TOP

Ptica trkačica, neletilica 

Dodo - izumrla ptica


Slika G. Edwardsa iz 1759. godine

Ptica Dodo je vjerovatno najpoznatija istrijebljena životinjska vrsta na svijetu; u nekim jezicima čak postoje i izrazi koji ga pominju u pežorativnom značenju. U engleskom jeziku postoji poređenje "as dead as a Dodo" a u tom jeziku je sam izraz "dodo" u slengu sinonim za glupost i besmislenost.

Dodo je bio jedan od četiri vrste goluba trkača: Mauritanski, obični ili smeđi Dodo (Raphus cucullatus), kontroverzni Bijeli Dodo sa ostrva Reunion (Victoriornis imperialis), Reunion Solitaire (nekada u klasifikaciji nosio ime Ornithaptera solitarius, sada je to Theskiornis solitarius) i usamljenik sa Rodrigeza (Pezohaps solitarius). Ljudima koji se razumiju u gradske golubove, možda će izgledati neobično da zamisle džinovske golubove kao dominantnu vrstu na nekoj teritoriji ali upravo se to dogodilo. Mauricij se nalazi 800 km zapadno od Madagaskara. Ostrvo Reunion (eng. ujedinjenje) leži 160 km jugozapadno od Mauricija, a ostrvo Rodrigez 480 km istočno od Mauricija. Ova ostrva čine grupaciju pod imenom Maskarenska ostrva. Mauricij je star oko 10.5 miliona godina, Rodrigez oko 8 miliona a Reunion oko 3 miliona. Sve od živog svijeta na Mauriciju postoji i na Reunionu, osim Dodoa; što znači da je on bio trkač i prije nego je nastalo samostalno ostrvo Reunion.

Obični Dodo

Mauritanski Dodo (obični Dodo) je istrijebljen 1680. godine. Kada je otkriven, opisivan je kao divlja ćurka, kazuar (australijski patak), neka vrsta labuda, Sula variegata ili čak kao kopile noja. Zapravo, on je bio džinovski, divlji golub trkač, ne-letač. Novija istraživanja i rekonstrukcije ukazuju da Dodo i nije bio tako nježan ili po naravi nalik gugutkama kako se često pominje. Odrasli su umjeli biti agresivni, teritorijalni i branili su svoje. Daleko od priglupih i beskorisnih, bili su odlično prilagođeni svojoj životnoj okolini bez ijednog sisara ili predatora - a njihova propast je najvjerovatnije posljedica pojave predatora sa čijom prijetnjom Dodo nije evoluirao da se suprotstavi.

Dodo ptica

Njegovo ime potiče od portugalske riječi "doudo" (blesan) i holandske riječi "dodaarsen" (debela teška zadnjica). Zanimljivo, Holanđani su ih takođe zvali i Walghvogel (odvratna ptica) misleći na njegovo nejestivo meso.

Maskarenska ostrva su prvi otkrili i naselili portugalci početkom 16. vijeka. (arapski trgovci su ranije posjetili ova ostrva ali ih nisu naselili). U odsustvu sisara, ostrvima su dominirale ptice koje su evoluirale i popunile prostor koji bi inače zauzimali sisari. Mauricij je otkriven oko 1500. godine od strane portugalskog broda koji je tražio put kao istočnoj Indiji. Oni su mu dali ime Ostrvo labudova (port. Islo do Cerne), što ukazuje da su kasnije Dodu vjerovatno zbog toga pobrkali sa labudom (bio je slične veličine kao labud). Ostrvo nikada nije naseljeno od strane ljudi. Holanđani su ga kasnije nazvali po svom princu, Maurits-u van Nassauu. Obadvije spomenute države su gradile kolonijalne imperije ali su politički odnosi između Portugala, Španije i Holandije bili takvi da je firma Dutch East India Company bila prva koja će osnovati naseobinu na Mauriciju, gdje će, pored utvrđivanja važne lokacije za odmor prilikom putovanja, moći i da eksploatišu drvo abonos/ebanovina koga je bilo u izobilju, ali i da puste svinje u prirodu kako bi obezbjedili hranu za budućnost.

