ORBUS Belgium

TOP
 
THE SOURCES LAW OF ARMED CONFLICT - IZVORI PRAVA ORUŽANIH SUKOBA
NAČELO NEINTERVENCIJE U INTERNATIONALNOM PRAVU I INTERNACIONALNIM ODNOSIMA

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA







 

Internacionalno pravo
.....
Internacionaln
e pravne regulative
 




















 



Pravne mogućnosti osporavanja naziva Republika Srpska
Doc. dr. Suad Kurtćehajić

Doc. dr. Suad Kurtćehajić
suad719@bih.net.ba - suad719@yahoo.com

Fakultet političkih nauka u Sarajevo

(Pregledni znanstveni rad)

Pravne mogućnosti osporavanja naziva Republika Srpska

Sažetak

Ovaj rad ima zadatak da ukaže na neke formalno-pravne greške koje su učinjene u Dejtonu. Akcenat je pritom stavljen na kontradiktornost koja je učinjena u Dejtonu koji je Bosnu i Hercegovinu ustavnim odredbama proklamovao kao zemlju Bošnjaka, Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda i njenih građana, te predvidio da će prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u njenim protokolima imati prioritet nad svakim drugim zakonom i ustanovljenja termina Republika srpska kao naziva za manji entitet. Ovim nazivom je povrijeđena ravnopravnost Bošnjaka i Hrvata koji žive u Republici Srpskoj. Rad se u tom smislu bavi argumentacijom političkih i pravnih razloga i osnova zahtjeva za promjenu naziva manjeg entiteta kako bi se eliminirala konstrukciona greška učinjena u Dejtonu po uzoru na zahtjev i pozitivnu presudu u slučaju Sejdić-Finci.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Republika Srpska, Dejtonski sporazum, Ustavni sud.

The legal opportunities of challenging the name of Republic of Srpska.

Summary

This work has the task to indicate on certain formal and legal mistakes made in Dayton. The emphasis was put on the contradiction that was done in Dayton which, by its constitutional provisions, formally proclaimed Bosnia and Herzegovina as a state of Bosniacs, Serbs and Croats as constitutive nations and its citizens. It also foresaw that the rights and freedoms determined by the European Convention for Protection of Human Rights and Basic Freedoms within its protocols will have the full priority before passing any other law. Also, with this constitution the smaller entity got name Republic of Srpska. This specific name violated the equality of Bosniacs and Croats who live in Republic of Srpska. The work in that very sense, deals with argumentation of the political and legal reasons and the entire basis for requesting the change of the name of the smaller entity, in order to eliminate the constructional mistake made in Dayton. A request and positive verdict of the case Sejdic-Finci inspired me to elaborate on this specific issue.

The key words: Bosnia and Herzegovina, Republic of Srpska, Dayton Peace Agreement, The Constitutional Court


Mirovnim sporazumom za Bosnu i Hercegovinu koji je parafiran 21. novembra u Dejtonu a potpisan 14. decembra u Parizu zaustavljena su ratna stradanja a narodi i građani Bosne i Hercegovine su dobili tako željeni mir. To je bio primarni cilj međunarodne zajednice koja je djelovala putem Kontakt grupe koju su sačinjavali predstavnici pet najmoćnijih zemalja svijeta: SAD, Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Rusije a koja je oformljena 26. aprila 1994. godine sa ciljem da iznađe mirno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Ovom sporazumu i njegovom potpisivanju prethodilo je američko vođstvo na čelu sa Ričardom Holbrukom koji je bio specijalni izaslanik SAD-a za Balkan.

Cijena zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini bili su brojni kompromisi za sva tri konstitutivna naroda. Međutim najviše je oštećena priroda Bosne i Hercegovine koja je bila multietnička i multikonfesionalna. Umjesto ustavnih rješenja sadržanih u Ustavu Bosne i Hercegovine od 1974. godine koja su nadograđivana brojnim ustavnim amandmanima od kojih su najznačajniji oni od 1990. godine Bosni i Hercegovini je ponuđen Ustav sadržan u Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma koji Bosnu i Hercegovinu transformiše, a njenim narodima i građanima nudi rješenja koja svoju osnovu nalaze u etnikusu kao nosiocu vlasti umjesto u apstraktnom građaninu što predstavlja tekovinu moderne zapadne demokratije.

Tako Republika Bosna i Hercegovina ustavnim rješenjima sadržanim u Aneksu 4 mijenja svoj naziv u Bosna i Hercegovina sa modificiranom unutrašnjom strukturom.[1]

U pogledu unutrašnje podjele ovim ustavom je predviđeno da će se Bosna i Hercegovina sastojati od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.[2]

Time je Bosna i Hercegovina Dejtonskim ustavom doživjela unutrašnju transformaciju u pogledu državnog uređenja te od unitarne države postala država koja se nalazi negdje na prelazu unitarne i federalne države. Pritom treba istaći da za razliku od federalnih jedinica koje imaju pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje bosanskohercegovački entiteti nemaju takvu mogućnost. Isto tako dok federalnu državu krase zajedničke institucije ustavnim odredbama kad je država Bosna i Hercegovina u pitanju nigdje nije predviđen termin zajedničke već institucije države Bosne i Hercegovine. Kada bi se sudilo samo po ovim elementima i dejtonska Bosna i Hercegovina bila bi po svojoj prirodi unitarna država. No s obzirom na druge karakteristike i ovlašćenja koja su data entitetima posmatrano sa druge strane Bosna i Hercegovina nalikuje federalno uređenim državama. Sveukupno posmatrano sa pravnog stajališta u pogledu državnog uređenja ona se nalazi na tankoj liniji koja razdvaja unitarne od federalno uređenih država i poprima u tom pogledu karakter države sui generis.

