TOP
BOSANSKA
 
OBLIKOVANJE IDENTITETA KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI

Bihać, Bužim, Cazin, Ključ, Krupa, Kladuša, Petrovac, Sanski Most, Kulen Vakuf


NAPISAO I UREDIO:
Ing Salih ČAVKIĆ





























Startpage




KRAJIŠKA ZAGA

Husar Havić, krajiški Robin Hud

Autor: Salih Čavkić


Husar HavićOvaj slobodni opozicionar komunističkom režimu nije mogao da drži jezik za zubima, na svaku nepravdu je reagirao na njemu svojstven način. Ljudi su ga cijenili i očekivali šta će on reći o potezima koje su povlačile krajiške političke marionete. Hrabar čovjek, odrešit, bez dlake na jeziku često je svojim postupcima izmamio smijeh i divljenje ljudi u vremenu kad nikom nije bilo do smijeha. Kosmopolita sa kojim su svi rado pričali, družili se i slušali njegove primjedbe i opaske na račun vlastodržaca. Drugi svjetski rat je u Krajini ostavio pustoš, a onda je novi režim nastavio da steže obruč i ljudima vadi dušu. Porezi, nameti, otkupi, nema šta nisu izmišljali kako bi što više iscrpili iz tog jadnog, ali ponosnog naroda.

Nije bilo zaposlenja pa ni novaca, teško se izlazilo na kraj. Mnogi su se odijevali na "otpadu", preduzeće nazvano "Sirovina". Tu se moglo naći i kupiti za male pare ili za bonove zarobljenih njemačkih, ustaških i italijanskih uniformi sa kojih su poskidane sve oznake, a na nekima i dugmad. Ljudi su to kupovali i prekrajali, izvrćali i ponovo šivali, a neki su ih i bojili da se ne zna porijeklo. Kasnije su počele stizati iznošene uniforme Jugoslavenske vojske.
Dok su prve bile skoro nove, neke i ganjc nove, ove druge su bile u dosta jadnom stanju da se teško pronalazio komad koji nije bio, ili poderan, ili na njemu barem jedna rupica.

Uz malo mita mogao se naći prilično dobar kožni oficirski kaput, kožne čizme sa dugim sarama ili dobra kišna kabanica.

Dešavalo se da mlada vojska, kad prvi put izađe u grad, svakog petog prolaznika pozdravlja misleći da je oficir.

Tako je i Husar Havić, u njegovoj odjeći, izgledao kao neki politički komesar. Oficirske hlače zvane "špichozne" (od koljena na dole sužene da lakše mogu u kožne čizme), kakve su dugo nosili oficiri, uvijek izglancane čizme sa dugim sarama i oficirski kožni kaput restauriran kao nov, u kojem je više ličio na vojnog komesara nego na civila. Na glavi obično kačket, a subotom i nedeljom titovka, vojnička kapa s crvenom ušivenom zvijezdom. Obično bi ga vojnici na ulici i u gostioni pozdravljali misleći da je oficir. Pa i kada bi saznali da nije oni bi ga i dalje pozdravljali iz simpatije prema njemu, jer Husar je bio društven i često je u gostioni počastio vojnike.

Jednom pred gostionom "Sport" u Bihaću gdje je Husar redovno zalazio, na drvetu nalijepljena nekakva plakata, a Husar vidjevši to primakne njegovu čezu i konju gura glavu prema plakati vičući: "Čitaj đogate, čitaj đogate, .........".

Vidjevši to ljudi iz gostione pojuriše napolje pa mu kažu: "Husaru pusti životinju na miru, gdje si vidio da konj može čitati?!" Husar se okrenu njima pa na sav glas viče da ga svi čuju: "Kad Đuro Pucar može biti predsjednik Republike BiH onda može i moj konj čitati". Naravno tu se odmah stvorila i milicija, koja se stalno vrzmala oko gostione "Sport", znajući da se tu okuplja dosta nezadovoljnika i svoju srdžbu smiruju čokančićem rakije.

Husar je po kratkom postupku završio u zatvoru, osuđen na nedelju dana zatvora za vrijeđanje javne ličnosti, nedelju za uzurpaciju građana, nedelju za ometanje javnog reda i mira, nedelju za ...... itd..., uglavnom sve skupa mjesec dana. Dali bi oni njemu i više ali se njegov branilac usudio da neku kaže pa je rekao da je Husar mentalno poremećen i da ne zna šta govori. To nije bila istina, znao je to i sudija ali mu je ipak malo progledao kroz prste i dao blažu kaznu.