Crtež dodoaCrtež Dodoa 1598. godine velika holandska ekspedicija u istočnu Indiju, kojom je komandovao admiral Jacob Corneliszoon van Neck, upala je u olujno nevrijeme u području vrta Dobre nade. Pet brodova je isplovilo istočno od Madagaskara i, ostavši bez hrane i vode, pristali su na ostrvo nazvano Islo do Cerne (ostrvo labudova) prema starim portugalskim mapama. Brodovi iz Amsterdama i Gelderlanda su otkrili prirodnu luku, koju su nazvali Warwijk Harbour po viceadmiralu broda iz Amsterdama - Wybrant van Warwijk. Islo de Cerne je bio tropski raj od palminog drveća i šuma ebanovine naseljenih golubovima, papagajima i neobičnim pticama trkačicama. Nijedna životinja nije pokazivala strah od ljudi; ptice su bile mirne i predstavljale veoma lak plijen (iako je kukasti kljun velike ptice trkačice davao razloge za oprez).

Veliku trkačicu su nazvali kermis-guska, pošto je luka otkrivena na dan kermis vašara u Amsterdamu. Opisivali su ih kao "velike poput labudova, sa velikom glavom, i plaštom na glavi kao malom kapuljačom; nisu imali prava krila već na njihovom mjestu par malih pera, a na mjestu gdje bi trebao biti rep se nalazilo nekoliko paperjastih pera sivkaste boje." Uprkos veličini, jedini jestivi dio bile su grudi ali ni od toga nije bilo fajde pošto su bili manje mesnati od gusaka. Stomak je takođe bio jestiv. Ipak, ostatak je bio tvrd, žilav, mastan i lošeg ukusa, pa je otuda Dodo dobio ime "walghvogel" (odvratna ptica). Kao i ćurka, neobična ptica je taložila mast u grbi, što joj je donijelo još jedan nadimak na holandskom jeziku "doedaars" (debela), što se kasnije pretvorilo u "dodo". Pažnja doseljenika je polako prelazila sa kermis-guske prema daleko ukusnijim golubovima. Ipak, i pored lošeg ukusa svog mesa, samo 75 godina od svog otkrića, Dodo je bio istrijebljen sa lica Zemlje.

1598. godine Cornelius Van Neck je proglasio ostrvo Mauricij vlasništvom Holandije i nezaobilaznom stanicom za holandske brodove koji putuju preko Indijskog okeana. Posade brodova su ubijale na stotine ptica radi zabave, a meso bi im dobro došlo za promjenu od standardne jednolične hrane na brodu. Holandski kapetan je zabilježio: "Živjeli smo od mesa kornjača, Doda, (ružičastih i plavih) golubova, sivih papagaja i ostalih vrsta, koje bi posade hvatale golim rukama." Od svih tih vrsta, jedino je opstao Mauritanski ružičasti golub, a i njihov broj je na kritično niskom nivou.

Važnost Mauricijusa je brzo rasla i 1599. engleski izvještaj navodi: "Ovo ostrvo koje se nalazi istočno od Madagaskara, površine kao cijela Holandija, je veoma nadmorski visoka i prijatna teritorija, prepuna zelenih i voćem bogatih dolina, obogaćenih Palminim- drvećem, iz koga teče vino. Takođe ima puno drveća, prije svega kvalitetne ebanovine crne kao ugalj, glatke i snažne kao sama slonovača; a količina ovog drveća je takva da prevazilazi nosivost brodova koji tamo mogu doći. Jer da bi doplovili dovde morate naciljati dvije najviše planine u liniju, ostavivši pet malih ostrva sa svoje desne strane; i tada ulazite u more duboko oko 30 fadoma (55m). Brodovi u zalivu su mjerili redom 10, 12 i 14 fadoma ispod sebe. Sa lijeve strane se nalazilo ostrvo koje su nazvali Hemskerk."

