinama nalazimo ovakve i slične primjere: “Jučer je na asfaltnom putu nađena beba stara dva mjeseca.” (Tek joj je 2 mjeseca, a opet je stara!?). Ili: “Dijete staro 4 godine naučilo čitati i pisati”.

Djeca su “stara” i kad o njima pišu i govore njihovi učitelji i nastavnici, pa gotovo uvijek čitamo oglase da će se “u prvi razred osnovne škole moći upisati djeca sa 7 godina starosti. Ovakve jezične besmislice nalaze se i u tekstovima kad se govori o mladićima i djevojkama u srednjim školama i na fakultetima. Sve je “staro” mada ta omladina nema ni 20 godina. Ovoga nije nikada bilo ni u književnom, ni u narodnom bosanskom jeziku.

Do kakve besmislice u kvarenju lijepog bosanskog jezika dolazi u novije vrijeme pokazuje i slijedeći primjer: U Bosni i Hercegovini i u bosanskom jeziku stotinama godina dobro je poznato da je ćevap varivo s goveđim mesom, krompirom, lukom, paradajzom i vrlo ukusnim saftom. Danas je takav ćevap u bosanskom jeziku gotovo nestao jer se pretvorio u ćevapčić, pa se sve češće govori: “Naručio sam porciju sa deset ćevapa.” (Pa zar čovjek može pojesti 10 ćevapa?!).

Kako je to besmisleno, nelogično i smiješno u odnosu na čisti i lijepi bosanski jezik! Pa ako je ćevapčić ćevap, onda bi se radnja u kojoj se prave, peku i prodaju ćevapčići zvala ćevapnica, ali ona se zove ćevabdžinica prema imenici ćevapčić, a ne prema imenici ćevap.

Neshvatljivo je da se danas u jeziku naše štampe, radija i televizije gotovo posve izgubila razlika između riječi izvor i izvorište, a u bosanskom jeziku razlika između tih riječi odavno postoji. Mjesto gdje se nešto radi, ili gdje se nešto nalazi, označavaju imenice izvedene od glagolske ili imenske osnove nastavkom - ište, npr.: sajmišta, smetljište, kukuruzište, krompirište, kupusište, kućište i sl.

Nastavkom -ište od radnog glagolskog pridjeva također se tvore imenice istog značenja, npr.: radilište, igralište, kupalište, šetalište, odmaralište i sl. Prema tome riječ izvorište ne ne označava sami izvor, odnosno vrelo odakle nešto izvire, već označava čitav prostor, odnosno zemljište gdje se izvor nalazi. Na jednom izvorištu može biti više izvora, a mnogima to nije jasno, ali je jasno onima koji dobro poznaju i čuvaju pravilnost i ljepotu bosanskoga jezika.

Isto tako neshvatljivo je kako se ne pravi razlika između glagola odmarati i odmarati se pa često čujemo i čitamo ovakve primjere: “Što sad radiš?” “Ništa, evo malo odmaram”. Ili: “Puno sam se umorio, hoću sada da malo odmaram. Uz ovakve besmislice treba odmah postaviti pitanje: “A što odmaraš?, ili: “Koga to odmaraš?” Odmarati je prijelazan glagol pa možemo odmarati nekoga ili nešto, npr.: konja, motor, noge i dr., a odmarati se je povratan glagol jer označava radnju koja se povraća na njezina izvršioca. Onaj ko je umoran, želi da odmara cijeloga sebe, pa je tada samo pravilno reći: “Evo se malo odmaram”, ili: “Hoću sada da se malo odmaram.” Ovo je odavno bilo jasno dobrim poznavaocima bosanskog jezika, a danas mnogima nije jasno.

