TOP
BOSANSKA
 
ISTRAŽIVANJA - POSTMODERNIZAM I HISTORIJA

Bihać, Bužim, Cazin, Ključ, Krupa, Kladuša, Petrovac, Sanski Most, Kulen Vakuf


UREĐUJE:
Ing Salih ČAVKIĆ
























JAPODI - Bihać




Startpage


 

dr Rizo Dzafic

ISTRAŽIVANJA - POSTMODERNIZAM I HISTORIJA

ISNAM TALJIĆ: Roman o Srebrenici


Dr. Rizo Džafić

Svaki model kritičke svijesti zahtijeva svoju potvrdu u kritičkoj školi jednog vremena, pa tako i aktuelni postmodernistički model otvara nove prostore u analitičkom sagledavanju djela i negiranjem prethodnih kritičkih škola. Isto tako svako djelo, zavisno iz kog se diskursa, nudi uvijek nove mogućnosti sagledavanja jednog svijeta koji je u djelokrugu kritičarske recepcije. Svaki period ima svoj specifičan diskurs, pa i ovaj naš, savremeni u kom kritičari pokušavaju odgovoriti na pitanja odnosa postmodernizma i historije. Da bi se to dostiglo u analitičkom postupku na jednom književnom djelu mora se poštovati princip eksteriornosti koji Fuko (Foucault) objašnjava na slijedeći način: "mi ne smijemo ići od diskursa prema njegovoj unutrašnjosti, skrivenom nukleusu, prema srcu misli ili značenja za koje se pretpostavlja da je tamo; već, na temelju samog diskursa, njegove pojave i njegove regularnosti; ići prema njegovim vanjskim uvjetima mogućnosti"
Prenoseći te postavke na savremenu bosanskohercegovačku literaturu uočavamo da neka djela posjeduju te teoretske paradigme. Jedno od njih je roman Isnama Taljića "Roman o Srebrenici" koji potvrđuje misao kako nas "historija nosi i određuje". Jer knjiga obavezuje pisca ne samo da interpretira historiju, nego da je povezuje sa situacijom u kojoj se dešava i eksplicitno stvara novi model tekstualnosti.
Tu relaciju postmodernizma i fikcije zanimljivo je promatrati na primjeru "Romana o Srebrenici" Isnama Taljića, jer se u njemu nalaze one čvorišne tačke u kojima se dodiruju stvarnost i fikcija. On nam daje historiju koja bi, bez ovakvih djela, ostala zapreta u masi dokumentacije, događaji su piscu imaju svoj "emocionalni odziv" na sve ono što se oko njega u jednom vremenu dešavalo. Zlo se desilo, jer se referencijalno i autoreferencijalno potpuno izjednačilo. Roman upravo govori o tom izjednačavanju stvarnosti i mira, istine i fikcije, balkanskim sindromom gdje se slave i obilježavaju porazi kao pobjede, a činiti to stoljećima, znači stoljećima podgrijavati mržnju i zlo. Sve to je dovelo do neviđene ljudske tragedije u kojima su jedni ubijali druge u ime prošlosti i mita, jedni umirali zbog svojih predaka,a drugi ubijali da osvete svoje umišljene svetinje. Roman govori o tim relacijama gdje izabrani narod opčinjen mitom čini nezamislivo zlo jer ima u glavi potpuno pogrešno postavljenu autoreferencijalnu šemu.
Ona banalna konstatacija prilikom svake kritičke valorizacije književnog djela mogla bi se primijeniti i na Roman o Srebrenici Isnama Taljića: da je riječ o romanu u kom pisac priča o životu i smrti, patnji i stradanju, ljubavi i mržnji, dobru i zlu, hrabrosti i kukavičluku, prijateljima i neprijateljima. Prošlosti i sadašnjosti. Međutim, tvrdnje postaju smislena značenja tek sučeljene sa tekstom i kontekstom romana, kroz njegovu interpretaciju i reinterpretaciju, kroz njegovu integraciju u život koji je paradigma smislene cjeline što je zovemo postojanje. Svaki roman na svoj način mora pokazati da život ima svoj tok, da teče i traje u različitim oblicima, a pisac ga pokušava uhvatiti u njegovom suštinskom značenju.
Prvi utisak nakon čitanja je da je riječ o knjizi koja govori o perpetuiranju života, vječitom vraćanju istog, o nečemu što nam se kroz historiju stalno ponavlja, ali u različita vremena, na različite načine i različitim intenzitetom.
Ali uvijek iz istih razloga koji su hranjeni mržnjom i zlom! Stoga i poruka u romanu da se čovjek mora pomjeriti izvan vlastitog diskursa kako bi stajao na realnom i čvrstom tlu. Da bi to dokazao, pisac razvija priče o nekoliko generacija Bošnjaka kroz stoljeća i pokazuje kako im se sudbine uvijek na istom mjestu ponavljaju: onda kad pažnja popusti, kad počnu vjerovati onima kojim im stoljećima kuju mržnju i zlo.
Analitičko-književni diskurs o djelu pokazuje da Romanu o Srebrenici ima četiri ključne priče:
1. priču o državi Bosni i Hercegovini,
2.priču o Srebrenici
3. priču o hafizu Rahman-begu Đozi, hatibu Riječke džamije u Srebrenici i
4. – priču o njegovom unuku Merdžanu Đozi.
5. priču o državi Bosni i Hercegovini,