Madagaskar Mauricijus Reunion

Uprkos tome što su ptice bile neukusne za jelo, ljudi su se "zabavljali" batinanjem i ubijanjem mirnih Doda, i u prvo vrijeme je Doda bilo na svakom koraku. 1602. godine kapetan Willem van West-Zanen je zabilježio da su njegovi ljudi ubili "24 ili 25 Doda, tolike veličine da su možda najviše dva pojedena, a da su ostali usoljeni za kasnije."

1613. u zapisu Johana Verkena, njemačkog mornara iz Lajpciga, objavljenom u Frankfurtu, on je opisao lice Doda bez perja, žuto perje na vrhovima njegovih tupih krila, i na mjestu repa nekoliko kovrdžavih sivkastih pera." Dodo takođe nije baš bio toliko miran kao što se smatra: "Poznate su kao Tottersten ili Walck ptice. Ima ih u velikom broju, uprkos tome što su ih Holanđani lovili i jeli svakodnevno, i ne samo ove već i druge vrste ptica.. koje bi udarali motkama i zatim hvatali, pazeći da ih ptice ne ugrizu za ruke ili noge svojih velikim debelim zavijenim kljunovima".

Trinaest godina nakon prvog susreta sa predatorima, ova navodno ne previše inteligentna ptica je prilagodila svoje ponašanje kako bi se branila svojim snažnim kljunom.

Prvi čovjek koji pominje pticu Dodo (baš pod ovim imenom) u pisanoj formi je Thomas Herbert, engleski diplomata u perzijskom sudu koji je išao na Mauricijus 1629. godine. 1634. piše bilješke putovanjima koje su obuhvatale i opis Dode: "Prije svega, ovdje i samo ovde postoji Dodo, čiji oblik i rijetkost može zaplašiti i arapskog feniksa: okruglo i debelo tijelo, težine najčešće preko 23 kg, smatra se više čudom nego hranom, halapljivima može biti prihvatljiv ali je za ljude sa ukusom meso Dodoa gadno i nejestivo. Njegova pojava sugeriše melanholiju, punu razumjevanja o greški prirode koja je tako veliko tijelo opremila krilima tako malim i neupotrebljivim da služe samo tome da pokažu da je u pitaju ptica. Pola glave je golo, i kao da je prekriveno tanuhnim velom, kljun je zakrivljen nadole, na sredini su nozdrve, odakle do kraja ima svijetlo zelenu boju, pomiješanu sa blijedožutom nijansom; oči su male i nalik dijamantima, okrugle i svjetlucave; odjeven je u vazdušasto perje, a rep čine tri mala pera, kratka i neproporcionalna. Noge odgovaraju tijelu, izraženog je instinkta i jakog i halapljivog apetita." Zelena tačka na kljunu je tu vjerovatno kako bi mladunčad usmjerila gdje da kljucaju odrasle da bi im dali hranu. Englez je zabilježio i da Dodo teži oko 22 kg, ima izražen apetiti a da je njegov "vatreni" stomak u stanju da svari kamenje! On je pisao prema uvećanju i pošto su njegova kasnija izdanja bila detaljnija, neki od prvih opisa su svakako bili netačni. Thomas Crosfield je zabilježio u svom dnevniku da je 1634. izvjesni mr. Gosling darovao "Dodara" školi anatomije u Oksfordu.

Iako su se Dodoi branili štipanjem, oni nisu naučili da bježe od ljudi. 1631. godine jedan mornar je napisao "Gledali su nas čvrstog izraza lica u stavu sa širom otvorenim kljunovima" ... "prilično smjelog stava i načina držanja, rijetko bi se pred nama i pomjerili".

