TOP
BOSANSKA
 
OBLIKOVANJE IDENTITETA KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI

Bihać, Bužim, Cazin, Ključ, Krupa, Kladuša, Petrovac, Sanski Most, Kulen Vakuf

ing. Salih Čavkić
UREDIO:
Ing Salih ČAVKIĆ


























Startpage



 



ISTRAŽIVANJA

TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI
SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU

dr Rizo Džafić


dr Rizo Džafić


Breht je napisao:
"Ima ljudi što se bore jedan dan – i dobri su,
Ima drugih što se bore jednu godinu – i bolji su
Ima onih što se bore mnogo godina – i veoma su dobri
Ali ima i onih koji se bore čitavog života - oni su neophodni."

Ova teza najbolje govori o mukotrpnom istraživačkom putu u oblasti književnosti za djecu koja se i danas smatra "terra incognita", mada je kao epistem prisutna više od stoljeća u književnom i kulturnom životu krajiškog naroda. Ona postoji, ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, svoj metajezik i razlikuje se od književnosti za odrasle. Nije potrebna neka osobita sofisticiranost da se uoči specifičnost književnosti za djecu u Bosanskoj krajini, jer ima svoje idiome slične onima susjednih naroda.

U Bosanskoj krajini i danas postoje pisci čije je djelo naša tradicija i ponos, a savremena kulturna javnost ne zna za njihovo djelo. Najčitaniji pisci i najveći intelektualci Bosanske krajine su decenijama, pa i stoljećima, gurani u stranu kako bi se više prostora dalo onima koji to manje zaslužuju. Zbog svega toga i niza drugih razloga, dosadašnji kreatori nastavnih programa su imali ograničenu vizuru u ovoj oblasti koja je bila zamagljena njihovom obavezom prema sistemu u kom su živjeli i radili, pa se pristupi književnim djelima decenijama nisu mijenjali, mada su se mijenjele generacije i mada je današnjem djetetu trebalo ponuditi noviju i zanimljiviju metodologiju u načinu obrade djela. Te spoznaje su opredijelile temu moga istraživanja koje sam nazvao Tematske, genealoške i kontekstualne vrijednosti savremene krajiške književnosti za djecu.

Moja istraživačka energija je bila usmjerena na nekoliko ključnih problema koji usisavaju i povijest i historiografski diskurs i didaktičku dimenziju, ali i žanrovski i metodološki pristup krajiškoj književnosti za djecu. Uočio sam da je sveukupna književnost za djecu na ovom prostoru bila koordinirana dvjema ključnim silnicama:
jedna je pokazivala njenu privrženost nacionalnom biću, a druga težnju za uklapanjem u širi evropski kontekst.
Da bi se uradio uvid u tematske, genealoške i kontekstualne vrijednosti krajiške književnosti za djecu morao sam odrediti kodni pojam Krajina, odnosno Bosanska krajina i ukazati na kapilarne veze s jedne strane pisaca i njihove tradicije, a sa druge književne i kulturne saradnje među narodima što žive na ovom prostoru.

Bosanska krajina je geopolitički, kulturni i privredni prostor prividne dihotomije između rijeka Une, Korane i Gline sa specifičnostima u etničkom sastavu, društveno-ekonomskom razvoju, natalitetu, historiji, kulturi i običajima sedimentiran stoljećima na postulatima svetih predanja objavljenih monoteističkih religija. Ona je kolijevka junaka i ratnika, narodne epike i usmenog stvaralaštva, područje po kojem su promarširali rimski legionari, Huni, Ugari i Osmanlije. Mjesto gdje su se ukrštale sablje i mačevi i gdje je uvijek bilo junaštva, časti i obraza. Prostor na kojem se oduvijek miješaju i izmjenjuju kulture različiti pogledi i mentaliteti.

Krajišnici su serhatlije koji čuvaju svoj identitet na ovom trusnom tlu. Svijest je bila patrijarhalna, narodi su gradili moralni odnos unutar zajednice, a duhovno biće u kontaktu sa drugim i drugačijim. U Bosanskoj krajini su stoljećima živjeli jedni pored drugih Bošnjaci, Hrvati i Srbi pokazujući da je moguća trajuća bliskost munara i crkvenih tornjeva, mujezinova zova i crkvenog zvona i na toj relaciji su razvijali simbiozu koju je nametao suživot i bila za primjer tolerancije i drugima u Evropi. Kapija kojom se lakše i brže stizalo u druge dijelove centralne i zapadne Evrope.