Grafički, te priče izgledaju ovako:
 



PRIČA O DRŽAVI BOSNI I HERCEGOVINI


PRIČA O STAROM ĐOZI


PRIČA O SREBRENICI

PRIČA O UNUKU ĐOZI

PRIČA O DRŽAVI BOSNI I HERCEGOVINI
           
 

Preplićući ih, pisac pokušava razjasniti kako pojedinci i kolektiv, u određenim historijskim trenucima na određenom topografskom prostoru opstaju uprkos silama zla i kako se snalaze u kontekstu globalnih interesa. Preplićući ih, pisac simbolično slika ulogu pojedinca u povijesnim trenucima nalaze svoje mjesto u kontekstu globalnih interesa koji se nad njegovom sudbinom prelamaju.
Priča o Srebrenici je simbolična priča o gradu koji je star više od 2.000 godina. To je grad koji liči na kabur, pa mu je sudbina vezana za tu terminološku odrednicu. Ako se patnja može stepenovati, onda je 20. stoljeće u Srebernici najteži period u njenoj historiji, jer stanovnicima nije data mogućnost ni da se brane kakvu su imali gladijatori u areni Maksimus u starom Rimu koji su se borili sa usklikom Ave Cezare, morituri te salutant! (Zdravo, care, pozdravljaju te oni koji su spremni umrijeti za tebe!), u kom su brojne građevina i danas okovane srebrom iz srebreničkih rudnika.
" Mi nismo ni gladijatorske sreće. Od nas ne zavisi ni da se borimo. Ni da mognemo poginuti u areni Srebrenice. Srebrenica je pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Ovdje nemamo ni pravo na smrt".
Pisac govori o moći koju ima smrt. Moć sama po sebi je kategorija koja u čovjeku izaziva strahopoštovanje. Ništa i niko ne može izbjeći moć. Moćni su oni koji imaju oružje, oni koji diriguju iz svijeta ljudskim životima, koji mogu,a ne žele da pomognu. Moć nema savjesti. Ona dolazi odasvuda. Ima svoje mreže u koje se ulove svi oni koje ona želi da uništi.
Razvijajući ovakve teze, Taljić gradi materijal koji zovemo supstanciju izraza i gradi radnju metodom dedukcije, spajajući umjetničke slike. Tako je razvijao priču o našoj tragediji koja je pratila ovaj grad i

 

   u vrijeme rimskih imperatora,
   i austrougarskih vlastodržaca,
   i komunističke diktature,
   pa do vojnika Unprofora;
   francuskog generala Filipa Moriona
   ili Butrosa Butrosa Galija
    koji su ga izdali za nečije ciljeve i interese.