Peter Mundy je vodio putni dnevnik između 1628. i 1634. godine. On je opisao dva Doda koje su držali u Suratu, gdje je kompanija Dutch East India imala postavu, i gdje je Jahangir, veliku mogul Perzije, držao svoju menažeriju (menažerija je stari izraz za čuvanje mirnih i egzotičnih životinja u zarobljeništvu, nešto što je bilo uobičajeno za aristokrate). Mundy je takođe video Dodu i na Mauricijusu i prvi je čovjek koji je primjetio da se ova vrsta ne može vidjeti nigdje drugdje na svijetu. Napisao je još i da Dode ne mogu ni plivati sa razdvojenim prstima na nogama, a ni letjeti". Dodoie su nošeni u menažerije u Amsterdam, Prag, Bataviu (kako se u periodu 1619.–1942. zvao glavni grad Indonezije - Džakarta), Nagasaki i London. Bili su izdržljivi za tako dug put ali toliko ružni da nikome nije palo na pamet da bilo gdje napravi koloniju koja bi se samostalno razmnožavala. Kada je Mundi posjetio Mauricijus po drugi put, 1630. godine, tražio je Dode ali nije pronašao nijednog, što ukazuje na nagli pad broja jedinki.

Uprkos nastavljenom krvoproliću, Dode su nastavili da se razmnožavaju u nepristupačnim dijelovima ostrva. 1644. godine Mauricij postaje kolonija Holandije. 1662. Volkert Iversen, njemački moreplovac bio je jedan on preživjelih brodolomnika na plaži ostrvca blizu Mauricijusa nakon stravične oluje. Proveo je tada šest mjeseci na tom još nenaseljenom ostrvcu. Već tada nije bilo preostalih Doda na samom Mauriciju, nego samo na okolnim ostrvcima koje bi prilikom oseke bila povezana pješčanim sprudovima sa samim Mauricijom. Iversenovo ostrvce je najvjerovatnije bilo današnje ële aux Cerfs ili ële d'Ambre. Deo njegovih zapisa kaže: "Mi smo takođe pronašli puno divljih koza i razne vrste ptica koje uopšte nisu bojažljive, vjerovatno zbog toga što nisu navikle da ih ljudi love. Stajale su mirno, gledale nas i dozvoljavale nam da im se približimo. Među njima je bila i ptica Indijancima poznata kao Doderse, veća od guske ali nesposobna da leti, imajući patrljke umjesto krila, mada je mogla brzo da trči. Jedna grupa nas bi ih jurila tako da ih potjeramo pravo na našu drugu grupu koja bi ih hvatala. Kada bi ih čvrsto uhvatili za nogu, ptice bi ispuštale krike, a druge ptice bi došle u pomoć pa bismo uhvatili i ostale." Dodo je tada naučio da bježi od ljudi.

Preparirani Dodo

Preparirani dodo1693. godine francuski istraživač i prirodnjak François Legaut je stigao na Iversenovo ostrvce ali nije pronašao nijednog jedinog Dodu. Do 1680. kao posljedica dejstva ljudi i životinjskih vrsta koje su ljudi donijeli sa sobom došlo je do potpunog istrijebljenja Dodoa.

Joris Laerle iz Gelderland-a opisao je visoku, mišićavu pticu, prilično drugačiju od debele i ružne ptice sa crteža koji su nastali prema pticama držanim u zarobljeništvu. Drugi su pogrešno opisivali kako imaju povezane prste na nogama (za plivanje). Najpoznatiji crteži prikazuju Dodu kao pticu toliko debelu da jedva hoda pošto joj se stomak vuče po zemlji. Iako su najčešće opisivani kao debela i gegajuća stvorenja, širina struka Dode je najvjerovatnije varirala u zavisnosti od doba godine pošto su taložili masnoću koja bi im omogućavala da prežive periode sa nedovoljno hrane. Moguće je da su svake godine mijenjali rožnate izrasline na kljunovima prilikom sezonskog mitarenja (linjanja), ili da su mladunci imali slabije kljunove. Postojanje (koje je predmet rasprave) bijelih Doda na ostrvu Reunion se ponekada pripisuje različitim obojenim fazama ili mijenjanju boje običnog Dodoa; moguće je da su mlade jedinke bile bijele dok su stariji primjerci varirali od smeđe do sive boje.

