TOP
BOSANSKA
 
OBLIKOVANJE IDENTITETA KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI

Bihać, Bužim, Cazin, Ključ, Krupa, Kladuša, Petrovac, Sanski Most, Kulen Vakuf


UREDIO:
Ing Salih ČAVKIĆ































Startpage



S T R A H

dr Rizo Džafić


dr Rizo Džafić


Pucnji rešetaju jutarnje rumenilo, a neprijateljski bunker na vrhu brijega kao otvorene ralje nemani bljuju užarenu lavu na šumarak. Iz šumarka borci Krupske čete pokušavaju da dođu do brijega i zatvore smrtonosni otvor, unište zvijer i omoguće prodor u Čaršiju.


Uzalud!

- Da pokušam ja, Komandire?

- Brzi se i sam uplaši odluke.

Odavno je želio učiniti nešto veliko i pokazati drugovima da i on može to, da je i on kao i ostali, a da ona trenutna klonuća da nisu njegovo pravo lice.

Sada mu se pružila prilika da to pokaže i ne smije je ispustiti.

Neka vide svi da u njemu ima još jedan Brzi: onaj koji će hrabro stati pred drugove i primati metke umjesto njih. Može on to.

Čovjek u nekim izvanrednim situacijama pokaže svoje pravo lice - rekao bi Komandir.

- Mogu ja kao i oni… - inatio se.

Bio je to omalehan čovječuljak, ružan i neugledan. Jedna noga mu je bila kraća, pa se uspinjao na prste kad govori. Lice nagrđeno ožiljcima koje je ko zna kad i gdje dobio. Pogled tih, nemiran, drhtav, a tijelo treperilo na svaki pucanj, pa je munjevito skakao i zavlačio se u prvi grm.

- Neće, Brzi, ne boj se! – smijali su se borci.

Odbolovao je sve bolesti: tifus, dizenteriju, upalu pluća, boginje. Sve gripe i prehlade. Bio gladan i žedan, prehlađivao se i dobijao sunčanicu, bolestan i ranjavan.

Umirao i nije umro.

Kad govori glas mu šuškav, meketav, nejednak. Ni za čovjeka, ni za suknju.

Djevojke su mu se podsmijavale, mlađi mu nisu povjeravali tajne, a stariji ga gonili iz društva:

- Mlad si još! – govorili su mu. – Nije ovo za djecu. Bježi, ćafire!

A evo sad i ovaj belaj: rat ga je unakazio i proširio naprsle pukotine koje su ga i ranije odvajale od ljudi.

Njegov strah od ljudi pojačavao se i zato što nikada ni skim nije mogao otvoreno razgovarati, pa da se susretne licem u lice sa svojim strahom. Da ga neko sasluša, lakše bi se borio sa problemima. Samo jedan sagovornik bi mu sve riješio. Ali takvog nigdje: drugovi zauzeti ratovanjem i komšije brinule svoje brige, Komandir komandovanjem, a bliskog prijatelja nije imao, pa je samo smetao kad se nekome obrati.

Takvi postupci okoline otvarali su u njemu nove rane i činili ga još više čudakom, što on u stvari nikada nije ni bio.

A najviše ga je u ratu od drugova razdvojio strah.

Čim zapuca sjurio bi u najbliži zaklon i zabio glavu u grm. Kao da će tako sačuvati život?

- Ovi će i da ubiju! – otimalo mu se dok je u vrijeme bitke bježao pravdajući se i pred sobom i pred drugovima.

Krio je Brzi taj strah, ali uzalud!

Javljao se onda kad je najmanje želio: u toku borbe, u vrijeme zasjede, u napadu, ili odbrani. Bljesnulo bi nešto u srcu, zagrebale kandžice, otvorile se rane… Onda su te kandže rasle, kidale iznutricu, burljale i prevrtale po stomaku, kočile pokrete, zaustavljale misli…

Poput plime nailazio je neki osjećaj nesigurnosti. Ni jedan zaklon mu nije bio dobar.