Mijenjali su joj imena, nazive i namjenu, ali je Srebrenica opstala!!!!!!!!!!!!!!!!
"Argentaria je iščezla.
Domavia je nestala.
Srednjovjekovna Srebrenica je smaknuta.
Povučena je posljednja straža ovodobne Srebrenice.
Bosanska Atlantida!".
U fabularnu strukturu romana pisac je unio brojne digresije i za primjere navodi gazije iz bošnjačke historije, od braće Hrnjica, preko Alije Đerzeleza i Husein-kapetana Gradaščevića do srebreničkih branitelja. Slikajući ih, pokazuje kako hrabrost Bošnjaka ima svoju historijsku podlogu:
"U ovom ratu Bošnjaci su uspjeli isključivo zbog toga što su pokazali neprijatelju da ga se ne boji.- Da se ne boje nikakve sile. Svaki drugi rezon bio bi historijska obmana generacija koje dolaze".
Roman o Srebrenici možemo posmatrati sa ljudskog i književnog aspekta.
Sa ljudskog aspekta pisac afirmiše osnovne ljudske vrijednosti: ljubav, čast, iskrenost, prijateljstvo, vjeru i međusobno uvažavanje. Bogati čitaoce spoznajama i likovima među kojima se izdvajaju bečki đak, geometar Merdžan Đozo, njegov djed Rahman-beg, amidža Ferid, Šemsibeg Šehovac, Vahdet Mujanović, doktor Hasan Đan i Nedret Mujkanović, Naser Orić, Namik Crni pjesnik Ćiza, Šefik Uzunović i drugi. Taljić prati kojim putevima idu da dođu do svoga cilja. Slikajući ih, pisac je pokazao izuzetno poznavanje ljudskog mentaliteta i karaktera. Te slike proširuje u zanimljive priče koje svaka od sebe čine motiv kao kamenčić u mozaiku romana, a roman u cjelini uklapa u mozaik evropske i svjetske literature. Impresivan je motiv o smrti Fahrudina Đoze kog je ubila supruga Dobra Učiteljica Danica monstruozno ga žrtvujući za vlastite nacionalne ciljeve, a zatim svojima javila da je izvršila zadatak. Taj motiv neodoljivo podsjeća na vrijeme II svjetskog rata i divljanje fašizma kad je dolazilo do raskola u miješanim jevrejskonjemačkim porodicama. To je vrijeme monstruoznih ubistava bračnih drugova kako bi se dokazala pripadnost vlastitoj vjeri, naciji i ideologiji. Slikajući takve scene na prustovski, kafkijanski, manovski, orvelovski ili bulgakovski način, pisac pokušava kazati kako je život nepredvidljiv, a čovjek nikad ne prođe njegovu školu bez obzira na povijest iz koje mnogo toga možemo naučiti. Takva metodologija drži romanesknu strukturu Taljićevog romana.
I – sa vremenskog aspekta: gdje daje kronologiju događaja u formi njihove vremenske klasifikacije.
Roman o Srebrenici Isnama Taljića, kako kaže u pogovoru Elida Taljić, "Nadrasta naslovnu temu i postaje sjajna, kritički i na sasvim nov način interpretirana povijest Bošnjaka i Bosne, a autor iznova potvrđuje još jednu, također prepoznatu i ne odviše čestu spisateljsku osobinu - hrabrost. Isnam Taljić ne priznaje jednu, konačnu, zvaničnu istinu. On za istinom traga. Odnosno, koristeći se književnim mogućnostima, temeljito i impresivno reinterpretira povijest."
Isto tako, pisac je uspješno riješio i složenu kompozicionu strukturu romana i to na taj način što je paralelno pratio više radnji i na taj način izbjegao konfekcijsku formu svoga pričanja. U prvi plan je stavio Merdžana Đozu koji je izdanak junačke i školovane loze Đozi i koji nikad nije dozvolio da se uruši izgrađeni etički status njegove loze, jer su bez tih kategorija ostale životne vrijednosti besmislene i bespotrebne. Sa književnog aspekta, riječ je o literaturi koja predstavlja zanimljivu mješavinu realističkog i postmodernističkog pristupa u slikanju stvarnosti.