Kapetanova kulaNakon odležane kazne kažu Husaru da je slobodan i da može ići kući. Husar samo što je krenuo na vrata kad jedan od stražara mu kaže da je zaboravio ponijeti njegov gunj. Husar se okrenu njemu pa veli: "Nisam ja gunj zaboravio ali, dok je ove vlasti i moj gunj će biti zatvorski inventar i onako ću se brzo vratiti".

Znajući da će ga to koštati dodatna tri dana zatvora Husara nije spriječilo da kaže njegovo mišljenje, on je bio takav, nije mogao držati jezik za zubima. Kad se počelo govoriti o nekom reizboru Husar ponovo izlijeće sa njegovim mišljenjem: "Ako Alu Galića predlože za sreskog načelnika onda ću i mog đogata upisati u gimnaziju". Naravno ponovo je završio iza rešetaka.

Tada su u miliciju primili nove snage, sve ljude sa okolnih brda ili "ozga" kako su ih zvali, jer su na pitanje odakle su obično odgovarali "ozga", pa bi tek onda naveli selo iz kojeg su. Većina od njih je bila polupismena i za njih su se organizirali večernje tečajevi i kursevi. Obično seljaci, grmalji sa mišicama, koji kad uđu u neku gostionicu gdje je bilo bučno odmah sa vrata su počinjali pendrečiti ljude bez razmišljanja i pitanja ko je kriv. Mnogi su tada ponijeli bubotke ni krivi ni dužni.

Proljeće dobrana uhvatilo, okolina zazelenila i procvjetala, prava idila, ponedeljak pa je u Bihaću gužva, sajmeni dan pa ljudi pohrlili sa svih strana. Osim toga pristigle i grupe novih vojnika u kasarnu "27 juli" i baš tog dana zbog praznika dobili prvi izlaz. Na svakom ćošku se moglo vidjeti mladiće u sivomaslinastim uniformama, iz svih dijelova Jugoslavije, od Maribora do Đevđelije.

Vojska ko svaka vojska, prvo su požurili da se potkrijepe kojom čašicom pa onda dalje, a nekima je to i zadnja stanica do povratka u kasarnu. Gostiona "Sport" je bila prepuna pa je neko dao ideju da ispred gostione postave stol i stolice pa da toče piće onima što unutra nemaju mjesta, a može i stojećki.

Boca šljivovice i boca konjaka, par čokana i nekoliko čaša, većinom različite kao i njihove mušterije tresu se na klimavom stolu, iza kojeg ljudina od najmanje 120 kg, crvenog nosa od dugogodišnje konzumacije alkohola, u bijeloj dosta tijesnoj bluzi na kojoj je uspio zakopčati samo dva dugmeta, toči piće.

Ljudi oko njega se okupili kao da se džaba dijeli, guraju se ko će prvi da pokvasi grlo, grmalj viče na njih da se ne guraju da ima za sve ali moraju popiti na eks jer nema dosta čaša ni čokana. Šarolika masa ljudi nešto međusobom gunđa, prolaznici koji žure na pijacu zastajkuju i gledaju da neće vidjeti nekog poznatog, pa ako primjete onda se dovikuju kao na planini. U toj gužvi se drugačije ne mogu razumjeti.

Bihać je oduvijek bio multi-kulti, katolike i muslimane nisi mogao lako razaznati kao ni pravoslavce iz grada, osim onih sa brda koji su tada većinom nosili kožune i gunjeve. Vidjela se i poneka žena, koja samo proviri tražeći muža i onda nastavi dalje, jer gostiona "Sport" je bila izričito muška gostiona gdje su se točila samo žestoka pića. Svi drugi koji su htjeli popiti sok, kafu ili nešto drugo išli su u "Paviljon" pedesetak metara dalje pored mosta uz Unu.
Prekoputa gostione "Sport" visok zid, ostatak od bihaćke utvrde nad kojim se vidi "Kapetanova kula", koja je tada služila kao zatvor, a iza gostione je rijeka Una.