Dejtonski sporazum predstavlja međunarodni ugovor a kuriozitet je da jedan njegov dio koji čini Aneks 4 predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine. Ovaj sporazum ima više formalno-pravnih nedostataka koji bi mogli da dovedu do inicijative za njegovo poništenje. To je prije svega nedostatak aktivne legitimacije nekih potpisnika. Sporan je u tom pogledu aktivni legitimitet Savezne Republike Jugoslavije koja nakon raspada SFRJ nije dobila međunarodno priznanje.[3]Zatim kod nekih aneksa uključujući i Aneks 4 kojim je dat Ustav Bosne i Hercegovine njihovi potpisnici su i predstavnici entiteta što narušava odredbe međunarodnog prava po kojem potpisnici mogu biti samo nezavisne države. I najzad prema pravilima Bečke konvencije razlozi koji vode pravno nevažećem međunarodnom ugovoru su zabluda, prevara, upotreba prisile protiv države ugovornice bilo primjenom sile ili prijetnjom upotrebe sile. U toku pregovora u Dejtonu bilo je navedenih elemenata koji mogu biti osnov poništenja ugovora a to su prije svega prevara i prijetnja.

Međutim ako ostavimo po strani nedostatke Dejtonskog sporazuma koji bi mogli da pokrenu inicijativu za njegovo poništenje a posebno poništenje Aneksa 4 kojim je dat Ustav Bosne i Hercegovine sam sporazum ima niz kontradiktornosti.

Pritom je jedna od najznačajnijih kontradiktornosti , što je i predmet ovog rada, sadržana u samom nazivu Republika Srpska kao nazivu za jedan od dva bosanskohercegovačka entiteta.

Sa formalno-pravnog aspekta kontradiktornost termina Republika Srpska u svom nazivu ogleda se u činjenici da to čini nesrpske narode koji žive na njenom prostoru nejednakim iako su kroz ustavnu preambulu tri naroda Bošnjaci, Srbi i Hrvati označena konstitutivnim na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, a što je kasnije potvrdio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine.

Tako je u u članu II st. 1 i 2 Ustava Bosne i Hercegovine proklamovano da će se u Bosni i Hercegovini osigurati najveći nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, te da će prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima imati direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini i da će njihova primjena imati prioritet nad drugim zakonom. [4]

Također u članu II st. 4 stoji da će sva lica u Bosni i Hercegovini biti slobodna od diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i društveno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasništvo, rođenje ili drugi status.[5] Normirati na ovaj način ljudska prava i ravnopravnost a onda već u nazivu Republika Srpska učiniti konstitutivne narode i druge građane nejednakim ozbiljna je konstrukciona greška Dejtonskog ustava. Pored toga u više odredbi i to onih koji se odnose na izbor Predsjedništva BiH, izbor i sastav Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH vrši se povreda ljudskih prava i osnovnih sloboda koja su zagarantovana navedenim odredbama. Međutim najznačajnija povreda sa najdubljim implikacijama sadržana je u nazivu sa nacionalnim predznakom za manji entitet. Zamislimo da se taj entitet zove „Bošnjačka Republika“ ili „Hrvatska Republika“. Kako bi se narodi koji ne pripadaju korpusu kojim je eksplicitno određen entitetski naziv mogli osjećati jednakopravnim.

Postdejtonska praksa u pogledu implementacije Mirovnog sporazuma u Dejtonu pokazala je pogrešku da se manji entitet nazove Republika Srpska.

Navedeni formalnopravni nedostaci koji naziv Republika Srpska čini konstrukcionom greškom Dejtonskog sporazuma dovoljan su osnov za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine da se naziv Republika srpska za manji entitet mora promijeniti te da se prefiks Srpska mora obavezno izbaciti kao što je odlučeno i u pogledu brojnih gradova koji su u manjem entitetu dobijali prefiks „srpski“. Zahtjev za osporavanje naziva Republika Srpska može se pokrenuti i pred međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu..

Ako bismo sagledali materijalne razloge zbog kojih bi trebalo ići na poništenje naziva Republika Srpska onda su oni brojni. Ogledaju se u njenom nelegalnom nastanku s jedne strane, do nesporne činjenice s druge strane da su radi njenog postojanja i održivosti učinjeni brojni zločini ogromnih razmjera (masovna ubistva, silovanja te milionski progon pripadnika nesrpskog naroda) te posebno zločin genocida u Srebrenici.