Čudno je što se danas na području Bosne i Hercegovine, i u jeziku javnog obavještavanja i u svakodnevnom govoru, jako proširila riječ udes s pogrješnim značenjem saobraćajna nesreća, pa čitamo i slušamo ovakve primjere: “Na putu Sarajevo-Zenica u jednom danu deset udesa”, ili: “Najviše udesa dogodi se zbog magle i prebrze vožnje.” Neki čak povezuju tu riječ s glagolom udesiti (nekoga), pa joj u vezi s tim i daju pogrješno značenje, a riječ udes u svim rječnicima nije “saobraćajna nesreća” već: sudba, sudbina, kob, usud. Slično tome je i s glagolom bitisati. U bosanskom jeziku taj je glagol uvijek značio nestati (prema turskom bitmek = nestati, umrijeti), a i danas znači nestati pa se govori: “Bilo pa bitisalo”, ili: “Imala sam jednu lijepu i debelu kokoš pa mi iznenada bitisala.” Međutim, oni koji dobro ne poznaju bosanski jezik, taj glagol izjednačavaju s glagolom biti, postojati pa govore i pišu: “Naše bitisanje na Balkanu traje 14 stoljeća”, ili: “Nećemo se iseljavati, nego ćemo i dalje ovdje bitisati.”

Pod utjecajem govora iz Srbije u bosanskom jeziku je u posljednje vrijeme poremećena rekcija glagola lagati i slagati, pa se sve češće govori i piše, npr.: “Nemoj me lagati!” ili: “Nemoj da me lažeš!” ili: “On me je slagao,” ili: “Neću da te lažem” i sl. Glagoli lagati i slagati u bosanskom jeziku su uvijek imali, a i danas imaju, rekciju prema dativu, a ne prema akuzativu, kao što stoji u navedenim primjerima. Zato navedeni primjeri treba da u bosanskom jeziku i danas glase: “Nemoj da mi lažeš!” “Nemoj mi lagati!” ”On mi je slagao.” “Neću da ti lažem.”

Nerazumljivo je također zašto se u današnjem bosanskom jeziku govori i piše dokumenta umjesto dokumenti. Ako sve strane riječi sa svršetkom na -ent imaju u nominativu množine nastavak - i, kao napr. student - studenti, asistent - asistenti, agent - agenti, pacijent - pacijenti, kompliment - komplimenti i sl., zašto bi samo imenica dokument imala u nominativu množine nastavak - a (dokumenta)? Bosanski jezik takav oblik ne poznaje.

Koliko se današnjem bosanskom jeziku ne posvećuje dovoljna pažnja i koliko se naši jezički stručnjaci i lektori (ako ih ima) ne brinu da u našem današnjem jeziku u Bosni i Hercegovini bude sve kako treba, pokazuje i činjenica da i svoj sitni novac ne zovemo pravilnim imenom i ne pišemo pravilno njegovo ime. Zovemo ga i pišemo ga fening umjesto pfenig. Čak i na takvom metalnom novcu piše: 10 ili 20 ili 50 feninga i niko dosada ne ukazuje na tu veliku grješku. Pa tu nije samo jedna grješka nego dvije.

Prva je što na početku nema glasa, odnosno slova p, a druga je što se ta riječ na kraju pogrješno izgovara i piše sa -ing, po uzoru na engleske riječi: trening (training), parking, šoping (shopping), i sl. Ja još nigdje nisam pročitao pfenig (kao što je pravilno), već samo fening (kao što je nepravilno).

Iako je to njemačka riječ u bosanskom jeziku, njezino pogrješno izgovaranje i pisanje ne može se ničim opravdati, već pokazuje na kakvom je stupnju naša briga ne samo o bosanskom jeziku, već o jeziku uopće.

O svemu ovome moglo bi se govoriti i pisati mnogo više, ali za ovu priliku neka bude ovoliko. Bude li se naš bosanski jezik i dalje ovako kvario, a osobito nepotrebnim primanjem tuđih riječi i izraza, onda nam se nameću u sjećanje stihovi kajkavskog pjesnika Pavla Štoosa, koji je 1831., u vrijeme kada su Hrvati više i radije govorili latinskim, mađarskim i njemačkim jezikom nego svojim hrvatskim, u svojoj pjesmi Kip domovine zavapio:
“Vre i svoj jezik zabit Horvati
hote ter drugi narod postati.”
što na štokavskom dijalektu znači: “Zaista Hrvati hoće da zaborave svoj jezik te da postanu drugi narod.”

U ovakvoj današnjoj nepovoljnoj jezičkoj situaciji u Bosni i Hercegovini bilo bi vrlo korisno da svi naučimo napamet stihove pjesnika Petra Preradovića i da ih nikad ne zaboravimo:
“Ljubi, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njem tebe svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti.

Po njemu si sve što jesi
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova i unuka.
U prošlosti sjena puka,
U buduće niti sjena!”