Pije se onako s nogu. Naravno da takvo što ne može biti bez Husara. On je uvijek imao mjesto za stolom u gostioni i kad je najveća gužva, a njegov glas, je često puta nadvisio sve ostale, čuo se na ulicu. Skoro svi su ga poznavali. Nekoliko regruta uza šank dižu čaše da mu nazdrave i zahvale za piće što im je on poručio.

U tom momentu uletiše četiri milicionera krčeći pendrecima prolaz i onako u trku prva dvojica zgrabiše Husara za kaput i počeše ga vući napolje, jednome se rukav od Husarova kožnog kaputa iskliza iz ruke, on izgubi ravnotežu i stropošta se ko vreća na pod gostione među noge onima što su stajali. U tome drugi milicioner dograbi Husara. Onaj što se stropoštao brzo se podiže, crven u licu kao rak, koliko od srdžbe toliko od stida što je ispao šeprtlja, dograbi palicu udari Husara po plećima, a dijelom pendreka zakači i svog kolegu po prstima našto ovaj kriknu kao da ga neko nožem zareza.

U tom jedan od vojnika za šankom povika: "Nedajte ljudi, milicija tuče oficira, nedajte...!" Istog momenta u gostioni i ispred gostione nastade lom stolica, prasak čaša i čokana. Vojska udari na miliciju da brani Husara misleći da je oficir. Tuča se prenosi ispred gostione gdje pristižu drugi milicioneri. Dotrči i grupa od desetak vojnika iz "Paviljona", iza njih pritrčavaju drugi iz obližnjeg parka, u trku otpasuju opasače pa sa njima navaljuju na miliciju da brane kolege.
Milicioneri probrani polupismeni grmalji kako se dočepaju kojeg vojnika bace ga ko krpicu na zemlju a onda po njemu slažu pendrecima. Sreća što su vojnici brojniji a pomažu im i neki civili jer u njima vide i svoju djecu. Grupica vojnika što se fotografisala, vjerovatno da fotografije pošalje roditeljima, kod fotografa "Oto" prekoputa Kapetanove kule sletiše do pred "Sport" pa i oni navališe opasačima po miliciji.

Neke žene, što su se slučajno našle u toj gužvi, vrište ko da im neko guli kožu sa leđa i migolje da pobjegnu. Nekoliko milicionera i vojnika se uhvatili u koštac pa se valjaju u prašini.

Niko nije ni primjetio kad se Husar izmigoljio miliciji iz ruku, koja više nije ni mislila na Husara jer su se morali braniti od brojnijih vojnika. U skoro praznoj gostioni, jer su svi istrčali napolje ispred gostione gdje je tuča sve više eskalirala, Husar prilazi šanku. Mlad konobar, valjda početnik, otvorenih usta od čuda ili od straha, kao da vidio avet ispred sebe, ili je htjeo nešto reći pa ne zna gdje da počne, ispod šanka izvuče napunjen čokan i bez riječi stavlja pred Husara. Ovaj uze čokan i u jednom cugu ga ispi, bez da se i stresao, a onda prazan čokan spusti na ploču šanka. Uđe Đuro Janković, skinu kapu i kožun koji mu je bio do članaka pa stavi na šank ispred Husara, ovaj bez riječi skinu njegov kožni kaput i kapu pa pruži Đuri.

Bez riječi zamijeniše dijelove odjeće, čovjek sa strane bi pomislio da su se tako dogovorili. Konobar još uvijek otvorenih usta nijemo gleda čas u jednog čas u drugog, vidi se da mu nešto nije jasno ali se ne usuđuje pitati.

Nakon toga obadvojica ćuteći iziđoše iz kafane, prođoše pored gužve da niko i neobrati pažnju na njih i izgubiše se preko mosta u Prekounju na desnoj obali Une. Tuča i gužva ispred gostione ko zna koliko bi trajala da se ne začuše pucnji. Neko je ispucao par hitaca u vazduh i sve se u trenutku stiša i umiri.

Sva lica se okrenuše u pravcu odakle su dolazili pucnji. Oficir JNA sa nekoliko vojnih policajca i dvojicom oficira milicije na drugoj strani ulice stoje sa pištoljem u ruci. Ličili su na pozorišne lutke. Na oficiru se odmah primjećivao novi svijetlosmeđi, kožni opasač sa futrolom za pištolj i ganjc novim uprtačima svijetlosmeđe boje kao i kožna torba za dokumente. Do grla zakopčana bluza, a ispod pantalone (špichozne) uvučene u uglačane smeđe čizme.,
Oko njega mladi vojni policajci u ganjc novim uniformama i kao snijeg bijelim opasačima s uprtačima, nove uglancane crne cipele sa novim, kao snijeg bijelim, gležnjacima, djelovalo je nadasve čisto i ukazivalo da je ovaj rod vojske dobro obučen.  Oficir naredi vojnicima da se postroje, a jedan od oficira milicije isto naredi milicionerima.