Roman Alisa u zemlji čudesa

Većina rekonstrukcija Doda se (pogrešno) bazirala na gojaznim primjercima, uključujući pregojene primjerke u zatvoreništvu, što samo upotpunjuje pogrešnu sliku o sporim, neinteligentnim i nespretnim bićima a poznati pisac Luis Kerol (Lewis Carroll, Alisa u zemlji čuda, ilustracija desno) snosi veliki dio krivice za loš imidž ove ptice. Dode su viđeni u menažerijama u 16. vijeku; jedan je bio u cirkusu Rudolfa II u Pragu (ptica je preparirana nakon smrti), drugi u Amsterdamu u Holandiji 1626., jedan u cirkusu Henry-a Frederick-a iz Orange-a kod Buitenhof-a (gradić u blizini den Haag-a, a moguće da je to bio isti gorepomenuti Dodo iz Amsterdama). Neki umjetnički nastrojeni moreplovci su naslikali Dodu u njegovom prirodnom staništu.

Dodo je bio izložen u Londonu 1638. Sir Hamon Lestrange je napisao: "Vjerovatno 1638. godine, dok sam šetao ulicama Londona, spazio sam sliku neobične ptice na plakatu i tada smo nas nekoliko otišli da je pogledamo uživo. Držana u kavezu, ptica je bila nešto veća od turskog pijetla, sličnih nogu i kandži ali snažnija, masivnija i uspravnijeg držanja, boja sa prednje strane je bila kao grudi mladog fazana, dok je sa zadnje strane tamnosmeđa. Čuvari su ovo stvorenje zvali Dodo. U uglu kaveza ležala je gomila krupnijeg šljunka za koje je čuvar rekao da ih ptica guta (kako bi pomogla varenje)"

Lestrange nije prvi koji je naglasio uspravno držanje ptice i ponosni stav. Smeđa boja je vukla na kestenjastu dok je zadnja strana bila mišje smeđa. Van Neck-ov opis pominje pepeljasto sivu pticu sa bijelim licem. Sve u svemu, njegova boja je bila prilično neprecizno zabilježena. Oči su opisivanje kao svijetle sa bijelim zjenicama. Noge su bile žute a kandže crne.

Opisi François Gaucha, bazirani na Dodama sa Mauricija iz 1638. godine su mješavina mita, stvarnosti i brkanja sa drugim tada nepoznatim pticama poput kazuara. On je recimo zapisao da Dodo nije imao jezik. Takođe, navodi da je jedno njegovo bijelo jaje veličine francuskog penija ili (ukoliko ne znate veličinu francuskog penija iz 1638. :-) - iste veličine kao jaje ružičastog pelikana tj. 8x6cm. Francuz dodaje da Dodoi prave gnjezda na zemlji iznad nagomilanom travom u šumi. Prema Gauche-u Dodo se oglašavao poput pačeta (mehko ku-ku), kao i da je u repu imao pera koliko i godina starosti! Njegovo perje je uglavnom bilo paperjasto, što se uklapa u opis ptice koja ne leti.

Slike pregojenih, tromih Doda su naslikane prema jedinkama u zarobljeništvu. Dugo okeansko putovanje, zarobljeništvo u kavezu menažerije i neodgovarajuća ishrana (naročito ukoliko su posjetioci bacali kruh ili drugu hranu životinjama koje su se dosađivale u skučenom prostoru) su dovodili do lijenih i gojaznih primjeraka. Prepariranje ptica iz tog doba je podrazumjevalo punjenje eksponata slamom. što često nije rezultiralo realnim životnim pozama ili obliku tijela. Koža bi često bila loše očuvana i propala, nepravilno naborana ili razvučena što bi još više izobličavalo proporcije životinje. Hemikalije koje su korišćene za očuvanje kože (a takođe i dlake i perje) su često doprinosile izbljeđivanju ili gubitku boje, pri čemu bi određene boje blijedile više od drugih; što je mogući uzrok debate oko postojanja bijelog Reunion Dode.

Nažalost, pticu koju je uhvatio i preparirao Elias Ashmole, u XVII vijeku je greškom bačena, a spaseni su samo lobanja, kljun i jedna noga. Grešku je načinio čuvar muzeja prilikom proljećnog spremanja u Ashmolean-u 1755. godine. Sačuvani preparirani primjerci su postali toliko rijetki da su se prirodnjaci XVIII vijeka pitali da li je Dodo uopšte postojao; naučna bilješka iz 1801. godine čak opisuje Dodoa kao "pernatu kornjaču"!