Panika se širila, strah rastao u grlu i grudima, gušio ga i samo je trčanjem mogao da ga izbaci. Trčao je sa jednog mjesta na drugo, tražio bolji zaklon, granao rukama, a iza stegnutih vilica provaljivao vrisak:

- Bogami će ovi i da ubiju!

Mrzio je Brzi taj strah, odupirao mu se, ali nikako nije mogao da se potpuno oslobodi: dolazio je spolja, prvim pucnjem, uvlačio se pod kožu, širio kao smrad, pretvarao ga u balon i on bi najradije poletio. U kostima je osjećao kako mu neko rovari užarenim kliještima po utrobi, a praznim hodnicima krvnih žila tutnjao strah. Vrtio se i kočio, pokušavao ostati u zaklonu i dočekati prve pucnje miran, ali uzalud: ispada na površinu strah zajedno sa vriskom:

- Čuvajte glave, ovi će i da ubiju.

Kasnije se stidio postupaka i pravdao ih. Zavlačio se u najskrivenije dijelove šumarka dok tu njegovu slabost ne zaborave. A borci, kao da izbjegavaju mučan zadah, okretali su glavu od njega, brisali garava čela i dovikivali mu, kao da se svete:

- Eto, Brzi. Mogli su i da ubiju, a nisu. Šteta!

Strah se u borcu lahko prepozna.

Kao kožna bolest.

Čim zapuca, neki se strmoglave u zaklon i prihvataju bitku, a neki trgnu kao da su dobili udarac bičem, trče okolo bez cilja, onda postiđeni zauzimaju položaj i počnu bezglavo rešetati rafalima grane oko sebe. Kao da bukom žele ugušiti onaj trenutak koji je mogao da ih oda. Mada se kasnije izlažu neprijateljskim rafalima više od ostalih, uzalud! Strah ih je odao. Ni pobjeda im nije slatka. Ne znaju ni da se raduju.

- Pobijediće tebe Brzi…jednom" - škrgutao je zubima kao da se nekome za nešto sveti. - Pobijediti ili sasvim izgubiti bitku. Jednom se i to mora riješiti među nama…

A teška je bila ta borba protiv straha.

Uvuče se iznenada, naraste, kao kad se otvori kišobran. I okameni. Ne može više napolje. U toku bitke, kišobran se sklapa, strah se topi i nestaje. Kad ga sasvim nestane Brzi istrčava naprijed, izlaže se opasnosti, pokušava da se vrati drugovima i opravda prve trenutke klonuća.

Uzalud:

izdao ga je onaj djelić sekunde koji razdvaja ljude i čini od njih heroje i kukavice.

Vodio je Brzi tako u ratu dvostruku bitku: protiv straha koji rovari u njemu i protiv neprijatelja što se svaki čas ispriječi i prijeti:

- E, nećete dalje!

Danas je odlučio da stane na kraj takvom ratovanju.

- Da pokušam ja, Komandire?

Komandir Krupske čete skide dvogled sa očiju, okrenu se, zausti da nešto kaže i kad vidje čudnog dobrovoljca, ostade tako otvorenih usta.

- Ti!? - izusti pokušavajući da sakrije iznenađenje i uhvati dah.

- Mogu oni i da ubiju, bolan, Brzi! – pokušavao je neko da se našali.

- Mogu, pa šta?!… I to je jednom… Jednom se mora! – odvratio je miješajući rečenice i misli pokušavajući kraćom nogom da dohvati zemlju. Tako je pružao i smiješnu i žalosnu sliku istovremeno.

Kad je to rekao i pogledao druga u oči osjetio je kako u njemu popušta stega što se u prvim trenucima odluke ponovo javila. Činilo se da se otvara prema drugovima i počinje ravnopravan razgovor. Da ga samo ko prihvati, da mu kaže: - Pa tako je to uvijek… - to bi mu vratilo hrabrost i nikakav ga strah više ne bi mogao pokolebati. Želio je da im sada, pred polazak, kaže kako čovjeka u tim trenucima muči osama, kako želi sagovornika, želio je da kaže kako je i njihovo ruganje jedna vrsta odbrane od vlastitog straha.