Drugi oficir milicije naredi civilima da se niko nipošto ne miče s mjesta jer će pucati u svakog ko se makne. Ljudi se kradom, oni iz zadnjih redova, i pored zabrane počeše se udaljavati i razilaziti. Pristižu iz pravca pijace drugi koji ne znaju ni šta je bilo i ulijeću u ruke milicionerima koji su naknadno stigli kao pojačanje.
Ponovo se napravi gužva te brkati oficir milicije ispali još dva puta u vazduh da smiri situaciju. Ljudi su ćutke stajali očekujući šta će dalje biti posmatrajući postrojavanje vojske i milicije. Mnoge je interesiralo koliko je bilo povređenih i na kojoj strani je više.

Mada su se neki vojnici pridržavali za njihove kolege dok su se postrojavali, od posljedice udara pendreka, milicijskih palica. Za razliku od vojnika milicija je izgledala vrlo jadno i krvavo. Skoro nijednog nije bilo da nije imao razbijenu glavu ili nos, a i sa ruku je tekla krv, rezultat udaraca metalnih spona na vojničkim opasačima, a
jednom je prebijena ruka jer ga neko udario nogom od stolice.

Pristižu dva vojna kamiona. Jedan se jedva vuče, motor mu hrokće kao u tenka, a iza njega se dimi gore nego iz neke lokomotive. Dimna zavjesa prekri cijeli prostor ispred gostione što mnogi civili iskoristiše da pobjegnu. Ostade samo njih pet šest koji su stajali blizu oficira i vojnih policajaca pa se ne usudiše rizikovati bijeg.

Preko mosta pristižu neka vozila i jedna ambulantna kola te ne mogu da prođu od vojnih kamiona. Nakon kraće pauze, jer je oficir držao vojnicima nekakvo predavanje pokraj kamiona, potrpaše vojnike u kamione i odvezoše u pravcu kasarne, neki od vojnika su se u magli izmigoljili i udaljili u pravcu sajma.

Milicija na mostu ispred kafane "Paviljon" propusti vojne kamione i onda zaustavi civilna bolnička kola, što su pristigla iz pravca Bos. Petrovca sa porodiljom za bihaćku bolnicu. Šofer i pratilja su objašnjavali da je u kolima teška porodilja, na što se milicioneri uopće nisu osvrtali, šofer ljut htjede nastaviti dalje,  iza vojnih kamiona, ali milicioner mu gurnu pištolj ispod brade i pokaza rukom da skrenu pred kafanu "Sport".

Narediše bolničarki koja je pratila porodilju da uzme prvu pomoć i previje milicionere, a šoferu kojeg su na silu izvukli iz ambulantnih kola i pribili uza zid da mirno čeka do daljnjeg. Pošto je porodilja u kolima na sav glas ječala, vjerovatno su joj već počeli porođajni bolovi, komandir milicije naredi da hitno unesu u kola milicionera sa prebijenom rukom, drugog s razbijenom glavom i još dvojicu milicionera također teže povrijeđenih. Nakon čega prstom dade znak šoferu da može ući u ambulantna kola i nastaviti put prema bolnici.

U tom su stigla i troja kola puna milicije, sa njima i jedan ćelavi čovječuljak kojem oficiri salutiraše čim izađe iz kola. Prvo je popravio bijelu maramicu na sakou, a onda je krenuo prema okupljenom narodu gladeći jarko crvenu kravatu i namještajući čvor koji je bio velik ko dječija šaka. Čim se primakao gomili čovječuljak se namjesti, malo odgurnu pratioce lijevo i desno, valjda da ga narod bolje vidi, malo kahnu i odmah započe da drži govor, neprestano se nadižući na nožne prste. Govorio je okrenut narodu što je nadolazio sa pijace i zabezeknuto buljio u njega, kao da vidi avetinju. Ljudi su se samo zgledali jer više od pola onoga što je on bulaznio nisu razumjeli.