Realistički segmenti su oni u kojima je opisan početak rata u Srebrenici i detalji koji asociraju na slične situacije u Vlasenici, Brčkom, Bosanskoj Krupi i drugim mjestima Bosne i Hercegovine. Takve scenarije mnogi su od nas vidjeli i doživjeli:
"Nagrnuli su sa svih strana na Srebrenicu. Tražili smo odobrenje da im odgovorimo. I – rastjerali ih… Oni uzvraćaju kako jedino i umiju. Iz daljine. Tenkovima i artiljerijom svih kalibara.
Sve gori. Postaje gore nego ikad.
Nije nam dopušteno da uzvratimo. Nešto se, izgleda, pregovara iza naših leđa.
Realističke dimenzije su i stalne piščeve potrebe da se njegovi likovi pridržavaju temeljnih postulata o potrebi afirmacije dobrote, istine, morala i ljepote. Realističke su date i slike Unprofora, i njegova uloga u srebreničkim događajima, načini preživljavanja u okruženju, trgovanju sa strancima i neprijateljima, umiranje od gladi i snajpera, ustrojavanja oružanih formacija i stvaranje respektabilnu vojne sile, Armije Bosne i Hercegovine:
Kretali smo u juriše s nekoliko isturenih pušaka i praćeni halakanjem nenaoružanih pratilaca. Trčali su smjelo i prestizali puškare… Ipak je trebao i neko ko će zapucati. Ko će i osmisliti s koje strane je najbolje udariti. Inače bi četnici razabrali o čemu se radi i ne bi samo bježali…".
Realistički je objašnjena i tragedija Srebrenice na jednostavan način:
" Treba im osveta jer su im kola krenula nizbrdo. Počeli su gubiti dobiveni rat. Jesenas ih, u brdima Ljute krajine, rastjerali Bužimljani. Poslije nisu uspjeli osvojiti Bihać, iako ih se na njegovim periferijama okupilo više nego što se ikada Srba na jednome mjestu sakupilo. Pa je, učeći se na greškama sa zapadne granice Bosne odabrana Srebrenica na istoku. Zbog zaleđa Srbije i njezine armije."
Knjiga predstavlja primjer angažirane literature koja otvara oči pred jezivim scenama egzodusa naroda Srebrenice od prvoga dana, pa sve do potresnih scena kad su Srebreničani pristizali u Tuzlu sa krpama na krvavim nogama, oslanjajući se na štapove i sa teretom sjećanja.
U relativno čvrstu i homogenu pripovjedačku strukturu pisac je unio digresije o drugim ljudima i događajima, dovodeći ih u vezu s centralnom radnjom i glavnom idejom djela. One govore o mentalitetu Bošnjaka koji je najčešće između dužnosti i emocionalnosti, koji poštuju etičke konvencije što je najčešće uzrok njihove tragedije.
Ono što Roman o Srebrenici izdvaja od drugih je mjera kojom je pisac koristio vjerske poruke iz Kur'ana, stavljajući ih u službu čovjeka i čovječanstva. Dok su drugi vjeru koristili kako bi naglasili antagonizam među ljudima, Taljić je pokazao da vjera ima druge puteve i mogućnosti: da pomogne ljudima da jedni druge shvate, da pobijede mržnju i sačuvaju temeljne postulate zasnovane na Božijoj Objavi. Vjera razbija mrak, ona je svjetlost na kratkom životnom putu, pruža nadu da će zlo proći, da će sutra biti bolje. Ona je savjetnik i putokaz. Imajući to u vidu pisac koristi harfove koji te konstatacije potvrđuju. Isto tako, snažno je naglašen i motiv smrti za koju pisac nalazi neobična i zanimljiva grafička rješenja (S – m – r – t!). Smrt je prikazana kao neodvojivi dio čovjeka, nešto što se ni noktima ne može oguliti sa tijela, pa čovjek sraste sa njom, živi i pokušava na razne načine da je nadmudri. Uprkos stalnoj prisutnosti smrti, Roman o