George Clark je otkrio fosilne ostatke Dodoa pet godina nakon što je objavljena Darvinova knjiga "Porijeklo vrsta". Zoolog Richard Owen je rekonstruisao skelet koji je pronašao Clark, bazirajući rekonstrukciju na crtežima i slikama Dode u zarobljeništvu iz 17. vijeka, najviše prema slici iz 1626. godine Roelandt-a Savery-ja. Owenova rekonstrukcija prikazuje tromu i debelu pticu koja bi i bez spoljnih uticaja postala žrtva Darvinove prirodne selekcije. Strickland i Melville su objavili svoju studiju Dodo 1848. ali nisu stavljali pod sumnju rekonstrukciju Owena. Novija istraživanja ukazuju da je Clarkova verzija neprecizna u vezi težine. Zapisi Holanđana navode da je težina ptice iznosila oko 25 kila dok najnovije kalkulacije procjenjuju oko 17 kg.

Pitanje zbog čega je Dodo istrijebljen sada se ne može više objasniti time što je navodno bio glup ili što su ih pretjerano lovili. Kao ljudska hrana Dodo nije bio pretjerano privlačan. Čak je i sam lov bio ograničen a populacija ovih životinja, iako nije bila pretjerano brojna, ipak je morala biti dovoljno velika kako bi ptice bile genetski zdrave. Ono u šta nema sumnje je da je Dodo bio idealno prilagođen životu na tlu ostrva na kome nije bilo predatora, konkurentskih vrsta ili bilo kakvog uznemiravanja.

1865. na udaljenoj lokaciji na Mauricijusu zvanom Mare aux Songes (pored Mahébourg na jugoistoku ostrva), George Clark, prirodnjak amater, otkrio je kompletan fosil Dodoa. Mnogi ostaci su kasnije otkriveni baš na tom mjestu. Skeleti su pokazivali da je ptica bila visoka 75 cm sa nerazvijenim krilima nalik kokošjim, sa malim grudima i snažnim i debelim nogama. Glava je bila veoma velika u odnosu na tijelo (veća nego glava ijedne poznate ptice) i opremljena dugim kukastim kljunom. Keratinski vrh kljuna se ljuštio i ponovo rastao svake godine, i služio je za ishranu, borbu i vjerovatno i za šepurenje pred parenje. Kljun takvog oblika je vjerovatno omogućavao ptici da za ishranu koristi veliki broj niskorastućih biljaka i opalog voća. Tlo šume ispod visokog drveća abonosa/ebanovine je bilo relativno prohodno i ptice bi većinu vremena provodile u potrazi za hranom. Kako bi obezbjedile kalcijum za jaja hranile bi se puževima, krabama/rakovima i koralima kojih je bilo u izobilju. Takođe bi gutale i kamenje kako bi olakšale mljevenje tvrde hrane u svojim želucima dok njihova veličina ukazuje na duga crijeva za varenje biljnih vlakana. Letenje zahtjeva veliku količinu energije, a bez prisustva energetski bogate hrane ili opasnosti od predatora, Dodi nije bilo potrebno da troši energiju na letenje. Vjerovatno je imao spor metabolizam i prilično dug životni vijek, moguće do 40 godina.

Poput golubova, Dode su vjerovatno bili veoma suparnički nastrojeni prilikom sezone parenja. Kako su bili veliki, trebalo im je i puno hrane, nisu bili pretjerano druželjubivi i vrlo moguće da su bili teritorijalni kako bi zaštitili oblasti gdje se hrane. Najvjerovatnije su pravili prostor za gniježđenje, i gnijezdili se u parovima. Znamo da su polagali jedno jaje u gnjezdo na zemlji. Zbog svoje veličine, mladunci su se sporo razvijali, polno sazrijevajući vjerovatno tek nakon 9 mjeseci. Ukoliko je tačno, ovo bi značilo da se Dodo pario jednom u dvije godine i da su mužjak i ženka ostajali zajedno kako bi podizali svoje jedno mlado. Kada bi se odvojili od svojih roditelja, mlade Dode bi formirali grupe (francuski prirodnjak Legaut pisao je o oglašavanju mladunaca u šumama) dok ne bi sazreli dovoljno da sami pronalaze i brane svoje teritorije. Kako nije bilo predatora koji bi regulisali brojnost populacije i sa ograničenom količinom hrane i teritorije, uslovi su omogućavali da se Dodo pari ovako rijetko.