Počeo je o antidržavnim elementima koji još uvijek djeluju među narodom u cilju uzurpacije i subverzije, jer njima ne odgovaraju dobri međusobni odnosi, te je zbog toga milicija udružena sa vojskom morala reagirati. Novopristigli ljudi i žene iz pravca pijace pitaju prve do sebe "šta se desilo?", bili su dosta uzbuđeni.
Očevidcima je izgledalo kao da su slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju, ova nakinđurena nakaza govori potpuno suprotno. U daljem on je naveo da će biti još posljedica jer će te subverzivne elemente ganjati sve dok posljednjeg ne uhapse i stave iza rešetaka tamo gdje i pripadaju, ljudi koji su protiv naroda i države. To isto sutradan javiše na radiju ali sada dosta više, dok o tuči vojske i milicije ne rekoše ni riječi, kao da je nije ni bilo. Ali zato javiše da je milicija u sadejstvu sa vojskom uspjela spriječiti vrlo opasne subverzivne elemente čiji je cilj bio napad na državu i društveno uređenje.

Vidjelo se po licima ljudi da su ustravljeni, vjerovatno naslućujući da dolazi veliko zlo. I stvarno već sutradan su otpočele racije po okolnim selima. Dosta ljudi, ni krivih ni dužnih, je privedeno na ispitivanje. Poslije nekoliko dana su, po nedostatku dokaza, počeli otpuštati jednog po jednog. Prebijene, podbuhlih obraza s modricama po cijelom tijelu, izmrcvareni, teško su se vukli po putu. Ljudi su im prilazili, ništa ne pitajući jer su znali razlog tj. da milicija tuče bez razloga, pomagali su im da se čim prije udalje od zloglasne kule.

Također onu šestoricu pred gostionom što nisu uspjeli umaći sproveli su u stanicu milicije na ispitivanje i pendrečenje. Milicija se poslije raštrkala po pijaci tražeći subverzivne elemente i tako nalete na Ramu Kukića iz Mujadžića i na Lovrića iz Žegara, koji su po odjeći ličili na Husara Havića. Odmah dograbe Kukića i Lovrića pa sa njima u stanicu milicije. Ispitivali njih dvojicu do zore dok nije došao jedan isljednik koji Husara dobro poznaje i rekao da nijedan od te dvojice nije čovjek kojeg traže, nakon čega su ih u modricama pustili da idu svojim kućama.

Trećeg jutra u ranu zoru milicija opkoli Husarovu kuću u Pokoju, traže Husara. Husarova supruga im kaže da je on prije nekoliko dana otišao sa Đurom Jankovićem da poprave ogradu oko Đurine Majne. Najbolje da odu na Čavkića Majne i uvjere se sami, tamo ga mogu naći, ili u Barakovac Đurinoj kući. Kako u Barakovcu nisu zatekli ni Husara ni Đuru, a na Majne im je bilo daleko, ili nisu smjeli zalaziti u šumu, milicija se vratila neobavljena posla.

Nakon nekoliko dana kad se stvar malo smirila Husar upregne konja, sjedne u čeze pa pravo u miliciju. Kad ga vidješe svi se zabezeknuše. Oni ga toliko tražili i nisu ga našli a on sada sam dolazi. Sjedi tu i jedan isljednik koji Husara poznaje bolje nego rođenog brata. Prateći Husara napravio je karijeru.

Svi ćute i onako iznenađeni zabezeknuto gledaju u Husara, kao i sam isljednik očekajući da Husar nešto kaže. Husar zapita da li može sjesti našto mu oni ćutke ponudiše stolicu. Kad je sjeo Husar započe: "Kad sam iz šume došao kući rekoše mi da ste me tražili te ja nisam ni sjeo da popijem kahvu, odmah sam požurio da vidim šta je u pitanju, da me opet kakva nepismena budala nije na pravdi Boga optužila. Nije ni čudno među ovako nepismenim svijetom što ne zna ni razliku između konja i magarca. Zato velim ženi odoh ja u miliciju kod isljednika on je barem pametan čovjek sa dobrom naobrazbom i najbolje će mi znati reći u čemu je stvar.

Najzad koliko ga poznajem znam da je čestit, iskren i dobar komunista koji zaslužuje još više i bolje mjesto, on neće dozvoliti da se nevinom čovjeku učini nepravda." Isljednik je u stolici porastao za par cantimetara slušajući Husara, a onda polaskan Husarovim riječima, izgovorenim pred kolegama i drugim službenicima i on poče fino sa Husarom.