U toj i takvoj Krajini je nastajala književnost za djecu početkom 20. stoljeća, u vrijeme nacionalne polarizacije.
Kao i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine srpski pisci su bili pod uticajima književnih strujanja iz Srbije, hrvatski se oslanjali na književnu tradiciju Hrvatske, a bošnjački su bili na srpskoj ili hrvatskoj strani, ili su, pak, njegovali tematiku u kojoj su dominantan prostor zauzimala djela iz orijentalne književnosti i narodne tradicije.

Genealogija krajiške književnosti za djecu može se pratiti od dolaska Austro-Ugarske (1878.) kad se stvaraju djela koja na eksplicitan način iskazuju poetiku življenja. Najave o dolasku Austro-Ugarske su izazvale uznemirenje osobito među Bošnjacima muslimanima koji su slutili opasnosti što se lepezasto otvaraju, a nisu znali vlastitu snagu u samjeravanju sa tuđinskim dometima i mogućnostima. Da prevaziđe netrpeljivost i približi se bosanskohercegovačkom stanovništvu nova vlast je stimulisala pokretanje listova i časopisa, a većina je imala periodične rubrike gdje su pisci objavljivali tekstove za "mladež" i kao nosioci idejnih pogleda davali doprinos odgoju mladih kroz teorijsku misao i jezičko-poetsku teksturu djela.

Sa prostora Bosanske krajine svoj kurikulum u književnosti za djecu grade Ivan Klarić narodnom tradicijom modificiranom u umjetničko djelo, Džemaludin Čaušević poučnim pričama, Ante Lovrić zavičajnim temama, Branko Škarica Strahimir, pjesmama sa motivima iz užeg porodičnog kruga, Zlatan Jukić i Rasim Filipović. Oni čine Prvu fazu na genealoškoj karti krajiške književnosti za djecu. Ono što je značajno je da su pokazali da je osim odraslih u svijet u kom živimo umrežena još jedna kategorija čitalaca na koje u budućnosti treba računati.

U Drugoj fazi (između dva svjetska rata) pisci su bili izrasliji intelektualci, učitelji ili vjeroučitelji, Murat Hajrović umjetničkim pričama utemeljenim na narodnoj bajci, Petar Kočić buntovnom prozom, Fejzulah Čavkić žurnalističkim bilješkama, Štefa Jurkić književno-ispovjednom prozom i Murat Šuvalić dokumentarno-satiričnim pričama, te Jelena Bilbija i Đorđe Vlajić. Njihove tematske matrice su zavičaj kao međucivilizacijski susret i nacionalna šarolikost kao prednost i bogatstvo. U djelima je prisutna didaktička tendencija sa naglaskom na očuvanje etičkih normi i naglašena teza: mladi moraju slušati starije, njima podređivati svoju ličnost u skladu sa religijom i društvenim prilikama. U prvom planu su teme o tragičnom položaju Krajišnika na razmeđi vjera i svjetova, pojedinca i društva, dogme i života.

Tragajući za piscima uslovno nazvanim predstavnicima Treće faze krajiške književnosti za djecu, ukazao sam na one koji su stvarali poslije II svjetskog rata. U prvom planu njihovog djela je ispovijedni monolog, bogatstvo i ljepota zavičajnog podneblja. Ta faza počinje djelima Branka Ćopića, Skendera Kulenovića, Ahmeta Hromadžića i Nasihe Kapidžić-Hadžić koji predstavljaju vrhunce krajiške književnosti za djecu.

Četvrtu fazu čine djela savremenih pisaca koji pišu od 1960. do 1980. godine. Kod njih nalazimo više stvaralačkih puteva: u vrijeme totalitarne ideologije neki slikaju situaciju beznađa kad je dokinuta mogućnost individualnog iskaza budući da je ideologija unaprijed dala odgovore na sva moguća pitanja, dok su se neki istrošili u pisanju angažovane literature.
Riječ je o djelima koja su oslobođena "nacionalne monološke perspektive" u korist "multikulturnog dijaloga".
Posljednju, Petu fazu čine pisci koji su stvarali u zadnje dvije decenije. Slikaju unutrašnju dramu čovjeka uzrokovanu ratnim stradanjima i grozničavo stanje svijesti psihe u historijskim previranjima. Najveći broj djela, zbog nedovoljne historijske distance, ostali su na površini, a uz to, još uvijek nisu adekvatno kritički valorizirani. Sumirajući istraživačke napore dolazi se do podataka da krajiška književnost za djecu ima temeljne odrednice u kojima se tematski kretala.