Da bi se sve ovo razumjelo potrebno je dati osvrt na sam nastanak Republike Srpske. Ona je stvorena na antiustavan način i sve do parafiranja Dejtonskog sporazuma 21. novembra 1995. godine u Dejtonu i potpisivanja 14. decembra u Parizu ona je bila kvazi tvorevina i nije imala legalitet . Ona je nastala nakon što su Srbi napustili sjednicu parlamenta Bosne i Hercegovine koja je održana 14. na 15. oktobar 1991. godine na kojoj su poslanici na prijedlog SDA i HDZ-a odlučivali o usvajanju Memoranduma (pismo o namjerama) i Platforme o položaju Bosne i Hercegovine kojom se iznova potvrđuje suverenitet, teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine i najavljuje njeno povlačenje iz Jugoslavije u kojoj ne bi bile i Srbija i Hrvatska.

Na tom skupu, kada je uvidio da srpsko stanovište o ostajanju Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji nema većinsku podršku, odnosno da preovladavaju snage koje su za nezavisnost Bosne i Hercegovine, srpski lider u Bosni i Hercegovini Radovan Karadžić je izašao pred govornicu i ne mogavši da se uzdrži izjavio: "Bosnu i Hercegovinu želite odvesti istim putem pakla i patnje kojim idu Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, nemojte misliti da nećete odvesti muslimanski narod u propast, jer se Muslimani u slučaju rata ne mogu braniti. Kako ćete spriječiti da svi ne poginu u Bosni i Hercegovini". [6]


Svi su bili šokirani. Tada je za govornicu izašao bosanski predsjednik Izetbegović i obratio se parlamentu riječima:

"Njegove riječi i ponašanje objašnjavaju zašto drugi ne žele ostati u toj Jugoslaviji. Nitko više ne želi takvu Jugoslaviju kakvu želi gospodin Karadžić. Nitko osim, možda, Srba. Takvu Jugoslaviju, a i Karadžićevo ponašanje, jednostavno mrze narodi Jugoslavije, Slovenci, Hrvati, Makedonci, Albanci, Mađari, Muslimani, Evropa i svijet.

Građanima Bosne i Hercegovine želim reći neka se ne boje, jer rata neće biti... Zato mirno spavajte... Kao predsjedniku BiH žao mi je što u ovim prilikama moram govoriti u ime muslimanskog naroda. Svečano izjavljujem da Muslimani neće nikoga napasti. Ipak, isto tako svečano izjavljujem da će se Muslimani odlučno braniti i opstati. Neće nestati kao što je rekao Karadžić. Oni ne mogu nestati".
[7]

Stanovišta su bila suprotstavljena. Bosanski Srbi nisu htjeli da prihvate mogućnost da Bosna i Hercegovine postane nezavisna. Zato je Krajišnik, kao predsjedavajući Skupštine, prekinuo sjednicu. Srbi su napustili skup, a Bošnjaci i Hrvati glasali su za navedene prijedloge o suverenosti. Desetak dana kasnije Srbi su formirali svoj parlament
[8]. Potom su 9. i 10. novembra. 1991. godine organizovali plebiscit na kojem su se izjasnili da ostaju u Jugoslaviji.

Bosanski Srbi su bili osokoljeni signalima koje su dobijali iz Beograda jer je na djelu bila koncepcija stvaranja Velike Srbije. Borislav Jović u svojoj knjizi „Poslednji dani SFRJ“ otvoreno ističe da su se on i Milošević dogovorili, nakon neuspješne sjednice Predsjedništva SFRJ i Generalštaba Armije JNA u martu 1991. godine na kojoj se nije udovoljilo prijedlogu načelnika generalštaba JNA generala Veljka Kadijevića za uvođenje vanrednog stanja, da se odustane od čuvanja Jugoslavije koja se bez odobrenja vojne intervencije po njihovom mišljenju ne može očuvati te da se ide na stvaranje Velike Srbije koja će omogućiti realizaciju principa svi Srbi u jednoj državi.

Srbi su tumačili pravo na samoopredjeljenje kao njihovo pravo da mogu izuzeti određene teritorije koje smatraju da im pripadaju iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine i da ih mogu priključiti Srbiji.

Arbitražna Komisija o Jugoslaviji[9] koju su sačinjavati najviši pravni autoriteti odnosno predsjednici ustavnih sudova: Njemačke, Italije, Francuske, Belgije i Španije je na srpski zahtjev po tom pitanju održala sastanak u Parizu 10. i 11. januara i dala dva mišljenja (br. 2 i 3) kao odgovor na postavljeno pitanje.

