ORBUS Belgium

TOP


 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA







 

Internacionalno pravo
.....
Internacionalne pravne regulative
 



































 



THE SOURCES LAW OF ARMED CONFLICT
IZVORI PRAVA ORUŽANIH SUKOBA



mr.sc. Ajla Škrbić
Pravni fakultet Univerziteta u Travniku, Bosna i Hercegovina

Ključne riječi: rat, pravo oružanih sukoba, kodifikacija, praksa međunarodnih subjekata, međunarodni običaj.

SAŽETAK:

Pravo oružanih sukoba razvija se istovremeno kroz kodifikaciju i praksu međunarodnih subjekata. Kodifikacija prvenstveno ima za cilj da sve države svijeta postanu strankama konvencija u pisanom obliku i da te konvencije obavezuju sve sukobljene strane po ugovornoj osnovi. Praksa država i drugih međunarodnih subjekata, s druge strane, mora biti u skladu s njihovim ugovornim obavezama, tako da su ova dva procesa međusobno povezana i uslovljavaju jedan drugog. Pozitivna činjenica je da međunarodna zajednica svakodnevno ide u pravcu stvaranja jus cogens normi od normi prava oružanih sukoba, čineći od kodifikovanih normi te od prakse međunarodnih subjekata jedinstven sistem izvora prava oružanih sukoba.

1. UVOD

Rat je čin nasilja koji preduzme jedna strana u sukobu s ciljem da drugu stranu prinudi na ispunjenje svojih interesa.[1] „Pravno, rat nije sukob ljudi, već država, nije sukob čovjeka i čovjeka - već vojnika i vojnika.“[2] Upravo stoga poenta prava oružanih sukoba jeste za vrijeme oružanog sukoba poštovati određena pravila, čak i kada je neprijatelj u pitanju.
Pravo oružanih sukoba razvija se kroz kodifikaciju te praksu međunarodnih subjekata. Kodifikacija se odvija putem stvaranja konvencija, protokola, paktova i slično. Međutim, praksa je pokazala da teorija, odnosno sama kodifikacija nije dovoljna. Primjerice, rat u Perzijskom zalivu, koji se odvijao tokom 1991. godine[3], pokazao je da pripadnici oružanih snaga većinu postojećih pravila ne poznaju, kao i to da ona koja su im poznata – nisu dovoljno precizna.[4] Stoga se veliki akcenat u pravu oružanih sukoba stavlja upravo na praksu međunarodnih subjekata. Ona može dovesti do toga da se iz nje stvori običajno međunarodno pravo, a takođe može dovesti i do kodifikacije međunarodnog prava, pa se može reći da su kodifikacija i praksa međunarodnih subjekata dva međusobno povezana procesa.


2. KODIFIKACIJA

U historiji oružanih sukoba svaki sukob imao je barem osnovna pravila o otpočinjanju, vođenju i okončanju neprijateljstava. Međutim, u početku su to uglavnom bila nepisana pravila zasnovana na običajima. Njihova osnovna karakteristika bila je prostorna i vremenska ograničenost. Naime, odnosili su se samo na konkretan sukob.[5]

Uskoro države izrađuju pisana pravila kojima je cilj njihova univerzalna primjena. Naime, države počinju shvatati da je, da bi se postigla opšta prihvaćenost od strane međunarodnih subjekata, neophodno uspostaviti precizna pravna pravila i postupke za donošenje međunarodnih pravnih normi.[6]

Prvi stvarni pokušaj kodifikacije pravila prava oružanih sukoba predstavlja Lieberov kodeks. Isti je stupio na snagu u aprilu 1863. godine. Međutim, nije imao status međunarodnog ugovora, jer je bio namijenjen samo vojnicima Unije u Američkom građanskom ratu.[7] Kasnije i druge države donose svoje kodekse.[8]

Najbitnije kodifikacije, koje su i dale najveći pečat pravu oružanih sukoba, jesu Haško i Ženevsko pravo, koji se smatraju i dijelovima ove grane prava.

Haško pravo utvrđuje prava i obaveze zaraćenih strana prilikom izvođenja neprijateljstava te ograničava načine nanošenja gubitaka neprijatelju. Naziv je dobilo po gradu u kojem su postavljeni njegovi temelji. Sastoji se od konvencija usvojenih na Haškim mirovnim konferencijama 1899. i 1907. godine, a koje se tiču načina vođenja ratova, odnosno pitanja vojne potrebe.