U tom tematskom markiranju prevedeno na jezik univerzalija, uočljiva je hijerarhija:

- djela porodičnog sadržaja,
- vjerskog karaktera,
- rodoljubiva djela sa naglašenim nacional-romantizmom,
- ratno stvaralaštvo i
- poslijeratna motivika

Najčešće je eksploatisana tema slobode kazivana na različite načine: od upotrebe adekvatne leksike skrivenog ili nonsensnog značenja, preko ironije i rječitog podteksta, do modernih pristupa u kojima se pisci jezikom kao vrhunskim tvoračkim principom suprotstavljaju svemu što je rušilačko i destruktivno. Tema slobode je u svakom vremenu bila zanimljiva i dominantna: u jednom periodu bila je to borba za nacionalnu slobodu, kasnije za slobodu riječi i iskaza, onda za slobodu življenja, pa za slobodu mišljenja i danas - za golu ljudsku egzistenciju u kojoj se ponovo vraća tematika vjerskih sloboda.

Istražujući genealogiju krajiške književnosti za djecu uočio sam da historičari navode različite datume: Muris Idrizović (Luka Milovanov Georgijević, Na knjižicu na novoljetni dar, 1810.), Zorica Turjačanin (književno djelo Petra Kočića, 1906.) Rade Prelević (Mostarski krug pjesnika: Šantić, Dučić, Ćorović, 1900.), Dragoljub Jeknić (Šantić, 1918.).
Ni jedan ne spominje pojavu Branka Škarice Strahimira (1810-1883) i Ivana Klarića (1867-1912.) koji su nezaobilazni u historiografskom fokusu posmatranja i predstavljaju prvu fazu u njenom razvoju. U tu fazu sam uvrstio i začetnika didaktičke priče Džemaludina Čauševića koji je pisao za "muslimansku mladež" i ugrađivao životna iskustva stečena susretima sa pukom.

Istražujući žanrovsku strukturu književnosti uočio sam da je na vrhu hronološke ljestvice narodna književnost sa pojavnim oblicima; zatim poezija, proza i kratke dramske igre, jednočinke koje su imale praktičnu namjenu i izvođene na školskim pozornicama. U jednom periodu javila se umjetnička priča kao refleks narodne bajke, kasnije fantastična priča u kojoj su pisci stvarali djela na temelju onoga što se dešavalo u podsvijesti djeteta kao reakcija na stvarnost, a u novije vrijeme romani, drame, radio i televizijske igre.

Po geneološko-žanrovskom redoslijedu se izdvajaju:
U oblasti pripovijetke: Petar Kočić S planine i ispod planine, 1902., Murat Hajrović Male priče i dosjetke, 1913., Džemaludin Čaušević Dedini menakibi (doživljaji),1914., Jelena Bilbija Priče za djecu, 1932., Ivo Kozarčanin Mati čeka,1934., Murat Šuvalić Izabrane pripovijesti, 1942., Ante Ćosić Putovanje Ale Kirije, 1954., Zlatan Jukić Osmijeh ide ulicom, 1954., Nenad Radanović Sreća, 1964., Rasim Filipović Ničija, 1964., Skender Kulenović Gromovo đule,1975.,Šefket Nakić Dječak Ink,1983., Rizo Džafić Očev zavičaj, 1989., Husein Dervišević Nezgodne zgode Malca i Bleska, 1998., Advan Hozić Na kraju plača, 1998.

U romanu: Ivo Kozarčanin Sam čovjek, 1937., Zlatan Jukić Ne vjeruj vjetru, 1960., Đorđe Vlajić Sentimentalni ratnici 1971., Ranko Risojević Dječaci sa Une, 1974., Husein Dervišević Prodavac osmijeha, 1983., Jan Beran Ulica djetinjstva, 1984., Irfan Horozović Vauvan, 1986.

U poeziji: Ivo Kozarčanin Sviram u sviralu, 1935., Đorđe Vlajić Nemirno sunce, 1955., Ante Ćosić Lirski mozaik, 1955., Branko Ćopić Ježeva kuća, 1957., Nasiha Kapidžić-Hadžić Maskenbal u šumi, 1962., Enisa Osmančević-Ćurić Pramčiok, 1971., Muhidin Šarić Spava li dan u mraku, 1976., Enes Kišević Mačak u trapericama, 1979., Amir Talić Može li snijeg da bude lud, 1980., Kemal Coco Bosni u pohode, 1981., Stanko Rakita Veliki let, 1982., Enes Kišević Sijeda djeca, 1992., Muharem Omerović Zbrda-zdola, 1994., Rizo Džafić Tajne beskrajne, 1998., Jure Jurković Na krilima mašte, 2001., Esmir Salihović Ogrlice od maštice, 2002.