Prof.dr. Ismet Smailović


Koliko govorimo bosanski?

Želim, ukazati na izvjesne tendencije, uglavnom, negativne naravi, koje se, svjesno ili nesvjesno, sistematski utjelovljuju u bosanski jezik, razarajući njegovo, još uvijek krhko jezičko tkivo. Radi se, naime, o nekritičnom prihvatanju tuđica, o nepotrebnom i uglavnom lošem akcentiranju, o pojavi mnogih dvostrukih pravopisnih rješenja u bosanskom pravopisu, koja izazivaju čestu nedoumicu i nesigurnost u određenoj primjeni i situaciji.

Ali, vratimo se malo u prošlost. Bošnjaci su rijedak narod, kojemu ne samo da nije bilo priznato ime /jer mu nacionalnost nije bila priznavana/ nego je - dosljedno takvim okolnostima - bio zvanično bez svoga jezika. Iako je u svojoj osnovi slavenski jezik, bosanski jezik je skoro čitavo stoljeće u datim političkim okolnostima bio nepriznat, pri čemu je istovremeno svjesno rastakan sa krajnjom namjerom da se kao živi jezik onemogući u primjeni, ili barem da mu se onemogući status književnog jezika. O tome svjedoči, pored mnogih činjenica, pravopis rađen po famoznom Novosadskom dogovoru iz 1960. god. koji je u potpunosti odbacio, odnosno ignorirao primjenu bosanske jezičke specifičnosti.

Na sreću - “ničija nije do zore dogorjela”, kako kaže naš narod - u skladu sa društveno-političkim promjenama, te u novim okolnostima Bošnjaci se 1991. god. referendumski izjašnjavaju da im se maternji jezik, kojim su faktički od davnina govorili, zove bosanski! Ono što se moglo i očekivati bila je politička reakcija naših kršćanskih sugrađana, pogotovo njihovih mentora u susjednim njihovim maticama, kojom se na sve moguće, pa čak i vrlo neukusne, načine osporavalo pravo da se pored srpskog i hrvatskog ozvaniči i bosanski jezik. Dugo vremena je trebalo da “progutaju” tu činjenicu, sa kojom se mnogi ekstremisti nisu ni do danas pomirili, nazivajući najzad naš jezik bošnjačkim!

Ovakav odnos prema bosanskom jeziku nije samo lingvističke, nego u prvom redu političke prirode. Takvo ponašanje predstavlja, zapravo, odnos prema BiH uopće. Ovakvi dušebrižnički teoretičari neće da znaju, da su osnove za srpski i hrvatski književni jezik u bosanskom jeziku. Uostalom, o tome je govorio Vuk Stefanović-Karadžić, utemeljivač srpskog književnog jezika, koji je, inače, govorio ijekavicom.

U prvom desetljeću nakon II svjetskog rata u Zagrebu je studirala jugoslavensku književnost jedna Bošnjakinja, rođena i odrasla u Trebinju. Njezin profesor je bio fasciniran jezikom i izgovorom ove studentice, naglašavajući pred studentskim auditorijem, da im ta kolegica govori najčišći hrvatski jezik. Tražio je od nje više puta da svima naglas čita određeni tekst.

Naravno, jezik je dinamična, živa materija i kao takav je podložan leksikološkim promjenama. Naš jezik je, osim arabizmima, iranizmima i turcizmima, obogaćivan vremenom u novonastalim prilikama germanizmima, romanizmima itd. kao uostalom što je slučaj sa svim živim jezicima.

Naravno, jezik je dinamična, živa materija i kao takav je podložan leksikološkim promjenama. Naš jezik je, osim arabizmima, iranizmima i turcizmima, obogaćivan vremenom u novonastalim prilikama germanizmima, romanizmima itd. kao uostalom što je slučaj sa svim živim jezicima.

Danas sredstva javnih medija, osobito elektronskih, imaju toliku sugestivno-agresivnu moć, kojoj više niko ne može odoljeti. Ta moć, odnosno taj utjecaj je ne samo politički i propagandni, nego i jezički, odnosno kulturološki. Samo slijep i gluh čitalac, slušalac, odnosno gledalac nije u stanju prepoznati i shvatiti da se u našim javnim medijima vrši agresivna kroatizacija bosanskog jezika. To je slučaj i sa medijima koji su nezvanično bošnjački.