Ženevsko pravo odnosi se na zaštitu pripadnika oružanih snaga koji više ne učestvuju u neprijateljstvima te onih osoba koje ne učestvuju aktivno u neprijateljstvima. Dobilo je, takođe, naziv po gradu u kojem su postavljeni njegovi temelji. Uglavnom se odnosi na pravila humanosti, odnosno princip humanosti.

Danas ova podjela prava oružanih sukoba gubi na značaju, jer su 08.06.1977. godine donesena dva Protokola koja povezuju ove dvije grane prava oružanih sukoba i brišu razlike između njih – Protokol I na međunarodne oružane sukobe i Protokol II na nemeđunarodne oružane sukobe.

Određenu hijerarhiju u primjeni pravila prava oružanih sukoba daje Martensova klauzula[9]. Data je u uvodu Četvrte haške konvencije o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. godine, a potvrđena u stavu 2. člana 1. Protokola I iz 1977. godine.[10] Propisuje da će se u oružanim sukobima prvenstveno primjenjivati pravila propisana Četvrtom haškom konvencijom o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. godine i u drugim konvencijama. Ukoliko takvih pravila nema, primjenjivat će se „načela međunarodnog prava izvedena iz ustanovljenih običaja među civilizovanim narodima“. Ako ni takvih pravila nema, sukobljene strane moraju primjenjivati načela međunarodnog prava koja proizlaze iz „načela čovječnosti i iz diktata javne svijesti“.

Danas vlada mišljenje da pravila prava oružanih sukoba moraju ići korak naprijed u odnosu na sukobe koji izbijaju. Najveći problem u tome predstavlja činjenica da je gotovo nemoguće pravno zabraniti nešto za šta se još uvijek ne zna da je uopšte moguće izvršiti, odnosno napraviti (oružje). Upravo iz tih razloga svaka konvencija, svaki ugovor koji subjekti međunarodnog javnog prava potpišu – bude tek nakon nekog velikog sukoba u kojem su, primjerice, korištene nove vrste oružja. Ugovorom se, u suštini, samo potvrdi saglasnost međunarodnih subjekata o nekom pitanju koje je već, uglavnom, opštepoznato.

Pravila prava oružanih sukoba uglavnom su sadržana u četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine i njihovim Protokolima iz 1977. godine.

Četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine[11] primjenjuju se u međunarodnim oružanim sukobima, osim njihovog zajedničkog člana 3., koji se primjenjuje u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Počivaju na ideji poštovanja svakog pojedinca i njegovog dostojanstva. Osobe koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima te osobe koje su van borbe zbog bolesti, ranjavanja, zarobljavanja ili slično – moraju se štititi. Svim stradalim osobama, bez obzira kojoj strani u sukobu pripadaju, treba pružiti pomoć bez ikakve diskriminacije.

Dva Protokola iz 1977. godine[12] dopunjuju Konvencije i imaju za cilj ograničavanje nasilja i jačanje pravila koja uređuju vođenje neprijateljstava.[13]

Protokol I primjenjuje se u međunarodnim oružanim sukobima. Razvija pravila iz Ženevskih konvencija iz 1949. godine, predviđajući zaštitu od neprijateljstava civilnom stanovništvu.

Protokol II primjenjuje se u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Proširuje i detaljnije definiše osnovne garancije zaštite osoba koje ne sudjeluju, odnosno više ne sudjeluju aktivno u sukobu.

Protokoli iz 1977. godine, dakle, nadopunjuju zaštitu koju proklamuju Ženevske konvencije iz 1949. godine, šireći je na sve one osobe koje su pogođene oružanim sukobom, te zahtijevaju od pripadnika svih strana u sukobu da razlikuju civile od boraca, kao i civilne objekte od vojnih, te da se ravnaju načelom humanosti. No, bez obzira na to na koju vrstu oružanog sukoba se odnose ili u kojem aktu se nalaze, sve odredbe prava oružanih sukoba imaju isti cilj: ograničiti i spriječiti patnje uzrokovane ratom, te pomiriti vojne potrebe i humanitarne razloge.[14]

Danas vlada uvjerenje da mnoge konvencije iz oblasti prava oružanih sukoba obavezuju sve subjekte međunarodnog prava po običajnoj osnovi. Isto tako, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine i njihovih Protokola iz 1977. godine smatraju se međunarodnim zločinima. Može se reći da međunarodna zajednica ide u pravcu stvaranja jus cogens normi od normi prava oružanih sukoba. Ipak, nedostatak pravila ove grane prava jeste činjenica da ne mogu zabraniti upotrebu sile u potpunosti, ne mogu zaštititi sve koji su pogođeni oružanim sukobom, ne prave razliku s obzirom na cilj sukoba i, možda i najveći nedostatak, u svojoj osnovi imaju pretpostavku da su ciljevi koje strane u oružanom sukobu imaju racionalni.[15]