Po svemu sudeći, jedini sisari na Mauriciju u to vrijeme bili su slijepi miševi. Bilo je i reptila poput gekona/vrsta leopard-guštera, guštera, zmija i džinovskih kornjača (koje su danas takođe istrijebljene). Sisari koji su naseljeni slučajno ili sa namjerom uključuju mačke, pse, mungose, svinje, koze, pacove, zečeve i majmune. Neke od ovih vrsta su puštene u prirodu sa namjerom da obezbjede mornarima i naseljenicima izvor hrane i zabave. Bogata podzemna flora je pogodovala svinjama. One su se takmičile za voće koje raste pri zemlji, rovale zemlju u potrazi za korijenjem, i tom prilikom gazile po gnijezdima, lomeći jaja i ubijajući mladunčad ili prosto plašile odrasle u tolikoj mjeri da bi oni napuštali svoja gnijezda. Jedini Dodoi koji nisu bili u neposrednoj opasnosti su bili odrasli, ali je svaka poremećena ili odložena sezona parenja značila sve stariju populaciju koja će se sve rjeđe pariti u budućnosti.

DodoIskopavanja na lokaciji tvrđave Hendrik, trajne vojne baze koju su izgradili Holanđani 1638. godine nije dovelo do otkrića bilo kakvih ostataka Dode u prostorijama u kojima se spremala hrana. Iversenovo ostrvce na kome su Dode posljednji put primijećeni bilo je sjeverno od glavnog ostrva i najdalje od tvrđave Hendrik. Ovo ukazuje na to da je ovo utvrđenje bilo centar za trgovinu ebanovinom, sa radnicima koji su krčili šumu od te tačke nadalje potiskujući progresivno Dodoa sve dalje kako mu je uništavano stanište. Ipak, sječa šume nije bila toliko izražena da bi joj se pripisala cjelokupna odgovornost za istrijebljenje Dode pošto je dio šume bio potpuno nepristupačan radnicima. Drugi faktori poput novih životinjskih vrsta koje je donio čovjek kao i naučen strah od ljudi su vjerovatno uticali da se Dodo u potpunosti povuče na ostrvce.

Posljednje uporište Dode na njihovom izolovanom ostrvcetu je vjerovatno bilo pod velikim pritiskom. Manjak partnera za parenje je rezultiralo više parenja u krvnom srodstvu, a populacija je i prije toga bila donekle u bliskom krvnom srodstvu. Uništenje jaja i gnjezda na glavnom ostrvu je značilo sve manje mladih u populaciji. Preostale ptice su vjerovatno bile prestare da bi se uspješno razmnožavale. Često su vjerovatno bile odsječene od ostrva i u nedostatku hrane i materijala za gnjezda. Svi mladunci koje bi uspjeli da podignu nisu bili dovoljni da nadoknade ptice koje su umirale od starosti ili bile pojedene od strane izgladnjelih brodolomnika. Već 1693. na ostrvcetu više nije bilo Dodoa.

Jedna od najvećih tragedija je da Dodo koji je bio izuzetno prilagođen svom staništu na ostrvu bio dovoljno izdržljiv da preživi duga morska putovanja do Evrope. Da je bio ljepši ili da je ukus njegovog mesa odgovarao gurmanima, sigurno bi ih razmnožavali u cirkusima ili u parkovima na isti način kao što je to rađeno sa ukrasnim pijetlovima, gugutkama i patkama.