U drami: Petar Kočić Jazavac pred sudom, 1904., Rasim Filipović Zeleni demon, 1931., Jan Beran Grom i kakao, 1965., Irfan Horozović Tanka Katanka, 1971., Nasiha Kapidžić-Hadžić San o livadici, 1974., Ismet Bekrić Šetnja nebodera, 1978., Ranko Risojević Još jedan od snova, 1982., Ranko Pavlović Miš bez navijanja, 1984., Muhidin Šarić Blago u kovčegu, 1986., Irfan Horozović Proba, 1998.

U žanrovskom kontekstualiziranju historičari književnosti bilježe četiri ključna uticaja:
književnost orijentalnih naroda, Jovana Jovanovića Zmaja (1870. – 1930.), uticaj Branka Ćopića (1940. – 1980.)
- uticaj modernog stvaranja i postmodernizma (1980. – 2000.)
Vrijeme do Ćopića je faza vjersko-didaktičke literature sa jednostavnijim žanrovima, vrijeme Ćopića je faza umjetničke literature, a poslije Ćopića faza moderne i postmodernističke literature sa složenijim žanrovima. To potvrđuje Bahtinovu tezu da se "promjenom percepcije, mijenjaju žanrovi" koji daju mozaik spoznaje o vlastitom biću, pa su u različitim vremenima različiti.

Na zasebno mjesto, po etičko-estetskim, jezičko-stilskim i tematsko-motivskim karakteristikama izdvojio sam pisce iz perioda književnosti što je nastala u II svjetskom ratu i neposredno poslije rata.
Drugi svjetski rat (1939.-1945.) je bio u pravom smislu totalni rat jer su u njemu bili uključeni svi ljudski i ekonomski potencijali zaraćenih sila. U našim krajevima II svjetski rat je označavao ujedinjavanje svih naroda u jedinstveni pokret, stvaranje partizanskih odreda i oslobađanje teritorija bivših republika Jugoslavije. Temama iz II svjetskog rata bavili su se pisci od kojih je najveći broj učestvovao u II svjetskom ratu: Skender Kulenović, Branko Ćopić, Mladen Oljača, Ahmet Hromadžić i Advan Hozić i drugi.

Književnost nastala u tom periodu granala se u dva toka:
jedan opisuje rat crno-bijelom tehnikom kao sukob dvije suprotstavljene strane u kom Dobro uvijek pobjeđuje. To je vrijeme didaktičke ratne literature koja je u jednom periodu imala svoj cilj i opravdanje, a kao žanr najzastupljenija je bila poezija.
Drugi tok razvija složenije književne forme među kojima više prostora zauzimaju priče i romani koji imaju sve osobine avanturističkog tipa literature. Vremenom, prvi tok ratne literature slabi, a drugi jača gradeći modernu literaturu koja se odvaja od ratne tematike i kreće novim poetskim putevima. To je vrijeme kad komunizam i socijalistički sistem guše tragove nacionalne identifikacije afirmišući bratstvo i jedinstvo kao perspektivu budućnosti, pa je takva ideologija uništavala osobnost pisaca i stvarala neprirodan surogat života i književnosti gdje je na temelju odricanja sebstva, nastajala mješavina zajedništva. Javljaju se pisci koji pišu u duhu tradicionalne poetike, a tematikom zauzimaju širok vremeski prostor: stvaranje Kraljevine Jugoslavije, drugi svjetski rat, poslijeratni period i vrijeme socijalističke izgradnje.
Uglavnom se oslanjaju na poetiku, leksiku, metodologiju i ritmiku prethodnika.

05.10.2005.


- Krajiški vidici
- Kršne krajiškinje
- KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
- KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
- DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
- POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
- POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU
- SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
- MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
- REPORTAŽA: VODENICA STARA
- STRAH
- ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
- A DUNAV K'O POTOK
- TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
- HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI ROBIN HUD
-
PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
- MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
 

Na prijethodnu stranicu Na vrh stranice Na sljedeću stranicu



webmaster
info@orbus.be
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Zabranjena svaka vrsta kopiranja i reprodukcije bez izricite dozvole.
Page Construction: 21/10/2005. - Last modified:12/05/2013