U pogledu pitanja ima li srpski narod Bosne i Hercegovine te Hrvatske pravo na samoodređenje, Komisija drži da republike moraju članovima tih zajednica i etničkih skupina odobriti prava čovjeka i temeljnih sloboda priznatih međunarodnim pravom, uključujući, u tom slučaju, pravo na biranje njihova državljanstva. [10]

U vezi s pitanjem mogu li se unutarnje granice između Hrvatske i Srbije s jedne strane, te Srbije i Bosne i Hercegovine s druge strane, smatrati granicama u smislu međunarodnog javnog prava Komisija drži da one dobivaju karakter granica zaštićenih međunarodnim pravom u slučaju stjecanja nezavisnosti, te da se mogu mijenjati jedino zajedničkim i slobodnim sporazumom (mišljenje br. 3) [11]

Prije toga je Mišljenjem br. 1 koje je objavljeno u decembru 1991. godine, Arbitražna komisija konstatovala da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nalazi u procesu disolucije. To je značilo da se republike nisu otcijepile, već da je došlo do raspada jugoslovenske zajednice. Kasnije će Mišljenjem br. 8 od jula 1992. godine konstatovati da je proces disolucije završen i da SFRJ više ne postoji, te da su sve bivše republike jednakopravni nasljednici u sukcesiji bivše države.
[12]

Nakon takvog stava najjačih pravnih autoriteta u Evropi bilo je prirodno povinovati se takvom mišljenju i izbjeći konfrontaciju sa cjelokupnom međunarodnom zajednicom. Međutim protagonisti velikosrpske ideje su smatrali da s obzirom da je već izvršena transformacija zajedničke JNA u srpsku vojsku da silom mogu ostvariti prava za koja oni smatraju da im pripadaju, te međunarodnu zajednicu time staviti pred svršen čin. Bosanski Srbi su bili osokoljeni od strane Beograda da imaju sve pretpostavke da uspješno realizuju projekat stvaranja Velike Srbije.

Situacija u Bosni i Hercegovini je bila u tom pogledu jako komplikovana. Predstavnici tri naroda, oličeni u vladajućim nacionalističkim partijama, nisu mogli naći zajednički jezik. Solomonskog rješenja nije bilo, jer Srbi nisu htjeli van Jugoslavije, a Bošnjaci i Hrvati nisu htjeli u Jugoslaviju. Brojčano su ova dva naroda bila u prednosti u pogledu obezbjeđivanja većine za svoje prijedloge. Očigledno je da su narodi u Bosni i Hercegovini imali različite interese. Bošnjaci su se bojali svakog oblika Jugoslavije bez Hrvata zbog straha da ne budu marginalizirani kao narod, te da ne dožive transformaciju takve Jugoslavije u Veliku Srbiju bez mogućnosti da imaju novu historijsku šansu da žive u nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Srbi u Bosni i Hercegovini, odnosno njihova velika većina, nisu mogli prihvatiti činjenicu da žive odvojeno od matice svog naroda nastanjenog u Srbiji i ultimativno su zahtijevali da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji bez obzira na izlazak iz nje Slovenije i Hrvatske i isticali zahtjev da Muslimani i Hrvati nemaju pravo da ih preglasaju. Ni Hrvati nisu za ostanak Bosne i Hercegovine u skraćenoj Jugoslaviji s obzirom na činjenicu da je Hrvatska koja je bila matica za bosanske Hrvate proglasila nezavisnost i bila u očekivanju međunarodnog priznanja. Nastala je pat pozicija.

U isto vrijeme odvijala se međunarodna konferencija za bivšu Jugoslaviju. Konstatirajući da se jugoslovenska federacija nalazi u raspadu, članice Evropske zajednice (evropska dvanaestorka) odlučile su da se pozovu sve jugoslovenske republike, koje žele zatražiti priznanje da to učine do 24. decembra 1991. godine. Određeno je da će njihove zahtjeve razmatrati Arbitražna komisija o Jugoslaviji.

Ova komisija je trebala da odredi uslove koje svaka republika treba da ispunjava prije nego što je prizna EZ. Svoj izvještaj trebalo je da podnese do 15. januara. 1992. godine.

Vlada i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine su 20. decembra 1991. godine odlučili da od EZ zatraže priznanje. Dvojica srpskih predstavnika u predsjedništvu su glasali protiv. Predsjednik Izetbegović je, tom prilikom na sarajevskoj televiziji, rekao da Bosna i Hercegovina nema drugog izbora: "Ili to, ili Velika Srbija". Jugoslavije više nema.
[13]

Tako je Bosna i Hercegovina zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom i Makedonijom, uputila zahtjev za priznavanjem nezavisnosti. U pogledu zahtjeva Bosne i Hercegovine za priznanjem nezavisnosti, Badinterova komisija utvrdila je da je Ustavom i pravnim sistemom Bosne i Hercegovine uspostavljen demokratski poredak te da postoje garancije ljudskih prava i sloboda. Također, utvrđeno je da su nadležni državni organi usvojili dokumente kojim se preuzimaju sve obaveze predviđene deklaracijama Evropske zajednice. Dalje je konstatovano da su izvan zvaničnih okvira BiH formirana tijela i isticani zahtjevi srpskog naroda u BiH da ostane u sastavu Jugoslavije, odnosno da proglase nezavisnost "Srpske Republike Bosne i Hercegovine". U takvim okolnostima zaključuje se u Mišljenju br. 4 Arbitražna komisija smatra da se izražavanje volje stanovništva Bosne i Hercegovine da se Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina konstituiše kao suverena i nezavisna država ne može smatrati potpuno osnovanim. Navedeno je da bi ta ocjena mogla biti promijenjena ukoliko bi republika, koja je formulisala zahtjev za priznanjem, organizirala referendum na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani SR BiH pod međunarodnom kontrolom.
[14]

Dakle, Bosni i Hercegovini je, kao jedina prepreka za priznanje nezavisnosti, bio postavljen referendum koji je trebao da pokaže tačnu volju građana BiH o pitanju nezavisnosti.