Evo nekoliko takvih stranih jezičkih “bisera” koji nam se svakodnevno nameću, a naša ih svijest nekritički prihvata: obveza, glasovanje, gledatelj, slušatelj, predsjedatelj, dužnosnik, djelatnik, nazočnost, prigoda, obljetnica, tisuća itd. itd.

Jednom sam pitao jednog svog komšiju, lokalnog hrvatskog političara, koji je rođen i odrastao u čisto bošnjačkoj mahali, da li mu je neprirodno govoriti riječi, kao što je, recimo riječ kolovoz /ne samo u smislu naziva osmog mjeseca, nego i uličnog prostora za vozila/ koju nikada u svom odrastanju nije prakticirao? Odgovorio mi je da takve riječi mora upotrebljavati, iako mu nije lahko da tako govori!

Jezik nam je pored kroatizama posljednjih godina naprosto zapljusnut stranim riječima engleskog porijekla. Nisu u pitanju samo tehnički izrazi, nego najprizemnija ulična leksika, šatrovačke riječi, koje mlađi svijet sa oduševljenjem usvaja. Interesantno da to nikome ne smeta, da niko ne reagira, da bi se zaštitio naš govor! Mađari su poznati kao najrigorozniji zaštitnici svoga jezika. Čak ni najinternacionaliziranije riječi, kao na pr. telefon, nisu mogle ući u mađarski jezik!

Drugi primjer kojeg želim istaknuti je pogrješno izgovaranje određenih naših prezimena, odnosno njihovo pogrješno akcentiranje. Na pr. umjesto da se kaže: Izetbegović, Muratović, Ahmetović, Omerović, Mehmedović itd. slušaoci čuju ovakvu verziju sa naglaskom: Izetbegović, Murâtović, Ahmetović, Omerović, Mehmedović. Navedena prezimena nastala su od vlastitih imenica, te bi ih trebalo kazati onako kako se te vlastite imenice, odnosno ta imena izvorno izgovaraju! Pogrješno izgovaranje tih i drugih prezimena zaista para uši onima kojima je stalo do pravilnog izgovora.

Bosanski jezik je još u fazi svoga standardiziranja. Dotle, nažalost, nalazi se u procjepu dvaju srodnih slavenskih, nimalo mu naklonjenih jezika. Ovaj naš maternji jezik predstavlja, zapravo, okosnicu našega nacionalnoga identiteta, o čemu svi, ali doslovno svi, moramo voditi računa! Književnici koji pišu na bosanskom, imali su i imaju historijsku ulogu u njegovom očuvanju.

Nažalost, naš narod malo čita knjige, i radi pomanjkanja navike i što mu knjiga u ovom, nimalo ružičastom vaktu, nije prikladan artikl. Stoga je potrebno stalno educiranje bosanskog jezika, počevši od javnih radnika, političara, kulturnih radnika, novinara, koji nam se obraćaju, i čitaju živu riječ, htjeli ili ne htjeli, svakodnevno slušamo.

Spikeri i voditelji u tome pogledu imaju izuzetno značajnu ulogu. Oni moraju shvatiti da su na određeni način jezički učitelji svojih slušalaca, i da su kao takvi odgovorni za svoj utjecaj, odnosno jezički odgoj. Jer, ako zaista realnu opasnost, koja na razne način, otvoreno ili prikriveno, prijeti ovom jeziku, ne shvatimo krajnje ozbiljno, izgubit ćemo svoj jezik bez ikakve bitke! Nije dovoljno priznati i ozakoniti njegovo ime, on se mora voljeti, ljubomorno čuvati i njegovati, onako kako su to činili naši pradjedovi i naše pranane!

Mr. Džemaludin Šestić

24.06.2008


ISPRAVNO PISANJE | ISPRAVAN IZGOVOR | RJEČNIK ARHAIZAMA

NEKOLIKO OSNOVICA BOSANSKOG JEZIKA (NA NIZOZEMSKOM)
ENKELE GRONDSLAGEN VAN HET BOSNISCH TAAL

NA POČETNU STRANICU BOSANSKI JEZIK


Page Construction:28.06.2008. Page Modified:20.08.2016.