U podsvijesti ga je kopkalo - šta mu sad sprema? On zna da ga Husar prevvodi žednog preko vode, uostalom to nije prvi put, a lično jer mu je u par navrata nasamo rekao da je konj sa crvenom knjižicom. "Uistinu on me pred ljudima nikad nije potcijenio", misli u sebi. Isljednik je sumnjao da je to bio Husar što je izazvao gužvu, ali, nije imao jake dokaze, a Husar je imao dobar alibi. Zasigurno i svjedoke jer mnogi su dolazili da mu svjedoče svaki put kad je bila teška optužba na njega.

Osim toga bolje je da mu Husar ne bude neprijatelj jer bi mu njegovim jezikom mogao ugroziti karijeru. Zato on sada nastavlja fino sa Husarom. "Meni je podnesen izvještaj da si ti bio u kafani "Sport" i da si započeo nekakvu gužvu ali sad kad znam gdje si u to vrijeme bio vjerovatno je nastala nesuglasica i prilikom pisanja izvještaja došlo do štamparske greške."

Nakon toga uze kutiju cigareta sa stola ponudi Husaru i veli: "Hajde da zapalimo po jednu prije nego kreneš kući, ali koliko te znam prvo ćeš svratiti u kafanu da se malo pričestiš".
Husar uzimajući cigaretu iz kutije odgovara: "Što znači pamet, s takvim ljudima kao što ste vi u ovoj zemlji je svakog dana ljepši život". Dok mu pripaljuje cigaretu isljednik misli u sebi: "Koji ga je hodža učio ovim marifetlucima, j*** ga on, mogao bi biti diplomata".

Jedan od prisutnih milicionera poče se buniti: "Druže isljedniče ne mislite ga valjda sada pustiti, pa on je ...", tu zastade. Isljednik je podigao ruku i pokazao da prestane, onda osu na milicionera: "Da nisi i ti jedan od onih što ne zna razliku između konja i magarca, kako Husar maloprije reče? Moram čovjeka pustiti kad ima dokaze da je bio kilometrima daleko od mjesta događanja i ništa ne zna o tome, a siguran sam da ima i hrpu svjedoka koji će to potvrditi."

Husar se podiže da čim prije napusti prostoriju jer što se oni duže budu međusobno objašnjavali to će biti bliže istini, znači da može biti samo zlo po njega, treba nekako iskoristiti pruženu priliku.

Hitro pruži ruku isljedniku, ovaj prihvati i pozdravi se sa njim, a onda milicionerima i onom službeniku što je sjedio kraj vrata i ćutke cijelo vrijeme nešto bilježio. Onda kao vjetar otvori vrata i iziđe u hodnik i krupnim koracima požuri prema izlazu da što prije napusti najomraženije mjesto u gradu.

Čim je došao do prve gostione on svrati u nju i poruči čokan ljute, da ga drži dok ne stigne do "Sporta" njegovog omiljenog mjesta. Kad je stigao pred gostionu "Sport" dočeka ga razočaranje, vrata zaključana, iznutra se čuje da radi nekakav motor, a na vratima oglas: "Do daljnjeg zatvoreno zbog renoviranja".

Nevoljno se okrenu i produži prema mjestu gdje su mu bile parkirane čeze i đogat, sjede u njih i kao rijetko kad stiže kući u Pokoj potpuno trijezan.

Nakon nekoliko dana zaustavi se auto pred kućom. Husar onako kako je imao običaj pokraj prozora da pije kahvu i popije po koju mehku, baci pogled kroz prozor da vidi ko je došao. Gledaj čuda, vidi svog isljednika kako izlazi iz auta i u rukama drži nešto umotano. Klimnu ženi glavom da ide otvoriti vrata. Kad eto ti isljednika, još sa vrata viče ko da su najveći prijatelji: "Gdje si Husaru živ mi bio baš mi je drago što te zateče kod kuće". Husar se podiže da se pozdravi sa uljezom i u sebi razmišlja: "Da ovaj bitanga nije možda prolupo ili se najeo bunjike".