Bosanski Srbi su bili svjesni da će referendum uspjeti, međutim oni nisu bili spremni da prihvate posljedice koje će iz toga proizaći, već su mahali rezultatima svog plebiscita koji su održali 9. i 10. novembra 1991. godine na kojem je Srbima postavljeno pitanje:

"Da li žele da ostanu u zajedničkoj jugoslovenskoj državi koja uključuje Srbiju, Crnu Goru, autonomnu srpsku oblast Kninsku Krajinu i oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, te sve one koji žele da ostanu u takvoj državi"
[15].

Izjašnjavanje bosanskih Srba pokazalo je da je njihova volja da ostanu u Jugoslaviji. Shodno tome pripremali su se za taj događaj stvorivši protivzakonito šest autonomnih oblasti i paradržavne organe ( skupštine i vlade) unutar njih, čime su se odvojili od legitimne vlasti, a istovremeno su u zvaničnim institucijama države Bosne i Hercegovine, u kojima su još uvijek djelovali, vršili opstrukciju.

Oformili su na bazi tajnih uputstava od decembra 1991. godine koja su dobili od srbijanskog rukovodstva, krizne štabove u svim opštinama sa srpskim stanovništvom sastavljene od lokalnih funkcionera SDS-a sa zadatkom preuzimanja vlasti.
[16] S obzirom da su već ostvarili potpunu vlast u samoproglašenim autonomnim oblastima, bosanski Srbi su se strategijski orijentisali da u mjestima gdje su u manjini uspostave paralelne opštinske organe.

Pored ostvarivanja vlasti, ovi štabovi imali su zadatak da, u saradnji sa JNA, naoružavaju srpsko stanovništvo, te da ga psihološki pripremaju za rat, šireći propagandu o nemogućnosti zajedničkog života sa Bošnjacima. Isticali su da je etničko razdvajanje uslov njihovog opstanka, razbijajući svaki oblik povjerenja šireći mržnju prema susjedima nesrbima.

Krizni štabovi su, također, pratili aktivnosti druga dva konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini i pravili spisak aktivista SDA i HDZ, te oficira nesrba koji su dezertirali iz JNA. Te liste su bile ujedno i liste za odstrel.
[17]

Slobodan Milošević je, također, stvarao ratni plan sa SDS-om, sa jedne, i JNA sa druge strane. Tako je 31. decembra 1991. godine naredio stvaranje Druge vojne oblasti kako bi pod jednom komandom sa sjedištem u Sarajevu organizovao osam korpusa razmještenih unutar Bosne i Hercegovine.
[18] Time je Milošević stvorio jednu komandu i jednu armiju sposobnu da se u datom momentu transformiše u vojsku bosanskih Srba.

S obzirom da je u Hrvatskoj postignut dogovor o primirju i razmještanju snaga Ujedinjenih nacija, JNA se morala povući. Njena nova destinacija bila je Bosna i Hercegovina u koju se sjatilo preko 100.000 vojnika sa ogromnom količinom naoružanja. Tada se u Bosni i Hercegovini nalazilo 700 tenkova, 1.000 oklopnih vozila, 100 aviona, 500 helikoptera i oko 2.000 topova.
[19]

Da bi pomogao bosanskim Srbima, Milošević je, također, u januaru 1992. godine izdao tajnu naredbu da se svi oficiri JNA i vojnici koji su rodom iz Bosne upute u Bosnu, a oni koji nisu iz Bosne da se premjeste van nje. [20] Ovo je bio lukav plan, koji je pripreman za slučaj međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, jer bi se tada JNA pojavila kao strana vojska na njenom tlu, te bi se morala povući, što se i desilo u maju 1992. godine, kad se JNA zvanično povukla iz Bosne i Hercegovine. Međutim, 95% oficira JNA i bar 85% vojnika bilo je iz Bosne i Hercegovine koji su se, kao novoformirajuća srpska vojska, stavile na raspolaganje rukovodstvu SDS. Beograd je dakle dugoročno planirao.

Krajem 1991. godine general Vojislav Đurđevac, komandant Sarajevskog korpusa, pod izgovorom vojnih vježbi, počeo je vršiti fortifikacijsko opkoljavanje Sarajeva i tako stvorio infrastrukturne pretpostavke da se sa početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu izvrši potpuna blokada Sarajeva. JNA je, koristeći se strategijom iz Hrvatske, s navodnim ciljem da razdvoji zavađene strane, zauzela najvažnije strategijske tačke u Bosni i Hercegovini. Dakle, mjesecima pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu bilo je jasno da će se nekad zajednička JNA, zaštitnica svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, koji su je zajednički oformili i godinama finansirali, te omogućili da postane jedna od najjačih evropskih armija, staviti na raspolaganje srpskoj strani.