Ali nije ništa rekao. Kazaće im ako se vrati

- Čuvaj se, Brzi – brižno će Komandir.

I ostali su ga gledali sa iznenađenjem.

Krenuo je Brzi. Pogledao drugove, pritegnuo pojas sa bombama, udahnuo kao kupač kad skače u vodu, pa izašao na livadu.

- Uspravno. Ovako je najbolje! … Čuo je to od jednog starog borca.

- Prvo - manja si meta neprijatelju, a drugo – brže se napreduje.

Znao je Brzi da su ovo sada trenuci njegovog uzleta i prilika da se opravda za padove i posrtanja. I znao je da mora uspjeti: pretrčati krpicu livade, dohvatiti se podnožja Starog grada, prići uskom stazom, podvući pod kožu Mlade šume, i ubaciti bombe u bunker. I činilo mu se, dok je prelazio livadu i penjao se uz brežuljak da je veći od svih, da su njegovi drugovi tako sićušni u zaklonima, ovisni o njemu i uspjehu njegovog zadatka.

Sve ih je preuzeo na svoja pleća i mora uspjeti!

Nikada Brzi nije sam izvršavao zadatak i nikada nije znao kako je to kad neko ovisi od nečijeg položaja i situacije. Odjednom ih je sve nadrastao, svi su malehni, ustreptali i ovisni o njemu.

Nikada nije znao kako ta ovisnost drugih ulijeva hrabrost i pouzdanje.

Evo, raširio se pred njima, zaklonio ih od rafala, prima ih na sebe, štiti ih kao djecu i tako se ranama i krvlju iskupljuje. Ishod bitke i ulazak u Čaršiju, sve zavisi od malog, kržljavog borca koga drugovi gledaju uzdignute glave kao da hoda po oblacima.

- Hoće li to biti dovoljno, Brzi? – kopkala je Savjest.

Zastao bi ponekad kao da želi što spremnije dočekati udarac, neka ga silina vraća nazad, usporio bi, pa krenuo dalje kroz jato svjetlucavih osica. Ponekad bi poskočio kao da se poigrava sa smrću, klonuo prema zemlji, onda se uspravljao, rugao osicama koje su se uspaničile, pa zuje oko njega i kljucaju ga bez reda i sistema, okolo, po uniformi, po košulji, udaraju u oružje, deru kapu, ali uzalud, ne mogu da ga zaustave. Kao da osjećaju da ga osice neće zaustaviti, dolaze iza njih u naletima krupnije ptičurine, padaju okolo, bacaju mu zemlju u lice i kvase ga vlažnim grumenjem istrgnute trave.

Uzalud!

Želio je da se poigra i osicama i ptičurinama i sa drugovima, i njihovim nategnutim živcima. I sa neprijateljima. Sa svima.

Čak i sa ostacima straha što još rovari u njemu.

- Eno, kao da ga opet pogodiše… - činilo mu se da čuje glas Komandira koji je kroz dvogled posmatrao čudnovatu igru, prkos i inat mladog borca.

I Brzi je osjećao udarce.

U stvari, prvo ih ne bi osjetio: bilo je to kao kad ga neko u kolu, ili na prelu, ramenom gurne ustranu. Otvorila bi se praznina, pa potekao mlaz krvi.

Onda je dolazio bol.

Da tog bola nije bilo ne bi Brzi ni osjetio ubode metaka. Jedino mu je ona smetala da brže napreduje prema bunkeru.

Odjednom je shvatio da je jednim metkom teško ubiti čovjeka: samo se otvori praznina koja se lahko zakrpi i čovjek nastavi ratovati. A u bici teško da više od jednog metka može pogoditi borca.