Srebrenici je u stvari njena negacija, pa je to više knjiga o životu i onima koji su ostali danas da svjedoče o ljudskim djelima i nedjelima. Smrt i život su u stalnom preplitanju koje se ritmički ponavlja. Smrt ima svoju snažnu podlogu u vjeri i pisac slika kako se ljudi iste vjere mogu prepoznati bez obzira što su sa raznih strana svijeta. Kroz snažne slike suočavanja sa smrću, pisac profilira ljudski habitus i pokazuje, na primjeru starog Rahmana Đoze, kako su smrt i život toliko blizu da često vjera svjedoči šta će od njih prevagnuti:
"Bio sam na brisanom prostoru. Pri jurišu. Ko zna kojem jurišu i u čijem pravcu… Kako je bilo? Šta je bilo? Njihov je stajao nada mnom. Ja sam ležao na leđima zaglibljen… jedino je mogao razmahnuti i poizdalje mi odrubiti glavu. Onaj je zamahivao.
- Ešedu en la ilahe illelah!
- Ešedu…
- Ešed..
- Eše…
Odjekivao je u meni i gubio se kelime – i šehadet. Da makar ne skapam kao zadnji skot. Ali, ona sablja zastade. Onaj upita:
- Muslim?
- Musliman, musliman! – priznajem i pred čovjekom u smrtnom času.
- Ja Rahman – pokazivao sam rukom na sebe.
- Ja Abdurahman – pokazivao je rukom na sebe.
Ja sa imenom koje znači Milostivi. On, s imenom koje znači Rob Milostivog.
Vjera omogućava da se lakše prebrode i podnesu životne nevolje:
Kad ocu donose glas o smrti sina, otac fatalističkom filozofijom dočekuje glasnika:
"Uđi…nisi ti kriv… Od Boga je tako suđeno. I njima i meni…".
Ono što smatram najznačajnijim dijelom poetike Isnama Taljića je da se suvereno kretao neistraženim prostorima postmodernizma, poetike koja danas vlada u svjetskoj književnosti, a koja je tek nastajala u vrijeme kad je Taljić pisao ovaj roman.
Postmodernistička je piščeva težnja da svoje likove vodi prostorima između stvarnosti i fikcije, da uđe u tok njihove svijesti i naslika lomove što se dešavaju u dnu ljudske duše.
Tako Merdžan ne zna je li vidio Namika Crnog koji je izmasakriran početkom rata, ili mu se samo pričinilo da ga je ponovo sreo; živi li sa Tenzilom, koja je bila njegova san i ljubav iz mladih dana, kao što misli, ili je Tenzila mrtva, kako kažu njegovi mještani.
Takav postmodernistički pristup je omogućio da čitaoci sami dograđuju događaje, proširuju i misaono zaokružuju.
Ono što plijeni pažnju čitalaca je bosanski i bošnjački duh romana koji je specifičan, a istovremeno svoj i prepoznatljiv.
Unutar bosanskog duha pisac gradi tezu o bošnjačkom duhu koji je stoljećima ugrađivan u naše biće, naš kućni prag i postojanje.
Fabularno - misaoni tok romana pisac je fokusirao na državu Bosnu i Hercegovinu, zemlju junaka i ratnika, narodne epike i usmenog stvaralaštva. Mjesto gdje se dodiruju Istok i Zapad, na kom su uvijek jedni pored drugih živjeli njeni narodi pokazujući da je moguća vjekovna bliskost munara i crkvenih tornjeva.
Roman o Srebrenici je knjiga koja spaja vremena, ljude i prostore. Ona je dokaz da su zločini kovani u glavama pojedinaca sa imenom i prezimenom! Da su nastradali ljudi sa imenom i prezimenom! U njemu je snažno naslikana Srebrenica, kako kaže u svom pogovoru Elida Taljić, grad koji "asocira na zločin golemih razmjera!… To je knjiga nenasilja, knjiga koja ne proklinje i ne zaziva mržnju. Ali traži odustajanje od zaborava. Sva je, zapravo, sjajni apel upućen pojedincu, čovjeku – ne zaboravite ono što se zaboraviti ne smije!" To je naglasio i dr. Mirsad Veladžić u predgovoru prvog izdanja ovog romana: " Tragedija Srebrenice obavezuje Bosnu i Bošnjake dok je Bošnjaka i dok je Bosne! Do Sudnjega dana ne smije se smetati s uma šta je bilo u tome dijelu naše zemlje uz samu Drinu, gdje je branjena misao o slobodi i ideja Bosne".