Također, da bi preduprijedili buduće događaje, koji su ukazivali da Bosna i Hercegovina ide putem nezavisnosti, bosanski Srbi su 9. januara 1992. godine proglasili paradržavnu tvorevinu "Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu"koju će kasnije preimenovati u "Republiku Srpsku".

Republika Srpska je nastala na pravno potpuno neosnovan način. U konfrontaciji sa međunarodnim pravnim poretkom koji je svoj izraz imao u mišljenju Badinterove Komisije br. 2 i 3 od 10. i 11. januara koje je dato kao odgovor na pitanje što je postavila Republika Srbija 20. novembra 1991. godine stvorena je i fantomska „Republika Srpska“ koja je osnov svog postojanja našla u sili oružja i računici da je srbizacijom nekad zajedničke JNA u situaciji da silom nameće svoja rješenja ne obazirući se na reakcije gotovo cjelokupnog čovječanstva.

U pogledu međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine održan je referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine pod kontrolom međunarodnih promatrača koji su kasnije potvrdili da je proveden po svim međunarodnim demokratskim standardima.

Pozvani su svi građani Bosne i Hercegovine da se izjasne na referendumsko pitanje: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine- Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?". Prema službenim rezultatima na referendum je izašlo 64,31% (2.073.568), od broja upisanih glasača( 3.253.847). Od onih koji su izašli "za" je glasalo 99,44% (2.061.932), "protiv" 0,29% (6.037), dok je nevažećih glasačkih listića bilo 0,25% (5.227).[21]

Time je ispunjen potreban uslov za međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Shodno tome su Evropska zajednica i države članice na sjednici u Luksemburgu 6. aprila 1992. godine priznale Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu državu u postojećim granicama. Predviđeno je da ovo priznanje počne teći narednog dana s obzirom da je 6. april podsjećao Srbe na bombardovanje Beograda od strane Hitlera i početak rata protiv Kraljevine Jugoslavije. SAD su 7. aprila priznale Bosnu i Hercegovinu kao i Sloveniju i Hrvatsku.

Već sutradan, Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, na sjednici koja je održana 8. aprila 1992. godine, donijelo je Uredbu o izmjeni naziva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Članom 1. ove uredbe, koja je stupila na snagu odmah, dotadašnji naziv je promijenjen u "Republika Bosna i Hercegovina". Time se želio eliminisati iz naziva države prevaziđeni pojam "socijalistička". [22] Tada je donesena Uredba sa zakonskom snagom o utvrđivanju privremenog grba i zastave Republike Bosne i Hercegovine. Motivi za ova državno-pravna obilježja uzeti su iz srednjevjekovne bosanske države.

Sa ovakvim rješenjima bosanski Srbi predvođeni Radovanom Karadžićem, danas haškim optuženikom nisu htjeli da se slože i krenuli su u realizaciju svoje volje koju su izrazili na plebiscitu da žive u zajedničkoj jugoslovenskoj državi koja uključuje Srbiju, Crnu Goru, autonomnu srpsku oblast Kninsku Krajinu i oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srema što nisu mogli ostvariti ni na koji drugi način osim snagom oružja prkoseći pritom cjelokupnoj međunarodnoj zajednici. Zbog toga je Predsjedništvo BiH na j sjednici od 8. aprila 1992. godine donijelo Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti. Nešto kasnije, polazeći od činjenice da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija od strane Republike Srbije, Republike Crne Gore, JNA a uz učešće bosanskih Srba koji su prihvatili vođstvo Radovana Karadžića Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 20. juna 1992. godine, donijelo je Odluku o proglašenju ratnog stanja. Nakon velikih ratnih strahota koje su trajale tri i po godine i nezapamćenih zločina i egzodusa koje su u najvećoj mjeri učinile srpske snage pod vođstvom Karadžića, u Dejtonu je postignuto mirovno rješenje za Bosnu i Hercegovinu.

Tim rješenjem je Republika Srpska postala od fantomske tvorevine priznati entitet. Iako nastala na tekovinama genocida u Srebrenici, masovnih zločina širom Bosne i Hercegovine od Prijedora i drugih mjesta u Krajini do gotovo cijele istočne Bosne, te Sarajeva u kojem je tokom skoro četvorogodišnje opsade ubijeno oko 10 hiljada osoba, a od toga 1500 djece, masovnih silovanja i progona preko milion njenih stanovnika nesrpske nacionalnosti, Dejtonskim sporazumom nažalost priznata je kao jedan od dva bosanskohercegovačka entiteta što predstavlja najveću grešku međunarodne zajednice u rješenju bosanskohercegovačke krize.
[23]

Ovakav nastanak Republike Srpske morao bi da dovede do revidiranja odnosa prema njenom postojanju i priznanju međunarodne zajednice kao jednog od dva bosanskohercegovačka entiteta, te da nema nikakvog smisla osuditi glavne projektante te tvorevine na dugogodišnju robiju a njihovo djelo nastalo na zločinu ostaviti da egzistira.