Isljednik mu pruži paket što je držao u rukama. Husar uze paket pa za malo mu ne ispade iz ruku jer nije se nadao toj težini obzirom na obim. Spusti paket kraj sebe na sećiju, ponudi mjesto na sećiji isljedniku pa kad sjedoše upita šta je sad zgriješio, a onda pokazavši na paket pita: "Šta je sad ovo ...?"
"Eeeeee, neš vjerovati ali je istina. To je od mene poklon za tebe ali nemoj nikom dalje da pričaš", odgovori mu isljednikr i grohotom se nasmija. Nasmija se i Husar i ne znajući čemu se smije.

"Čovječe ti si genije, ti si jedinstven, ma ne znam ni kako bi te nazvao, hajde da kažemo da si krajiški Robin Hud. Napravio si toliku zbrku pa je kod nas nastalo pravo pročišćavanje i smjenjivanje. Zahvaljujući tome i tvojoj iznenadnoj posjeti mene su unapredili. Onaj momak što je sjedio kod vrata, znaš onaj što je cijelo vrijeme ćutao i nešto piskarao- I ja sam mislio da on ispunjava križaljku, on je Husaru upisao svaku tvoju i moju riječ i proslijedio dalje. Bio nam je ubačen da nas provjeri. Eto sad sa sigurnošću mogu reći da si ti pomogao moje unapređenje zato sam ti donio poklon.
Šta veliš nato?" Izreče i upitno gleda u Husara.

Husar u svojoj formi nikom se ne dodvorava u mahu odgovori: "Šta imam da kažem, samo to da se i od bitange može napraviti čovjek", veli Husar i poče otvarati paket umotan u braonkasti papir da vidi šta mu je isljednik donio. S obzirom da je njegovim prijašnjim posjetama često prijetio lisicama stoga je ovaj paket bio još interesantniji. Ne zbog njegove vrijednosti već zbog sadržaja koji često pokazuje ukus onog što poklanja te visinu poštovanja i poznavanja ličnosti primaoca.

"Pa ti ne možeš a da me ne vrijeđaš svaki put kad smo nasamo, možeš li barem jednom da me zaobiđeš", veli mu isljednik. "Da ja nisam bio takav nebi ti bio unapređen, nego pusti ti mene na miru pa ću i ja tebe, budi ti čovjek prema meni pa ću i ja prema tebi", odgovori mu Husar okrećući u rukama bocu što je izvukao iz paketa, ostale stvari je samo ovlaš pogledao i primijetio da ga isljednik u dušu poznaje, pogodivši njegov ukus.
Isljednik mu onda pruži ruku, koju Husar prihvati, i kao da je jedva dočekao reče: "Važi, evo dajem ti časnu riječ da ću te pustiti na miru, a sada idem da ti ne smetam". Pozdravi se sa Husarom i izađe na vrata, prvi put od kako se poznaju najkraće se zadržao.

Supruga, isprativši isljednika do izlaznih vrata sad i ona uđe u sobu pa pita Husara: "Šta je onaj tebi dolazio?", jer ona nije bila u sobi dok su oni pričali.
"Da mi kaže da sam Robin Hud", veli joj Husar sjedajući na sećiju.

Baci pogled kroz prozor i vidi isljednika kako mu mahnu iz kola i odveze se prema Bihaću.

Od tog momenta Husara više niko nije dirao, mogao je reći šta je htjeo. Nakon izvjesnog vremena on je prestao kritikovati vlasti jer više nije bilo otpora, milicija ga zaobilazila i njemu dosadilo da ih ismijava kad mu niko ne uzvraća niti mu se suprotstavlja.

Pa ipak je Husar uspio dobiti borbu sa režimom. Od tada se u Bihaću rijetko na koga spuštao pendrek, osim samo u neizbježnim težim slučajevima.

Krajiški Robin Hud je pobijedio.

***


Maasmechelen - Belgija, 24.10.2005.
 


- Krajiški vidici
- Kršne Krajiškinje
- KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
- KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
- DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
- POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
- POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU
- SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
- MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
- REPORTAŽA: VODENICA STARA
- STRAH
- ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
- A DUNAV K'O POTOK
- TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
- HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI ROBIN HUD
-
PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
- MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
 

Na prijethodnu stranicu Na vrh stranice Na sljedeću stranicu




info@orbus.be
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Zabranjena svaka vrsta kopiranja i reprodukcije bez izricite dozvole.
Page Construction: 23/10/2005. - Last modified:12/05/2013