Bijeli Reunion Dodo

Kontroverzni četvrti član familije Dodo je bijeli Dodo sa ostrva Reunion. Dvoje svjedoka i nekoliko slika prikazuju da se on razlikuje od Dode sa Mauricija. U svom zapisu sa putovanja kapetan Samuel Castleton sa broda Pearl 1613. navodi izjavu J. Tatton-a koji opisuje bijelog Reunion Dodu: "Ima puno običnih pataka, i malih i velikih, puno gugutki, velikih papagaja i sličnih ptica; i velika patka nalik veličine ćurke, veoma debela, i tako kratkih krila da ne može letjeti, bijele boje, nježne prirode; kao što su i ostale patke, iz razloga što nikada nisu čule pucanj iz vatrenog oružja." Upravo to odsustvo straha ih je i načinilo bespomoćnim prema lovcima.

DodoDodo 1646. holandski moreplovac Willen Bontekoe van Hoorn, objavio je detalje svojih putovanja između 1618. i 1625. i zapisao: "Tamo je takođe bilo vrste ptica pod imenom Dodo koje su imale kratka krila ali nisu letjele; bile su toliko debele da su jedva hodale, i tom prilikom bi im se stomak vukao po zemlji." Nije pominjao njihovu boju i pretpostavlja se da je on zapravo bio na Mauricijusu.

Lijevo: slika lorda Lionela Waltera Rothschilda iz 1907.

Bijeli Reunion Dodo je vjerovatno opstao do 1770. godine pošto je ostrvo Reunion veliko pa su i ljudske naseobine sporije rasle. De la Bourdannaye, guverner Mauricija i Reuniona u periodu 1735-46. poslao je na poklon bijelog Dodu upravniku kompanije. Po svemu sudeći ptica je ili uginula ili je pojedena na putu pošto nikada nije stigla u sjedište kompanije.


Dodo karikaturaKarikirani Dodo slika Pieter Holsteyn stariji

Slika Pieter Holsteyna starijeg (desno), najvjerovatnije iz 1638. prikazuje bjeličastog karikiranog Dodu, sa žutim krilima ili nekoliko pera u repu. U korijenu kljuna imao je mrku liniju (detalj koje se susreće i kod usamljenika sa Rodrigues-a) što ukazuje da najvjerovatnije slika nije naslikana prema živoj ptici.

Uljana slika Roelandt Savery-a (dole), iz 1611. ili 1626. godine prikazuje, pored brojnih drugih ptica, i bijelog Dodu u mitološkom okruženju, ali je moguće da je bazirana na nekom izblijedilom prepariranom primjerku. (mnogi stari primjerci prepariranih životinja su blijedili u kremastu boju).


Roelandt Savery slika Dode među patkama

Roelandt Savery

Slika bijelog Dode Pieter Withoos-a iz 1680. prikazuje bijelog Dodu u parku među prilično vjerno naslikanim patkama, što ukazuje da je njegov prikaz Dode takođe precizan. On ga je naslikao sa žutim vrhovima krila, visoko podignutim repom i blijedoplavom nijansom prema zadnjem kraju inače bijelog perja. Kapci su bili svijetlocrveni, noge i kandže tamnožute sa crnim noktima dok je kljun bio znatno manje kukast i oštar u odnosu na dodao sa Mauricija.

Dodo

U stvari, kraj kljuna je vjerovatno bio odsječen, moguće radi bezbjednosti ljudi koji su ga čuvali. Neki naučnici vjeruju da je bijeli Dodo sa ostrva Reunion zapravo običan mladi Dodo, varijacija boje ili samo jedna od faza kod običnog bijelog Dodu. Očigledno nije riječ o albino primjerku pošto je imao žuta krila i crne kandže ali je moguće da se radilo o leucističnoj životinji (pojava smanjene pigmentacije). Dodoi sa Mauricija su različito opisivani kao smeđi ili sivi. Neki ljudi vjeruju da su možda mlade Dode mornari nosili na ostrvce Reunion sa Mauricija iako na njemu nije pronađena nijedna kost Dodoa...

Dobroćudna ponosna ptica trkačica koje više nema, opominje sve nas na činjenicu da sva naša djela neminovno nose posljedice njenog nestanka.


Konvertirao na bosanski jezik Salih Čavkić

Wikipedia




NAZAD NA VRH