Nakon svega iznijetog očigledno je da je najveća greška Mirovnog sporazuma u Dejtonu bilo prihvatanje termina Republika Srpska. Ričard Holbruk u svojoj knjizi „Završiti rat“ ističe da je njegova najveća greška što je pritiskao Predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića da prihvati termin Republika Srpska te da je kasnije potpuno uvidio tu grešku.

Velika je nepravda i ogromna greška međunarodne zajednice da se nakon saznanja o razmjeri zločina genocida u Srebrenici nije demontirao razgovor o Republici Srpskoj. Svi prethodni dogovori i saglasnosti o instaliranju jednog od dva entiteta sa nazivom Republika Srpska nakon Srebrenice su morali pasti u vodu.

Međunarodna zajednica a prije svega zemlje koje su preko svojih predstavnika činile Kontakt grupu (SAD, Njemačka, Velika Britanija,Francuska i Rusija) su uz Evropsku Uniju koja je imala specijalnog pregovarača bile svjedoci potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Potpisnici su bili za Republiku Bosnu i Hercegovinu Alija Izetbegović,za Republiku Hrvatsku Franjo Tuđman i za Saveznu Republiku Jugoslaviju Slobodan Milošević. Svjedoci su ujedno i garanti provedbe međunarodnog ugovora koji je konceptualiziran pod njihovim okriljem i američkim vođstvom. Postojanje naziva Republika Srpska kao oznake za manji bosanskohercegovački entitet od samog početka realizacije Dejtonskog sporazuma osnov je najvećeg broja problema i kočenja u implementaciji ovog sporazuma. Time je ujedno i usporavan put Bosne i Hercegovine prema euro-atlanskim integracijama.

Ni slovo a ni duh Dejtona neće se moći provesti dok se zabluda i greška nazvana Republika Srpska otvoreno ne akceptiraju kao takve. Razlog je jer snage koje su izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu vide u Republici Srpskoj svoj ratni plijen i ratnu pobjedu te na nju gledaju kao na novu srpsku državu stvorenu preko Drine koja će omogućiti realizaciju vjekovnog srpskog sna o ujedinjenju u jednu svesrpsku državu. Zbog toga se i pobornici velikosrpske politike pod plaštom da imaju legalitet i legitimitet iskazan voljom birača u Republici Srpskoj trude da Bosna i Hercegovina ne postane funkcionalna država te da je kao neodrživ eksperiment međunarodne zajednice treba pustiti da propadne.

Samom promjenom naziva manjeg bosanskohercegovačkog entiteta smanjile bi se takve tendencije za Bosnu i Hercegovinu a srpski narod u Bosni i Hercegovini bi se umjesto politike isčekivanja da se Bosna i Hercegovina raspadne počeo okretati u pravcu da se Bosna i Hercegovina učini funkcionalnijom državom kako bi se i ostvario osnovni cilj svake države a to je država blagostanja.



Zaključak

U pogledu osporavanja naziva Republika Srpska potrebno je djelovati u dva pravca: politički i pravni.

Politički bi imao za cilj da se ukaže međunarodnim zvaničnicima a posebno zemljama koje su činile preko svojih predstavnika Kontakt grupu koliko je problema Bosna i Hercegovina imala zbog naziva Republika Srpska u implementaciji samog Dejtonskog sporazuma i zaživljavanja Bosne i Hercegovine kao normalne evropske demokratske države te koje probleme ona ima zbog nadanja protagonista velikosrpske politike da će Bosni i Hercegovini doći kraj i da će se u miru ostvariti projekat Velike Srbije koji se nije uspio ostvariti ratnim sredstvima.

Drugi pravac je pravni i u tom smislu treba istaći argument ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda na svakom pedlju Bosne i Hercegovine. Ova ravnopravnost je već u nazivu Republika Srpska narušena jer se pripadnici bošnjačkog i hrvatskog naroda ne mogu pod takvim entitetskim nazivom osjećati ravnopravnim. U tom pogledu treba podnijeti zahtjev za promjenom naziva pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine. Taj zahtjev mogao bi se podnijeti i pred međunarodnim sudom za ljudska prava po uzoru na presudu Sejdić-Finci koja je korigirala također jednu od konstrukcionih greški Dejtonskog sporazuma.