U suštini, proces kodifikacije prava oružanih sukoba imao je za cilj:

- da sve države svijeta postanu strankama konvencija u pisanom obliku i da te konvencije obavezuju sve sukobljene strane po ugovornoj osnovi;

- da se preciziraju prava i dužnosti sukobljenih strana kako bi se spriječilo proizvoljno tumačenje pravila prava oružanih sukoba;
- da se upotpuni i nadogradi pravo oružanih sukoba.[16]


3. PRAKSA MEĐUNARODNIH SUBJEKATA KAO IZVOR PRAVA ORUŽANIH SUKOBA

U praksi država akti istih najbolje doprinose stvaranju prava oružanih sukoba. To se, primjerice, odnosi na ponašanje na bojnom polju, upotrebu određenog oružja, različite vojne priručnike, uputstva oružanim snagama, mišljenja zvaničnih pravnih savjetnika, istupanja pred međunarodnim sudovima itd.

Izvorima prava oružanih sukoba smatraju se i odluke međunarodnih sudova. Međutim, iste predstavljaju pomoćne izvore prava oružanih sukoba, jer doprinose nastanku pravila međunarodnog običajnog prava, te utječu na kasniju praksu međunarodnih subjekata.


Opšta pravna načela civilizovanih naroda predstavljaju, takođe, izvore prava oružanih sukoba, u smislu da popunjavaju pravne praznine - ukoliko iste postoje. Imaju supsidijarno dejstvo, jer se primjenjuju u situacijama kada postoje pravne praznine u konkretnom slučaju. Ona trebaju biti prihvaćena od većine država. Specifičnost ovog izvora prava jeste da ne nastaje saglasnošću država, već proizilazi iz unutrašnjeg prava država. To, naravno, ne znači da se primjenjuje unutrašnje pravo, nego da se iz unutrašnjeg prava uzimaju norme kao apstraktna kategorija, i svojim sadržajem popunjavaju pravne praznine u međunarodnom pravu.

S obzirom da se međunarodno pravo sporije razvija od unutrašnjeg, nastaje situacija da u međunarodnim odnosima nemamo verifikovanih normi međunarodnog prava za neku konkretnu situaciju. Naime, pojedine države su razvile pravna pravila koja mogu koristiti i drugim međunarodnim subjektima koji nisu dosad razvili takva pravila. Ipak, primjena opštih pravnih načela ne znači mehaničko prenošenje pravila iz jedne države na nivo međunarodnog prava, već podrazumijeva proces iznalaženja zajedničkih i u praksi potvrđenih pravnih pravila koja mogu biti primjenjiva na cijelu međunarodnu zajednicu.


4. ZAKLJUČAK

Izvori prava oružanih sukoba nastaju kodifikacijom i praksom međunarodnih subjekata. Kodifikacija se odnosi na usvajanje različitih konvencija, paktova i drugih vrsta ugovora, dok se praksa međunarodnih subjekata uglavnom odnosi na praksu država kao najznačajnijih subjekata međunarodnog prava. Ova dva procesa uslovljavaju jedan drugog i međusobno su zavisni.

Pravila prava oružanih sukoba uglavnom su sadržana u četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine i njihovim Protokolima iz 1977. godine. Većina ovih normi prelazi polako u jus cogens norme od kojih ne može odstupiti niti jedan subjekat međunarodnog prava. Navedeno dovodi do pravne sigurnosti i uspješnog funkcionisanja međunarodne zajednice u cjelini.


5. LITERATURA

1. B. KRIVOKAPIĆ, Enciklopedijski rečnik međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, Službeni glasnik, Beograd, 2010.
2. Četvrta haška konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907.
3. Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, od 08.06.1977. (Protokol I)
4. Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, od 08.06.1977. (Protokol II)
5. Petrogradska deklaracija o upotrebi eksplozivnih metaka iz 1868.
6. Š. NURIĆ, Međunarodno javno pravo I i II, Drugo prerađeno i dopunjeno izdanje, Pravni fakultet Kiseljak, Kiseljak, 2010.
7. V. Đ. DEGAN, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet, Rijeka, 2000.
8. Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu, od 12.08.1949.
9. Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru, od 12.08.1949.
10. Ženevska konvencija o postupanju s ratnim bolesnicima, od 12.08.1949.
11. Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata, od 12.08.1949.
12. Internet stranice:
     a. Centar za međunarodno humanitarno pravo i međunarodne organizacije,
http://mhp.fpn.bg.ac.rs/pitanja_odgovori/pitanja_odgovori_3.html
     b. Hrvatski Crveni križ, http://www.hck.hr/?path=hr/static/page/Sto_radimo.Medunarodno_hum_pravo.izvori
     c. Law of War, Vježbe od 16.05.2008. http://www.google.ba/#hl=bs&source=hp&q=inherentna+ograni%C48Denja+mhp&btnG=Google+pretraga&fp=51631f713c906d69&biw=1280&bih=670