Kako to ranije nije znao!

Ide Brzi, osjeća udarce kao lagahno guranje nazad i ustranu, ali napreduje. Dosadilo mu je guranje u životu i odlučio je, upravo sada, da se više nikome ne izmiče.

- A kad čovjek nešto čvrsto odluči, onda lakše ostvari cilj! – govorila mu je Hrabrost.

- Kako to do sada nisi mogao shvatiti, Brzi?!

Krenuo je nekoliko koraka, ponovo zastao da mu krv napuni srčane komore i da vrati dah. Osjećao je da ima desetine života i da će Ljudi s Bradom morati mnogo municije da potroše dok sve živote u njemu unište.

- Sada se i oni dole plaše… moji drugovi. Otkad nisam izgovorio tu riječ – pomislio je sa osmijehom .

- Da li se plaše zbog mene?

- Za moj život?

- Ili im je samo bitan zadatak?

- Sumnjaju li u mene?

- Eno, i neprijateljski vojnici se plaše. Inače ne bi tako panično pucali.

- Pa šta je onda strah?

- Je li on prelazan kao šuga?

- Sigurno je prelazan, jer kad sam ga osjetio kod ostalih, u meni je počeo da jenjava. Evo, skoro ga i ne osjećam. Zavukao se u sigurnije sklonište…

- Strah se plaši da će stradati zajedno sa čovjekom. Zato se uvlači u kukavice… - pokušavao je razjasniti. - Evo, skoro ga i ne osjećam.

Shvatio je suštinu straha koji ga je godinama progonio. Nikada o njemu nije razmišljao, nikada nije pokušavao da ga odgonetne. Bježao je od sučeljavanja sa strahom i sada je želio da sagleda njegovo pravo lice.

Dok je to pokušavao osjetio je kako strah uzmiče, topi se i nestaje…

- Traži drugo skrovište. Pogodnije tlo na kom će pustiti korijene.

Shvatio je da je strah nešto poput mahovine:

javi se iznenada, raste sve dok ga jednim zamahom ne odbaciš! Ako se ne boriš, ako nisi odlučan, on se širi, raste, korijeni mu jačaju i potpuno zavlada.

Koraci su mu bili sve teži kako se približavao bunkeru.

Činilo mu se da je taj bunker postao živo biće, neka neman, pa sada i neman uzmiče pred hrabrim borcem. Nikada je neće stići! A mora je stići i sasuti u njeno ždrijelo smrtonosni otrov!

- Plaši se i ona, sigurno! – pomislio je.

Sa mukom je izvlačio noge natopljene olovom iz dubokog blata što se pred njim širio u neprelaznu baru.

Čudno: ispred njega bara i smrt, a iza njega čistina i život.

- Da li da nastavim gaziti po bari? – sjeknu ga pitanje i on požuri naprijed kao da želi zgaziti posljednji trag straha što se koprcao u njemu.

- Od čega je ovoliko blato? – čudio se.

- Je li to blato?

- Ili krv?

- Sigurno je krv.

- Moja krv po čitavoj livadi!

Posljednjim atomima snage je podigao odrvenjelu ruku i ubacio bombe u otvorene ralje zvijeri.

Zatitralo sunce, ruknula zvijer uhvaćena u procjep, stresla se i raspala u djeliće koji dohvatiše nebo, zakloniše mu vidik, a onda usporeno, padali u Rijeku.


- POČETNA
- KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
- KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
- DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
- POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
- POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU
- SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
- MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
- REPORTAŽA: VODENICA STARA
- STRAH
- ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
- A DUNAV K'O POTOK
- TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
- HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI ROBIN HUD
-
PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
- MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
 

Na prijethodnu stranicu Na vrh stranice Na sljedeću stranicu




info@orbus.be

Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Zabranjena svaka vrsta kopiranja i reprodukcije bez izricite dozvole.
Page Construction: 23/10/2005. - Last modified:12/05/2013