Literatura i izvori

1. Bilandžić, D. (1986) Jugoslavija poslije Tita 1980.-1985.: izdavač ”Globus”

2. Dejtonski mirovni sporazum (1996) “JP NIO Službeni list BiH” Sarajevo

3. Dizdarević ,R. (1999) Od smrti Tita do smrti Jugoslavije. Sarajevo: izdavač ''OKO''.

4. Grupa autora, (1974) Uporedni pregled republičkih i pokrajinskih ustava. Beograd : “Institut za uporedno pravo”.

5. Grupa autora, (1991) Izvori velikosrpske agresije. Zagreb: ”Školska knjiga”.

6. Imamović, M. (1997) Historija Bošnjaka. Sarajevo: Izdavačko preduzeće „Preporod“.

7. Ibrahimagić,O. (2008) Politički sistem Bosne i Hercegovine. Sarajevo: izdavač „autor“.

8. Ibrahimagić,O. (1998) Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine. Sarajevo: izdavač „Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca“.

9. Ibrahimagić, O. (1997) Državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Sarajevo: izdavač „Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca“.

10. Ibrahimagić, O.(1999) Supremacija Bosne i Hercegovine nad entitetima. Sarajevo: izdavač „Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca“.

11.Ibrahimagić,O. (2005) Državno uređenje Bosne i Hercegovine. Sarajevo: izdavač “autor“.

12. Ibrahimagić, O., Kurtćehajić,S. (2002) Politički sistem Bosne i Hercegovine 2. Sarajevo: “Magistrat”.

13. Jović, B. (1996) Poslednji dani SFRJ: izvod iz dnevnika, 2. Izdanje. Kragujevac: izdavač “Prizma”.

14. Kadijević, V. (1993) Moje viđenje raspada-vojska bez države. Beograd: izdavač “Politika”.

15. Kurtćehajić, S., Ibrahimagić, O. (2007) Politički sistem Bosne i Hercegovine 3. Sarajevo: izdavač „autori“.

16. Trnka, K. (2000) Konstitutivnost naroda. Sarajevo: izdavač „Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca”.

17. Silber, L. i Little,A. (1996) Smrt Jugoslavije. Opatija: “Otokar Keršovani

18. Ustav BiH (Aneks 4), (1996) Dejtonski mirovni sporazum broširano izdanje. Sarajevo: izdavač „JP NIO Službeni list RBiH“.

19. Sućeska, A. (1995) Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine. Sarajevo: izdavač „Fakultet kriminalističkih nauka“.

20. Mesić, S. (1994) Kako je srušena Jugoslavija. Zagreb: izdavač ''Mislavpress'.



Jugoslavija poslije Tita 1980.-1985.: izdavač ” [1] Dejtonski mirovni sporazum (1996) “JP NIO Službeni list BiH” Sarajevo. Aneks 4 (Ustav) čl.1.st.1.

[2] Dejtonski mirovni sporazum (1996) “JP NIO Službeni list BiH” Sarajevo. Aneks 4 (Ustav) čl.1st.3.


[3] Poznato je da je Slobodan Milošević potpisnik Dejtonskog sporazuma ispred Savezne Republike Jugoslavije kao njen predsjednik. Manje je poznato da je ona u vrijeme održavanja pregovora u Dejtonu i parafiranja ovog ugovora najprije u Dejtonu a potom u Parizu bila nepriznata država te da je međunarodno priznanje dobila tek 1996. Godine. Time je aktivni legitimitet i valjanost potpisa Slobodana Miloševića dovedena u pitanje.

[4] Dejtonski mirovni sporazum (1996) “JP NIO Službeni list BiH” Sarajevo, član II. st. 2.

[5] Dejtonski mirovni sporazum (1996) “JP NIO Službeni list BiH” Sarajevo, član II. st.4.

[6] Silber,L. i Little, A. (1996) Smrt Jugoslavije“ Otokar Keršovani” Opatija, cit. tekst.str. 213.

7] Isto, citiran tekst. str 213.

8] Taj paralelni oblik vlasti nije imao nikakvo priznanje.

9] Ona je po prezimenu svog Predsjednika koji je bio i sudija Ustavnog suda Francuske kolokvijalno nazvana Badinterova Komisija.

10] Ibrahimagić,O (1997) Državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine, „Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca“, Sarajevo 1997.str. 60.

11] Isto

[12] Trnka, K. (2000) Konstitutivnost naroda, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca,Sarajevo,str 27-28.

[13] Isto, str. 215.

[14] Trnka,K. (2000) Konstitutivnost naroda, „Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca”, Sarajevo, str.29.

[15] Artman,F.( 2001) Milošević Dijagonala laufera,”Dan Graf”,Beograd.str. 176.

[16] Isto, 177.

[17] Isto.

[18] Isto, str. 178.

[19] Isto, str. 178.

[20] Silber,L. i Little, A. (1996) Smrt Jugoslavije“ Otokar Keršovani” Opatija, cit. tekst.str. 215.

[21]Ibrahimagić, O. (1999) Politički sistem Bosne i Hercegovine, izd. Sarajevo, Magistrat, str.74.

[22]Isto,str.270.

23] To je mišljenje iznio i nedavno preminuli Ričard Holbruk , glavni projektant Dejtonskog sporazuma priznajući da je napravio veliku grešku pritiskajući Predsjednika BiH Aliju Izetbegovića da prizna Republiku srpsku.



13.05.2012.





       


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 18.02.2012. - Last modified: 04.02.2014.