[1] Š. NURIĆ, Međunarodno javno pravo I i II, Drugo prerađeno i dopunjeno izdanje, Pravni fakultet Kiseljak, Kiseljak, 2010., 332.

[2] Ibid.

[3] Ratovi u Perzijskom zalivu poznati su pod nazivom “Zalivski rat”. U svim tim sukobima jedna od sukobljenih strana bio je Irak. Nakon što je 1990. godine Irak izvršio invaziju na Kuvajt, 1991. godine je odatle istjeran akcijom nekoliko država, sa Sjedinjenim Američkim Državama na čelu. (B. KRIVOKAPIĆ, Enciklopedijski rečnik međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, Službeni glasnik, Beograd, 2010., 758.)

[4] Iz tih razloga je MKCK 1994. godine izradio nacrt Uputstava za vojne priručnike i obuku o zaštiti čovjekove sredine u vrijeme oružanog sukoba. Navedeno je pokrenula Opšta skupština UN.

[5] Hrvatski Crveni križ, http://www.hck.hr/?path=hr/static/page/Sto_radimo.Medunarodno_hum_pravo.izvori (02.08.2011.)

[6] Ujedinjene nacije imaju Komisiju za međunarodno pravo koja predlaže, inicira i usvaja pravne norme.

[7]Centar za međunarodno humanitarno pravo i međunarodne organizacije, http://mhp.fpn.bg.ac.rs/pitanja_odgovori/pitanja_odgovori_3.html (02.08.2011.)

[8] Među najpotpunijima je bila Uredba o ratu i neutralnosti fašističke Italije iz 1938. godine (V. Đ. DEGAN, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet, Rijeka, 2000., 833.)

[9] „U slučajevima koji nisu obuhvaćani ovim odredbama ili drugim međunarodnim sporazumima, civili i borci ostaju pod zaštitom i autoritetom načela međunarodnog prava izvedenog iz ustanovljenih običaja među civilizovanim narodima, iz načela čovječnosti i iz diktata javne svijesti.“

[10] Pitanje koje se najčešće postavlja jeste ko su „civilizovani narodi“. Tu se, u suštini, misli na dva bitna elementa: da je takvo načelo sadržajem i vrijednošću visoko pozicionirano i da je prihvaćeno od relevantnog broja međunarodnih subjekata.

[11] 1949. godine u Ženevi je održana Međunarodna diplomatska konferencija na kojoj su, 12.08.1949. godine, donesene četiri Ženevske konvencije:

  1. Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu;

  2. Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru;

  3. Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima;

  4. Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

[12] Misli se na Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, od 08.06.1977. godine (Protokol I) i Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, od 08.06.1977. godine (Protokol II).

[13] 2005. godine usvojen je i Protokol III, kojim je uveden dopunski distinktivni znak.

[14] „Imajući na umu:
Da napredak civilizacije treba donijeti olakšavanje, u najvećoj mogućoj mjeri, ratnih užasa;
Da jedini legitimni cilj čijem ostvarenju države trebaju stremiti tokom rata jeste da se oslabe vojne snage neprijatelja;
Da je u tu svrhu dovoljno onesposobiti najveći mogući broj ljudstva;
Da bi taj cilj bio prekoračen korištenjem oružja koje nepotrebno povećava patnje onesposobljenog ljudstva, ili čini njegovu smrt neizbježnom;
Da bi korištenje takvog naoružanja, stoga, bilo u suprotnosti sa zakonima čovječnosti (...)“
(Preambula Petrogradske deklaracije o upotrebi eksplozivnih metaka iz 1868. godine)


[15] Law of War, Vježbe od 16.05.2008.
http://www.google.ba/#hl=bs&source=hp&q=inherentna+ograni%C4%8Denja+mhp&btnG=Google+pretraga&fp=51631f713c906d69&biw=1280&bih=670 (02.08.2011.)

[16] V. Đ. DEGAN, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet, Rijeka, 2000., 828.




       


13.09.2011.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 13.09.2011. - Last modified: 31.08.2012.