A u predgovoru trećem izdanju doktor Mahatir bin-Mohamad, veliki mislilac našeg stoljeća je, između ostalog, napisao: "Srbi su bili uporni da unište bosanske muslimane, posljednje autohtone muslimane u Evropi. Oni, Srbi, vjerovali su da time drugim Evropljanima, kršćanima, čine uslugu…U Srebrenici je poklano 13.000 Bošnjaka. Ipak, danas svijet o tome malo zna… Svijet je ušao u rat protiv terorizma zbog 11. septembra. Svijet je trebao ući u taj rat ranije, jer je ono što su Srbi uradili u Srebrenici moralo biti smatrano dijelom terorizma, kao smišljeni i sistematski akti terorizma koji se dešavao pred očima svijeta… Čini se da svjetska reakcija na užase i brutalnost zavisi od toga ko su žrtve."
Mada ima mnogo djela, filmova, drama i drugih žanrova o Srebrenici i mada je ova tema političkim i umjetničkim krugovima često eksploatisana, pa i zloupotrebljavana, roman Isnama Taljića je jedno od najiskrenijih i umjetnički najsnažnijih djela. Iz nekih razloga, a uz sva priznanja koja ovaj pisac ima, njegovo djelo se i dalje drži na marginama naše književnosti, pa ga nema u nastavnim programima i čitankama dok nam se kao književni autoriteti podmeću pisci koji ni po čemu to ne zaslužuju.
Jer, čini se, da danas u Bosni bolje prolaze pisci što bježe od sebe, što se u svojoj životnoj inferiornosti, stalno drugima kao nešto i zbog nečega izvinjavaju. Pa samo što nisu rekli: Izvinite što smo ostali živi!
Možda se ovaj pisac drži po strani što uporno i bez kompromisa u svojim djelima uči naše ljude da moraju znati četiri temeljne vrijednosti koje su uvjet za naš opstanak: da nam je matična zemlja Bosna i Hercegovina, da smo Bošnjaci, da nam je islam vjera i da nam je jezik bosanski. Uostalom, to su vrijednosti oko kojih se okupljaju sve nacionalne zajednice u svijetu.
Roman nas uči da je krajnje vrijeme da shvatimo neke stvari, pa da nam se Srebrenica više nikada ne dešava i ne ponavlja!

Tekst: Dr. Rizo Džafić
Grafika: Ing. Salih Čavkić

15.01.2006.


- Krajiški vidici
- Kršne krajiškinje
- KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
- KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
- DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
- POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
- POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU
- SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
- MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
- REPORTAŽA: VODENICA STARA
- STRAH
- ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
- A DUNAV K'O POTOK
- TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
- HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI ROBIN HUD
-
PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
- MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
-
KREATIVNOST U DJEČIJOJ KNJIŽEVNOSTI
- ISNAM TALJIĆ: Roman o Srebrenici - Kritika

Na prijethodnu stranicu Na vrh stranice Na sljedeću stranicu



webmaster
info@orbus.be
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Zabranjena svaka vrsta kopiranja i reprodukcije bez izricite dozvole.
Page Construction: 15/01/2006. - Last modified:12/05/2013