TOP
BOSANSKA
 
OBLIKOVANJE IDENTITETA KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI

Bihać, Bužim, Cazin, Ključ, Krupa, Kladuša, Petrovac, Sanski Most, Kulen Vakuf


UREDIO:
Ing Salih ČAVKIĆ





























Startpage



A DUNAV K'O POTOK

dr Rizo Džafić


dr Rizo Džafić

Često ga sretnem u Nojštatu na planini Švarcvald.
Niko mi nije rekao, a poznao sam da je naš: odijelo malo zgužvano, u ruci «ceker» kakav žene nose na pijacu, na glavi kačket. Ruke grube, pokreti nesigurni. .. Zaviruje u izloge, onda tiho uđe, kupi «šajbu» salame, jeftin kruh, obiđe ponovo prodavnicu, zagleda se u cijene faksa i kahve, pa odlazi.

Starački kašljuca, grabi preko parkova, traži prečice do stana i nestaje u baraci iza radilišta. Tu živi.
A onda sam ga našao u bosanskoj kafani. Sjedio je u ćošku i gledao kroz staklo pivske boce nekuda u daljinu. Ko zna o čemu je razmišljao. Sjeo sam tiho da ne poremetim njegov mir. On je podigao pogled, zastao kao da se prisjeća i živnuo:
- A, ti si, zemljače! Vidim te često u gradu. Nisam znao da si naš...

Kaže da se zove Hasko, da je iz Krupe: nije baš iz Krupe, ali blizu, kod Badića...
- Ma boga ti? – čudio se. – Ti baš iz Krupe. E, ko bi to rekao...vidi ti, vidi...
Kaže da je na Švarcvaldu punih petnaest godina, da nema puno naših ljudi i da mu je dosadno. Samo se mora raditi i raditi. I, omamljen već od prvog piva, pričao je:
- kako ne bih znao Krupu, bolan. Na krupskoj pijaci sam stoku prodavao. Telad i ovce kupovao... Ala je to nekada bila pijaca. Jedna po jedna. Da se čovjek ibreti... Znalo se za nju do Like... To je bio život, bate moj...

Zastane za trenutak, pa nastavlja, gledajući u daljinu...
- Pogospodio se narod, brate moj. Eno, sada. Moji sa Badića brašno kupuju u krupskim prodavnicama. Ulje, maslo, sve... A nekada smo sami proizvodili i prodavali na krupskoj pijaci.

Pričao je o selima oko Krupe, o rođacima u Arapuši i Zalinu, o djevojkama i ašikovanju.
- A onda, zemljače moj, puče glas: Njemačka. Tamo je život! Svjetla velegrada. Pare. Tamo ima svega. Samo otići i nakupiti!
- Lahko je tebi – prelazi odjednom na drugu temu, kao da o istom priča.
- Država te ovamo poslala i odgovara za tebe, našla ti ovdje stan, pa ga i plaća, a djeca i njihovi roditelji ti pomognu dok se ne snađeš. Zna to Hasko, druškane moj, sve zna. Kako ne bi znao. A idu ti na ruku i naši klubovi. Kao, nastavniku treba pomoći. Da se snađe.

Sve to tako ide i dobro je da tako ide... A mi, jezika nismo znali, pa ni čitati stanice kroz koje prolazimo: čitamo mi Freiburg, a treba Frajburg; čitamo Neustadt, a treba Nojštat, čitamo Boblingen, a treba Bablingen.
- A morali smo raditi od mraka do mraka, brate moj - nastavlja kao da se jada. I zarađivali, bome. Nejma krize. A kod nas uvijek kriza. Kako ne bi bila kriza kad niko neće da radi ni ono što mora. A Mehmeda znaš... dobro se snašao u Krupi, baš dobro. Sin mu je ovdje negdje. Čuo sam da je ovdje... I Hasibu znaš, ma nemoj!?

Pričao je stari Hasko o svom životu kao da čita otvorenu knjigu. Radio prvo na njemačkim njivama jednom, kaže, oznojio se poslije oranja i prišao nekom potočiću da se umije. Naišao gazda, a on ga pita kakav je ovo potočić. Gazda ga je začuđeno pogledao:
- To vam je Dunav, gospodine Hasko.
- Onda sam se ja zabezeknuo:
- Ma, zar onaj Dunav što u Beogradu brodovi po njemu plove?
- Baš onaj isti – smije se gazda. Ovo je izvor Dunava, a on narastao tamo do Beograda.
- A i čisti su, brate moj, baš čisti.

Pripalim na ulici cigaretu i gledam gdje bih bacio ono drvce šibice. Nosim ga ulicama, nađem kantu i da ću baciti ono drvce, a na mene neko sa prozora:
- Nije ta kanta za tvoje smeće, lopove. Svakakvih vas ima. Odmah znam ko ste i odakle... – i sve tako nešto...
Ispušim cigaretu, pa opušak u džep. Pojedem doručak, pa papir u džep. Naveče dođem u baraku, a puni džepovi smeća.
- A radio sam dvije godine na groblju – nastavlja stari Hasko. – Šišao živicu, sadio cvijeće, kopao travu. Ala su im groblja čista, majko mila! Sve pod konac, pa sve nekako miriše, pa napisano nekim zlatnim slovima: ovdje leži taj i taj... ovdje, jope, taj i taj... Pa svijeće, pa hrana, pa svi okolo plaču i leleču. Blago njihovim mrtvacima.

Onda, kao da se nečega prisjetio:
- Sve je to u redu, sve bude i prođe, eto, nešto se i zaradi, ali mi je najteže zbog djece. Kad sam krenuo, kćerka je imala pet godina. Umiljavala se oko mene i mazila: - Babuka moj, babuka moj... Tako i sin. Dođem kući za dvije godine, a djeca narasla velika. Prođu još dvije, pa još dvije, a kod mene momci i djevojke. Pa me se sve stide. Nisam ih se ni nagledao, a oni otišli za svojim putem. I može li se to sve novcem nadoknaditi? Jok! – pita i odgovara.

05.10.2005.


- Krajiški vidici
- Kršne Krajiškinje
- KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
- KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
- DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
- POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
- POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU
- SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
- MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
- REPORTAŽA: VODENICA STARA
- STRAH
- ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
- A DUNAV K'O POTOK
- TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
- HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI ROBIN HUD
-
PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
- MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
 

Na prijethodnu stranicu Na vrh stranice Na sljedeću stranicu



webmaster
info@orbus.be
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Zabranjena svaka vrsta kopiranja i reprodukcije bez izricite dozvole.
Page Construction: 23/10/2005. - Last modified:12/05/2013